REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-76/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Alena Kalčića i Nevena Švića iz Poreča, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen, Republika Austrija, Paldau 40, A-8341 Paldau, OIB: 25376204437, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Remenar & Remenar d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja, 18. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja HB od 18. veljače 2025.

II. Nalaže se tužitelju SB, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen, OIB: 25376204437, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 18. veljače 2025. podnio tužbu radi utvrđenja da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju i to tražbina na temelju koji se vodi ovršni postupak po prijedlogu tuženika, a protiv tužitelja, i to ovršni postupak pred Općinskim sudom u Puli-Pola poslovni broj: Ovr-417/2023; odnosno, ako sud nađe da navedeni tužbeni zahtjev nije osnovan, da se utvrdi da je prestala tražbina tuženika prema tužitelju i to tražbina na temelju koji se vodi ovršni postupak po prijedlogu tuženika, a protiv tužitelja, i to ovršni postupak pred Općinskim sudom u Puli-Pola poslovni broj: Ovr-417/2023; odnosno, ako sud nađe da navedeni tužbeni zahtjev nije osnovan, da se pravomoćno rješenje o ovrsi doneseno po prijedlogu pravnog prednika tuženika, a protiv pravnog prednika tužitelja, i to u postupku pred Općinskim sudom u Puli-Pola poslovni broj: Ovr-417/2023, proglašava bez učinka prema tužitelju; odnosno, ako sud nađe da navedeni tužbeni zahtjev nije osnovan, da se ukida pravomoćno rješenje o ovrsi doneseno u postupku pred Općinskim sudom u Puli-Pola poslovni broj: Ovr- 417/2023, a kojim je rješenjem naloženo ovršeniku (ovdje tužitelju) da ovrhovoditelju (ovdje tuženiku) namiri novčano potraživanje s osnova: Ugovora o jednokratnom kreditu br. 545.079 od 22. siječnja 2009. i Sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine od 27. siječnja 2009.

1.1. U tužbi navodi da je on, zajedno sa CB, kao zajmoprimcima, sa pravnim prednikom tuženika Raiffeisenbank St. Stefan - Jagerberg – Wolfsberg, R. Austrija, St. Stefan im Rosental, Mureckerstrasse 23, OIB: 11609308792, kao zajmodavcem, dana 22. siječnja 2009., sklopio Ugovor o jednokratnom kreditu br. 545.079, u kojem je naveden iznos kredita od 150.000,00 eura, a tužitelju je isplaćen iznos od 131.500,00 eura. Tužitelj je, zajedno sa CB i sada pok. ĐB (majkom CB i bakom HB) sa pravim prednikom tuženika, kao založnim vjerovnikom, 27. siječnja 2009., sklopio Sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, u cilju osiguranja potraživanja iz Ugovora, i to na teret nekretnina: k. č. br. [katastarska čestica], upisane u k. o. [katastarska općina], čija vlasnica je EB, te k. č. br. [katastarska čestica] ZGR., 40/2 ZGR., 360/3, 983/3, 36/2 ZGR. i 983/2, upisane u k. o. [katastarska općina], vlasnik kojih je tužitelj, a koji je iste stekao na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Na teret nekretnina u zemljišnim knjigama uknjiženo je pravo zaloga u iznosu od 210.000,00 eura u korist prednika tuženika. Pravnom predniku tuženika, a temeljem gore opisane tražbine, vraćeno je ukupno 131.500,00 eura. Sve gore izloženo proizlazi iz tuženikova Kontoauszug, a u kojem je jasno navedeno koliko je isplaćeno temeljem Ugovora i koji je iznos vraćen. Na temelju tih Ugovora i Sporazuma vode se dva ovršna postupka i to pred ovim sudom (poslovni broj: Ovr-417/2023) te pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba u Poreču (poslovni broj: Ovr-1527/2019). Naglašava da je ovršni postupak pred ovim sudom pokrenut nakon što je podmireni predmetni dug, i to na način kako je gore obrazloženo. U prijedlogu za određivanje ovrhe u predmetu ovog suda poslovni broj: Ovr-417/2023 od strane pravnog prednika tuženika protiv pravnog prednika tužitelja, nije priložen Ugovor o jamstvu od 22. siječnja 2009., a kojeg je sa pravnim prednikom tužitelja (ĐB) sklopio pravni prednik tuženika. U navedenom Ugovoru o jamstvu pok. ĐB jamčila je za obveze zajmoprimaca (tužitelja i CB), obveze po Ugovoru i Sporazumu, sve to do iznosa od 150.000,00 eura. Kao što je prethodno navedeno, zajmoprimcima je isplaćen zajam od 131.500,00 eura, a pravnom predniku tuženika vraćeno je ukupno 131.500,00 eura, a što dalje znači da je navedeni ugovor o jamstvu u cijelosti ispunjen, odnosno isti je bez učinka, budući je ispunjena obveza jamca (pok. ĐB). Nakon smrti jamca ĐB, tužitelj je naslijedio predmetne nekretnine u k. o. [katastarska općina] te je isti postao ovršenik, no kao jamac, budući je on stekao nekretnine u k. o. [katastarska općina] kao nasljednik pokojne ĐB, odnosno te je nekretnine stekao kao nasljednik jamca. Nasljednikovo nasljedstvo se sastoji od svega onoga što je od sastava ostavine prešlo na ostaviteljevog nasljednika. To su pravna dobra koja su bila ostaviteljeva (imovinska i neimovinska dobra) te ostaviteljeva dugovanja. Pritom je bitno naglasiti da se prelaženjem određenih dobara na nasljednika, ta dobra nisu promijenila, ona pripadaju nasljedniku jednako kao što su pripadala ostavitelju, pa se s nasljednikom nastavljaju oni pravni odnosi koji su postojali s ostaviteljem. Promatrajući s gledišta nasljednika, ovdje tužitelja, to znači da su na nasljednika (tužitelja) prešle ostaviteljeve obveze (obveze pok. ĐB kao jamca) koje su nakon njene smrti preostale u ostavini, tj. ostaviteljevi dugovi su postali nasljednikovi dugovi i on za njih odgovara. No, bitno je napomenuti da se obveze nisu izmijenile ostaviteljevom smrću ni prelaskom na nasljednika. Obveze su na nasljednika prešle onakve kakve su bile kod ostavitelja, dakle, kako je ostavitelj dugovao, tako sada duguje njegov nasljednik (znači tužitelj duguje samo kao jamac). Tužitelj vrijednosno ograničeno odgovara, odnosno isti odgovara za dugove ostavitelja (dugove pok. ĐB kao jamca), a što dalje znači da isti prema tuženiku, a s osnova potraživanja na temelju Ugovora i Sporazuma odgovara do iznosa od 150.000,00 eura (iznos jamstva sukladno Ugovoru o jamstvu). Zaključno, tuženiku ne pripada pravo da protiv tužitelja vodi ovršni postupak za tražbinu koja je predmet ovršnog postupka koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem: Ovr-417/2023, odnosno tuženiku ne pripada pravo da namiri potraživanje, a koje je predmetom navedene ovrhe, prodajom nekretnina upisanim u k. o. [katastarska općina] na ime tužitelja, a koje je tužitelj stekao nasljeđivanjem od jamca, to budući je obveza jamca u cijelosti ispunjena.

2. U odgovoru na tužbu tuženik poriče i osporava sve navode iz tužbe, protivi se svim tužbenim zahtjevima i zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

2.1. Ističe prigovor prenisko naznačene vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj zahtijeva od suda utvrđenje da ne postoji tražbina tužitelja prema tuženiku koju isti pokušava naplatiti u ovršnom postupku pred naslovnim sudom poslovni broj: Ovr- 417/2023, a koji je pokrenut radi naplate Ugovora o kreditu na temelju kojeg je tuženik kao davatelj kredita isplatio primateljima kredita iznos od 131.500,00 eura. Iz navedenog je nejasno kako je tužitelj utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.000,00 eura. Označavanjem vrijednosti predmeta na način kako to čini tužitelj, on zlorabi tijela sudbene vlasti nastojeći na taj način izbjeći i plaćanje stvarnog iznosa sudske pristojbe koji bi u ovom predmetu s obzirom na pravilno navedenu vrijednost predmeta spora tužitelj morao platiti u znatno višem iznosu. Tuženik smatra da je ovakvo postupanje tužitelja nedopustivo, budući da se na taj način u konačnici oštećuje i državni proračun iz kojega se financiraju sudovi i plaće sudaca. Predlaže naslovnom sudu da sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) na brz i prikladan način odredi visinu vrijednosti predmeta spora barem u visini od 131.500,00 eura koji predstavlja iznos koji je primateljima kredita isplaćen na temelju Ugovora o kreditu.

2.2. Nadalje, tužbeni zahtjev sadržajno je usmjeren na proglašenje nedopuštenim ovršnog postupka poslovni broj: Ovr-417/2023 s obzirom da se tužba temelji na navodima koji predstavljaju žalbene razloge protiv rješenja o ovrsi sukladno čl. 50. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24, dalje: OZ), a isti je pravno nedopušten budući da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o navedenom tužbenom zahtjevu prema čl. 52. i 55. OZ- a koji se na odgovarajući način primjenjuje. Tužitelj može podnijeti tužbu kojom zahtijeva utvrđenje ovrhe nedopuštenom: (i) samo ukoliko ga je sud uputio u parnicu; (ii) samo ukoliko je povodom rješenja ovršnog suda o upućivanju u parnicu podnio tužbu unutar zakonskog roka; (iii) samo iz razloga koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu i to temeljem činjenica i predloženih dokaza koje je naveo u žalbi. Navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, no, u ovom konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna navedena pretpostavka. Naime, u ovršnom postupku poslovni broj: Ovr-417/2023 koji se vodi pred naslovnim sudom sud uopće nije donio rješenje kojim se tužitelj upućuje na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom predmetne ovrhe. Slijedom toga, tuženik ovim putem predlaže sudu da izvrši uvid u spis naslovnog suda poslovni broj: Ovr-417/2023 te utvrdi je li i kada tužitelj zaprimio rješenje o upućivanju u parnicu, a ukoliko tome nije slučaj, predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu i prije održavanja pripremnog ročišta.

2.3. Nadalje, ističe prigovor primjene hrvatskog prava. Sastavni dio sklopljenog Ugovora o kreditu predstavljaju i Opći uvjeti poslovanja pravnog prednika Tuženika. Navedeno je razvidno iz točke C Ugovora o kreditu. Ističe kako je točkom 20 Općih uvjeta poslovanja određeno kako se na sve pravne odnose tužitelja i tuženika, pa tako i na Ugovor o kreditu primjenjuje austrijsko pravo. Slijedom navedenog, o iznosu koji tužitelj duguje temeljem predmetnog Ugovora o kreditu radi čije naplate je pokrenut ovršni postupak poslovni broj: Ovr-417/2023 potrebno je odlučivati na temelju mjerodavnih odredbi austrijskog prava. Stranke su u cijelosti slobodne izabrati pravo koje će se primjenjivati na njihov ugovorni odnos te su u navedenom smislu stranke Ugovora o kreditu ugovorile primjenu austrijskog prava. Međutim, čak i u slučaju da u ovoj pravnoj stvari ne postoji sporazum o primjeni mjerodavnog prava, primjena mjerodavnog prava Republike Austrije nameće se sama po sebi budući da: (i) je kreditni posao realiziran preko austrijske kreditne institucije; (ii) se cjelokupna obrada kredita odvijala u Republici Austriji; (iii) su svi obrasci, zahtjevi i ostala popratna dokumentacija na temelju koje je odobren kredit sastavljeni u skladu s austrijskim propisima i podliježu nadzoru nadležnih austrijskih državnih agencija; (iv) su kreditna sredstva isplaćena u Republici Austriji; (v) već iz samih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu jasno proizlazi da su se stranke izričito sporazumjele o primjeni austrijskog prava budući da se u samom ugovoru na nekoliko mjesta poziva isključivo na austrijske propise (primjerice JN, KSchG itd.).

2.4. Ističe da su u cijelosti neosnovani i pravno promašeni navodi tužitelja da je Ugovor o jamstvu koji je s tuženikom sklopila pok. ĐB u cijelosti ispunjen jer da je Ugovorom o kreditu primateljima kredita isplaćen iznos od 131.500,00 eura, a navedeni iznos je vraćen što proizlazi iz izvatka s računa tuženika, slijedom čega je u cijelosti ispunjena obveza jamca odnosno pok. ĐB, a tužitelj kao njezin nasljednik odgovara kao nasljednik jamca te je njegova obveza ograničena samo do iznosa od 150.000,00 eura sukladno Ugovoru o jamstvu. Naime, nesporno je da je pok. ĐB sklopila s tuženikom Ugovor o jamstvu, međutim, obveza jamca nije ispunjena u cijelosti kako to pogrešno navodi i nastoji prikazati tužitelj. Naime, iz članka B Ugovora o jamstvu razvidno je da je pok. ĐB preuzela sljedeću obvezu koja proizlazi iz Ugovora o kreditu: „Kao jamstvo svih postojećih i budućih potraživanja vjerovnika, uključujući kamate, troškove i ostale dodatne pristojbe iz gore navedenog dužničkog odnosa, o čijim je detaljnim ugovornim uvjetima jamac obaviješten, on kao jamac i platilac u cijelosti preuzima jamstvo.“ Na temelju predmetnog Ugovora o kreditu vraćen je iznos od 131.500,00 eura, međutim navedeni iznos predstavlja samo dio iznosa koji su primatelji bili u obvezi vratiti tuženiku prema Ugovoru o kreditu, a nikako ne cijeli iznos niti isti predstavlja cijeli iznos vraćene glavnice predmetnog kredita. U samom Ugovoru o kreditu je navedeno ukupno opterećenje koje iznosi 214.485,25 eura. U svakom slučaju, radi pravilnog utvrđenja iznosa dugovanja prema Ugovoru o kreditu, a time i Ugovoru o jamstvu, potrebno je provesti financijsko vještačenje uz obveznu primjenu austrijskog prava kako bi se utvrdilo koje su obveze uplatama primatelja kredita zatvorene, a uzimajući u obzir činjenicu da se prema austrijskom pravu kao i u hrvatskom pravu uplatama prvo zatvaraju troškovi, kamate pa tek onda glavnica ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove. Važnost pravilne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju ogleda se u činjenici što je paragrafom 1000. stavkom 2. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije određeno da vjerovnik može od dužnika zahtijevati plaćanje kamata na kamatu ako su ugovorne strane to tako ugovorile. Prema tome, za razliku od hrvatskog zakonodavstva koje zabranjuje tzv. anatocizam, austrijsko pravo navedeni institut prepoznaje kao pravno valjan ukoliko je ugovoren. Dakle, tuženik prema mjerodavnom austrijskom pravu od tužitelja može zahtijevati i plaćanje kamata na neisplaćene kamate ako je tako ugovoreno. Naime, u točki B3 Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik na neisplaćene dospjele ugovorne kamate može zahtijevati zatezne kamate. Ugovorom o kreditu točkom B3 Kamate ugovoreno je sljedeće: „Aktivne kamate obračunavaju se naknadno prema saldu kreditnog računa; u slučaju kašnjenja uračunavaju se zatezne kamate na dospjeli iznos, u slučaju kratkoročnog proširenja okvira kredita uračunavaju se kamate na prekoračenje na povećani iznos.“ Obzirom na navedeno, razvidno je kako su stranke Ugovorom o kreditu izričito ugovorile obračun kamate na kamatu, kako za redovnu (aktivnu) tako i za zateznu kamatu. S tim u vezi, tuženik ističe kako je osnovica za obračun redovne kamate saldo duga-kredita. Saldo duga po kreditu čini iznos (neotplaćenog dijela) kredita, premije osiguranja, troškovi te prethodno obračunate i neplaćene kamate. Dakle, tuženik kamatu po obračunu i po dospijeću dalje ukamaćuje (obračunava kamate na kamatu).

2.5. Nadalje, iz Sporazuma koji dostavlja u prilogu tužbe tužitelj razvidno je da je pok. ĐB bila i založni dužnik te je ista člankom 2. predmetnog Sporazuma preuzela obvezu da pristaje da u slučaju da korisnici kredita po dospijeću ne podmire bilo koju obvezu iz Ugovora o kreditu, predlagatelj osiguranja – založni vjerovnik, provede prisilnu ovrhu na nekretnini založnog dužnika iz točke 3. Sporazuma (upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), radi naplate svih tražbina iz Ugovora o kreditu. Tuženik ponavlja da potraživanja tuženika temeljem Ugovora o kreditu nisu u cijelosti dobrovoljno podmirena, što je razvidno iz materijalne dokumentacije koju dostavlja sam tužitelj (izvadak s računa tuženika), a potraživanje tuženik nije niti prisilno namirio u ovršnom postupku poslovni broj: Ovr-417/2023. Uz sve naprijed navedeno, tuženik ukazuje da tužiteljeva obveza prema predmetnom Ugovoru o kreditu nije u cijelosti ispunjena, budući da je isti primatelj kredita te za ispunjenje obveze prema ugovoru o kreditu jamči solidarno sukladno članku B toč. 10. Ugovora o kreditu slijedom čega je svaki pokušaj umanjenja i ograničenja obveze tužitelja prema Ugovoru o kreditu neosnovan i pravno promašen.

2.6. Stoga, predlaže sudu prvenstveno odbaciti tužbu tužitelja, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku pročitane su sve isprave sadržane u spisu, te je izvršen uvid u ovosudni spis poslovni broj: Ovr-417/2023.

4. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev postavio sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a, odnosno istaknuo je četiri tužbena zahtjeva tražeći da sud o slijedećem od tih zahtjeva odluči ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

4.1. Prvi postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja je zahtjev na utvrđenje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju i to tražbina na temelju koji se vodi ovršni postupak pred Općinskim sudom u Puli-Pola poslovni broj: Ovr-417/2023 po prijedlogu tuženika, a protiv tužitelja, stoga isti predstavlja tužbu na utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a.

4.1.1. Prema st. 1. tog članka tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

4.1.2. Podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom kakav je tužitelj naveo kao prvi postavljeni tužbeni zahtjev nije predviđeno posebnim propisima. Upravo suprotno, tako postavljeni tužbeni zahtjev zapravo predstavlja razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, a u odnosu na koji je odredbom čl. 52. st. 2. OZ-a izričito propisano da se isti u parničnom postupku može raspravljati samo kada je na to upućen zaključkom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

4.2. Uvidom u ovosudni spis poslovni broj: Ovr-417/2023 utvrđeno je da tuženik nije zaključkom upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenog u čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, kao ni iz nijednog drugog žalbenog razloga iz čl. 50. OZ-a.

4.3. Stav je ovog suda kako se bez takvog upućivanja u parnicu ne može voditi postupak radi utvrđenja postojanja nekog od razloga iz čl. 50. OZ-a radi čega je tužba u odnosu na prvi postavljeni tužbeni zahtjev nedopuštena, zbog nepostojanja osnovne procesne pretpostavke iz čl. 52. OZ-a za njezino podnošenje – zaključka kojim je tuženik upućen na pokretanje takve parnice, te stoga tužbu u ovom predmetu valja odbaciti.

5. U odnosu na ostale postavljene tužbene zahtjeve valja ukazati da iz odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a proizlazi da će sud, u situaciji kada tužitelj istakne dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi u jednoj tužbi, odlučivati o slijedećem tužbenom zahtjevu ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

5.1. Dakle, da bi sud mogao odlučivati o sljedećem tužbenom zahtjevu, nužna pretpostavka je da je onaj zahtjev koji je ispred njega istaknut, nije osnovan. Obzirom da je prvi postavljeni tužbeni zahtjev nije odbijen kao neosnovan, već je odbačen zbog nepostojanja procesnih pretpostavki, ovaj sud ne može odlučivati o ostalim postavljenim tužbenim zahtjevima jer je o svakom sljedećem zahtjevu ovlašten odlučivati samo ako je prethodni zahtjev odbijen kao neosnovan.

6. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

6.1. Tužitelj je izgubio spor pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Primjenom iste zakonske odredbe, tužitelju ne pripada pravo na trošak.

6.2. Tuženiku pripada trošak od po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr.

8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa) za sastav podneska od 17. studenog 2025. te za zastupanje na ročištima 11. ožujka i 1. lipnja 2026., ukupno 400 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 1.000,00 eura.

U Puli 18. lipnja 2026.

S u d a c

Jelena Mavrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka rješenja.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku