Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-817/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Ankice Zorić, u upravnom sporu tužitelja CFP, državljanina Demokratske Republike Kongo, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave, 18. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23-06/1131, URBROJ: 511-01-212-26-11 od 21. siječnja 2026.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za besplatnom pravnom pomoći tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Odbija se tužitelj sa zatraženim troškovima upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, UP/I-216-03/23-06/1131, URBROJ: 511-01-212-26-11 od 21. siječnja 2026. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, pogrešnog i nepotpunog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da tuženik nije prihvatio kao vjerodostojnim presliku naloga za uhićenje i poziva Visokog suda u Kinshasi dopisanih rukom na temelju općih informacija Immigration and Refugee Board od Canada o formalnim standardima iako je mogao provjeriti autentičnost navedenih dokumenata. Smatra pogrešnim zaključak tuženika da napuštanje zemlje zrakoplovom isključuje postojanje progona iako je tužitelj iznio razloge o sukobu sa tajnom službom ANR zbog smrti svojeg oca, visokog dužnosnika te službe i nestanku tužiteljevog brata u veljači 2020. Ističe da bi povratkom u zemlju podrijetla bio izložen mučenju i nečovječnom postupanju od strane ANR a obzirom da je bio zatočen 2020. Tuženik je zanemario individualiziranu prijetnju tužitelju i paušalno ocijenio da ne postoji sigurnosni rizik. Predlaže da mu se odobri besplatna pravna pomoć i da sud poništi osporeno rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju rješenja u cijelosti. Smatra da je u postupku izveo i ocijenio sve dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje, a u odnosu na navode tužitelja da nije pokušao provjeriti autentičnost dostavljenog dokumenta putem veleposlanstva navodi da sukladno ustaljenoj praksi i važećim propisima tuženik nije ovlašten kontaktirati tijela zemlje podrijetla uključujući diplomatsko konzularna predstavništva u svrhu provjere autentičnosti isprava budući da takvo postupanje bi moglo dovesti do otkrivanja identiteta tužitelja i činjenice da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, čime bi se mogla ugroziti njegova sigurnost ili sigurnost članova njegove obitelji. Također teret iznošenja i potkrepljivanja relevantnih činjenica u postupku međunarodne zaštite dijelom je na tužitelju, koji je dužan učiniti vjerojatnim svoje navode dok iste tuženik ocjenjuje u skladu s pravilima postupka i dostupnim informacijama. U odnosu na navode tužitelja da tuženik nije uzeo u obzir činjenicu nestanka njegovog brata, tuženik ističe da je navedena okolnost razmotrena i uzeta u obzir ali nije učinjena vjerojatno jer tužitelj nije dostavio nikakve dokaze o navodnom nestanku niti je učinio uvjerljivim da je takav događaj prijavljen nadležnim tijelima u zemlji podrijetla. Također ističe da tuženik nije isključivo na temelju činjenice da je tužitelj napustio zemlju podrijetla legalnim putem, zaključio da ne postoji proganjanje već je tu okolnost ocijenio u sklopu ukupne ocjene vjerodostojnosti i postojanja osnovanog straha od proganjanja. Činjenica da je tužitelj napustio zemlju podrijetla zrakoplovom, koristeći vlastite identifikacijske isprave i bez zapreka od strane državnih tijela, predstavlja relevantnu okolnost koja upućuje na to da nije bio predmet interesa ili proganjanja od strane državnih tijela. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24). Na ročištu stranke nisu imale dokaznih prijedloga i predložile su zaključenje rasprave.

6. Sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja tuženika, a polazeći od sadržaja obrazloženja osporene odluke tuženika te u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost činjeničnog stanja nije dovedeno u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava. Nisu utvrđene niti povrede odredaba procesnog zakona zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

7. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 40/25) propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

9. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.

10. Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik u konkretnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, donio odluku kojom odbija zahtjev tužitelja uz obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud. Naime, tuženik je utvrdio da je tužitelj 30. siječnja 2025. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, u kojem je naveo da je zemlju podrijetla Demokratsku Republiku Kongo napustio početkom 2020. služeći se krivotvorenom ispravom zbog straha od proganjanja od strane tajne službe ANR (Agence Natonale de Renseignements) a radi pripadnosti plemenu C i radi događaja vezanih uz smrt njegova oca, koji je obnašao visoku dužnost u tajnoj služi. U zahtjevu je naveo da je zajedno sa bratom javno optuživao kolege oca da su odgovorni za očevu smrt, da je 2020. bio uhićen i zadržan na nepoznatoj lokaciji prilikom čega su ga fizički i psihički zlostavljali, prijetili i zahtijevali da prestane iznositi navedene optužbe, da je nakon puštanja na slobodu bio u strahu i skrivao se te je napustio zemlju. Kao dokaz svojih navoda priložio je preslike naloga za uhićenje i poziva na saslušanje izdane od strane ANR i Visokog suda u Kinshasi iz ožujka i travnja 2020. koje originale ne posjeduje. Također tužitelj navodi da mu je nestao brat iste godine i da nestanak nije služben prijavljen. Tuženik je ocijenio da se preslika naloga za uhićenje i poziva na saslušanje ne mogu smatrati vjerodostojnim dokumentima jer prema informacijama istraživanja Immigration and Refugee Board od Canada u DR Kongo navedeni dokumenti imaju jasno propisane formalne i sadržajne zahtjeve i moraju biti tipkani, sadržavati službeni pečat i potpis izdavatelja, ime i adresu osumnjičenog, datum i mjesto izdavanja, vrijeme i mjesto pojavljivanja te referentne brojeve predmeta a što sve omogućuje identifikaciju dokumenta i provjeru njegove vjerodostojnosti u službenim evidencijama. Kako navedeni dokumenti ne zadovoljavaju ove zakonom propisane i uobičajene standarde, to je ocijenjeno da se isti ne mogu smatrati vjerodostojnima. Čak i kada bi se prihvatilo da je dostavljeni poziv vjerodostojan, njegov sadrže ne potvrđuje navode tužitelja o proganjanju budući da se ne navode konkretni razlozi pozivanja, pravna kvalifikacija djela niti opis radnji koje se tužitelju stavljaju na teret već se isti poziva isključivo radi pojavljivanja pred tijelom koje ga je izdalo a radi „saslušanja o navodnim protupravnim radnjama“ te takav sadržaj sam po sebi ne upućuje na postojanje proganjanja već može predstavljati redovnu procesnu radnju u okviru kaznenog ili drugog postupka. Također tuženik je ocijenio navod tužitelja da je napustio zemlju podrijetla zrakoplovom koristeći krivotvorenu putovnicu te ocijenio da je činjenica da nije imao nikakvih poteškoća na graničnim kontrolama teško spojiva s tvrdnjom tužitelja da je bio tražen odnosno nadziran od strane ANR. Jednako tako temeljem činjenice da je tužitelj nakon napuštanja zemlje podrijetla boravio u [adresa] bez podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, zatim dugotrajno boravio u [adresa] bez razjašnjenja statusa te samovoljno napustio Republiku Hrvatsku nakon izražavanja namjere za traženjem međunarodne zaštite i zatim dugotrajno boravio u [adresa], tuženik je ocijenio da navedeno upućuje da mu nije bio primaran motiv zaštita od proganjanja već nastavak migracijskog kretanja. Nisu niti dokazani nikakvom medicinskom, sudskom ili drugom dokumentacijom navodi tužitelja o uhićenju i zadržavanju te zlostavljanju kao niti o blokadi računa te izostanak bilo kakvog pokušaja prijave nestanka tražiteljeva brata ili traženja pomoći od strane nadležnih tijela međunarodnih organizacija ili drugih relevantnih institucija umanjuje uvjerljivost navoda o ozbiljnoj i neposrednoj prijetnji. Slijedom navedenog tuženik je ocijenio da izjave tužitelja nisu dosljedne i potkrijepljene vjerodostojnim dokazima zbog čega se ne može utvrditi postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Sve navedeno upućuje da se radi o razlozima napuštanja zemlje podrijetla koji nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite.

11. Dakle, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev, kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se očitovao na sve u postupku iznesene razloge i okolnosti na kojima je tužitelj temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Rješenje je doneseno u zakonito provedenom ispitnom postupku u kojemu je tužitelju omogućeno sudjelovanje, odnosno u kojem je saslušan, postavljana su mu mnogobrojna pitanja i omogućeno mu je da se izjasni na zapisnik o svemu što smatra bitnim, dakle tuženik je proveo saslušanje sukladno odredbi članka 35. Zakona.

12. Nakon toga, tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa odredbom članka 28. stavka 2. Zakona, te donio odluku nakon prikupljanja i razmatranja svih okolnosti konkretnog predmeta i pravilno ocijenilo da ne postoje razlozi koji bi ukazivali da će se tužitelja povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, sa prijetnjom kazne ili smaknućem, da će biti izložen mučenju nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili postojanju ozbiljne i individualne prijetnje životu tužitelja zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, sve u smislu članaka 20. i 21. Zakona. Dakle, ocijenjeno je da tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje azila. Tužitelj u tijeku ovog upravnog spora nije iznio nikakve nove činjenice niti dostavio dokaze koji bi upućivali da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno odnosno da bi povratkom u zemlju podrijetla tužitelj bio izložen ozbiljnoj nepravdi i proganjanju.

13. Naime, člankom 28. stavkom 2. Zakona propisano je da je prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva Ministarstvo dužno prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti posebno uzimajući u obzir: 1. relevantne izjave i dokaze koje je iznio tražitelj, sukladno stavku 1. ovoga članka, uključujući i informaciju je li bio ili može biti izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, 2. aktualne činjenice o zemlji podrijetla i prema potrebi o zemlji kroz koju je putovao, uključujući zakone i propise te zemlje, kao i način na koji se oni primjenjuju, sadržane u različitim izvorima, osobito kao što su UNHCR i Europski potporni ured za azil (u daljnjem tekstu: EASO) te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, 3. položaj i osobne okolnosti tražitelja, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovi toga procijenilo predstavljaju li postupci i djela kojima je bio ili bi mogao biti izložen proganjanje ili ozbiljnu nepravdu i 4. jesu li aktivnosti tražitelja, otkako je napustio zemlju podrijetla, bile usmjerene stvaranju prijeko potrebnih uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, kako bi se procijenilo mogu li te aktivnosti izložiti tražitelja proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde ako se vrati u tu zemlju.

14. Obrazloženje rješenja sadržava sve elemente propisane odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku.

15. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

16. Kako je tužitelj pri davanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu izjavio da nema nikakve imovine, niti dostatna novčana sredstva, to je izabrao odvjetnika sa liste pružatelja besplatne pravne pomoći. Tuženik na ročištu na kojem je zaključena rasprava usprotivio se snošenju troška besplatne pravne pomoći jer je tužitelj smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Hotelu Porin i u radnom je odnosu. Iz spisa tuženika razvidno da je Ugovorom o radu od 4. lipnja 2025. (nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) tužitelj zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Poslodavac AmRest Adria d.o.o. dopisom od 8. lipnja 2026. izvijestio je sud da je tužitelj zaposlenik na puno radno vrijeme i nalazi se u radnom odnosu od 6. lipnja 2025. te je dostavio platne liste od siječnja do svibnja 2026. iz kojih je razvidno da tužitelju vršena isplata neto plaće koja iznosi mjesečno cca 900,00 Eura i zajedno sa dodacima cca 1.100,00 Eur-a.

17. Člankom 60. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisao da pravo na besplatnu pravnu pomoć ima tražitelj međunarodne zaštite koji ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti.

(2) Pravna pomoć iz stavka 1. ovoga članka obuhvaća:

1. pomoć u sastavljanju tužbe

2. zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i

3. oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora. (3) Upravni sud odlučuje o pravu na besplatnu pravnu pomoć iz stavka 1. ovoga članka i visini troškova pravne pomoći iz stavka 2. ovoga članka.

(4) Pružatelji pravne pomoći su odvjetnici.

(5) Pružatelji pravne pomoći iz stavka 4. ovoga članka dužni su, bez odgode, obavijestiti Ministarstvo o podnošenju tužbe upravnom sudu i datumu uručenja presude upravnog suda. Ako pružatelj pravne pomoći ne postupa u skladu s ovom obvezom, bit će brisan s Liste pružatelja besplatne pravne pomoći sukladno odredbama pravilnika iz članka 93. stavka 1. točke 6. ovog Zakona.

(6) Sukladno odluci upravnog suda iz stavka 3. ovoga članka troškove pravne pomoći snosi Ministarstvo.

Dakle, zakonski kriterij nije sama činjenica zaposlenja nego postojanje odnosno nepostojanje dostatnih financijskih sredstava.

18. Člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15 i 155/22, dalje Pravilnik) propisano je da o visini troškova pravne pomoći odlučuje upravni sud u odluci povodom upravnog spora pokrenutog protiv prvostupanjske odluke, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za ostvarivanje sadržaja pravne pomoći. Trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje se sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost. Pružatelj ima pravo na naknadu putnih troškova sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

19. Članak 8. stavkom 1. istog Pravilnika određeno je da upravni sud odlučuje ima li korisnik pravo na besplatnu pravnu pomoć na temelju njegovog zahtjeva, ovisno posjeduje li dostatna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti.

(2) Besplatna pravna pomoć odobrit će se ako:

1. ukupna novčana sredstva korisnika i članova kućanstva ne prelaze iznos proračunske osnovice,

2. ukupna vrijednost pokretne imovine korisnika i članova kućanstva ne prelazi iznos prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj,

3. ukupna vrijednost nepokretne imovine korisnika i članova kućanstva ne prelazi iznos od 60 proračunskih osnovica,

4. korisnik iz objektivnih razloga ne može raspolagati novčanim sredstvima, stvarima veće vrijednosti i/ili imovinom te ako

5. prihod ili imovina kojom korisnik može raspolagati ne prelazi iznos iz točke 1., 2. ili 3. ovoga stavka.

19. U konkretnom slučaju sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za besplatnom pravnom pomoći jer se tužitelju isplaćuje mjesečno cca 900,00 Eura (sa dodacima 1.100,00 Eur- a) a koji iznos prelazi iznos proračunske osnovice u smislu članka 8. stavka 2. točke 1. Pravilnika te ne ispunjava uvjete za odobrenje besplatne pravne pomoći. Naime, iznos proračunske osnovice u Republici Hrvatskoj za 2026. je 441,44 Eur sukladno članku 39. stavak 2. Zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za 2026. godinu. Kako je tužitelj odbijen sa zahtjevom za besplatnom pravnom pomoći a nije uspio u ovom sporu, to je odbijen i sa zatraženim troškovima ovog upravnog spora.

U Zagrebu 18. lipnja 2026.,

Sutkinja:

Sanda Jeromela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. tuženiku

3. U spis