REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-461/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

D O P U N S K A P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja SM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku odvjetniku Goranu Devrnji iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 03. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju SM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 722,94 Eur u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju procesne kamate tekuće na iznos kamate obračunate u apsolutnom iznosu od 722,94 Eur od 25.06.2025. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom ovoga suda posl. br. P461/2025 od 16. travnja 2026. u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102027318 od 26.08.2004. sklopljenog između tužitelja SM. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a koja:u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.'' U točki II. izreke naloženo je tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju SM. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 342,38 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26.08.2004. pa do isplate te je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 704,65 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2026. pa do isplate. Rješenjem posl. br. P-461/2025-17 od 16. travnja 2026. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan.

2. Tužitelj je u podnesku od 24. travnja 2026. podnio prijedlog za donošenje dopunske presude ističući kako tom presudom nije odlučeno o svim zahtjevima koje je tužitelj istaknuo u ovome postupku, odnosno da je sud odlučio samo u odnosu na dva postavljena tužbena zahtjeva (t. I. i II. izreke) te u odnosu na dosudu parničnih troškova (t. III. izreke). Tužitelj ističe kako je sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje isplate uglavničenih zateznih kamata (iznos od 722,94 EUR) kako je tužitelj postavio u podnesku od 25. lipnja 2025. kad je tužbeni zahtjev konačno specificiran. (t. III. tužbenog zahtjeva iz navedenog podneska). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu dopunu presude na način da sud odluči o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 722,94 EUR.

3. Odredbom čl. 339. st. 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) propisano je ako sud propusti odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od 15 dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni.

4. Presudom ovoga suda posl. br. P461/2025 od 16. travnja 2026. sud je propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje isplate uglavničenih zateznih kamata (iznos od 722,94 EUR) kako je tužitelj postavio u podnesku od 25. lipnja 2025. kad je tužbeni zahtjev konačno specificiran. Tužitelj je u predmetnom podnesku naveo kako sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a uglavničava iznos zakonskih zateznih kamata na glavnicu te da isto sada čini glavni zahtjev zajedno sa zahtjevom za isplatom procesnih kamata na taj iznos tekućih od 25.06.2025. pa do isplate.

5. Tuženik je u podnesku od 17.07.2025. naveo kako visina novopostavljenog tužbenog zahtjeva nije sporna, ali je sporna osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Navodi kako tužitelj potražuje procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, zanemarujući činjenicu kako glavna tražbina još uvijek egzistira. O takvom činjeničnom stanju Vrhovni sud je zauzeo stav u dvije revizijske odluke (Rev 1173/2015 od 07.05.2019. i Rev 2364/2017 od 09.06.2021.) u bitnome ističući kako tužitelj nema pravo potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, sve dok nije podmireno glavno potraživanje.

6. Dakle, u presudi ovog suda posl. P461/2025 od 16. travnja 2026. utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102027318 od 26.08.2004. sklopljenog između tužitelja SM. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a koja:u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.'' U točki II. izreke naloženo je tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju SM. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 342,38 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26.08.2004. Utvrđeno je kako je tužitelj na kojem je teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti je dokazao svoje svojstvo potrošača te činjenicu kako se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe za kupnju stana radi rješavanja stambenog pitanja. Nadalje, prigovor zastare je ocijenjen kao neosnovan jer se protivno navodima iz odgovora na tužbu ne radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem bi zastarni rok za predmetno potraživanje počinjao teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba ugovora, a za koji zahtjev nije nastupila zastara. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost, a na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu. Stoga, navod tuženika kojim tvrdi da je odredba Ugovora o kreditu, jasna, lako uočljiva i razumljiva, neosnovan je, s obzirom da temeljem iste nije moguće utvrditi troškove naknade obrade kreditnog zahtjeva, kao i visinu istih, a Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tuženik nije prezentirao ovdje tužitelju, niti mu je objasnio na što se odnose troškovi naknade iz navedene odredbe u Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora kako proizlazi i iz iskaza tužitelja te stranke o istoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, što je protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača. Kako to ispravno navodi tužiteljica iz Ugovora, otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta tuženika nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Dostavljenim izvatkom iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava ne dokazuje navode tuženika da su da su službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ukazuje se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“. U konkretnom slučaju navedena odredba je ništetna jer se kao što je navedeno o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade koju je tuženik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Tuženik ujedno u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, odnosno da bi istom bili podmireni troškovi operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). Također, tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP kao potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, nema pravna znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega., to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz prethodnih utvrđenja ne proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade jednako kako nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi. Obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao u izreci presude.

7. Radi utvrđenja osnovanosti preostalog tužbenog zahtjeva kao i njegove visine, sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu.

8. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev o kojemu je preostalo za odlučiti ovom dopunskom odlukom, djelomično osnovan.

9. Odredba članka 31. stavka 2. ZOO-a propisuje da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo do dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Zatezna kamata na iznos od neisplaćene dospjele zatezne kamate ne može se tražiti sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojega proizlazi, pa i u slučaju kad je obračunata i utužena u apsolutnom iznosu. Naime, za napomenuti je da je kamata akcesorna tražbina koja je vezana uz glavni dug. Ne može se za pojedina vremenska razdoblja unutar vremenskog razdoblja u kojem teče kamata na glavnicu (od dospijeća glavnice pa do njezine isplate) obračunavati kamata i na tako obračunate kamate zahtijevati zakonska zatezna kamata. No, u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo kamatu obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, što je u konkretnom slučaju i učinio, te na tako obračunatu kamatu ima pravo na kamatu. Takvo pravo mu pripada prema odredbi članka 31. stavka 2. ZOO-a samo od dana podnošenja sudu zahtjeva nakon što su se one osamostalile, jer je glavnica naplaćena, a što nije slučaj.

10. Dakle, u konkretnom slučaju preinaka u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP- a egzistira u dijelu koji se odnosi na kamatu na uglavničeni iznos kamate.

11. Obzirom da glavno potraživanje nije plaćeno, tužitelj je mogao uz glavni dug utužiti i zatezne kamate u apsolutnom iznosu, ali tužitelj nema pravo na procesne zatezne kamate na taj iznos zakonskih zateznih kamata utuženih u apsolutnom iznosu. Naime, na dospjele zatezne kamate ne mogu se zahtijevati zatezne kamate dok ne prestane glavno potraživanje iz kojeg zatezne kamate proizlaze. Slijedom svega navedenog, tuženik na iznos od nije dužan platiti i procesnu zateznu kamatu jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje. Iznos uglavničenih zateznih kamata obračunatih na glavnicu u iznosu od 722,94 Eur između stranaka nije bio sporan.

12. Obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao u izreci presude.

U Sesvetama 18. lipnja 2026.

Sudac

Iva Raos

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi pisanim podneskom u 5 primjeraka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja

2. Pun tuženika