REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3782/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja BŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] , kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 1, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Stipe Vuletića - odvjetnika i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 028- 50-4275663 od dana 20.07.2007. g. koji su sklopili tužitelj BŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditor, a koja glasi:

“Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju SŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 491,43 eur sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2007. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9.2. Ugovora o kreditu br. 028-50-4275663 od dana 20.07.2007. g. koji su sklopili tužitelj BŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditor, u dijelu koji glasi:

“uz uvjete koje odredi Kreditor“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

IV Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju B, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 36,74 eur sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2013. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stan ja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 9.2. Ugovora o kreditu br. 028 -50-4275663 od dana 20.07.2007. g. koji su sklopili tužitelj BŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d ., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditor, u dijelu koji glasi: "“Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana."

VI Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju B, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 636,55 eur sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 028-50- 4275663 dana 20. srpnja 2007. na iznos od 25.616,87 CHF, s namjenom kupnje novog vozila, da je kredit isplaćen tužitelju dana 27. srpnja 2007., da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 25.616,87 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim ugovorom, da je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Tužitelj navodi da ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu, jednokratnu u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu, da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru te tužitelj navodi kako smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tužitelj je s osnove naknade isplatio iznos od 3,30 % iznosa kredita odnosno 845,36 CHF, koji je prema tečaju na dan isplate iznosio 3.702,67 kn odnosno 491,43 eur. Tužitelj dalje navodi da je iskoristio pravo ugovoreno člankom 9.2. Ugovora o kreditu te da je dana 28. listopada 2013. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 276,80 kn/36,74 eura, a radi se o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužitelj navodi da nije mogao ishoditi brisanje upisanog zaloga u knjižici vozila bez uplate navedene naknade, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj navodi kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, već mu je tuženik sukladno svojoj Odluci odnosno čl. 9.2. zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste , da odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru, a u odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da ista iznosi 36,74 eura. Slijedom navedenog tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi “Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, odredbu čl. 9.2. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 491,43 eur sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2007. do isplate i iznos od 36,74 eur sa zateznim kamatama od 29. listopada 2013. do isplate te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zatezn im kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu broj 028-50-4275663 od 20. srpnja 2007. (list 11-15 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 16 spisa), otplatni plan (list 17-20 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 27.7.2007. do 14.6.2023. (list 21-23 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 3. i odredbe čl. 9.2. Ugovora o kreditu broj 028-50-4275663 od 20. srpnja 2007. te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenih na temelju navedenih odredbi.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 028-50-4275663 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 20. srpnja 2007. u iznosu od 25.616,87 CHF (čl.1.), s namjenom za kupnju novih vozila (čl.6.) te da je odredbom čl. 3. ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita dok je odredbom čl. 9.2. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

7. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja valja istaknuti da tuženik nije podnio odgovor na tužbu pa samim time nije osporio to svojstvo tužitelju, ali i da iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

8.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

8.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Iz dijela sporne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti naknadu, jednokratnu, koja je ugovorena 3,30% od iznosa kredita, dok iz dijela sporne odredbe čl. 9.2. ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz uvjete koje odredi kreditor, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

9.1. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva kao i uvjeti pod kojima korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita odnosno naknada koju je korisnik kredita za prijevremenu otplatu kredita dužan platiti, moraju biti određene odnosno odredive.

9.2. Tuženik u ovom postupku nije podnio odgovor na tužbu odnosno nije dokazao da su odredbe čl. 3. i 9.2. predmetnog ugovora o kreditu u navedenom dijelu određene odnosno odredive, a isto tako nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o tim dijelovima spornih odredbi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

9.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz spornog dijela odredbe čl. 3. i 9.2. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo da je dužan platiti naknadu u ugovorenom postotku odnosno da postoje uvjeti banke za prijevremenu otplatu kredita, ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti. Valja napomenuti da tužitelj kao potrošač na temelju općih akata tuženika nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

9.4. Iz sadržaja spornih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada kao i uvjeti za prijevremenu otplatu kredita odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita nisu bile određene, a niti odredive, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takvih ugovornih odredbi nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

9.5. S obzirom na utvrđeno, tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o navedenim dijelovima spornih odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

10. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita te da sporna odredba čl. 9.2. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "samo uz uvjete koje odredi kreditor" nisu određene niti odredive to su iste u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništave u tom dijelu. Nadalje, utvrđeno je da su sporne odredbe u tom dijelu prouzročile i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništave i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

11. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 3. ugovora o kreditu i dijela odredbe iz čl. 9.2. ugovora o kreditu, kako je to navedeno u točki I i III izreke presude, valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I i III izreke presude.

12. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 9.2. ugovora o kreditu broj 028-50-4275663 od 20. srpnja 2007. kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost valja istaknuti da je prema stavu suda odredba čl. 9.2. ugovora o kreditu u tom dijelu jasna i razumljiva glede samog sadržaja odnosno prava tužitelja na prijevremenu otplatu kredita pa ista u tom dijelu prema mišljenju suda ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

12.1. Slijedom navedenog valjalo je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki V izreke presude.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da visinu plaćenih naknada i datum uplate istih tuženik nije osporio.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnih odredbi ugovora o kreditu, dakle, bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

14.1. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 491,43 eur sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2007. do isplate te iznos od 36,74 eur sa zateznim kamatama od 29. listopada 2013. do isplate, radi čega je odlučeno kao u točki II i IV izreke presude.

15. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP -a, a obzirom tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

15.1 Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT) i za zastupanje na ročište dana 21. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 500,00 eur. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 110,00 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznos od 636,55 eur.

15.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

15.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI izreke presude.

U Zagrebu, 18. lipnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 110,00 eur

2. tuženik

3. spis