REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-36/2025-15

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu Heleni Božović Sladaković u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici iz Pule protiv tužene Raiffesisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja uz zamjenicu punomoćnice te zamjenice punomoćnika tužene, 18. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 13.2 Ugovora o kreditu broj: 118-50-6336723 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.06.2013., a koja glasi:

„U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu 118-50- 6336723 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.06.2013. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:

„3. /treće/ Naknada

Naknada: 4.50% (četiri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

Korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru i druge naknade i troškove, opet ne navodeći koje i iz kojeg razloga, sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora, kao što su npr naknada za prijevremenu otplatu kredita, naknada za izdavanje brisovnog očitovanja, naknada za promjene uvjeta kredita, naknada za otkaz kredita itd. Visina naknada i troškova može se za vrijeme trajanja ovog ugovora mijenjati sukladno Načelima za utvrđivanje promjene naknada za usluge, koja su u obliku informacije za klijente javno dostupna u poslovnicama kreditora ili na internetskoj stranici kreditorahttp://www.rba.hr.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 9.3. Ugovora o kreditu broj 118-50-6336723 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.06.2013., koja glasi:

„Korisnik kredita ima pravo u svakom trenutku izvršiti prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita. Za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita plaća se naknada sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora, te u skladu sa zakonskim propisima.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju UZ, OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 693,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12.06.2013. pa do konačne isplate i to za period do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju UZ, OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 131,39 euro zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11.09.2015. pa do konačne isplate i to za period do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 988,43 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

VII. Odbija se u cijelosti zahtjev tužene za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od dana 27. siječnja 2025. navodi da je 12. lipnja 2013. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 118-50-6336723, kojim ugovorom mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.450,00 eura.

1.1. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl.13.2.), a koja odredba da je po ocijeni tužiteljice nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu da je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke da nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te da je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba da tužiteljici na njezinu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor solemniziran u [adresa].

1.2. Odredba čl. 3. Ugovora br. 118-50-6336723 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od 12. lipnja 2013. propisuje iznos naknade od 4,50% (slovima: četirizarezpedesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, po kojem osnovu da je naplaćen iznos od 5.222,10 kn odnosno 693,09 eura dana 12. lipnja 2013. Navedena naknada da je naplaćena sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom isplate kredita, dakle ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. U predmetnom ugovoru da nije bio definiran pojam naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva ali tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužiteljici. Nadalje je st. 2. istog članka utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru i druge naknade i troškove, opet ne navodeći koje i iz kojeg razloga, i to sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora, kao što su npr. naknada za prijevremenu otplatu kredita, naknada za izdavanje brisovnog očitovanja, naknada za promjene uvjeta kredita, naknada za otkaz kredita itd. Visina naknada i troškova može se za vrijeme trajanja ovog ugovora mijenjati sukladno Načelima za utvrđivanje promjene naknada za usluge, koja su u obliku informacije za klijente javno dostupna u poslovnicama kreditora ili na internetskoj stranici kreditora, dakle jednostranom odlukom banke na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Takve odredbe da su nejasne i nerazumljive uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ...». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate.

1.3. Odredba čl. 9. Ugovora o kreditu propisuje uvjete na koje se korisnik kredita obvezuje odnosno na koje je obvezan prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tako se u odredbi čl. 9. st. 3. navodi: „Korisnik kredita ima pravo u svakom trenutku izvršiti prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita. Za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita plaća se naknada sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora, te u skladu sa zakonskim propisima.“ Tako je tužiteljica iskoristila svoje pravo te prijevremeno otplatio kredit, a tuženik mu je zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 989,96 kn odnosno 131,99 eura, što je razvidno iz potvrde tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita te ugovorom nije bila točno određena niti naplata niti visina naknade. Ugovorom je određeno da za ostale uvjete koji nisu izričito navedeni u ugovoru odlučuje tužena banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga je tužiteljeva obveza kako u trenutku zaključenja ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva odnosno o istoj se nije pregovaralo niti je tužitelj bio upoznat s visinom daljnjeg tereta po kreditu. Takvo postupanje tuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i načelu dužne pažnje. Tuženik se kao jača ugovorna strana u obveznom odnosu ima postupati s pažnjom dobrog stručnjaka obzirom je i sam stručnjak u području kojim. Ono što je sporno protivno je kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te sukladno istima i ništetna. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Iz navedenog proizlazi da obveza naknade za prijevremenu otplatu kredita u trenutku zaključenja ugovora bila neodređena i neodrediva obzirom o istoj odlučuje tužena banka prema svojoj jednostranoj odluci. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Sve opisane odredbe ugovora o naknadi za odobrenje kredit protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja potražuje i zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da su tužitelj i tuženik 12. lipnja 2013. zaključili Ugovor o kreditu broj 118-50-6336723 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti EUR 15.450,00 a da je ugovorena redovna kamata 8,45 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. U odnosu na mjesnu nadležnost tuženik ističe da Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost pa da je u čl. 13. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora. Iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020. Su IV – 380/2020 proizlazi da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu.

2.2. U odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne tuženik ističe da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Čl. 3. NAKNADA - Naknada: 4,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da su ugovorene odredbe nepoštene i nedopuštene, a kao takve i ništetne i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.01.2025. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku postupka pročitan Ugovor o kreditu od 12. lipnja 2013., potvrda tužene od 8. veljače 2024., te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 12. lipnja 2013., i to u dijelu kojim su ugovorene mjesna nadležnost te naknade i troškovi sukladno Odlukama kreditora, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužitelj platio tuženiku.

6. Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. lipnja 2013. zaključili Ugovor o kreditu broj 118-50-6336723 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti EUR 15.450,00

- da su u čl. 13. 2. Ugovora kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 12. lipnja 2013. u slučaju spora ugovorili nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora,

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u čl. 3. Ugovora ugovorili plaćanje naknade 4.50% (četiri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratno, a da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da se tužitelj obvezao platiti kreditoru i druge naknade i troškove, sukladno Odluci o visini naknade za usluge kreditora, kao što su npr. naknada za prijevremenu otplatu kredita, naknada za izdavanje brisovnog očitovanja, naknada za promjene uvjeta kredita, naknada za otkaz kredita itd. Visina naknada i troškova može se za vrijeme trajanja ovog ugovora mijenjati sukladno Načelima za utvrđivanje promjene naknada za usluge, koja su u obliku informacije za klijente javno dostupna u poslovnicama kreditora ili na internetskoj stranici kreditorahttp://www.rba.hr.“

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u čl. 9.3. Ugovora ugovorili da korisnik kredita ima pravo u svakom trenutku izvršiti prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita te da se za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita plaća naknada sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora, te u skladu sa zakonskim propisima,

- nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva, odnosno visina naplaćenih naknada.

7. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetnih odredbi, a posljedično i osnovanost zahtjeva za isplatom te prigovor zastare.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju stana kod tuženika jer mu je bio najpovoljniji. Ugovor o kreditu sastavila je banka. U banci su mu napomenuli da mora platiti dodatne pristojbe, nisu mu pojasnili na što se to odnosi. Prilikom puštanja kredita na isplatu banka je sama naplatila te pristojbe. Za šta su te pristojbe bile nitko mu nije pojasnio. Ima još uvijek neki kredit kod RBA- koji otplaćuje pa nije siguran da je kredit za kupnju stana prijevremeno otplatio. Kako su došli problemi oko švicarca uzeo je drugi kredit kojim je zatvorio ovaj koji je predmet postupka pa mu je možda tada naplaćena prijevremena naknada iako ga na to nitko nije upozorio. Prije sklapanja ugovora o kreditu nisu mu predočene nikakve odluke temeljem kojih bi banka eventualno naplaćivala ulaznu naknadu ni naknadu za prijevremenu otplatnu kredita. Ugovor je temeljno pročitao, nije razumio detaljno pojmove ulazne i izlazne naknade, kada je pitao djelatnike banke rečeno mu je da je to politika banke. Nije imao utjecaja na odredbe ugovora. Bilo je uzmi ili ostavi. Tražio je kredit, a jedino ponuđeno bilo je ovo što je zaključio s tuženom.

8.1. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa. Tuženik iskaz tužiteljice nije osporio.

9. Odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj: 118-50-6336723 koja glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“ protivna je odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23.), te članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, predstavlja odredbu o kojoj stranke nisu međusobno pojedinačno pregovarale, na nju tužitelj nije mogao utjecati, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača budući tužitelj ima prebivalište u [adresa]. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, odnosno odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu utvrđena je ništetnom.

10. Tuženik tijekom postupka ne spori da je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 693,09 EUR što predstavlja 4,5% od iznosa kredita i 131,39 eur za prijevremenu otplatu kredita. Navedeno nedvojbeno proizlazi iz potvrde tuženika (list 13 spisa).

11. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 3. Ugovora jasna i razumljiva. Ona jest lako uočljiva i odrediva, ali nije jasna niti razumljiva jer tužitelj nije znao koje to točno troškove tuženik naplaćuje i zašto to čini, a na njegov upit da mu se pojasni djelatnik tuženika mu je odgovorio da je takva politika banke i da ukoliko želi taj kredit da na to mora pristati.

12. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sud je stoga ocijenio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe.

12.1. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to usluge naplatio odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 3. Ugovora ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna članku 3. Direktive 93/13).

12.2. Tužitelj je tuženiku 12. lipnja 2013. na ime navedene naknade platio iznos od 693,09 EUR isplatu kojeg potražuje ovom tužbom zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. lipnja 2013.

13. Iz istih razloga kao što je to obrazloženo u točki 12. ovog obrazloženja ništetnim je utvrđen i dio odredbe sadržane u čl. 9. Ugovora o kreditu. Naime, ta je odredba neodređena i neodrediva pa je u tom smislu nejasna, o njoj se nije posebno pregovaralo već je sadržana u Ugovoru o kreditu kojeg je pripremio tuženik.

13.2. Prema odredbi članka 1024. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

13.3. Budući da su odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO-a prisilne naravi, tuženik je kao davatelj kredita mogao od tužiteljice kao korisnika kredita naplatiti samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ako ju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), pri čemu tu štetu treba i dokazati, ali ta se naknada, imajući na umu prisilne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13.4. Tuženik tijekom postupka uopće nije isticao da bi sporna naknada bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita pa nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita. Osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Odluku o tarifi naknada banke koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik nije naveo u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

13.5. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, valja zaključiti da naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je to suprotno prisilnoj zakonskoj odredbi, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

14. Iz navedenoga proizlazi da je tuženik naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 131,39 EUR naplatio ono što mu je odredbom članka 1024. stavak 4. ZOO izričito zabranjeno.

15. Slijedom navedenoga, sporna ugovorna odredba je ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. ZOO-a.

16. Istovjetno shvaćanje izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud je u svojoj odluci dodatno obrazložio da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

17. Kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi tuženik je dužan na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknada naplaćenih na temelju ništetnih odredbi, odnosno 693,09 EUR, zajedno s kamatom od plaćanja 12. lipnja 2013. do isplate te 131,39 EUR sa kamatom od plaćanja 11. rujna 2015. do isplate.

18. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

19. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.

20. Budući da je tužitelj uspio u sporu, tuženik mu je dužan naknaditi parnične troškove na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/2023.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. dalje: Odvjetnička tarifa).

20.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćnici-odvjetnici za sastav tužbe, podneska od 16. travnja 2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu i zastupanje na ročištu od 21. siječnja 2026. i 7. svibnja 2026. za svaku radnju po 75 bodova, za sastav podneska od 2. travnja 2025. u visini od 18,75 bodova, te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova, odnosno ukupno 368,75 bodova, što uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 921,88 EUR, a sve prema visini tužbenih zahtjeva za isplatu (tako i VS RH u odlukama posl.br. Rev 1811/2016, Rev 1605/2017, Rev 1927/2017).

20.2. Na ime sudskih pristojbi na tužbu tužitelju je priznato 26,55 EUR koliko je iznosila njegova obveza uslijed korištenja sustava e-komunikacije prema članku 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) i koju pristojbu je tužitelj podmirio u trenutku podnošenja tužbe. Za sudsku pristojbu na presudu, priznat je iznos od 40,00 eur, jer plaćanjem pristojbe u roku od tri dana ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu, prema članku 7. stavku 3. ZPP-a.

20.3. Dakle, ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 988,43 EUR.

20.4. Na taj iznos tužitelju su priznate zatezne kamate od dana donošenja odluke prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.

20.5. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 18. lipnja 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

2. tuženiku po punomoćnicima