Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-390/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić, kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Ivane Mašić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna službe u Belom Manastiru, poslovni broj P- 1306/2025-10 od 17. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-1306/2025-10 od 17. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-1306/2025-10 od 17. travnja 2026., odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 13.04.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 15.04.2005. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-

550/05,u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.240,60 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.".

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da nije obrazložen pravni interes za utvrđenje ništetnosti te ističe povredu članka 354. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP) u svezi članka 187. stavak 2. ZPP-a i bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Pobija odluku o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinači prvostupanjsku presudu, odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno da istu ukine i vrati spis na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje pazi po službenoj dužnosti, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude je razumljiva i u skladu s razlozima presude.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 13. travnja 2005. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada).

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana 13. travnja 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d., Osijek, na dan korištenja kredita. Nije sporno da je odredbom članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja – korisnika kredita da plati davatelju kredita, predniku tuženika, naknadu za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 1,00% od iznosa kredita jednokratno, unaprijed.

8. U prvostupanjskom postupku i sada u žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

9. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

9.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

9.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP -a pravilno je i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio prednik tuženika odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati, a tako ni u pogledu sporne naknade.

11. Slijedom toga, pravilno je zaključeno da je sporna naknada u predmetnom ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 3. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornim naknadama pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

13. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

13.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

14.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

15. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetnih naknada, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO).

16. Vezano za pitanje pravnog interesa tužitelja da vodi parnicu samo radi utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade i kao žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni članka 187. stavak 2. ZPP-a, valja navesti da je odredbom članka 187. stavak 1. ZPP- a propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinost odnosno neistinitost kakve isprave. Odredbom članka 187. stavak 2. ZPP-a propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinost odnosno neistinost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

16.1. U konkretnom slučaju tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi sadržane u članku 16. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu. Njegov pravni interes se sastoji u tome da će moći nakon pravomoćnog utvrđenja ništetnosti utužene odredbe Ugovora o kreditu u posebnoj parnici potraživati isplatu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te u potpunosti ovisi o dispoziciji tužitelja da li će isplatu potraživati u istoj parnici u kojoj je tužio na utvrđenje ništetnosti tzv. ulazne naknade ili će to učiniti u posebnoj parnici.

17. Odluku o trošku prvostupanjski sud je pravilno temeljio na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a jer je tuženik izgubio spor.

17.1. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odredbu članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2003.) kojom je propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, obzirom da ova parnica nije vođena na temelju kolektivnog spora u tzv. slučaju "švicarac", jer je predmet postupka samo utvrđenje ništetnosti ulazne naknade.

17.2. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je kao vrijednost predmeta spora prvostupanjski sud trebao uzeti utvrđeni iznos naplaćene naknade od 238,64 EUR obzirom da je u konkretnom slučaju postavljen samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, bez zahtjeva na isplatu.

18. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem članka 368. ZPP -a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 18. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić