REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-265/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koga zastupa odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Vlaška 50 A/4, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Stjepana pl.Horvata 36 protiv tuženika Addiko bank, d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i dovršene glavne javne rasprave 28. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika tužitelja OL odvjetnika u [adresa] i odsutnosti uredno pozvanog tuženika 18.lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 1. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 3. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140460417-69700013715/2006 sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek kao prednimka tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 11. travnja 2006., potvrđenog kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege, OU-219/06 dana 13. travnja 2006. koji glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 7.261,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća do isplate i to:

- na iznos od 3,01 EUR od 2.6.2006. godine do isplate

- na iznos od 0,42 EUR od 2.7.2006. godine do isplate

- na iznos od 2,15 EUR od 2.9.2006. godine do isplate

- na iznos od 1,87 EUR od 2.10.2006. godine do isplate

- na iznos od 1,14 EUR od 2.11.2006. godine do isplate

- na iznos od 1,16 EUR od 2.4.2008. godine do isplate

- na iznos od 18,19 EUR od 2.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 20,31 EUR od 2.1.2009. godine do isplate

- na iznos od 23,22 EUR od 2.2.2009. godine do isplate

- na iznos od 25,26 EUR od 2.3.2009. godine do isplate

- na iznos od 21,20 EUR od 2.4.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,70 EUR od 2.5.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,25 EUR od 2.6.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,45 EUR od 2.7.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,12 EUR od 2.8.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,68 EUR od 2.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,65 EUR od 2.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,68 EUR od 2.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,22 EUR od 2.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,52 EUR od 2.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,04 EUR od 2.2.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,86 EUR od 2.3.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,48 EUR od 2.4.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,51 EUR od 2.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 33,35 EUR od 2.6.2010. godine do isplate

- na iznos od 54,94 EUR od 2.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 50,02 EUR od 2.8.2010. godine do isplate

- na iznos od 68,46 EUR od 2.9.2010. godine do isplate

- na iznos od 58,73 EUR od 2.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 51,42 EUR od 2.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 73,66 EUR od 2.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 87,41 EUR od 2.1.2011. godine do isplate

- na iznos od 77,44 EUR od 2.2.2011. godine do isplate

- na iznos od 78,90 EUR od 2.2.2011. godine do isplate

- na iznos od 71,74 EUR od 2.4.2011. godine do isplate

- na iznos od 73,95 EUR od 2.5.2011. godine do isplate

- na iznos od 113,93 EUR od 2.6.2012. godine do isplate

- na iznos od 135,06 EUR od 2.7.2012. godine do isplate

- na iznos od 135,32 EUR od 2.8.2012. godine do isplate

- na iznos od 132,55 EUR od 2.9.2012. godine do isplate

- na iznos od 127,44 EUR od 2.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 133,67 EUR od 2.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 135,94 EUR od 2.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 135,03 EUR od 2.1.2013. godine do isplate

- na iznos od 125,92 EUR od 2.2.2013. godine do isplate

- na iznos od 132,24 EUR od 2.3.2013. godine do isplate

- na iznos od 133,68 EUR od 2.4.2013. godine do isplate

- na iznos od 130,85 EUR od 2.5.2013. godine do isplate

- na iznos od 122,45 EUR od 2.6.2013. godine do isplate

- na iznos od 117,24 EUR od 2.7.2013. godine do isplate

- na iznos od 121,86 EUR od 2.8.2013. godine do isplate

- na iznos od 125,04 EUR od 2.9.2013. godine do isplate

- na iznos od 133,17 EUR od 2.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 128,70 EUR od 2.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 130,70 EUR od 2.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 3.667,33 EUR od 10.12.2013. godine do isplate

po stopi od pojedinih dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. "

II Nalaže se tužitelju ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 15 dana naknaditi tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska Avenija 6 troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR ( slovima: tisuću eura ) od presuđenja sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi koja je podnesena ovom sudu 7.lipnja 2023. tvrdi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Požega, pravnim prednikom tužitelja, sklopio dana 11. travnja 2006.g. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140460417-69700013715/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 45.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 511,39 CHF (vidljivo iz plana otplate), obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

1.1. Tužitelj je u cijelosti isplatio kredit u prosincu 2013.g. Anuiteti tužitelja u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja i isti su s početnih 316,25 EUR/ 2.382,82 kn povećani na iznos od 497,71 EUR/3.750 kn.

1.2. Dalje navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 01.lipnja 2004.g. do 31.prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te ZOO-a.

1.3. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.g. - 31.12.2008.g.,to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 115., te čl. 1046. ZOO-a.

1.4. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.5. Slijedom navedenog, tužitelj je oštećen za razliku između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa koji je isti stvarno otplatio tuženoj obračunatih zbog primjene valutne klauzule na kamatu, te primjene valutne klauzule na glavnicu kredita. Stoga potražuje od tužene isplatu iznosa od ukupno 7.708,04 EUR / 58.076,44 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbe. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Navodi da se svojstvo potrošača ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

2.1. Tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku.

2.2. Dalje navodi da sporni Ugovor o kreditu sklopljen je između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004.g., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008.g. Dakle, iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt.

2.3. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)2 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski), visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama), dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno) i dr. Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku10, a osim toga, kako je obrazloženo radi se o Ugovoru o kreditu koji nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu broj 5140460417-69700013715/2006, od 11.travnja 2006., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka VL od 18.veljače 2026., saslušao je tužitelja, sudskog vještaka, u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa od 7.708,04 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama radi isplate s osnove nepripadno isplaćenog iznosa na temelju ugovora o kreditu broj 5140460417- 69700013715/2006 od 11.travnja 2006. a kojim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U činjeničnoj osnovi tužbe tužitelj se pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik.

6.Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije VL, tužitelj je podneskom od 27.ožujka 2026. naveo kako prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te da na isti nema primjedbi, te je zatim uredio tužbeni zahtjev na način da nadalje potražuje 7.261,69 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

7.Među parničnim strankama nije sporno da su tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 45.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, rok otplate 10 godina.

8.Sporno u postupku je ostalo razjasniti je li tužitelj potrošač ili poduzetnik koji se ne bi mogao podvesti pod pojam prosječnog potrošača, prigovor zastare te prigovor prijeboja.

9. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.Međutim, da bi se tužitelj mogao pozivati na navedene zakonske odredbe, pa i utvrđenja iz kolektivnih presuda, potrebno je da u sklapanju pravnog posla, konkretno Ugovora o kreditu sudjeluje kao potrošač. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Dakle, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava ZZP, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, po ocjeni ovoga suda pojam „potrošač“ treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovorom, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivni položaj pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih, a koji pravni stav je zauzeo i Sud Europske unije u presudi broj C-630/2017.

12. Ovaj sud je čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da je tužitelj predmetni kredit podignuo za kupnju junadi, adaptaciju gospodarskih objekata i zatvaranja kredita u Croatia banci d.d. Saslušan na glavnoj raspravi 28.svibnja 2026.tužitelj je izjavio da se unazad 10 do 12 godina više se ne bavi poljoprivrednom djelatnošću. Otprilike 2003. godine imao je OPG, ali nije bio u sustavu PDV-a. U invalidskoj mirovini je od 1992. godine, ali se bavio poljoprivrednom djelatnošću koja je obuhvaćala ratarstvo i uzgoj junadi. Tom poljoprivrednom djelatnošću se bavio u mjestu [adresa], gdje ima kuću sa okućnicom na kojoj se nalaze gospodarske zgrade, štale za tov junadi. Ugovor u iznosu od 45.000 CHF je sklopio 2006. godine, a točna je tvrdnja da je isti podigao za kupnju junadi, adaptaciju gospodarskih objekata i zatvaranje kredita u Croatia banci, ali ne zna u točno kojem iznosu. Potraživanje koje je Croatia banka imala prema njemu odnosilo se na poljoprivrednu djelatnost. Kada je došao u banku podići traženi kredi, nije mu bilo omogućeno pregovaranje o istom, već je bilo "uzmi ili ostavi", odnosno nije mogao pregovarati o nikakvim odredbama ugovora. Vezano za činjenicu o promjeni tečaja CHF ne može se točno izjasniti da li mu je osobni bankar nešto sugerirao u vidu da isti može porasti, ili ne. Isto tako, nije mu bio ponuđen nikakav drugi kredit osim kredita u CHF. Iz takvog iskaza tužitelja jasno proizlazi da on nije sklopio predmetni ugovor o kreditu za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, sukladno navedenim zakonskim odredbama, nego upravo suprotno, za potrebe svog OPG-a, čiji je vlasnik, a OPG je organizacijski oblik gospodarskog subjekta poljoprivrednika fizičke osobe koja radi stvaranja dohotka samostalno i trajno obavlja djelatnost poljoprivrede i s njom povezane dopunske djelatnosti.

13.Dakle, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj u ovom postupku nije dokazao status potrošača prema odredbama ZZP da se može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u parnici Potrošač. Prema shvaćanju sudske prakse (Sastanak predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.) u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Iz sadržaja ugovora o kreditu, članak 2. navedeno je da se kredit podiže za svrhu kupnje Junadi, adaptaciju gospodarskih objekata i zatvaranje kredita.

14. Stranke su tijekom dokaznog postupka dužne iznositi činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. ZPP-a), s tim da sud nije ovlašten utvrđivati činjenice i izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Prema tome teret dokaza u smislu odredbe članka 7. ZPP-a pripada na onu stranku koja tim dokazima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

15. Kako je naprijed navedeno, tužitelj nije predložio sudu izvođenje dokaza na temelju kojih bi ovaj sud utvrdio ima li on status potrošača u odnosu na predmetni Ugovor, samim time i osnovanost tužbenog potraživanja slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neosnovan, odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača nema potrebe obrazlagati o prigovorima tuženika iznijetim tijekom postupka koje se odnose na prigovor zastare, prigovor prijeboja, te tijeka zakonske zatezne kamate.

17. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine"

69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) pa je tuženiku na ime troškova parničnog postupka priznat iznos od 1.000,00 EUR, a koji se odnose na trošak odgovora na tužbu od 5.rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 Tarife ), trošak obrazloženih podnesaka od 12.siječnja 2024., 20.veljače 2024., 9.ožujka 2026. svaki po 200,00 EUR ( Tbr.8/3 Tarife ), PDV u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 42 Tarife).

17.1. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 26.svibnja 2026. jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki III izreke presude.

U Požegi, 18.lipnja 2026.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1.Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Vlaška 50 A/4,

Pisarnica u Slavonskom Brodu, Stjepana pl.Horvata 36

2. Odvjetničko društvo Kožul&Petrinović, Zagreb, Radnička cesta 47