Poslovni broj Pr-24/2024-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnica Ana Pavić, odvjetnica iz [adresa] protiv tužene Opće bolnice Pula - Ospedale generale di Pola, Zagrebačka 30, Pula, OIB 16089706543, koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 11. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tužene, 18. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, Opća bolnica Pula, Santoriova 24a, 52100 Pula, OIB: 16089706543, da tužitelju ČH, [adresa], 52100 Pula, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime razlike plaće, iznos od 188,21 euro bruto, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom;

- na iznos od 8,00 eura, od 16.02.2019.

- na iznos od 0,45 eura, od 16.03.2019.

- na iznos od 9,56 eura, od 16.05.2019.

- na iznos od 19,04 eura, od 16.07.2019.

- na iznos od 12,15 eura, od 16.08.2019.

- na iznos od 16,73 eura, od 16.09.2019.

- na iznos od 20,07 eura, od 16.10.2019.

- na iznos od 18,62 eura, od 16.11.2019.

- na iznos od 28,67 eura, od 16.12.2019.

- na iznos od 22,36 eura, od 16.01.2020.

- na iznos od 17,41 eura, od 16.02.2020.

- na iznos od 15,15 eura, od 16.04.2020.

po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 203,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 631,50 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi podnesenoj 13. veljače 2024. navela da je u utuženom razdoblju od 01. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020., zaposlena kod tuženika na radnom mjestu prvostupnika medicinsko laboratorijske dijagnostike na odjelu za laboratorijsku dijagnostiku-poliklinika. Radni odnos tužiteljice reguliran je ugovorom o radu, Zakonom o radu (NN93/14,127/17 i 98/19,u daljnjem tekstu: ZOR) internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18), Dodatak I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 35/19), Izmjena Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 78/19), Dodatkom II. KU 92/19,Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje skraćeno TKU) (NN 128/17), Dopuna TKU-a (NN 47/18), dodatak TKU(123/19), internim pravilnikom poslodavca kao i Rješenjem o plaći. Rad tužiteljice je organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo), pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati. U smislu čl. čl. 45 KU 29/18,35/19, 78/19, tužiteljičina plaća regulirana je na način: „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.“ Osim potonjeg mjerodavnog materijalnog prava, u spornom razdoblju na snazi je i TKU 128/17, 47/18,123/19,koji se paralelno primjenjuje na tužiteljicu i koji plaću radnika u članku 50. definira na identičan način kako je opisano u potonje navedenim KU. U odredbama čl. 49., 55. i 58, KU 29/18, 35/19, 78/19, te u odredbi čl. 53. i 54. TKU 128/17, 47/18,123/19 propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat. Sukladno ovim odredbama KU i TKU tužiteljici se za svaki odrađeni sat ne isplaćuju ugovoreni dodaci u utuženom razdoblju. Pored naprijed navedenog prava tužiteljica je ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima rada, što je propisano odredbom članka 86. ranijeg ZOR-a (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te sadašnjeg ZOR-a u članku 94. (NN 127/17, 98/19, 151/22 I 64/23). Odredbom članka 55. KU zdravstva (NN 29/18), „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.“ Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivao dodatak s osnova posebnih uvjeta rada na sve sate koje je tužiteljica odradila već samo na dio odrađenih sati. Tužiteljica je u navedenom vremenskom razdoblju kao medicinska sestra radila u otežanim uvjetima rada, pa joj je prema čl. 94. Zakona o radu, pripadalo pravo na povećanu plaću. Sukladno KU 29/18, 35/19, 78/19, u čl. 55. propisuje da se na tužiteljičinom radnom mjestu osnovna plaća po toj osnovi, a to su posebni uvjeti rada, uvećava za 25%. Sukladno čl. 21. Dodatak II. KU 92/19 (koji je na snazi od 01.09.2019. do podizanja ove tužbe), navedeno je da se članak 55. mijenja te je istim propisano da na tužiteljičinom radnom mjestu osnovna plaća po toj osnovi uvećava za 28 %. U razdoblju iz prethodne točke tuženik je tužiteljici isplaćivao navedene dodatke zbog otežanih uvjeta rada samo na dio sati koje je tužiteljica odradila, dok joj dodatak na osnovnu plaću za otežane uvjete rada /KU navodi posebne uvjete rada/, nije plaćao na sve sate koje je odradila. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 01. listopada 2015. godine) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a Dodatka I KU (NN 96/15) propisuje: „Iznimno od članka 59. ovog Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće“. Tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Odredbom čl. 24. Dodatkom II. KU 92/19, propisano je „U članku 58, brojka: „4%“zamjenjuje se brojkom 8%“. Obzirom da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće tužiteljici po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivao plaću odnosno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, neradnih dana, te bolovanja. Budući da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanje). Odredbom članka 34. st.1. KU 29/18, 35/19, 78/19, propisano je „Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.“, a u st.2. istog članka propisano je „Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.“. (u KU 29/18 potonja odredba sadržana je u čl. 34.) U čl.13. Dodatka II. KU 92/19, propisano je „Članak 34. mijenja se i glasi: „Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika. “Odredbom članka 58. TKU 128/17, 47/18, propisano je u st.1. „Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.“, a u st.2. istog članka, propisano je „Naknada u 100 % iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.“ Sukladno čl 9. st. 3. Zakona oradu NN 93/14, 127/17, 98/19, propisano je: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“, tuženik je bio u obvezi postupiti u skladu s narečenim odredbama i na taj način, primjenom povoljnijeg prava, pravilno obračunati plaću tužiteljici te isplatiti iznos predmetnog potraživanja tužiteljici.

1.2. Budući da su podatci o rasporedu rada vidljivi samo na rasporedima rada i evidenciji rada a što je dokumentacija kojom raspolaže samo tužena (kao poslodavac), dok tužiteljica ne raspolaže svim svojim platnim listama i nije u mogućnosti, osobito prije provođenja odgovarajućeg vještačenja, postaviti određen tužbeni zahtjev, pa stoga temeljem odredbi članka 186.b stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, predlaže naslovnom sudu da naloži tuženoj dostavu dokumentacije nakon dostave koje i po provođenju vještačenja će urediti tužbeni zahtjev za isplatu.

1.3. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od dana 20. listopada 2025. uredila tužbeni zahtjev na način da od tužene potražuje prema varijanti II nalaza i mišljenja vještaka isplatu iznosa od 391,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pa do isplate, a koji pojedinačni iznosi su naznačeni u točki I izreke.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava ističe prigovor na sastav i sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužba i tužbeni zahtjev su neodređeni, činjenice na koje se poziva tužitelj su paušalne i nema niti jednog dokaza niti drugih podataka na kojima bi se te činjenice mogle utvrditi. Nadalje osporava sve navode iz tužbe, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini. Vezano za isplatu dodataka na prekovremene sate rada, tuženik postupa u cijelosti u skladu sa TKU, GKU i zaključcima sa sjednica Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, osobito Zaključka br.46/2014 i 53/2014, te 153, te je obveznik isplate plaća putem sustava COP u koji samo unosi broj i vrstu odrađenih sati, a potom sustav vrši obračun plaće. Tuženik prvenstveno ističe da je kao javna ustanova u obvezi primjenjivati važeće propise koji reguliraju obračun i isplatu plaće i naknade plaće i drugih materijalnih davanja svojim radnicima, a osobito važeći Zakon o radu, Zakon o plaćama u javnim službama, važeći Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te u pojedinim situacijama i Odluke Vlade RH o isplati plaće, materijalnih prava i drugih naknada. Tuženik je isplaćivao plaću tužitelju temeljem dostavljenih evidencija prisutnosti na radu, svi sati iz evidencije ubacuju se u program COP (Centralni obračun podataka) koji je uveden u obaveznu primjenu u lipnju/srpnju 2014. Predmetni program koriste sve javne ustanove i državna tijela, te ukoliko postoji greška u programu za obračun plaća, tada navedeno nije greška tuženika, nego Republike Hrvatske koja je naručila program i naložila njegovu primjenu u svim javnim tijelima Republike Hrvatske upravo da bi postojao jedinstveni sustav obračuna plaća. Tuženik smatra da je odgovornost za eventualni pogrešan obračun i eventualnu neprimjenu dodataka utvrđenih u kolektivnom ugovoru kako to tvrdi tužitelj, odgovorna isključivo Republika Hrvatska, a ne tuženik budući tuženik nema nikakve mogućnosti usklađenja ili mijenjanja programa za obračun plaća, dakle ne može ubacivati ili mijenjati dodatke na plaću, već jedino može unositi podatke o odrađenim satima svojih radnika koje zatim sustav odnosno program automatski obračunava. Nadalje, ono što tuženik smatra bitnim za napomenuti je da je Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) utvrđeno da ugovorne strane osnivaju zajedničko Povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora u koje svaka strana imenuje po 3 predstavnika i njihove zamjenike, koje daje tumačenje odredaba ugovora, daje prijedloge ugovornim stranama za izmjenu spornih članaka ugovora, prati izvršavanje ugovora i izvještava obje strane o kršenju ugovora te obavlja druge poslove određene ugovorom, te da ta tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i dostavljaju se podnositelju upita, svim potpisnicima Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i objavljuju na web- stranicama Vlade Republike Hrvatske. Dakle same ugovorne strane su odredile da će zajednički tumačiti odredbe ugovora u slučaju potrebe i različitog tumačenja odredbi, te da takva tumačenja imaju pravnu snagu i učinak kolektivnog ugovora, pa tuženik kao stranka tog ugovora nije smio niti mogao postupati drugačije od onog što je utvrđeno u samom kolektivnom ugovoru kojega je i potpisnik. Točne odredbe koje utvrđuju gore opisano su odredbe čl.19. i 20. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12). Povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora dalo je i tumačenje 159/2015 kojim se utvrđuje i primjena tumačenja –“...tumačenja pokazuju kako treba primjenjivati Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. Navedeno znači da sva tumačenja se trebaju primjenjivati od početka primjene Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, odnosno od početka primjene pojedinog članka Temeljnog kolektivnog ugovora ako je primjena pojedinog članka počela kasnije u odnosu na početak primjene cijelog Temeljnog kolektivnog ugovora...” te tumačenje 174/2015 koje navodi da “U slučaju postojanja više različitih tumačenja na istovjetno pitanje, primjenjuje se novije tumačenje.” Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/2013 kao granski ugovor također predviđa osnivanje i ovlasti povjerenstva za tumačenje granskog ugovora u čl.18. Vezano za prekovremeni rad i dodatke na osnovnu plaću, tuženik ističe da su se dodaci na prekovremeni rad počeli plaćati tek u travnju 2020. godine, a nikako ne i u ranijem periodu za koje je tužba podnesena. Naime, do zaključenja Dodatka III KU dana 05. svibnja 2020. godine, koji se primjenjuje od 01. travnja 2020. godine na prekovremene sate nisu se obračunavali dodaci, pa tako prema stavu tuženika tužiteljica nema prvo na isplatu opisanih dodataka prije travnja 2020. godine. Kako je Zaključcima br.58 i 95. sa sjednica Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja izričito utvrđeno da se prekovremeni rad plaća bez primjene dodatka, isto predstavlja ugovorno pravo među strankama i isto treba primijeniti u ovom konkretnom predmetu.

3. U tijeku postupka pročitane su platne liste tužiteljice, Ugovor o radu, nalaz i mišljenje vještaka Marina Rameše te ostala dokumentacija u spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tužene na radnom mjestu prvostupnika medicinske dijagnostike. Nije sporno da tužiteljica radi ovisno o potrebama posla u turnusima, subotom, nedjeljom i državnim blagdanima i prekovremeno o čemu tužena vodi evidenciju.

6. Sporno je među strankama je li tužena ispravno obračunavala plaću tužiteljice u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. temeljem Zakona o radu (dalje ZR), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje KU) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (dalje TKU) i to pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada iz čl. 94. Zakona o radu, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi čl. 59. a Dodatka I KU iz 2015. i čl. 57. KU iz 2018., naknada plaće za godišnji odmor čl. 36. KU iz 2013. i čl. 34. KU iz 2018. naknadu za bolovanje kao i sve te dodatke za sate odrađene u vrijeme prekovremenog rada.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu manje isplaćenih plaća za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. u iznosu od 391,93 eur.

8. Stalni sudski vještak Marin Rameša je u svom nalazu i mišljenju izradio dvije varijante izračuna obzirom da se ključno pravno pitanje odnosi na određivanje efektivnog mjesečnog fonda sati, tj. da li se primjenjuje Zaključak 153 od 01.12.2015. prema uputi VSRH ili se efektivni mjesečni fond ima računati kao za ostale zaposlenike tuženika koji ne rade u turnusima.

8.1. Prva varijanta nalaza sačinjena je prema uputi VSRH koja interpretira zaključak 153 prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana bez subota i nedjelja. Izračunom je vještak utvrdio da je u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020., sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/2013 i NN 29/2018, Dodatku I KU za zadravstvo (NN 96/2015.), Dodatku II KU za zdravstvo (NN 92/19), Dodatku III KU za zdravstvo (NN 56/2020.), Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (NN 25/13 i dr.), Dodatak temeljnom kolektivnom ugovoru za javne službenike i namještenike (NN 123/19), Zakonu o radu (NN 93/14., 127/17., 98/19.), Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN 136/2002, NN 112/2005, NN 59/2006, NN 55/2008, NN 74/2011, NN 130/2011), koji su bili na snazi u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. srpnja 2021. godine i Zaključaka Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja tužiteljici manje isplaćena ukupna bruto razlika plaće u iznosu od 188,21 eur s osnova manje isplaćene plaće za prekovremeni rad, dodataka na sate prekovremenog rada, manje isplaćene naknade za godišnji odmor, razlike bolovanja i razlike za dodatke za rad praznikom, subotom i nedjeljom i smjenski rad.

8.2. Prema II varijanti izračuna u kojoj je vještak računao efektivni mjesečni fond jednako kao djelatnicima koji ne rade u turnusima, razlika bruto plaće nastala uslijed različite primjene ili neprimjene odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Temeljenog Kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike, odnosno Zakonskih akata i Zaključaka zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iznosi 391,93 EUR koji iznos tužiteljica u ovome postupku potražuje.

9. Valja navesti da za ovaj postupak nisu relevantne tvrdnje tuženice da se plaća obračunava u elektroničkom sustavu naziva COP (centralni obračun plaća), koji sam vrši izračun prekovremenih sati bez mogućnosti utjecaja na taj izračun te da su sve javne službe dužne koristiti taj sustav za izračun plaće na način da u sustav samo ubace podatke. Naime, sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 90. st. 1. ZR/14 poslodavac (ovdje tuženica) je obvezan radniku za obavljeni rad obračunati i isplatiti plaću. Tko je i na koji način izvršio obračun plaće za tužitelja nije relevantno, a pitanje odgovornosti za ispravnost obračuna može biti od značaja isključivo u regresnoj parnici ukoliko je tuženica po vlastitoj dispoziciji pokrene protiv osobe koju smatra odgovornom za taj propust.

10. U utuženom razdoblju u primjeni je bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13. i 96/15.; dalje u tekstu: KU/13), koji je bio na snazi do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 29/18., 16/19., 35/19., 78/19., 92/19., 56/20., 3/23. i 68/23.; dalje u tekstu: KU/18).

11. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu po osnovi neisplaćenih prekovremenih sati, u tijeku postupka nametnulo se pitanje je li tuženica pri obračunavanju mjesečnog fonda radnih sati, a posljedično tome i broja prekovremenih sati, pravilno primijenila odredbe čl. 51. st. 10. KU/13, odnosno čl. 49. st. 10. KU/18, a posljedično tome je li pravilno obračunala broj prekovremenih sati tužiteljice.

11.1. Odredbom čl. 51. st. 10. KU/13, odnosno odredbom čl. 49. st. 10. KU/18, određeno je da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, a mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

11.2. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

11.3. Odredbu čl. 51. st. 10. KU/13 je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora dva puta tumačilo.

11.4. Na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015. članovi povjerenstva donijeli su

Zaključak broj 148 koji glasi:

"Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.

Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. jedan blagdan pada u radni dan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i treba biti plaćen."

11.5. Nastavno, zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici od 21. prosinca 2015. donijelo je Zaključak 153. koji glasi:

"Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koji radnik odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-tnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li se samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće.

Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21, 48 i 148."

11.6. Odredbom čl. 19. st. 6. KU/13 propisano je da su tumačenja povjerenstva obvezna, da se dostavljaju podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu. Iz navedenog proizlazi da je sud u primjeni KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13. Pritom nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili sl.

11.7. Ovaj sud ne nalazi da bi obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu navedenih tumačenja kao sastavnog dijela KU/13 (tako i Rev 28/2021 od 17. svibnja 2022.).

11.8. Zaključak broj 153 u bitnom se razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati. Zaključak broj 153 o tumačenju odredbe čl. 51. st. 10.

KU/13 nije stavljen izvan snage.

11.9. Nadalje, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo je Zaključak broj 169 koji glasi:

"Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene".

11.10. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148, a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu. Budući da je tumačenje broj 148 izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem broj 153 dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje.

11.11. Obzirom na obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora, koji predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora (čl. 19. st. 6. KU/13), pri utvrđenju je li tuženica pravilno obračunala mjesečni fond radnih sati, a posljedično tome i broj prekovremenih sati tužitelja, valjalo je u utuženom razdoblju uzeti u obzir tumačenje iz Zaključka broj 153.

11.12. Odredbom čl. 50. KU/18, određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenskom radu i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati uvećavaju se u postotcima navedenim u 49. KU/18. Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 49. st. 9. KU/18.

11.13. Iz prve varijante nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak, prilikom izračuna broja prekovremenih sati tužiteljice, za utuženo razdoblje primjenjivao tumačenje iz Zaključka broj 153.

11.14. S obzirom na navedeno, a stranke (pa ni tuženica) takav izračun nisu određeno osporile, pravilno je utvrđenje vještaka iz kojeg proizlazi da po navedenoj osnovi nema razlike, slijedom čega je zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen kao neosnovan, obzirom tužiteljica prema varijanti II nalaza i mišljenja po navedenoj osnovi potražuje isplatu iznosa od 149,73 eur.

12. Nadalje, tužiteljica opravdano smatra da joj je tuženica bila dužna obračunati i platiti dodatke na plaću po osnovi odgovornosti za život i zdravlje ljudi te otežanih uvjeta rada, na sate odrađene u prekovremenom radu.

12.1. Naime, odredbom čl. 47. KU/13 (odnosno istovjetnom odredbom čl. 45. KU/18) propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Odredbom čl. 51. st. 1. KU/13 (te istovjetnom odredbom čl. 49. st. 1. KU/18) propisana su uvećanja plaće, između ostalog i za prekovremeni rad 50%, s tim da se navedeno uvećanje obračunava na osnovnu plaću.

12.2. Sukladno čl. 57. st. 1. KU/13 (te sadržajno istovjetnom čl. 55. st. 1. KU/18) radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima navedenim u Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (koji popis je sastavni dio KU/13 i KU/18), a u kojem je, između ostalog, navedeno i radno mjesto tužiteljice, što tuženica ne spori. Iz navedenog proizlazi da tužiteljici, s obzirom na njezino radno mjesto, u skladu s odredbom čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18, pripada pravo na uvećanje osnovne plaće s osnova posebnih uvjeta rada od 17%.

12.3. Nadalje, odredbom čl. 59. KU/13 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Odredbom čl. 59.a KU/13 (koja se primjenjuje od 1. listopada 2015., odnosno od stupanja na snagu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 4. kolovoza 2015.) određeno je da iznimno od čl. 59. KU/13, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Sadržajno istovjetne odredbe, ali uz različite postotke povećanja (16% za doktore medicine, a 8% za ostale zdravstvene radnike), sadržane su u čl. 57. i 58. KU/18.

12.4. Tumačenjem citiranih odredaba nameće se stav da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po ostalim utuženim osnovama, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu čl. 57. KU/13 (čl. 55. KU/18) te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu čl. 59.a KU/13 (čl. 58. KU/18).

12.5. Osim toga, iz nijedne odredbe Kolektivnog ugovora ne proizlazi da radniku uvećanje plaće pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, odgovornosti za život i zdravlje ljudi te po osnovi vjernosti službi (radnog staža) međusobno isključuju i ne odnose na prekovremeni rad. Naime, između redovnog i prekovremenog rada nema kvalitativne razlike jer u oba slučaja tužiteljica obavlja jednake poslove i radne zadatke, što tuženica u tijeku postupka nije ni sporila. Dakle, sva ta prava/dodaci koji uvećavaju osnovu plaću ne mijenjaju se ovisno o tome radi li tužiteljica u redovnom ili prekovremenom radu, a dodaci se prema čl. 51 KU/13 međusobno ne isključuju.

12.6. U vezi toga valja istaknuti da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene prekovremenim radom.

12.7. Proizlazi, dakle, da tužiteljica osnovano potražuje isplatu po osnovi dodataka za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sate odrađene u prekovremenom radu. Prema obračunu vještaka u prvoj varijanti sačinjenoj primjenom zaključka 153., tužiteljici u utuženom razdoblju po toj osnovi pripada iznos od 149,73 eura.

13. Tužiteljici je u prvoj varijanti pravilno obračunata i razlika na ime naknade za godišnji.

13.1. Naime, odredbom čl. 34. st. 2. KU/18 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Tužena prilikom obračuna naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja nije obračunavala i razliku plaće koje su predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice u skladu s odredbom 34. KU/18 i čl. 49. i čl. 58. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj 128/17, 47/18, 123/19, 66/20) te je prema nalazu i mišljenu vještaka došlo do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u iznosu od 21,52 eur i razlike bolovanja u iznosu od 16,96 eur.

14. Slijedom svega navedenog, sud je u cijelosti prihvatio prvu varijantu nalaza i mišljenja i na temelju iste utvrdio da je tužiteljici po osnovi neplaćenih dodataka na prekovremeni rad te naknade za godišnji odmor i bolovanje isplaćena manja plaća u ukupnom iznosu od 188,21 eur te je u navedenom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatom iznosa od 203,72 EUR odbijen kao neosnovan.

15. Odluka o zateznima kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO/05) prema kojem kamate teku na svaki pojedini mjesečni iznos plaće od dospijeća do isplate. Prema odredbi čl. 92. st. 3. ZR/14 ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici na pojedine mjesečne iznose manje isplaćene plaće dosudio zateznu kamatu koja na temelju čl. 29. ZOO teče od 16. u mjesecu (od zakašnjenja) do isplate.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12 i dr. dalje - Tarifa). Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak pa se smatra da je uspjela u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva (100 %), dok je u odnosu na visinu, sagledavajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspjela u omjeru od 48 % (188,21 eur u odnosu na postavljeni zahtjev od 391,93 eur), pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 74%, dok uspjeh tuženice iznosi 26%. Tuženica je stoga, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, dužna naknaditi tužiteljici troškove postupka u omjeru od 48% (74% - 26%).

16.1. Tužiteljice je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici za sastav tužbe, sastav podneska od 11. svibnja 2026., za zastupanje na ročištu 7. svibnja 2025. i 11. svibnja 2026., za svaku radnju po 50 bodova, odnosno ukupno 200 bodova, što zajedno s PDV-om iznosi 500,00 eur. S obzirom na uspjeh tužiteljice sa 48% tužena joj je dužna naknaditi trošak zastupanja u iznosu od 240,00 eur. Nadalje, tužiteljici je u cijelosti priznat trošak predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 391,50 eur, slijedom čega ukupan trošak priznat tužiteljici iznosi 631,50 eura.

16.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 8. svibnja 2024. i 12. svibnja 2025. obzirom sastav istih nije bio nužan za vođenje ovoga postupka.

U Puli, 18. lipnja 2026.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Dna:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženoj po punomoćniku