REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-296/2019-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], 108. Brigade ZNG 67, 35252 Sibinj, zastupan po opunomoćeniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, Pilareva 28, 35000 Slavonski Brod, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 6.187,25 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 6. svibnja 2026., u nazočnosti opunomoćenika tužitelja odvjetnika Mije Kladarića i zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetničkog vježbenika TA, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607 5102499074, od dana 1. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a., OIB: 23057039320, kao kreditora, a koja u članku 2. glasi " = 69.900,00 CHF (šezdesetdevettisućadevetsto CHF) protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."; koja u članku 3. glasi:"...uz čvrstu valutnu klauzulu..."; koja u članku 7. stavku 2. glasi: "Iznos anuiteta = 442,22

CHF (četristočetrdesetdvije CHFidvadesetdvije/100). Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." odredba dijela članka 8. stavka 1. koja glasi: "...je promjenjiva i..." odredba dijela članka 8. stavka 2. koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.187,25 EUR

(šesttisućastoosamdesetsedameuraidvadesetpetcenti) na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 4,50% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- za iznos od 8,32 EUR počevši od 13.09.2005.;

- za iznos od 6,17 EUR počevši od 11.10.2005.;

- za iznos od 6,88 EUR počevši od 12.11.2005.;

- za iznos od 6,82 EUR počevši od 08.12.2005.;

- za iznos od 6,61 EUR počevši od 10.01.2006.;

- za iznos od 3,68 EUR počevši od 09.02.2006.;

- za iznos od 1,24 EUR počevši od 07.03.2006.;

- za iznos od 1,80 EUR počevši od 07.02.2008.;

- za iznos od 7,98 EUR počevši od 08.03.2008.;

- za iznos od 8,05 EUR počevši od 04.04.2008.;

- za iznos od 1,92 EUR počevši od 02.05.2008.;

- za iznos od 2,13 EUR počevši od 02.07.2008.;

- za iznos od 3,17 EUR počevši od 02.10.2008.;

- za iznos od 26,06 EUR počevši od 02.11.2008.;

- za iznos od 13,43 EUR počevši od 05.12.2008.;

- za iznos od 29,27 EUR počevši od 02.01.2009.;

- za iznos od 30,57 EUR počevši od 02.02.2009.;

- za iznos od 31,89 EUR počevši od 02.03.2009.;

- za iznos od 25,79 EUR počevši od 07.04.2009.;

- za iznos od 34,94 EUR počevši od 06.05.2009.;

- za iznos od 31,88 EUR počevši od 06.06.2009.;

- za iznos od 25,60 EUR počevši od 02.07.2009.;

- za iznos od 27,73 EUR počevši od 02.08.2009.;

- za iznos od 30,29 EUR počevši od 06.09.2009.;

- za iznos od 28,07 EUR počevši od 06.10.2009.;

- za iznos od 28,76 EUR počevši od 06.11.2009.;

- za iznos od 31,81 EUR počevši od 02.12.2009.;

- za iznos od 34,66 EUR počevši od 06.01.2009.;

- za iznos od 39,41 EUR počevši od 06.02.2010.;

- za iznos od 38,73 EUR počevši od 02.03.2010.;

- za iznos od 49,32 EUR počevši od 03.04.2010.;

- za iznos od 45,01 EUR počevši od 06.05.2010.;

- za iznos od 53,93 EUR počevši od 06.06.2010.;

- za iznos od 63,60 EUR počevši od 06.07.2010.;

- za iznos od 62,91 EUR počevši od 03.08.2010.;

- za iznos od 75,26 EUR počevši od 07.09.2010.;

- za iznos od 69,48 EUR počevši od 06.10.2010.;

- za iznos od 56,41 EUR počevši od 06.11.2010.;

- za iznos od 74,94 EUR počevši od 07.12.2010.;

- za iznos od 89,71 EUR počevši od 06.01.2011.;

- za iznos od 80,97 EUR počevši od 06.02.2011.;

- za iznos od 79,79 EUR počevši od 06.03.2011.;

- za iznos od 73,89 EUR počevši od 06.04.2011.;

- za iznos od 82,40 EUR počevši od 06.05.2011.;

- za iznos od 98,25 EUR počevši od 04.06.2011.;

- za iznos od 90,36 EUR počevši od 06.07.2011.;

- za iznos od 133,99 EUR počevši od 05.08.2011.;

- za iznos od 135,94 EUR počevši od 06.09.2011.;

- za iznos od 99,76 EUR počevši od 06.10.2011.;

- za iznos od 90,93 EUR počevši od 06.11.2011.;

- za iznos od 86,70 EUR počevši od 06.12.2011.;

- za iznos od 94,13 EUR počevši od 06.01.2012.;

- za iznos od 99,78 EUR počevši od 07.02.2012.;

- za iznos od 99,20 EUR počevši od 06.03.2012.;

- za iznos od 95,91 EUR počevši od 06.04.2012.;

- za iznos od 96,90 EUR počevši od 06.05.2012.;

- za iznos od 99,70 EUR počevši od 06.06.2012.;

- za iznos od 96,83 EUR počevši od 06.07.2012.;

- za iznos od 98,34 EUR počevši od 04.08.2012.;

- za iznos od 95,23 EUR počevši od 06.09.2012.;

- za iznos od 92,90 EUR počevši od 06.10.2012.;

- za iznos od 96,56 EUR počevši od 06.11.2012.;

- za iznos od 94,64 EUR počevši od 06.12.2012.;

- za iznos od 97,57 EUR počevši od 06.01.2013.;

- za iznos od 91,60 EUR počevši od 06.02.2013.;

- za iznos od 94,25 EUR počevši od 06.03.2013.;

- za iznos od 98,21 EUR počevši od 06.04.2013.;

- za iznos od 94,44 EUR počevši od 04.05.2013.;

- za iznos od 86,38 EUR počevši od 06.06.2013.;

- za iznos od 87,43 EUR počevši od 06.07.2013.;

- za iznos od 88,24 EUR počevši od 03.08.2013.;

- za iznos od 90,85 EUR počevši od 06.09.2013.;

- za iznos od 94,95 EUR počevši od 05.10.2013.;

- za iznos od 93,34 EUR počevši od 06.11.2013.;

- za iznos od 95,95 EUR počevši od 06.12.2013.;

- za iznos od 94,59 EUR počevši od 04.01.2014.;

- za iznos od 73,77 EUR počevši od 06.02.2014.;

- za iznos od 75,05 EUR počevši od 06.03.2014.;

- za iznos od 74,97 EUR počevši od 05.04.2014.;

- za iznos od 71,89 EUR počevši od 06.05.2014.;

- za iznos od 70,31 EUR počevši od 06.06.2014.;

- za iznos od 72,14 EUR počevši od 05.07.2014.;

- za iznos od 74,70 EUR počevši od 05.08.2014.;

- za iznos od 76,87 EUR počevši od 06.09.2014.;

- za iznos od 77,05 EUR počevši od 04.10.2014.;

- za iznos od 79,00 EUR počevši od 06.11.2014.;

- za iznos od 80,25 EUR počevši od 06.12.2014.;

- za iznos od 80,20 EUR počevši od 06.01.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 06.02.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 06.03.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 04.04.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 06.05.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 06.06.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 04.07.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 05.08.2015.;

- za iznos od 80,74 EUR počevši od 05.09.2015., sve do isplate, a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], 108. Brigade ZNG 67, 35252 Sibinj, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.273,99 EUR (dvijetisućedvjestosedamdesettrieuradevedesetdevetcenti), sa zateznom kamatom počev od 18. lipnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, za iznos od 1.248,94 EUR

(tisućudvjestočetrdesetosameuradevedesetčetiricenta), zahtjev tužitelja za isplatom troška parničnog postupka i zateznom kamatom od 18. lipnja 2026. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.

V Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja koji glasi:

"Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 155,18 EUR (stopedesetpeteuraosamnaestcenti), zajedno sa zateznim kamata tekućim na iznose od:

- za iznos od 1,00 EUR od 02.04.2006. pa do isplate;

- za iznos od 0,31 EUR od 02.05.2006. pa do isplate;

- za iznos od 1,09 EUR od 02.06.2006. pa do isplate;

- za iznos od 2,55 EUR od 02.07.2006. pa do isplate;

- za iznos od 2,73 EUR od 02.08.2006. pa do isplate;

- za iznos od 0,67 EUR od 02.09.2006. pa do isplate;

- za iznos od 1,58 EUR od 02.10.2006. pa do isplate;

- za iznos od 2,01 EUR od 02.11.2006. pa do isplate;

- za iznos od 1,38 EUR od 02.12.2006. pa do isplate;

- za iznos od 5,25 EUR od 02.01.2007. pa do isplate;

- za iznos od 4,43 EUR od 02.02.2007. pa do isplate;

- za iznos od 4,97 EUR od 02.03.2007. pa do isplate;

- za iznos od 7,24 EUR od 02.04.2007. pa do isplate;

- za iznos od 12,08 EUR od 02.05.2007. pa do isplate;

- za iznos od 12,30 EUR od 02.06.2007. pa do isplate;

- za iznos od 14,81 EUR od 02.07.2007. pa do isplate;

- za iznos od 12,69 EUR od 02.08.2007. pa do isplate;

- za iznos od 12,37 EUR od 02.09.2007. pa do isplate;

- za iznos od 14,64 EUR od 02.10.2007. pa do isplate;

- za iznos od 14,16 EUR od 02.11.2007. pa do isplate;

- za iznos od 12,45 EUR od 02.12.2007. pa do isplate;

- za iznos od 9,70 EUR od 02.01.2008. pa do isplate;

- za iznos od 0,33 EUR od 02.02.2008. pa do isplate;

- za iznos od 2,77 EUR od 02.03.2008. pa do isplate;

- za iznos od 1,67 EUR od 02.04.2008. pa do isplate;

- za iznos od 1,00 EUR od 02.05.2008. pa do isplate;

- za iznos od 0,31EUR od 02.06.2008. pa do isplate;

- za iznos od 1,09 EUR od 02.07.2008. pa do isplate;

- za iznos od 2,55 EUR od 02.08.2008. pa do isplate;

- za iznos od 2,73 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."

r i j e š i o  j e

Prigovor tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj] , u vrijeme podnošenja tužbe 11. lipnja 2019., na adresi prebivališta u [adresa] , a sada s prebivalištem u [adresa] 108 brigade ZNG 67, u tužbi koju je podnio protiv tuženika Erste&Steiermἅrkische Bank (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) ističe kako je s tuženikom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102499074 od 1. srpnja 2005. godine, a koji je solemiziran 9. srpnja 2005. kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-340/05, a tuženik je kao kreditor njemu odobrio kredit za kupovinu nekretnine u iznosu od 69.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovor je sklopljen na rok od 20 godina.

Člankom 7. ugovora, definirani su mjesečni anuiteti otplate koji iznose 442,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja i tužitelju je temelj ugovora isplaćen iznos od 329.096,26 kuna.

Unatoč tome što je čl. 16. predmetnog Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora tj. u Rijeci , tužitelj je podnio tužbu ovom sudu jer je ocijenio da kao potrošač može podnijeti tužbu protiv tuženika prema svom prebivalištu , a što je sukladno čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ocijenio je da je nepoštena i ništetna odredba o mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a ona sastavni dio tipskog ugovora koji je sastavio tuženik. Osim toga ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, jer bi vođenje postupka u Općinskom sudu u Rijeci bilo otežano zbog financijskog troška i uloženog vremena , s obzirom da on ima prebivalište u [adresa] (u vrijeme utuženja) pored [adresa], a sada na području Brodsko-Posavske županije. Pozvao se na presudu Suda Europske unije u odlukama C-240/98 i C-244/98 a u kojima je utvrđeno da nacionalni sudovi imaju obvezu po službenoj dužnosti preispitaju nepoštenost ugovornih odredbi. Tužitelj je istekao kako između njega kao potrošača i tuženika kao kreditora nije bilo posebnog pregovaranja radi čega je na njegovu štetu uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama pa je ovaj sud mjesno nadležan radi odlučivanja o njegovim zahtjevima.

1.1. Tužitelj je obrazložio da mu je tuženik prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani, računao obvezu u iznosu protuvrijednosti iznosa anuiteta u švicarskim francima i to prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Na ovaj način , tvrdi tužitelj, došlo je do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, u razdoblju od 07.07.2005. do 30.09.2015. , a kako tuženik nije poštivao jedno od osnovnih načela obveznog prava- načelo savjesnosti i poštenja pa je samovoljno mijenjao kamatnu stopu , kao bitnu odredbu ugovora, došlo je do značajnog povećanja anuiteta i onda je sve to imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj ističe da u samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane za CHF. Unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na HRK i povećanja ukupne novčane obveze, tužitelj je uredno ispunjavao obveze po kreditu te je kredit i otplaćen 1. veljače 2014.

1.2. Kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/10, a u kojem parničnom postupku je i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. bio jedan od tuženika te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima u kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao trgovca i korisnika kreditnih usluga kao potrošača, a da o tome nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tuženik Erste&Steiermἅrkische banka d.d. postupio je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Kako je u navedenom dijelu potvrđena presuda te presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara i to jednostranom svojom odlukom, samo na način da je tužitelja obavijestio o promjeni kamatne stop, a tužitelj ističe da se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, na taj način da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača tj. korisnika kredita, a sve je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi te predmetna pravomoćna presuda obvezuje i tuženika koji je u predmetu "potrošač" sudjelovao kao prvotuženik pa se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetnost odnosi na svaki kredit sklopljen od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ta ništetnost se odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

2. Zbog iznesenih razloga tužitelj ocjenjuje da je oštećen za razliku između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao spram početno ugovorene kamatne stope, kao i za razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta i ostatka glavnice spram tečaja CHF na dan korištenja kredita.

3. Tužitelj ocjenjuje da je tuženik zaključio Ugovor o kreditu s njim na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nju kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja samog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je tuženik zbog toga postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a kako je u navedenim presudama utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, da su nepoštene pa prema tome i ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, a jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a, a što i proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013. da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

4. Tužitelj ocjenjuje da je tuženik koristeći ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, u razdoblju od 1. rujna 2005. pa do 1. travnja 2019. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamate na glavnicu iz Ugovora o namjenskoj kreditu od 1. srpnja 2005. pa do 1. travnja 2019., i zbog toga tužitelj ocjenjuje kako ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajnih razlika, a zbog čega u tužbi postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika zahtjeva ukupan novčani iznos od 58.773,26 HRK i to tako da na pojedinačne novčane iznose (utvrđeni u tužbenom zahtjevu na stranicama 7 – 10 spisa) tužitelj zahtjeva zateznu kamatu od prvog dana poslije plaćanja pa sve do isplate zajedno s troškom parničnog postupka, koji od tuženika zahtijeva sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je odredbom članka 16. stavak 5. navedenog Ugovora o kreditu od 1. srpnja 2005. ugovoreno da je za suđenje u slučaju spora nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik je ocijenio da nisu osnovani navodi tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom jer u ovoj fazi postupka, dakle prije upuštanja tuženika u parnicu, niti jedna odredba citiranog Ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, a to znači niti odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci.

5.1. Što se tiče ostalih činjeničnih navoda tužbe, tuženik je istakao da u cijelosti osporava zahtjeve tužitelja u pogledu pravne osnove, visine, kao razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Istakao je da prema sadržaju građansko-pravnog odnosa između stranaka ne postoji obveza između tuženika prema tužitelju zato što je kredit u cijelosti otplaćen, a to znači da je Ugovor o kreditu ispunjen i obvezno- pravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem sukladno članku 160. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05). Tuženik je istakao materijalno-pravni prigovor zastare navodeći da tražbine po osnovi stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a da prema prevladavajućoj sudskoj praksi, posebno zbog Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u presudi Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013. kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Budući da je od sklapanja osnovnog Ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule, a na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje, proteklo više od 5 godina tada je jasno kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog navedenih razloga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i prije provođenja dokaznog postupka.

5.2. Tuženik je ponovno isticao da više ne postoji dužničko – vjerovnički odnos između stranaka i budući da ne postoje sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tada se iste više ne mogu utvrđivati ništetnim niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženika. Tuženik ponovno izričito osporava da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Naprotiv, odredbe su valjane i slijedom toga tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po toj osnovi. Tuženik je ocijenio da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope, a to znači da se nema pravo pozivati niti na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao niti na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno potvrđena navedena presuda suda prvog suda u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u HRK vezana uz CHF. Tuženik je ponovio kako su valjane odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a valutna klauzula je sadržana u članku 2. i 3. navedenog Ugovora gdje stoji da banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te Pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.900,00 CHF, po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, od po 442,00 CHF a podmiruje u HRK obračunatim po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

Tuženik također ističe kako niti u odnosu na odredbe osnovnog Ugovora u odnosu na promjenjivosti kamatne stope (članak 4.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03) a niti uvjeti iz članka 81. da bi se navedena odredba mogla smatrati nepoštenom. U tom pravcu tuženik ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna iz razloga što ista nije zabranjena i nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, a o ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO/05, a što ovdje nije slučaj. Tuženik je u detaljno iznesenim pravnim stavovima citirao Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (da valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača), presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2462/03 od 12. prosinca 2005., a u kojima su sudovi zauzeli stav da se u Ugovorima o kreditu odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može ocjenjivati kao nepoštena jer je uočljiva odredba, jasna je odredba i razumljiva, budući da je istaknuta u samom osnovnom Ugovoru i ni po čemu se ne razlikuje od ostalih odredaba u smislu veličine fonda, jezično i gramatički je ispravno sastavljena i ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja – što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe, ne sadrži nikakve pojmove koji bi bili dvojbeni po svom značenju, a po prirodi stvari bi korisnik kredita trebao znati da riječ "promjenjiva" stvarno znači da je to suprotno od riječi "fiksna".

5.3. Zaključno je tuženik istakao da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za CHF. Tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i niti jedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, već je po stajalištu tuženika to svakoj osobi jasno, pa je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za taj rizik. Ugovaranjem valutne klauzule, ističe tuženik, tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo Ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF već su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pri tome je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na HRK, a ne samo na CHF jer razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti kako u odnosu na CHF tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog, tuženik ocjenjuje da se ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, ne može smatrati nepoštenom jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naprotiv, ta odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom građaninu i potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj HRK u odnosu na CHF podložan promjenama.

5.4. Tuženik je istakao prigovor radi prijeboja, jer je utvrdio da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ako bi ovaj sud uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, tada bi tužitelj tuženiku bio u obvezi vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ako sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.422,97 HRK, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (pojedinačni iznosi utvrđeni na stranici 44 – 45 spisa).

5.5. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, ako sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti) tada tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju jer se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). Međutim, u tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23 % iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na Ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je obrazložio da bi deklaratornom pravnom zaštitom koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenom odredbom članka 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu citirane zakonske odredbe. U tom pravcu je tuženik predložio sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, a koja iznosi 945,20 CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne novčane iznose (kako stoji na stranici 46 spisa). Tuženik je predložio da sud svojom konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja i u vezi s valutnom klauzulom i u vezi s promjenjivom kamatnom stopom. Zadržao si je pravo tuženik korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja.

6. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je istakao kako u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i generalno da se protivi svim navodima tuženika iznesenih u odgovoru na tužbu, a koji su u suprotnosti s tužbom i dosadašnjim navodima tužitelja. Tužitelj ocjenjuje da su navodi tuženika paušalni i neargumentirani, a jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018-11 riješio sve dosadašnje prijepore glede pravnog značaja i pravnih posljedica ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kod Ugovora o kreditu. Kako tuženik osporava i osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tada je tužitelj ostao kod prijedloga da sud izvede dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a budući da tuženik svoje tvrdnje zasniva na netočnim, nepotkrijepljenim i tendencioznim konstrukcijama tužitelj je predložio da sud ne prihvati činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu tuženika i da nakon cjelokupno provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev, uz obvezu tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

7. Tužitelj tvrdi, a vezano za prigovor zastare potraživanja da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna od 13. lipnja 2014., da je zastara u ovom predmetu ponovno počela teći od 14. lipnja 2014., da je zastarni rok za restituciju opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. i teče do 14. lipnja 2019. Kako tužitelj potražuje s osnova promjene kamatne stope određeni novčani iznos, a prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je propustio postupati s dobrom vjerom i obavijestiti ga što u konkretnom slučaju znače odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na koji će se način ista mijenjati, od čega zavisi promjena kamatne stope i koji su parametri koji utječu na istu, odredbu Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ocijenio je kao nametnutu obvezu koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i iz svega se nameće zaključak kako takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama nje kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao trgovca i drugu ugovornu stranu. Sve to je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a obzirom da su kamatne stope ugovorene kao promjenjive jednostranom odlukom tuženika, jer u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik usluge nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, sve to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja te je tuženik zbog toga postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i ZOO/03.

8. Osim toga, tužitelj je i kasnije elaborirao činjenice i ostao kod pravnog stava, a koji je izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18- 11 kojom je odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na prvo tuženike tj. i na tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

9. Istakao je da je upravo VSRH utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kn prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kn nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan te i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

10. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, tužitelj je istakao da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Obrazložio je da je u članku 16. stavak 5. navedenog Ugovora o kreditu doista ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Rijeci, sukladno članku 70 ZPP-a. Međutim, ističe tužitelj, na ovaj ugovorni odnos se primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge i navedena odredba Sporazuma o prorogaciji nadležnosti je nepoštena odredba Ugovora jer ju je tuženik unaprijed formulirao i nametnuo je tužitelju, a bez ikakvih pregovora o istoj. Istakao je da se odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03, a koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Ustvrdio je kako na odredbu članka 16. stavak 5. Ugovora o kreditu nije mogao utjecati, ova odredba je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njegovu štetu – tužitelja kao potrošača, a imajući u vidu da je njegovo prebivalište u vrijeme sklapanja Ugovora bilo u [adresa], a kasnije u naselju Sibinj kod Slavonskog Broda. Dakle, cijeneći i udaljenost sjedišta tuženika od mjesta njegovog prebivališta, može se nedvojbeno zaključiti da bi u situaciji da je mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, on bio izložen dodatnim i nepotrebnim troškovima, kao i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

10.1. Tužitelj se pozvao na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., u kojoj je taj sud zauzeo stav da Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a koja Odluka potvrđuje stav izražen u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., u kojoj je zauzet stav da provedenom konverzijom nisu prestale važiti ništetne odredbe Ugovora o kreditu i da tužitelj kao potrošač ima pravni interes podnijeti tužbu, u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, kao i podnijeti kondemnatorni tužbeni zahtjev da je izvršena isplata preplaćenih iznosa anuiteta kredita do koje je došlo temeljem ništetnih odredbi Ugovora, a visinu preplaćenih iznosa će sud utvrditi financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

10.2 U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tužitelj je istakao kako je isti neosnovan, jer je zastara potraživanja prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo svoje stajalište u presudama broj Rev-3142/2018 i Rev-2245/2017, a to tako da je stav da zastara sukladno odredbi članka 241. ZOO-a počinje ponovno teći tek od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Budući da je presuda kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti promjenjivih kamatnih stopa donesena 13. lipnja 2014., a kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018., a tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019., tada se nedvojbeno može utvrditi da je podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka.

10.3. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja, tužitelj je istakao da je isti neosnovan jer on – tužitelj nije ništa stekao bez osnove, jer nije ništa primio. Jedini tko je u predmetnom slučaju stjecao temeljem ništetnih ugovornih odredbi je tuženik tj. banka pa je predložio da sud i ovaj prigovor odbije kao neosnovan.

11. Na pripremnom ročištu održanom 23. studenog 2020., sud je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda odbio kao neosnovan, a istovremeno odlučio da će rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti biti sastavni dio meritorne odluke suda jer je postupak u ovoj građansko-pravnoj stvari nastavljen, sukladno odredbi članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP).

11.1. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile u [adresa], a taj Ugovor je potvrdio Javni bilježnik Niko Bagarić iz [adresa], 9. srpnja 2005., pod poslovnim brojem OU-340/05, nedvojbeno treba zaključiti da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao Poslovnu jedinicu u [adresa], dakle izvan svog sjedišta u [adresa] i kako je spor nastao u povodu djelatnosti upravo Poslovne jedinice tuženika u [adresa], sukladno odredbi članka 59. ZPP-a pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta Poslovna jedinica nalazi. Dakle, Općinski sud u Požegi je nadležan za suđenje u spornom odnosu između stranaka.

11.2. Sud u cijelosti prihvaća stav tužitelja da se na predmetni ugovorni odnos ima primijeniti Zakon o potrošačkom kreditiranju i ZZP/03 u kojem tužitelj ima status potrošača i onda je navedena odredba članka 16. stavak 5. Ugovora o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena odredba. Naime, tu odredbu je unaprijed formulirao i nametnuo je tužitelju tuženik bez ikakvih pregovora, a u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, tužitelj nije mogao utjecati na ovu odredbu i onda imajući u vidu i druge činjenice, a posebno činjenicu velike udaljenosti između mjesta prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, doista treba zaključiti da bi tužitelj u slučaju meritornog odlučivanja o njegovom zahtjevu u Općinskom sudu u Rijeci bio izložen dodatnim nepotrebnim troškovima. Sud prihvaća stav tužitelja da se u odnosu na istaknuti prigovor treba primijeniti i odredba članka 19. 1. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Zbog tih razloga je valjalo odbiti prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a posebno imajući i u vidu činjenicu da je ovakav stav zauzela većina drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj.

12. Na pripremnom ročištu od 7. studenog 2023., a koje je održano nakon što je pripremno ročište od 23. studenog 2020. odgođeno, sud je zaključio prethodni postupak i odlučio u svrhu dokazivanja najprije saslušati tužitelja, a u nastavku postupka izvesti dokaz radi utvrđenja činjenica pribavom Nalaza i mišljenja po financijsko-knjigovodstvenom vještaku i vršenjem uvida u pisane dokaze tj. vršenjem uvida u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102499074 od 1. srpnja 2005., vršenjem uvida u Aneks Ugovora o kreditu od 21. siječnja 2016.

12.1. Naime, tužitelj je predložio da ga se zbog poslovnih obveza sasluša prije negoli sud zaključi glavnu raspravu, uz prijedlog da se njegov iskaz pročita prilikom zaključenja glavne rasprave, a na kojoj će sud izvoditi i druge dokaze. Sud je taj prijedlog prihvatio i tužitelja saslušao na glavnoj raspravi od 17. svibnja 2024., a njegov iskaz kao zadnji dokaz je i pročitan na glavnoj raspravi od 6. svibnja 2026.

13. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102499074 od 1. srpnja 2005. godine, a koji je solemiziran 9. srpnja 2005. kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-340/05, sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u članku 1. glasi: "Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607 5102499074, od dana 1. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a., OIB: 23057039320, kao kreditora, a koja u članku 2. glasi " = 69.900,00 CHF (šezdesetdevettisućadevetsto CHF) protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."; koja u članku 3. glasi:"...uz čvrstu valutnu klauzulu..."; koja u članku 7. stavku 2. glasi: "Iznos anuiteta = 442,22

CHF (četristočetrdesetdvije CHFidvadesetdvije/100). Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." odredba dijela članka 8. stavka 1. koja glasi: "...je promjenjiva i..." odredba dijela članka 8. stavka 2. koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke", a i restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu CHF, isplati iznos od 58.773,26 HRK sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose ( kako su i utvrđeni u tužbenom zahtjevu na stranicama 7 – 10 spisa), zajedno s troškom parničnog postupka, a koji je tužbeni zahtjev tužitelj u novčanim iznosima specificirao i u valuti EUR, kako na ukupan iznos do 7.800,49 EUR tako i u odnosu na pojedinačne novčane iznose i u HRK i u valuti EUR, a kako stoji u podnesku od 28. rujna 2023.

14. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje Ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka Ugovoru, te se ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR.

15. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, od 21. siječnja 2016.

16. Kako je predmet spora između parničnih stranaka restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 1. srpnja 2005., koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile, a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a restitucijski zahtjev tužitelja je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003 – dalje ZZP/03).

17. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 87 stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

19. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

20. Navedene odredbe ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

21. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2005., kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

22. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.

23. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo kao potrošač, koji je kredit konvertirao, na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

24. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Tužitelj je postavio u tužbi i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

25. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji od 21. siječnja 2016., tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 1. srpnja 2005. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 1. srpnja 2005. (članak 2. i 3. te članka 7. stavak 2., odredba dijela članka 8. stavak 1. i dijela članka 8. stavak 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

26. Saslušan na glavnoj raspravi održanoj 17. svibnja 2024., tužitelj je istakao kako je 2005. odlučio kupiti nekretninu, a kako nije imao dovoljno novčanih sredstava odlučio je realizirati kredit upravo kod Erste&Steiermärkische Bank d.d. pa se obratio u Poslovnicu te banke u [adresa] i interesirao se za onaj iznos kredita koji bi trebao realizirati prema vrijednosti nekretnine koju je prethodno odlučio kupiti u naselju Sibinj kod Slavonskog Broda. Sjeća se da se interesirao kako zaključiti kredit u valuti EUR, ali kad je službenoj osobi u banci priopćio kolika mu je mjesečna plaća tada su mu rekli da prema visini njegove plaće ne bi mogao zaključiti Ugovor o kreditu u valuti EUR jer u slučaju da mu se obustavlja 1/3 dijela njegove plaće to ne bi bilo dovoljno za anuitet koji je mjesečno trebao iznositi više od 1/3 dijela njegove plaće. Sjeća se da je u kunama izračunao da je moguće da realizira kredit u iznosu od 299.000,00 HRK, a to je bilo 69.900,00 CHF. Dodao je kako mu je službena osoba u banci rekla da je kamata na zaključeni Ugovor o kreditu u valuti CHF manja nego li je to kamata na kredite u valuti EUR. Na upit svog opunomoćenika iskazao je da je najprije po pozivu službene osobe pribavio svu pisanu dokumentaciju za sklapanje Ugovora, a kad je određenog dana po pozivu došao u banku tada ga je čekao gotov otkucani Ugovor o kreditu i sjeća se da je tada mogao utvrditi kolika je bila mjesečna kamata i kolika će biti mjesečna rata, tj. otplata kredita. Iskazao je da nije mogao pregovarati sa službenom osobom banke jer mu je rečeno da nakon što mu je Ugovor predan i što je prethodno nešto i potpisivao u banci ode kod Javnog bilježnika kako bi Ugovor potpisao i kako bi mu Javni bilježnik taj Ugovor ovjerio. Naglasio je kako je završio srednju prometnu školu i po zanimanju je vozač teretnih vozila te za vrijeme svog školovanja nije učio ništa o bankarskom poslovanju, a to znači da nije imao predmet na temelju kojeg bi izučavao kamatne stope i slično, a što je vezano za bankarske poslove. Do dana potpisivanja Ugovora o kreditu koji je bio 1. srpnja 2005. nije imao nikakvih teoretskih i praktičnih saznanja o bankarskom poslovanju, načinu kako se formira tečaj i o riziku mogućeg povećanja tečaja za valutu. Iskazao je kako mu nitko u banci nije ništa pojašnjavao o mogućnosti povećanja kamatne stope i riziku eventualnog povećanja tečaja za valutu švicarski franak. Istakao je kako misli da mu je početna rata u otplati kredita iznosila oko 1.900,00 HRK, a na kraju je plaćao ratu kredita u iznosu od oko 2.900,00 HRK. Na daljnje upite iskazao je kako ne bi zaključio takav Ugovor ako bi ga u samom početku kad je došao interesirati za sklapanje Ugovora netko upozorio da bi njegova rata u početnom iznosu od 1.900,00 HRK, mogla tako značajno porasti. Napravio je konverziju kredita, tj. zaključi je Dodatak ovom osnovnom Ugovoru, 21. siječnja 2016., a kada je potpisao taj Dodatak osnovnom Ugovoru tada je od banke dobio kompletan izračun, a taj izračun je učinila banka i on, no prethodno nije vršio sam bilo kakav izračun. Svu dokumentaciju dobio je službeno putem pošte i bio je pozvan da ako želi sklopiti Ugovor da dođe u banku i ako želi da potpiše Ugovor da određenog dana dođe i čini mu se da mu je rečeno da će opet otići kod Javnog bilježnika da bilježnik ovjeri taj Aneks. Istakao je kako ni taj put njemu nitko od službenih osoba u banci nije ništa pojašnjavao u smislu da bi eventualno izgubio pravo potraživati eventualno preplaćene iznose.

27. Tužitelj je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivao pa je sud njegov iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočio životno i istinito. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102499074 od 1. srpnja 2005. godine, a koji je solemiziran 9. srpnja 2005. kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-340/05, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP/03.

28. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).

28.1. Tuženik je na okolnosti davanja potrebnih informacija, pojašnjavanja ugovornih odredbi i pregovaranja, tijekom postupka predložio saslušanje svog bankara tj. svjedoka EA, ali je naknadno odustao od saslušanja ovog svjedoka pa ostaje dokazano po tužitelju da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu njemu kao potrošaču nije dala sve potrebne informacije vezane za predmet Ugovora o kreditu. Tužitelju kao prosječnom građaninu, koji je profesionalni vozač nisu mogle biti jasne ni lako razumljive ugovorne odredbe i kako mu tuženik nije na jednostavan način obrazložio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tužitelj je u ovom sporu dokazao da nije bilo pregovaranja između njega i banke, jer mu je banka nametnula ugovorne odredbe, a na način da ih je prethodno sama forumulirala i dala tužitelju da Ugovor potpiše, uz prijedlog da je za tužitelja najpovoljniji Ugovor koji sadržava valutnu klauzulu u CHF.

29. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Tužbu je tužitelj vezano za restitucijski zahtjev po osnovi promjene redovne kamatne stope i valutne klauzule podnio 11. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a niti u odnosu na valutnu klauzulu, tj. radi isplate tečajnih razlika. Rok za podnošenje tužbe po osnovi isplate tečajnih razlika se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužitelj ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajne razlike.

30. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan od 21. siječnja 2016. nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužitelj vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

31. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 6. svibnja 2026. vršeći uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102499074 od 1. srpnja 2005. godine, a koji je solemiziran 9. srpnja 2005. kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-340/05, a zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 21. siječnja 2016., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:

- da je u Ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizirao kredit u iznosu od 69.600,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.);

- da se tužitelj obvezao (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,50% godišnje i da je rok otplate kredita 240 mjeseci;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 1. Dodatak osnovnom ugovoru od 21. siječnja 2016. i da se umjesto kamate iz osnovnog Ugovora o kreditu primjenjuje kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezane uz valutu EUR i da obveza korisnika kredita iz osnovnog Ugovora u CHF po provedbi konverzije, na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 29.090,47 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz članka 9. Aneksa;

-anuitet koji će tužitelj kao korisnik kredita otplaćivati od 21. siječnja 2016. iznosi 315,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Toliću, stalnom sudskom vještaku iz Gornje Vrbe, Ulica 108. brigade 27, a koji je na temelju rješenja ovog suda poslovni brojP-296/2019-18 od 5. studenog 2025., trebao odgovoriti na postavljene upite i to:

- eventualnog/ih postojanja razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607 5102499074, a koji su sklopili kreditor Erste&Steiermärkische banka d.d. i korisnik kredita ŽA, **.**.2005. i plaćenih rata kredita, od sklapanja Ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta pa do izvršene konverzije;

- novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio viši nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita tj. da je vještak utvrdi razliku u tečaju u CHF;

- je li konverzija kredita provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPP/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja dodatka predmetnog Ugovora o kreditu (Dodatak zaključen 21. siječnja 2016.) bile uzete u obzir navodne pretplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i dali je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita;

- koliko iznosi pretplata na dan 30. rujna 2015.;

- koliko je prilikom izračuna konverzije utvrđen iznos pretplate odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate i zbroja rata / anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.

32.1. Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo mr. sc. Filip Tolić, dipl. oec., u pisanom Nalazu i mišljenu koji je dostavio 1. prosinca 2025., utvrdio na temelju pisane dokumentacije i to Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102499074 od 1. srpnja 2005. godine, a koji je solemiziran 9. srpnja 2005. kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-340/05, Aneksa broj 1. Ugovoru o kreditu od 21. siječnja 2016., Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. i Pregleda prometa po Partiji kredita 510249907, za razdoblje od 7. srpnja 2005. do 30. rujna 2015., da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. . srpnja 2005., zaključili Ugovor o kreditu u kojem je utvrđeno da kreditor korisniku kredita odobrava kredit u iznosu od 69.600,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, da je kamatna stopa 4,50 godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kreditiranju građana, da je rok otplate 240 mjeseci, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan plaćanja, da prvi anuitet dospijeva na naplatu 1. rujna 2005., s time da je namjena kredita kupovina nekretnine za rješavanje stambenog pitanja korisnika kredita.

32.2. Vještak je u Tablici 2. izračunao razliku između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije Ugovora o kreditu broj 2402006 1031262160/51400607-510249907, a koji su sklopili kreditor Erste&Steiermἅrkische banka d.d. i korisnik kredita ŽA, **.**.2005. i plaćenih rata kredita, od sklapanja Ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta pa do izvršene konverzije. Obrazložio je da je navedena razlika nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tužene kao i primjene valutne klauzule vezane za valutu CHF, a sve sukladno Pregledu prometa po partiji kredita 510249907 za razdoblje 07.07.2005. do 30.09.2015. koji se nalazi u Spisu.

U stupcu 1. Tablice 2. naveo je datume plaćanja pojedinog anuiteta, u stupcu 2. Tablice 2. je naveo kunski iznos anuiteta u visini od 2.056,01 HRK, a isti je dobio na način da je početno ugovoreni anuitet od 442,22 CHF pomnožio sa tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,6493 HRK). U stupcu 3. naveo je iznose anuiteta u CHF koji su bili tijekom otplate kredita, u stupcu 4. tečajeve CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta, u stupcu 5. plaćene iznose anuiteta u HRK kao umnožak svakog anuiteta tijekom otplate (stupac 3.) i tečaja za CHF (stupac 4.).

Na kraju, u stupcu 6. izračunao je razliku u HRK, dobivenu na način da je početno ugovoreni anuitet u HRK (stupac 2.) oduzeo od plaćenih iznosa anuiteta u HRK (stupac 5.). Ukupan iznos preplate u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (točnije početka otplate) do 4. rujna 2015.. je 46.618,36 HRK ili 6.187,25 EUR. U Tablici 3. je sačinio Specifikaciju ukupne pretplate kao razlike između plaćenih rata kredita i početno ugovorenih uvjeta pa do izvršene konverzije. Tablica 3. predstavlja Specifikaciju izračuna preplaćenog iznosa kao razlike između plaćenih rata kredita i početno ugovorenih uvjeta pa do izvršene konverzije.

Tužitelj je na dan 30. rujna 2015. (dan provođenja konverzije) manje platio iznos od 1.169,20 HRK ili 155,18 EUR (iskazani „minusi“ u Tablici 2.).

Vještak nije bio u mogućnosti odgovoriti na zadatak je li konverzija kredita provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPP/15, jer je mišljenja da se radi o pravnom pitanju. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu (Dodatak zaključen 21. siječnja 2016.) bile su uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate kredita pa do konverzije, kao i pri izračunu konverzije u obzir je uzeta i valuta kredita. U svezi navedenog smatrao je bitnim istaknuti da tuženik nije razliku prilikom izračuna konverzije računao po početnim parametrima (početna kamatna stopa i početni tečaj tj. tečaj EUR-a prilikom korištenja kredita), nego je primjenjivao promjenjivu kamatnu stopu i promjenjivi tečaj za EUR (valutna klauzula). Navedeno je utvrdio uvidom u dokument Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. Uvidom u čl. 5.3. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu od 21.01.2016. god. utvrdio je da je korisniku kredita (tužitelju) utvrđeni manje plaćeni iznos temeljem konverzije na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 280,31 EUR. Dakle, po provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. ne postoji preplata, nego manje plaćeni iznosi (manjak) u iznosu od 280,31 EUR.

32.3. U podnesku od 13.siječnja 2026. tuženik je istakao da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži neposredno saslušanje vještaka. Međutim i dalje je osporavao osnov potraživanja i elaborirao činjenice jednako tako kako je iznio iste u svom odgovoru na tužbu i kasnijem podnesku i kasnije podnesku, a zaključno istakao da je tužitelj slobodnim i osobnim očitovanjem volje te na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tj. provesti konverziju kredita iz CHF u EUR, da je navedenim postupanjem stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije, da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog Ugovora o kreditu, da su na taj način sve eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u EUR pa se ne radi o stečenom bez osnove niti obvezi banke na povrat stečenog bez osnove. Slijedom toga, zaključuje tuženik, tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

32.4. Tuženik je u istom podnesku, zadržavajući si pravo isticanja prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu, istakao kako u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim on zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ako bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnova razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, odnosno s osnove razlike u kamatama kada je kamata bila niža od početno ugovorene. Tuženik je izjavio prigovor prijeboja radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i u to iznosu 155,18 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate (kako stoji na stranici 497 – 498 spisa) te je predložio da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, a zbog svega ranije navedenog predložio je sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane i da tužitelj tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

33. Tužitelj je u podnesku od 19. siječnja 2026., uredio tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka (podnesak na stranici 521 – 533 spisa) i to u odnosu na utvrđene preplaćene iznose te je zahtijevao od tuženika ukupan iznos od 6.187,25 EUR na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja navedenih ništetnih odredbi Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa i ništetne odredbe koje je određeno da se iznos glavnice kreditne obveze veže uz valutu CHF. Pojedinačne novčane iznose (stranice 523 – 525 spisa) zahtijevao je sa zateznom kamatom od prvog dana poslije dospijeća pa do isplate, a sukladno utvrđenju vještaka u Tablici 3.

– Specifikacija izračuna preplaćenog iznosa kao razlike između plaćenih rata kredita i početno ugovorenih uvjeta pa do izvršene konverzije.

34. Prihvaćajući Nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti te i prihvaćajući i iskaz tužitelja kao istinit i uvjerljiv, savjesnom analizom ovako izvedenih dokaza sud je mogao o tužbenom zahtjevu tužitelja meritorno odlučiti upravo na temelju pravilno postavljenog tj. usklađenog tužbenog zahtjeva, a nakon pribavljanja pisanog Nalaza i mišljenja po vještaku.

35. Treba istaći da se u ovom sporu ne radi o preinaci tužbe zato što je tužitelj u tužbi po osnovi restitucijskog zahtjeva zahtijevao 58.773,26 HRK, a što predstavlja iznos od 7.800,55 EUR, ako se primijeni konverzijski tečaj 1,00 EUR = 7,53450 HRK. Međutim, nužna je pretpostavka za pravilno definiranje tužbenog zahtjeva bila upravo angažiranje stručne osobe u izradi financijskog vještačenja i to nakon zaključenja prethodnog postupka. Tek tada je tužitelj bio u mogućnosti pravilno postaviti tužbeni zahtjev i onda se postupanje tužitelja koji je u podnesku od 19. siječnja 2026. uskladio tužbeni zahtjev, a stvarno ga snizio nakon ovog izvedenog dokaza ukazuje opravdanim postupanje.

36. Prigovor prijeboja nije osnovan.

36.1. Naime, procesno pravni prigovor koji je tuženik istakao u odgovoru na tužbu, a kasnije ga definirao u svom podnesku od 13. siječnja 2026., radi utvrđenja da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po navedenim osnovama i iznosima nije osnovan zato što tuženik nema legitimitet za svoju tražbinu, za razliku od tužitelja koji svoju temelji na odredbi članka 502.c ZPP-a, a što znači da je tužitelj koristio u ovom sporu rezultate kolektivne tužbe iz opće poznatog predmeta "Franak". Dakle, ništetnost navedenih ugovornih odredbi je prouzročio isključivo svojim postupanjem tuženik i onda sud zaključuje da je tuženik ugovorna strana koja je kriva za sklapanje ništetnih odredaba Ugovora. Na tuženikovoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog Ugovora pa zbog toga tuženik nema pravo ostvarivati bilo kakvu naknadu od tužitelja jer je svojom voljom snizio početno ugovorenu kamatnu stopu i onda treba zaključiti da tužitelj takvim postupanjem tuženika nije ništa neosnovano stekao tj. u njegovoj imovini nije došlo do povećanja nakon što je tuženik svojom odlukom ili zbog donesenog propisa snizio kamatnu stopu i tečaj CHF. To su razlozi zbog kojih sud nalazi da je prigovor prijeboja neosnovan za tražbinu od 2. travnja 2006. do 2. rujna 2008.

37. Dakle, pravilno primjenjujući odredbu članka 1111. i članka 1115. ZOO/15 treba istaći da tužitelj, po osnovi stjecaja bez osnove, zbog utvrđenja ništetnih odredaba vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ima pravo od tuženika zahtijevati iznos od 6.187,25 EUR, a to je upravo novčani iznos koji je vještak utvrdio u Tablici broj 3. svog Nalaza i mišljenja, a u kojoj je specificirao izračun preplaćenih iznosa kao razlike između plaćenih rata kredita i početno ugovorenih uvjeta do izvršene konverzije.

38. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a jer je tužitelj djelomično uspio u sporu, a onda je imajući u vidu da je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik, koji ima pravo zahtijevati nagradu sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23), konačno postavljeni tužbeni zahtjev i ranije postavljen tužbeni zahtjev valjalo utvrditi da tužitelju pripadaju troškovi radi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku u onom postotku u kojem je tužitelj uspio u sporu, a u tom postotku tužitelju koji je platio sudsku pristojbu u vrijeme podnošenja tužbe u iznosu od 124,26 EUR (ranije 936,24 HRK), pripada i trošak plaćene sudske pristojbe dok je sud trošak vještačenja, a koji je bio nužan trošak tužitelju priznao u cijelosti.

Naime, tužitelj je s osnovom tužbe uspio 100 %, a kada se stavi u odnos presuđeni iznos od 6.187,25 EUR prema ranije zahtijevanom iznosu od 7.800,55 EUR dobije se postotak od 79 %. 179 : 2 = 89,5 pa kako je kraj tako utvrđenog postotka valjalo zaključiti da je uspjeh tuženika 10,5 %, nakon odbitka manjeg iznosa od većeg dobije se da je uspjeh tužitelja u sporu 79 %. Za zastupanje tužitelja po opunomoćeniku – odvjetniku valjalo je utvrditi da opunomoćeniku pripada nagrada u iznosu od ukupno 1.800,00 EUR jer je opunomoćenik tužitelju sastavio tužbu, sastavio obrazložene podneske od 16. studenog 2019., u kojem se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, sastavio podnesak od 28. rujna 2023., u kojem je specificirao tužbeni zahtjev u HRK i EUR i sastavio podnesak od 19. siječnja 2026. u kojem je konačno uređen tužbeni zahtjev u deklaratornom i kondemnatornom obliku. Opunomoćenik tužitelja je nazočio pripremnom ročištu od 23. studenog 2020., pripremnom ročištu od 7. studenog 2023., ročištu za glavnu raspravu od 29. travnja 2024. i 17. svibnja 2024. te i ročištu za glavnu raspravu od 6. svibnja 2026. Kako na ročištu od 29. travnja 2024. sud nije mogao saslušati tužitelja u svrhu dokazivanja već je tužitelja sud saslušao na ročištu od 17. svibnja 2024., za sve procesne radnje, osim zastupanja na ročištu od 29. travnja 2024. sud je opunomoćeniku tužitelja priznao nagradu u iznosu od po 200,00 EUR jer je to rezultat obračuna 100 bodova x 2,00 EUR, a prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora. Dakle, osnovica za obračun PDV iznosi 1.800,00 EUR, PDV iznosi 450,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja tužitelja sud utvrdio iznosom od 2.250,00 EUR. Ovom iznosu je pribrojen iznos od 124,26 EUR po osnovi plaćene sudske pristojbe na tužbu, jer je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj bio obveznik plaćanja pristojbe, tako da je zbirni iznos koji podliježe umanjenju zbog uspjeha tužitelja u parnici, iznosom od 2.374,26 EUR. 79 % od ovog iznosa je utvrđeni iznos od 1.875,82 EUR, a kako je trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR bio nužan trošak koji sud nije umanjivao prema uspjehu tužitelja prema parnici, ukupan priznati trošak tužitelja iznosi 2.273,99 EUR i taj novčani iznos je tužitelju dosuđen sa zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu zahtijevao i na trošak parničnog postupka, u smislu članka 151. stavak 3. ZPP-a.

U preostalom iznosu od 1.248,94 EUR valjalo je zahtjev tužitelja za isplatom troška parničnog postupka i zateznom kamatom odbiti jer sud nije ovaj trošak tužitelju priznao zbog činjenice da je tužitelj u podnesku od 12. veljače 2024. elaborirao činjenice koje je već ranije elaborirao, a tužbeni zahtjev postavio jednako kao i u ranijem podnesku od 28. rujna 2023., isto se odnosi i na podnesak od 10. travnja 2026., pa su to razlozi zbog kojih je sud tužitelju dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

39. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 18. lipnja 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Mijo Kladarić, Pilareva 28, [adresa] Slavonski Brod

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb