REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-320/2021-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Krajnović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Barbare Mažuranić, u pravnoj stvari tužitelja LA-RO PROMET d.o.o., Pustodol Orehovički (Općina Bedekovčina), Pustodol Orehovički 1/B, OIB: 24222317279, kojeg zastupa punomoćnica Davorka Kovač, odvjetnica u Varaždinu, Ulica Silvija Strahimira Kranjčevića 1/I, protiv tuženika ĆT, vl. obrta

PRIJEVOZNIČKO-TRGOVAČKI OBRT " [obrt]", [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Romeo Herceg, odvjetnik u Zaboku, M. J. Zagorke 5B, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 21. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odvjetnice Ksenije Kanture, zamjenice punomoćnika tuženika, dana 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Vlasta Podgajskog, Zabok, Matije Gupca 70, poslovni broj Ovrv-1910/2020 od 15. siječnja 2021. te se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.212,07 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Vlasta Podgajskog, Zabok, Matije Gupca 70, poslovni broj Ovrv-1910/2020 od 15. siječnja 2021., nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak u dijelu kojim je naloženo plaćanje nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu.

2. Tuženik u prigovoru i tijekom postupka iznosi da nikada nije zaprimio račun tužitelja broj 665/1/1, da nema saznanja na što se isti odnosi jer mu nije dostavljen ni u prilogu rješenja o ovrsi te da nisu dostavljeni ni popratni dokumenti iz kojih bi bilo vidljivo na koju se uslugu ili robu odnosi, dok da je račun broj 242/1/1 podmiren. U odnosu na račun tužitelja broj 665/1/1 od 14. rujna 2018. navodi da mu je dostavljen prvi puta u prilogu podneska tužitelja od 8. travnja 2021., a da uz isti tužitelj nije dostavio ni jedan dokument na temelju kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi, kao što su narudžbenica za prijevoz, CMR list i sl. Dodaje da ga tuženik nema evidentiranog u svojim poslovnim knjigama obzirom mu nije nikad dostavljen te da tuženik nije koristio pravo na odbitak pretporeza u odnosu na isti. U odnosu na račun broj 242/1/1 od 6. travnja 2018. navodi da je isti zaprimio, da je tužitelj uslugu fakturiranu tim računom izvršio te da je račun u cijelosti podmiren tužitelju kompenzacijama izvršenim 27. travnja, 13. srpnja i 1. listopada 2018., nakon čega su stranke potpisale izvod otvorenih stavki kojim je utvrđen dug tužitelja prema tuženiku koji na dan 31. listopada 2018. iznosi 19.376,49 eura. Dakle, da je dug tužitelja prema tuženiku verificiran nakon što su prethodno već bili ispostavljeni utuženi računi tužitelja, što znači da su isti obuhvaćeni tim izvodom otvorenih stavki. Dalje navodi da se tužiteljeva tražbina u iznosu od 964,85 eura ne odnosi na navodno djelomično nepodmireni račun broj 242/1/1 od 6. travnja 2018., već na račun tužitelja broj 176/1/1 od 12. svibnja 2016., a što da je vidljivo iz tuženikove kartice partnera od 18. siječnja 2021., konto 120. Za iznos tog računa da su umanjene tražbine tuženika prema tužitelju koje su iznosile 3.704,86 eura, čime su svedene na iznos od 2.740,02 eura. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2254/2019 od 1. veljače 2021. da je tužitelj obvezan isplatiti tuženiku iznos od 2.740,02 eura, što je upravo iznos koji tužitelj neosnovano potražuje od tuženika.

3. Tužitelj u svom očitovanju navodi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju kojeg je tužitelj izdao tuženiku račun broj 242/1/1 za uslugu prijevoza robe na relaciji Okučani – Lille, u prilog čemu dostavlja CMR list. Također dodaje da je iz kompenzacije broj 013/2018 od 1. listopada 2018. vidljivo da je tuženik primio račun broj 665/1/1 te da je s tužiteljem kompenzirao iznos PDV-a tog računa.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe prigovor litispendencije navodeći da je u predmetu ovog suda pod brojem Povrv-2254/2019 dana 1. veljače 2021. donesena presuda kojom je ovdje tužitelj obvezan isplatiti ovdje tuženiku iznos od 2.740,02 eura, dok da tužitelj u ovoj parnici potražuje od tuženika isti iznos koji je obvezan isplatiti tuženiku navedenom presudom. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2122/2021 od 18. kolovoza 2022. da je prvostupanjska presuda postala pravomoćna. Dodaje da je potpuno neosnovana tvrdnja tužitelja da bi stranke kompenzirale iznos PDV-a po računu tužitelja broj 665/1/1 od 14. rujna 2018. jer da je tuženik taj račun doista primio i kompenzirao, da bi mu bilo u interesu proknjižiti ga i odbiti pretporez po istom, što tuženik nije učinio.

5.1. Tijekom dokaznog postupka pročitani su kartica kupca tužitelja od 2. studenoga 2020. (list 5. spisa), izvod otvorenih stavki tuženika od 31. listopada 2018. (list 9. spisa), kartice partnera tuženika od 18. siječnja 2021., konto 120 (list 10. spisa), zapisnik o održanom ročištu u predmetu ovog suda broj Povrv-2254/2019 (list 11. – 12. spisa), račun tužitelja broj 665/1/1 od 14. rujna 2018. (list 27. spisa), račun tužitelja broj 242/1/1 od 6. travnja 2018. (list 28. spisa), kartice partnera tuženika od 18. siječnja 2021., konto 120 i 220 (list 34. – 35. spisa), presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2254/2019 od 1. veljače 2021. (list 36. – 44. spisa), kompenzacija broj 013/2018 od 1. listopada 2018. (list 47. spisa), dopis Porezne uprave KLASA: 471-01/22-02/102, URBROJ: 513-07-02-22-5, od 29. rujna 2022. (list 54. spisa), presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2122/2021 od 18. kolovoza 2022. (list 58. – 61. spisa), kompenzacija broj 004/2018 od 27. travnja 2018. (list 62. spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 3. ožujka 2026. (list 111. – 135. spisa), saslušan je tuženik ĆT (list 126. – 127. spisa), zastupnik po zakonu tužitelja GT (list 84. – 85. spisa), svjedok NT (list 103. – 104. spisa) i sudski vještak Ljerka Živković (list 157. – 159. spisa) te je izvršen uvid u priklopljeni spis ovoga suda poslovni broj Povrv-2254/2019.

5.2. Sud nije uzeo u obzir ispravu tužitelja na listu 29. spisa – koja se odnosi na društvo SOLDUS d.o.o. jer je sastavljena na stranom jeziku, a uz nju nije priložen ovjereni prijevod na hrvatskom jeziku, sve sukladno čl. 232. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., dalje u tekstu: ZPP), dok ispravu na listu 30. spisa – CMR list nije uzeo u obzir jer ista nije čitka. Tim više što navedene isprave nisu relevantne za utvrđivanje spornih činjenica u ovom postupku.

6. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.740,02 eura po utuženom računu broj 242/1/1 od 6. travnja 2018. izdanom za uslugu prijevoza tuženikove robe te po utuženom računu broj 665/1/1 od 14. rujna 2018. izdanom za uslugu izvlačenja i prijevoza tuženikove prikolice i tegljača.

8.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj izvršio uslugu prijevoza tuženikove robe po računu tužitelja broj 242/1/1 od 6. travnja 2018.

8.2. Sporno je je li usluga prijevoza tuženikove robe po računu tužitelja broj 242/1/1 od 6. travnja 2018. podmirena kompenzacijama među strankama te je li usluga izvlačenja i prijevoza tuženikove prikolice i tegljača po računu tužitelja broj 665/1/1 od

14. rujna 2018. zaista izvršena.

9.1. U pogledu istaknutog prigovora pravomoćno presuđene stvari, valja ukazati kako iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2254/2019 od 1. veljače 2021., na koju se poziva tuženik u prilog osnovanosti navedenog prigovora, proizlazi da je istom odlučeno o zahtjevu ovdje tuženika za isplatu iznosa od 2.740,02 eura po osnovi izdanih računa ovdje tuženika za prijevoz tužiteljeve robe, i to računa broj 932/01/1 od 30. rujna 2017., broj 937/01/1 od 30. rujna 2017. i broj 935/01/1 od 30. rujna 2017. Navedena presuda postala je pravomoćna 18. kolovoza 2022.

9.2. S obzirom da u ovoj parnici između istih parničnih stranaka i u pogledu istog predmeta spora postoji različiti činjenični osnov tužbe u odnosu na onaj o kojemu je već donesena navedena pravomoćna presuda, odnosno zahtjev ovdje tužitelja temelji se na drugim činjenicama/uslugama/računima, to prema stavu ovoga suda ne postoji objektivni identitet spora u smislu odredbe čl. 333. st. 2. ZPP -a, pa je iz tog razloga tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari neosnovan.

10.1. Uvidom u račun tužitelja broj 242/1/1 od 6. travnja 2018. u iznosu od 2.032,67 eura, utužen za iznos od 964,85 eura, proizlazi da je isti izdan tuženiku na ime prijevoza robe tuženika na relaciji Okučani – Lille.

10.2. Iz kompenzacije broj 004/2018 od 27. travnja 2018. proizlazi da su istom kompenzirane tuženikove obveze po tužiteljevim računima u ukupnom iznosu od 12.389,05 eura, između ostalog i tuženikova obveza na isplatu iznosa od 2.032,67 eura po računu broj 242/1/1, s tužiteljevim obvezama po tuženikovim računima u ukupnom iznosu od 12.389,05 eura.

10.3. Uvidom u račun tužitelja broj 665/1/1 od 14. rujna 2018. u iznosu od 1.775,17 eura, utužen za cjelokupni iznos računa, proizlazi da je isti izdan tuženiku na ime usluge izvlačenja i prijevoza prikolice i tegljača tuženika reg. oznake [registarska oznaka] od mjesta prometne nezgode do parkirališta tuženika.

10.4. Iz kompenzacije broj 013/2018 od 1. listopada 2018. proizlazi da je istom kompenzirana tuženikova obveza na isplatu iznosa od 355,03 eura po računu 665/1/1 s tužiteljevom obvezom na isplatu iznosa od 355,03 eura po dijelu računa broj 930/01/1.

10.5. Iz iskaza tuženika ĆT proizlazi da nije zaprimio račun tužitelja broj 665/1/1 od 14. rujna 2018. niti da je tužitelj isporučio tuženiku uslugu po tom računu. Sjeća se da se u tom razdoblju dogodila prometna nezgoda te da je vršen pretovar i izvlačenje, ali da je tu uslugu za tuženika obavljao obrt [obrt]. Kada mu se predočava kompenzacija broj 013/2018 od 1. listopada 2018., navodi da je na mjestu potpisa tuženika potpis njegovog knjigovođe te da je u to vrijeme bio veliki broj kompenzacija koji se potpisivao gotovo svakodnevno pa se ne sjeća što je potpisao.

10.6. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja GT proizlazi da je isti za tuženika izvršio uslugu izvlačenja prikolice uslijed prometne nezgode koja se dogodila 2018. na županijskoj cesti Mače – Poznanovec. Za tu uslugu ispostavio je tuženiku račun i poslao ga je običnom poštom, a tuženik je isti kompenzirao samo za iznos PDV-a. Tuženik mu je naveo da ostatak računa nije podmirio jer je zbog postojeće poslovne suradnje smatrao da mu tužitelj tu uslugu neće ni naplatiti. S obzirom da je navedena usluga zatražena usmeno telefonskim putem, kao i niz drugih usluga koje su stranke međusobno naručivale, da o tome ne postoji pisani trag.

10.7. Iz iskaza svjedoka NT proizlazi da je vršio za tuženika uslugu pretovara robe iz prikolice na drugi kamion na cesti između Mača i Poznanovca uslijed prometne nezgode u kojoj se prikolica odvojila od tegljača i upala u grabu. Kamion je bio pun robe tako da je pretovar dugo trajao, bilo ih je nekoliko, a svjedok je bio na kamionu koji ima kran pomoću kojeg je prebacivao robu. S kranom su izvukli prikolicu iz grabe, a potom se ne sjeća što je dalje bilo s prikolicom, sjeća se da su se noge od prikolice potrgale. Za tu uslugu nije izdao tuženiku račun zbog prijateljskih odnosa. Sjeća se da su na tom mjestu bili tužitelj i vozač kamiona, PT – vozač krana koji je radio kod svjedokovog brata i još neki ljudi. Koliko se sjeća, ti drugi ljudi nisu pomagali pri pretovaru, već su samo gledali što se događa. Roba sa prikolice je u više navrata odvažana na parkiralište svjedokovog brata, a što se dalje dogodilo sa kamionom i prikolicom to ne zna.

10.8. Radi utvrđivanja postojanja duga po utuženim računima, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ljerki Živković. Iz nalaza i mišljenja od 3. ožujka 2026., izrađenog na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu i dodatne dokumentacije tužitelja, proizlazi da na dan 31. listopada 2018. tužitelj ima iskazano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 2.740,02 EUR, dok tuženik ima iskazanu obvezu prema tužitelju u iznosu od 964,85 EUR. Navodi da su stranke tijekom 2018. provele međusobno tri kompenzacije, i to (1) kompenzaciju broj 004/2018 na iznos od 12.389,05 EUR dana 27. travnja 2018.; (2) kompenzaciju broj 008/2018 na iznos od 3.676,20 EUR dana 13. srpnja 2018. i (3) kompenzaciju broj 013/2018 na iznos od 355,03 EUR dana 1. listopada 2018. te da je tužitelju ostala nepodmirena tražbina u iznosu od 964,85 EUR po dijelu računa broj 176/1/1 iz 2017. godine. U odnosu na utužene račune, vještakinja navodi da je račun tužitelja broj 242/1/1 na iznos od 2.032,67 EUR podmiren kompenzacijom broj 004/2018 od 27. travnja 2018. (iznos kompenzacije 12.389,05 EUR), dok da račun tužitelja broj 665/1/1 na iznos od 1.775,17 EUR tuženik nije proknjižio u svojim poslovnim knjigama, niti je na isti iskoristio pravo na odbitak PDV-a, iako je ovjerio kompenzaciju broj 013/2018 na iznos od 355,03 EUR, u kojoj je naveden kao dug tuženika po računu 665/1/1, ali da je tim iznosom u knjigovodstvenim karticama tuženika zatvoren dio duga iz 2017.

10.9. Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao navodeći da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja trebao uzeti u obzir činjenicu da mu tuženik na poziv nije dostavio traženu dokumentaciju, umjesto izvođenja paušalnog zaključka o tome da je kompenzacijom broj 013/2018 moguće zatvoriti jedino dug po najstarijoj obvezi, odnosno po dijelu računa broj 176/1/1 iz 2017. godine. Smatra da je okolnost da tuženik nije evidentirao u poslovnim knjigama račun tužitelja broj 665/1/1 irelevantna za postojanje tužiteljeve tražbine, već da to može utjecati na eventualnu prekršajnu odgovornost tuženika. S obzirom da je tuženik po predmetnom računu kompenzacijom broj 013/2018 kompenzirao iznos od 355,03 eura, a koji odgovara iznosu PDV-a po tom računu, da je isti račun primio i priznao potraživanje tužitelja po tom računu.

10.10. Tuženik nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Dodaje da iako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tuženik ima evidentirano dugovanje prema tužitelju po računu broj 176/1/1 iz 2017. u iznosu od 964,85 EUR, da tužitelj nije podnio tužbu radi naplate tražbine po tom računu pa da je ta činjenica irelevantna za odluku u ovoj pravnoj stvari, a i da je tražbina u zastari. Ističe da su pri tome stranke na dan 31. listopada 2018. potpisale i ovjerile izvod otvorenih stavki tuženika prema kojem je tužitelj tada dugovao tuženiku iznos od 19.376,49, a tuženik njemu ništa.

10.11. Vještakinja se podneskom od 27. travnja 2026. očitovala na primjedbe tužitelja navodeći da je tuženik kompenzacijom broj 013/2018 zatvorio dug po najstarijoj dospjeloj obvezi vodeći se isključivo stanjem proknjiženih stavki u knjigovodstvu tuženika, koji sporni račun broj 665/1/1 nije evidentirao, ali napominje da se prema pravilima struke, ako je na izjavi o prijeboju izričito naveden poziv na broj određenog računa, da se taj dokument smatra izričitim očitovanjem volje stranaka o tome koji se dug zatvara, pa da se u tom slučaju odredbe o uračunavanju ispunjenja po redu dospijeća ne primjenjuju. Nadalje vještakinja iznosi da je evidencija računa u Knjizi ulaznih računa i prijava Poreznoj upravi ključni dokaz o primitku i prihvatu vjerodostojne isprave, međutim, ne spori da usluga može biti izvršena i ako račun nije proknjižen. Nadalje vještakinja iznosi da je iznos od 355,03 eura po kompenzaciji broj 013/2018 matematički identičan iznosu PDV-a obračunatom na računu broj 665/1/1, ali knjigovodstveno gledano, da kompenzacija zatvara obvezu isključivo do iznosa na koji glasi. Drugim riječima, da djelomično ispunjenje ne pretpostavlja priznanje ostatka duga, pogotovo ako nema konkludentnih radnji, poput usklađenog IOS -a. Zaključno, vještakinja smatra da je pitanje predstavlja li djelomično zatvaranje duga putem kompenzacije ujedno i pravno priznanje cjelokupnog računa, pravno pitanje koje je u nadležnosti suda, te navodi da ako sud prihvati kompenzaciju broj 013/2018 kao vjerodostojan dokaz priznanja cijelog duga, da se iznos od 355,03 eura treba smatrati namjenskim zatvaranjem dijela računa broj 665/1/1, a ne najstarijeg duga po računu broj 176/1/1, čime se mijenja struktura potraživanja tužitelja na način da tužitelj tada ima otvoreno potraživanje prema tuženiku po računu broj 176/1/1 (dio) od 6. travnja 2018. u iznosu od 1.319,88 EUR te po računu broj 665/1/1 (dio) od 14. rujna 2018. u iznosu od 1.420,13 EUR, ukupno u iznosu od 2.740,02 EUR. Ako pak, s druge strane, sud utvrdi da tuženik potpisom kompenzacije nije priznao ostatak duga po računu broj 665/1/1, da preostaje nepodmireno potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 964,85 EUR po dijelu računa broj 176/1/1 iz 2017. godine.

10.12. U svom usmenom iskazu vještakinja je ostala u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja te podneska od 27. travnja 2026. Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li uobičajeno da stranka potpisuje ispravu kojom zatvara iznos PDV -a po računu ako taj račun ne priznaje i osporava njegov primitak, vještakinja odgovara da to nije dozvoljeno, ali da nije neuobičajeno u poslovanju poduzetnika jer isti često štede na računovođama, pa se učestalo događa da se kompenzacije potpisuju i bez provjera stanja u poslovnim knjigama. Također je dodala da je knjigovođa trebao naknadno istražiti o čemu se radi i staviti prigovor na kompenzaciju ili ju stornirati. Na upit punomoćnice tuženika o tome smatra li se da su stranke potpisivanjem izvatka otvorenih stavki tuženika na dan 31. listopada 2018., iz kojeg proizlazi da je tužitelj dugovao tuženiku iznos od 19.376,49 EUR, a tuženik tužitelju ništa, da su time riješene sve međusobne obveze i potraživanja stranaka na taj dan, vještakinja odgovara da je to tako s računovodstvenog aspekta i sukladno sudskoj praksi VSRH. Dodaje da bi u kompenzaciji, ako se kompenzira samo dio iznosa po računu, trebalo biti naznačeno da se radi o dijelu računa koji se kompenzira. Na daljnji upit punomoćnice tuženika o tome može li egzaktno utvrditi na koji se račun odnosi kompenzacija broj 013/2018 s obzirom da u istoj nije naveden datum izdavanja tog računa, vještakinja odgovara da nije uspoređivala poslovna knjiženja stranaka za druge godine izuzev 2018., u kojoj je postojao samo jedan račun broj 665/1/1, pri čemu je dodala da tuženik na njezin poziv nije dostavio dodatnu dokumentaciju na temelju koje bi mogla utvrditi je li on taj račun kasnije knjižio. Dodatno, da je tužitelj knjižio račun broj 665/1/1, dok je tuženik knjižio temeljnicu u iznosu koji odgovara iznosu PDV-a računa broj 665/1/1, a kako tuženik na poziv vještakinje nije dostavio tu temeljnicu, to nije mogla utvrditi na što se odnosi.

11. Sud je sve navedene isprave prihvatio kao vjerodostojne te je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao stručan, logičan i izrađen u skladu s uputom suda , a imajući u vidu da je vještakinja dodatnim očitovanjem otklonila sve iznesene prigovore i primjedbe stranaka. Iskaze tuženika ĆT i svjedoka NT sud je prihvatio kao istinite, dok iskaz zastupnika po zakonu tužitelja sud nije prihvatio u prvom redu jer je isti neposredno zainteresiran za uspjeh tužitelja u ovom postupku, a potom i jer u spisu nema materijalne dokumentacije koja bi potvrđivala njegove navode. Naime, račun tužitelja predstavlja vjerodostojnu ispravu na temelju koje javni bilježnik može donijeti rješenje o ovrsi, ali čim je podnesen prigovor u kojemu tuženik osporava osnovu i visinu računa, takav dokument više nije dovoljan za dokazivanje izvršenja usluge, osobito ako tuženik osporava da bi račun uopće primio, dok je kompenzacija kojom se prebija iznos koji odgovara iznosu PDV-a po spornom računu manjkava jer u istoj nije naznačeno da se njome prebija dio spornog računa (kao što je to slučaj kod protutražbine tuženika), nije naznačen datum izdavanja računa (kojim bi se mogao specificirati račun na koji se prebijanje odnosi), a tim više što tom kompenzacijom niti sam tužitelj očigledno nije zatvorio dio dugovanja tuženika po spornom računu budući da je u ovom postupku utužio cjelokupan iznos spornog računa, uključivo s iznosom PDV-a, u odnosu na koji tvrdi da je kompenziran.

12.1. Odredbom čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

12.2. Prema odredbi čl. 590. ZOO-a, ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

12.3. U slučaju spora, izvođač, koji potražuje plaćanje naknade za izvršeno djelo, mora dokazati sadržaj ugovornog odnosa (vrstu ugovorenog posla i visinu ugovorene naknade) te izvršenje djela u kvantitativnom smislu (da je obavio upravo ugovorene radove), a naručitelj, ako osporava kvalitetu izvedenih radova, dužan je dokazati da je djelo imalo nedostatke o kojima je pravovremeno obavijestio izvođača, kako bi u parnici radi plaćanja naknade mogao zahtijevati njeno sniženje bez ikakvog roka (čl. 604. – 606. ZOO-a).

12.4. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

12.5. U odnosu na utuženi račun broj 242/1/1 od 6. travnja 2018., valja ukazati kako među strankama nije bilo sporno izvršenje fakturirane usluge, već je isključivo bilo sporno je li tražbina tužitelja po tom računu podmirena. Sud je, u prvom redu na temelju nalaza i mišljenja vještaka, utvrdio da je tražbina tužitelja po navedenom računu prestala kompenzacijom broj 004/2018 od 27. travnja 2018., stoga ocjenjuje da nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 964,85 eura sa zateznim kamatama na temelju računa broj 242/1/1 od 6. travnja 2018.

12.5. U odnosu na utuženi račun broj 665/1/1 od 14. rujna 2018., čiji primitak tuženik osporava, na temelju nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da tuženik nije evidentirao taj račun u svojim poslovnim knjigama te da u odnosu na isti nije koristio pravo na odbitak pretporeza, što odgovara njegovim navodima da račun nikada nije zaprimio. Iako tužitelj tvrdi da se kompenzacija broj 013/2018 od 1. lis topada 2018. odnosi upravo na taj račun, jer se u istoj navodi kao tuženikova obveza koja se prebija upravo račun broj 665/1/1, a iznos koji se prebija odgovara matematičkom izračunu iznosa PDV-a po računu tužitelja broj 665/1/1 od 1. listopada 2018., napominje se kako u kompenzaciji nije navedeno da bi se prebijao dio računa broj 665/1/1, kao što je to slučaj u odnosu na protutražbinu tuženika s kojom se ta obveza prebija (op.a. a u odnosu na koju je navedeno da se prebija dio tuženikovog računa), te nije naveden datum izdavanja računa broj 665/1/1 na koji bi se kompenzacija imala odnositi. Uz to, navedena kompenzacija provedena je u poslovnim knjigama tuženika, ali obzirom da račun tužitelja broj 665/1/1 od 1. listopada 2018. tuženik nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama, navedenom kompenzacijom ispravno je zatvoren dio obveze po najstarijem računu tužitelja broj 176/1/1 od 6. travnja 2018. Također, imajući u vidu da je tužitelj u ovom postupku utužio cjelokupan iznos potraživanja po tom računu, to zapravo proizlazi da niti sam tužitelj koji se poziva na kompenzaciju broj 013/2018 od 1. listopada 2018., kao dokaz o postojanju i priznanju računa broj 665/1/1 od 1. listopada 2018., u svojim poslovnim knjigama nije na temelju iste kompenzacije zatvorio dio potraživanja po tom računu budući da u ovom postupku potražuje cjelokupan iznos računa. Stoga sud zaključuje da navedena kompenzacija nije dostatan dokaz o postojanju tražbine tužitelja te izvršenju usluge na koju se odnosi.

12.6. Pri tome se ističe da je tužitelj osim navedenog računa i kompenzacije predložio isključivo saslušanje zastupnika po zakonu tužitelja, koji je zainteresiran za uspjeh tužitelja u ovom postupku, stoga je zaključak ovoga suda da tužitelj u ovom postupku nije predložio dovoljno dokaza na temelju kojeg bi sud mogao utvrditi odlučnu činjenicu o postojanju ugovornog odnosa između parničnih stranaka, odnosno o izvršenju usluge izvlačenja i prijevoza prikolice i tegljača tuženika.

12.7. Dodatno, čak i da sud uzme da je kompenzacija broj 013/2018 od 1. listopada 2018. zaista dokaz o postojanju tražbine tužitelja koja se odnosi na račun tužitelja broj 665/1/1 od 1. listopada 2018., da se plaćanje dijela duga ne smatra priznanjem cijelog duga, odnosno dijela duga koji nije plaćen (tako i VSRH, Rev- 1274/2021 od 12. travnja 2023.). Uostalom, učinak priznanja duga povodom davanja otplate utječe isključivo na prekid zastare u smislu odredbe čl. 240. ZOO -a, a ne i na osnovanost potraživanja po kojem je izvršeno djelomično plaćanje.

12.8. Stoga, kako tužitelj nije dokazao izvršenje usluge po računu broj 665/1/1 od 1. listopada 2018., a na tužitelju je teret dokaza te činjenice, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da između parničnih stranaka ne postoji ugovorni odnos u kojem bi tuženik od tužitelja naručio uslugu izvlačenja i prijevoza prikolice i tegljača tuženika te se obvezao za nju isplatiti naknadu u utuženom iznosu od 1.775,17 eura sa zateznim kamatama.

13. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog predmetnog rješenja o ovrsi u cijelosti ukinuti, a tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točki I. izreke.

14.1. Odluka o troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT) te visina sudskih pristojbi na temelju Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018., dalje u tekstu: ZSP) i Tarife sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/2019., dalje u tekstu: TSP).

14.2. Tuženiku na ime troškova parničnog postupka pripada naknada za sastav prigovora u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 11/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT-e), za sastav podneska od 10. svibnja 2021. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 8/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT- e), za sastav podneska od 16. prosinca 2021. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 8/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT-e), za sastav podneska od 30. prosinca 2022. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 8/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT-e), za pristup ročištima od 11. siječnja 2023., 13. studenoga 2023., 10. travnja 2024., 14. lipnja 2024., 2. rujna 2025., 23. listopada 2025. i 21. svibnja 2026. u iznosu od po 250,00 eura, ukupno 1.750,00 eura (Tbr. 9/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT-e), za sastav podneska od 11. svibnja 2023. u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 8/4, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT-e), za pristup ročištu 31. listopada 2023. u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 9/5, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT-e), za sastav podneska od 10. travnja 2026. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 8/1, Tbr. 46 i Tbr. 54 OT-e) i za sudsku pristojbu za prigovor u iznosu od 87,07 eura (Tbr. 1/1 TSP-e i čl. 28. ZSP-a), dakle, sveukupno u iznosu od 3.212,07 eura, pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

14.3. Ne pripada mu naknada za sastav podneska od 19. veljače 2021. u zatraženom iznosu od 62,50 eura jer taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice, budući da u istom tuženik samo dostavlja potvrdu o plaćanju sudske pristojbe, a koju je bio dužan platiti uz prigovor protiv rješenja o ovrsi. Osim toga, potvrdu o plaćanju je mogao dostaviti i bez sastavljanja posebnog podneska. Ne pripada mu ni naknada za sastav podneska od 18. ožujka 2021. u zatraženom iznosu od 62,50 eura jer ni taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice, obzirom je u rješenju suda od 8. ožujka 2021. jasno određeno da će se smatrati da je stranka suglasna s elektroničkom dostavom ako je podnesak sudu podnijela elektroničkim putem, stoga je suglasnost za elektroničku dostavu tuženik mogao izraziti i bez sastavljanja posebnog podneska. Ne pripada mu naknada za sastav podneska od 9. siječnja 2023. u zatraženom iznosu od 62,50 eura jer ni taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice, obzirom da njime obavještava sud da ako punomoćnik tuženika ne uspije pristupiti na glavnu raspravu, predlaže istu zaključiti i odbiti tužbeni zahtjev te u istom dostavlja troškovnik. Ne pripada mu ni naknada za pristup ročištu od 31. listopada 2023. u preostalom zatraženom iznosu od 187,50 eura jer je naknada zatražena u previsokom iznosu s obzirom da se ne radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, već o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja. Ne pripada mu ni naknada za sastav podneska od 10. travnja 2026. u zatraženom iznosu od 250,00 eura jer je naknada za sastav tog podneska već zatražena i priznata.

14.4. Stoga je preko iznosa od 3.212,07 eura do zahtijevanog iznosa od 3.837,07 eura, za iznos od 625,00 eura, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. lipnja 2026.

Sutkinja:

Marija Krajnović

Nacrt odluke izradila:

Barbara Mažuranić, sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.