REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-473/2024-22

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Heleni Božović Sladaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Pavao Palaversić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika 1. REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587 koju zastupa Općinsko državnom odvjetništvo u Puli-Pola i 2. Općine Ližnjan- Lisignano, Krasa 7, Ližnjan, OIB 06978590361, zastupane po punomoćniku Slavenu Boljunu, odvjetniku iz Pule, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne javne rasprave 11. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, osobno uz punomoćnika, zakonske zastupnice I tužene i punomoćnika II tužene, 18. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], stekao pravo vlasništva na sljedećim nekretninama:

[katastarska općina]

- k. č. br. [katastarska čestica], VALA, LIVADA, 955 m², zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina],

- k. č. br. [katastarska čestica], VALA, ORANICA, 888 m², zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], slijedom čega su tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, i OPĆINA LIŽNJAN - LISIGNANO, OIB: 06978590361, KRASA 7, LIŽNJAN 52100 PULA (POLA), dužne trpjeti da se na gore navedenim nekretninama po pravomoćnosti ove presude dopusti i provede uknjižba prava vlasništva u cijelosti na ime i za korist tužitelja, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju naknaditi prvo tuženoj Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju naknaditi drugo tuženoj Općini Ližnjan troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 24. srpnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da se osobno i putem pravnih prednika nalazi više od sto godina u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu k. č. br. [katastarska čestica], ORANICA, 583 m², zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (upisana na Općinu Ližnjan), k. č. br. [katastarska čestica], PAŠNJAK, 955 m², zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (upisana na RH), k. č. br. [katastarska čestica], ORANICA, 888 m², zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (upisana na RH). Podnositelj je također posjednik i uknjiženi vlasnik susjednih nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica], ŠUMA, 2563 m² te k. č. br. [katastarska čestica], ORANICA, 410 m², obje zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koje zajedno s gore navedenim k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], čine jedinstvenu posjedovnu cjelinu koju podnositelj osobno i putem svojih pravnih prednika već desetljećima održava te na istima uzgaja masline i druge poljoprivredne kulture. S obzirom da se sve čestice nalaze u neposrednoj blizini i graniče jedna s drugom, tužitelj i njegovi prednici sve do sada nisu nikad niti pravili razliku između čestica koje su upisane na njihovo ime i čestica koje su upisane na tuženike već su sve obrađivali zajedno kao jedinstvenu poljoprivrednu i posjedovnu cjelinu. Budući je tužitelj na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na navedenim nekretninama predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev pobliže opisan u točki I izreke ove presude. Postavlja zahtjev za naknadom troškova postupka.

2. Prvo tužena Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nije zahtjev za mirno rješenje spora podnio za utužene nekretnine, stoga predlaže odbaciti tužbu glede kč.br. kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu budući da iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini. S obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika bio u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Smatramo da nije protekao rok od 40 godina koji je počeo teći od 1991. godine. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/03, 153/09, 143/12 i 152/14) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I- 58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe članka 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj. Isti pravni stav zauzeo je i Županijski sud u Velikoj Gorici, u odluci posl.br. Gž- 790/2020 od 13. travnja 2021., u kojoj navodi da "…u vrijeme dosjedanja potrebno je uračunati vrijeme od kada su se tužiteljevi prednici nalazili u posjedu predmetne nekretnine (do 17. studenoga 1999.), a sukladno čl. 388. ZVDSP i to stoga što u vrijeme dosjedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj 22768/12) i Radomilja i dr. ( Zahtjev broj 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. Ovakav stav zauzet je i u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.). Istovjetan stav zauzeo je i Županijski sud u Slavonskom Brodu, posl.br. Gž-29/2022 od 16. veljače 2022. Ovdje skrećemo pažnju da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem posl.br. Revd-217/2020 od 3. lipnja 2020. vezano za ovo pravno pitanje dopustio reviziju protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 617/19-2 od 2. rujna 2019. Uzimajući u obzir da bi, za primjenu stavova iz odluke Radomilja i Jakeljić (o dopuštenosti stjecanja prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu), bilo potrebno pravo vlasništva dosjelošću steći najkasnije do 17. studenog 1999., evidentno je da potrebno vrijeme dosjedanja poštenog posjednika (dakle izvanredno dosijedanje sukladno ZV-u) u konkretnom parničnom predmetu, nije proteklo, pa slijedom navedenog, ni primjenom stavova iz odluka Radomilja i Jakeljić, pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nisu ispunjene. Naime, čak i da se uzme dokazanim da se u konkretnom slučaju radi o poštenom posjedniku, pa uz premisu da je dosijedanje počelo u svibnju 1960. (mada se i navedeno osporava), izvanredni rok za dosijedanja od 40 godina nije protekao do 17. studenog 1999., što posljedično znači da odluke Radomilja i drugi Jakeljić i drugi protiv Hrvatske, u konkretnom slučaju nisu primjenjivi. Konačno, pri pozivanju na stavove iz odluka ESLJP-a, potrebno je barem načelno i u bitnome usporediti činjenično stanje iz konkretnog parničnog predmeta i predmeta ESLJP-a, kako bi se ocijenilo jesu li stavovi ESLJP-a primjenjivi na činjenice iz konkretnog nacionalnog predmeta, a što je u konkretnom slučaju u prvostupanjskoj odluci izostalo. Konačno, tužitelj i njegovi pravni prednici nisu pošteni posjednici. Posjed je pošten ukoliko posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada. Drži da su tužitelj i pravni prednici znali odnosno imali su razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Osim toga, uvidom u ARkod preglednik i zk izvadak razvidno je da su neke nekretnine u naravi šume, stoga s pravnog stajališta bitno je navesti da obzirom na to da se na nekretninama u Društvenom vlasništvu šume i šumsko zemljište, a što je ovdje slučaj kod većine nekretnina, ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću te u konkretnom slučaju trebao primijeniti pravno pravilo OGZ (paragraf 1452-1477) prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko pravnih prednika bio u neprekinutom posjedu nekretnina duže od 40 godina do 06. travnja 1942 (vrijeme dosjelosti) što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema pravnim pravilima OGZ-a. Člankom 49. st. 2 Zakona o šumama s RH Hrvatske koji je stupio na snagu 31. svibnja 1977. godine – SL 468/77 propisano je da se na šumama i šumskom zemljištu u Društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Ova je odredba sadržana u Zakonu o šumama koji je stupio na snagu 31. 12. 1983. godine (čl. 55. st.2) i nakon prijenosa šuma i šumskog zemljišta u vlasništvo RH (23. 10. 1993). Odredba čl. 55 st. 2 zakona o šumama (NN 52/90 do 76/93) kojim je bilo određeno da se na šumama i šumskom zemljištu u Društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, bila je snazi sve do 12. 01. 2000. godine kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-374/1998 od 12. 01. 2000. Zakonom su propisane pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, a u konkretnom slučaju nisu dokazane sve pretpostavke. Predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev.

3. Drugo tužena Općina Ližnjan je u odgovoru na tužbu navela da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu budući da iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini. Drugotužena se pridružuje navodima iz odgovora na tužbu prvotuženika. Nadalje, navodi da se u ovom sporu prvenstveno ima primijeniti načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer je tuženik u dobroj vjeri stekao kč. br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a tužitelj mora dokazati tuženikovu nesavjesnost prilikom stjecanja predmetnih nekretnina. Dakle, prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima NN 152/14 (dalje: ZVDSP) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga zaštitu prema odredbama zakona. Prema odredbi čl. 122. st. 2. ZVDSP stjecatelj je u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ne u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Prema odredbi čl. 130. st. 2. ZVDSP vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

4. U dokaznom postupku pročitani su izvatci iz zemljišnih knjiga, uvjerenje o statusu čestice, odgovor na prijedlog za mirno rješenje spora I tužene, ugovor o darovanju, povijest promjena, kopiju katastarskog plana, rješenje o nasljeđivanju iza pok. NF, rodni list, rješenje o nacionalizaciji iz 1969., zapisnik o uviđaju na licu mjesta, nalaz i mišljenje mjerničkog vještaka VETING d.o.o., saslušani su svjedoci ĐF, AF, SF i tužitelj kao parnična stanka.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Uvidom u odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora I tužene (list 51 spisa) utvrđeno je da se tužitelj sukladno čl. 186.a ZPP-a prije podnošenja tužbe sa zahtjevom obratio I tuženoj u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], u kojem se navodi da k. č. br. [katastarska čestica] nije u nadležnosti I tužene već je u vlasništvu Općine Ližnjan, dok se u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] ne može utvrditi da je zahtjev osnovan.

7. Među parničnim strankama nije sporno da je I tužena upisana kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] te da je II tužena upisana kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

8. Sporna je, prije svega, činjenica da li su na strani tužitelja ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama, posebno činjenice da li je posjed tužitelja pošten.

9. Iz izvatka iz zemljišnih knjiga i kopije katastarskog plana utvrđeno je da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], a koje graniče sa nekretninama koje su predmet postupka.

10. Uviđajem na licu mjesta koji je održan 2. listopada 2025. i mjerničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tinu Verbancu iz društva Veting d.o.o. izvršena je identifikacija nekretnina koje su predmet postupka. K. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana je kao kuća i dvorište 283 m2, oranica 300 m2, kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je upisana kao oranica 888m2 i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je upisana kao livada površine 955m2. Na k. č. br. [katastarska čestica], na istoj se nalazi stara napuštena zgrada se pristupa kroz željezni portun sa javnog puta. Kč. br. [katastarska čestica] je dijelom obradiva izorana površina u vali, a dio je obrastao šikarom. Kč. br. [katastarska čestica] je dio livada, a dio zarasla površina.

11. Na nalaz i mišljenje vještaka I tužena se očitovala u podnesku od 3. studenog 2025. te navela da vještak nije dostavio skicu lica mjesta i ortofoto snimak, da nije razvidno na temelju čega je zaključio da nekretnine čine jednu posjedovnu cjelinu. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio, dok se II tužena na istoga nije očitovala.

12. Sud smatra da s obzirom na predmet spora sačinjavanje skice lica mjesta nije bilo nužno, no da je vještak na ortofoto snimci koja je priložena nalazu i mišljenju vještaka prikazao položaj nekretnina koje su predmet postupka, slijedom čega nije provodio dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao objektivnog i izrađenog u skladu sa pravilima struke.

13. Svjedok SF u svom je iskazu naveo da živi otprilike 500 m od tužitelja. Poznato mu je da tužitelj koristi jednu staru ruševnu kuću, a ispod nje obrađuje u vali i njivu. Od kada zna te nekretnine obrađuje tražitelj a prije njega njegov otac pok. NF. Ne zna tko je prije tužiteljevog oca to obrađivao, valjda njegov djed. U toj vali ½ obrađuje obitelj od tužitelja, a drugu BF. Poznato mu je ime MF, ali je se ne sjeća. Djed od tužitelja zvao se RF. Njegova sjećanja sežu kada je imao 5-6 godina i biciklom prolazio jer se kuća nalazi neposredno uz cestu. Nije mu poznato da bi Republika Hrvatska bila vlasnica tih nekretnina. Nekretnine obrađuju traktorom i na njima imaju luk, krumpir, pomidore. U ruševini su ranije držali vino dok su ga radili, a sada oko nje kose, vidi se da je uređeno. U toj zgradi je bio zadnji put prije 7-8 godina i od kada pamti uvijek je ista. Zgrada ima prozore, nije to napuštena zgrada. Tužitelj oko te zgrade kosi sa trimerom, kosilicom. Te nekretnine koje tužitelj obrađuje se drže jedna za drugu.

14. Svjedok AF u iskazu je naveo da je od rođenja nastanjen u [adresa]. Poznato mu je da tužitelj i njegova obitelj koriste zgradu uz samu cestu i njivu u vali, i to od kada su mu barbe otišle u Italiju 1950. U toj kući su dok su radili držali vino. Drugi dio parcela je uglavnom trava, koju GF pokosi, a u vali je parcela koja se može obrađivati i tu sade. Kada ga se pita da li mu nešto znači osoba imena MF odgovara da da, to je žena od tužiteljevog pok. barbe koji je otišao u Italiju. Otac tužitelja zvao se NF i umro je prije 5-6 godina ne zna točno reći, a njegov se djed zvao VF, sjeća se da je umro u 102. godini života ali ne zna koje godine. Osim GF i njegove obitelj nije nikoga drugoga vidio da to obrađuje. Nije ni čuo da bi te parcele bile upisane na I i II tuženika, on je mislio da je to od GF jer ih on obrađuje. I koji je otišao u Italiju zvao se VF, a zvali su ga G, a žena mu je MF. U Italiju su otišli između 1950-1955. godine, on je tada bio mali. Sjeća se da je došao traktor i da im je odvezao njihovu robu što su imali. Kada mu se predočava fotografija iz nalaza i mišljenja vještaka na listu 124 odgovara da je na njoj upravo ta kuća o kojoj govori a ta njiva i ta trava nalaze se ispod kuće. Ne zna kome je ta zemlja ostala nakon što su oni otišli u Italiju ali ju je nastavio obrađivati ŠF. Zna točno gdje se nalazi zemlja koju oni obrađuju, a koja je bila od MF. Tužitelj ima dosta zemlje u [adresa], koju je naslijedio od svog oca NF. Ta kuća je danas za obnoviti. Okućnicu oko kuće kose. Nije mu poznato da bi te nekretnina bila nacionalizirane. GF mu je prije malo vremena rekao da bi naslijedio te nekretnine, da je to na sudu. U vali sade krumpir, kukuruz.

15. Svjedok ĐF u iskazu je naveo da tužitelj dugo koristi tu staru zgradu uz cestu, ne zna u koje svrhe, da li tamo ima skladište, za stanovanje ne koristi, a viđao ga je oko te kuće da čisti. U njivi u vali nešto uzgaja, ali šta ne zna jer se ne bavi tuđim poslovima. Prije njega to su obrađivali njegovi roditelji. Otac mu se zvao NF. Kada ga se pita da li mu nešto znači osoba imena MF, odgovara da da, da je to bila misli tužiteljeva strina, nije je nikada upoznao. Ne zna da li je to nekada bila njezina kuća i zemlja. U to vrijeme bio je mlad, a i danas se ne petlja u tuđe poslove. Nije čuo da bi ta imovina bila nacionalizirana. Ne može se sjetiti kako se zvao djed od tužitelja. Njegov otac se zvao N i bio je bratić od supruge od pok. NF, oca tužitelja. Osim obitelji tužitelja nitko nikada to nije koristio i ne zna da bi ih ikada itko u korištenju smetao. Nikada nije čuo da bi ta zemlja bila od države ili od Općine Ližnjan. Kada mu se predočava fotografija iz nalaza i mišljenja vještaka odgovara da ne može reći da je riječ o kući o kojoj govori jer je fotografija nejasna i kuća dosta zapuštena od one što on pamti. Ne bi znao prepoznati sve nekretnine koje su u vlasništvu tužitelja. Tužitelj je imao puno zemlje iako je to širok pojam, a da li je ima danas ili je prodao on to ne zna. Kuća u kojoj tužitelj stanuje od kuće koju je spominjao je udaljena oko 100 m. Živi u [adresa] od kada se rodio.

16. Tužitelj je u iskazu naveo da on i njegova obitelj te nekretnine koriste od kada su barba RF i njegova žena MF otišli u Italiju kao optanti 1956. ili 1957., nije siguran. Njegov otac NF umro je 2018., a djed RF koji je također živio u [adresa] umro je 1980.-1981., odnosno kad malo razmisli, umro je 1979. Od kada su oni otišli samo oni koriste tu zemlju nitko drugi. Nikada ih nije nitko smetao u korištenju te zemlje niti išta tražio. U početku su bili plaćali porez za tu zemlju ali su prestali kada je imovina nacionalizirana, ali ne zna reći koje je to bilo godine. U kući su dok su imali vinograd držali vino, a u vali su sadili većinom fažole, krumpire, cuke i sl. Oko te kuće i dok je još otac bio živ samo je on kosio i održavao. Išao je i u Općinu Ližnan jer je kuću trebalo obnoviti da vidi šta treba i tamo su mu rekli da je to njihovo. Zato je i sada tu na sudu. Ima dosta unuka i htio bi da sutra-prekosutra znaju na čemu su. Stric i strina kada su odlazili su zemlju prepisali djedu DF. Njegov djed VF je to odmah pustio ocu NF, tamo nije bilo ni struje, pa su tamo stavili struju. Ovu zemlju je nastavio koristiti posebno u vali jer mu je bila puno bliže kuće iako je imao svoje zemlje. Ne zna da bi bio spor između države i njegovog djeda DF. Nitko mu za to nikada nije govorio. On je na ostavinskoj raspravi iza tate pok. NF vidio da tih nekretnina nema. Na raspravi su bile navedene samo one nekretnine koje su bile od njegovog oca. Ne može biti na raspravi ako nije tvoje. Znao je i prije nego je tata umro da ta zemlja nije njihova, ali nitko te ne pita, radio si i koristio. Nikada nije podnosio zahtjev za legalizaciju ili uporabnu dozvolu.

17. Uvidom u povijesni vlasnički list za kč. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] utvrđeno je:

- da su od osnivanja zemljišne knjige bile upisane kao vlasništvo MF,

- da je MF Darovnim ugovorom od 2. studenog 1956. iste prenijela u vlasništvo CF pok. NF, djeda tužitelja,

- da je 13. siječnja 1958. zabilježena tužba N.O. [adresa] protiv EF pok. NF,

- da je 15. svibnja 1961. na temelju odluke suda izvršena uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i uknjiženo pravo vlasništva na ime MF,

- da je 13. rujna 1969. izvršen upis Društvenog vlasništva s pravom korištenja Općine Pula.

18. Tužitelj zahtjev temelji na dosjelosti. Prema članku 388. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema stavku 3. istoga članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.). Prema članku 28. stavku 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80., 36/90.) savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Člankom 159. toga Zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema članku 159. stavku 4. ZVDSP-a, kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Člankom 160. stavkom 2. ZVDSP-a propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

18.1. Člankom 388. stavkom 4. ZVDSP-a propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a valja tumačiti u duhu pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. U toj presudi je upravo u odnosu na ovu odredbu utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojemu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Člankom 29. ZOVO-a bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a („Narodne novine“ broj 53/91.) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP koji je u članku 388. stavku 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dana 14. prosinca 1999. objavljena je Odluka Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.) kojom je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. dodan je stavak 4. članka 388. koji glasi: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“ Sukladno članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj 99/99. i 29/02.) ukinuti zakon i drugi propis odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Prema tome je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96.) prestala važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, 14. prosinca 1999. Od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila je na snazi odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske, ocjenjujući razmjernost miješanja, pošao od činjenice da država u konkretnom slučaju uživa tzv. „široku slobodu procjene“ (tranzicija iz socijalizma u demokraciju); da su domaći sudovi zauzeli stav da sama činjenica važenja članka 388. stavka 4. ZVDSP- a iz 1996. u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. nije dovoljna da se da prednost posjednicima imovine u društvenom vlasništvu pred pravima i interesima trećih osoba na takvoj imovini te da bi suprotan stav značio da neustavna odredba proizvodi posljedice i nakon što je ukinuta; da u konkretnom slučaju ne postoji indikacija da bi bilo tko drugi (odnosno treći) osim same države stekao neka prava nad spornim nekretninama za vrijeme socijalizma, niti da je neka treća osoba (osim podnositelja) zahtijevala neka prava na toj zemlji te da stoga u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji su naveli Ustavni sud da ukine članak 388. stavak 4. ZVDSP-a iz 1996. Europski sud zaključuje da u takvim okolnostima tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa. Isto stajalište Europski sud za ljudska prava zastupao je u predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske broj 37685/10 od 28. lipnja 2016. i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12 od 28. lipnja 2016., ali je Odlukom Velikog vijeća od 20. ožujka 2018. u tim predmetima presuđeno da nije došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Međutim, takva Odluka Velikog vijeća nije od utjecaja na zauzeta stajališta Europskog suda budući da je razlog donošenju Odluke samo u činjenici što je prvostupanjsko Vijeće djelovalo izvan opsega predmeta i utemeljilo svoje presude na činjenicama bitno različitim od onih na koje su se podnositelji zahtjeva pozivali.

18.2. Po shvaćanju ovoga suda stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola 1. EKLJP-a, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu te koja ja uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske, jer se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava.

18.3. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

18.4. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

18.5. Naime, svjedoci SF, OF ĐF u bitnome su suglasno iskazivali u vezi s posjedom sporne nekretnine, kojega su vršili pravni prednici tužitelja, i to djed i otac tužitelja te sam tužitelj. Saslušani svjedoci o ovoj činjenici imaju neposrednih saznanja s obzirom na njihovu dob, činjenicu da su viđali tužitelja i njegove prednike da nekretninu obrađuju. Sud iskaze svjedoka prihvaća kao istinite i vjerodostojne, jer su iskazivali u bitnome suglasno i uvjerljivo i u skladu sa ostalim činjenicama utvrđenim u postupku. Dakle, iz iskaza svjedoka utvrđeno je da su tužitelj i njegovi prednici u posjedu predmetnih nekretnina dulji niz godina, odnosno od kada je MF sredinom 1950.-tih godina otišla u Italiju.

18.6. Suglasno svjedocima u ovom postupku iskazivao je tužitelj. Međutim, tužitelj je iskazivao i o svojim saznanjima, da su njegovi prednici nekretninu nastavili obrađivati nakon što je MF otišla u Italiju koja je nekretnine darovala njegovom djedu DF, da su neko vrijeme i plaćali porez na te nekretnine, dok nisu bile nacionalizirane, da je na ostavinskoj raspravi iza tate pok. NF vidio da tih nekretnina nema, da su bile navedene samo one nekretnine koje su bile od njegovog oca jer ne može biti na raspravi ako nije tvoje, da je znao i prije nego je tata umro da ta zemlja nije njihova, ali je radio i koristio. Navedeno je i u skladu sa stanjem iz povijesnog vlasničkog lista opisanom u točki 17. ovoga obrazloženja.

18.7. Prema članku 11. stavku 2. ZVDSP-a posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno pa je sud, s obzirom na to da I i II tužena samostalnost posjeda nisu osporavale niti dokazivale suprotno, na temelju zakonske presumpcije, a i iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja utvrdio da je posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika samostalan.

18.8. Međutim, I i II tužena su osporile poštenje tužitelja i njihovih prednika. U vezi s navedenim valja, prije svega, istaknuti da se prema članku 18. stavku 5. ZVDSP-a posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Stoga je teret dokaza da posjed nije pošten bio na I i II tuženoj.

18.9. Iz povijesnog vlasničkog lista utvrđeno je da je djed tužitelja RF pok. NF, koji je prema iskazu tuženika preminuo 1979. znao da mu ne pripada pravo vlasništva spornih nekretnina obzirom na sudski postupak koji je protiv istoga vođen. Osim navedenog, sam je tužitelj u iskazu naveo da je znao da su nekretnine nacionalizirane, da nisu bile predmet nasljeđivanja iza njegovog pok. oca HF jer nisu bile njegovo vlasništvo, što je znao i prije smrti oca. Dakle, iz povijesnog vlasničkog lista i iskaza samoga tužitelja utvrđeno je da je tužitelju i njegovim pravnim prednicima bilo poznato da im sporne nekretnine ne pripadaju, što posjed tužitelja, prema stajalištu ovoga suda čini nepoštenim.

19. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dospjelošću, odlučeno je kao u izreci.

20. Odluka o parničnim troškovima temelji se na članku članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP). Trošak zastupanja odmjeren je primjenom odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Odvjetnička tarifa).

20.1. Prvo tuženoj je priznato po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu, podneska od 27. listopada 2025. te za zastupanje na ročištima 6. svibnja 2025., 2. listopada 2025. i 11. svibnja 2026. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur iznosi 1.000,00 eur.

20.2. Prvo tuženoj nije priznat trošak sastava podneska od 23. listopada 2024., obzirom prema stajalištu ovoga suda sastav istoga nije bio nužan za vođenje ovoga postupka.

20.3. Drugo tuženoj je priznato po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu te za zastupanje na ročištima 6. svibnja 2025. i 11. svibnja 2026. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno ukupno 300 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur iznosi 600,00 eur.

20.4. Tužitelj je postupak u cijelosti izgubio slijedom čega je zahtjev za naknadom troškova postupka odbijen u cijelosti.

U Puli, 18. lipnja 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. I tuženoj po zz

3. II tuženoj po punomoćniku