Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1542/2019-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Josipu Stipeljkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Kožul & Petrinović, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 18. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 316-102/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog između tužitelja ad1 EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i založnog dužnika, te tužiteljice ad2 ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i založnog dužnika s tuženikom Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, kao banke, solemniziranog 01. kolovoza 2005. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OU-1013/05, koji dio glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01. svibnja 2006. (prvog svibnja dvijetisućešeste) ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune“ .

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u drugom odlomku čl. 3. točke II. gore u toč. I. ove presude navedenog Ugovora o kreditu koje glasi: “Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost anuiteta iznosi 779,84 CHF (slovima: sedamstosedamdesetdevet švicarskih franaka i 84/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, kako je o određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 30. rujna 2005. (tridesetogrujnadvijetisućepete).“

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju ad1 EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenih kamata plati iznos 9.358,74 eura (slovima: devet tisuća tri pedeset osam eura i sedamdeset četiri centa), zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), a koje kamate teku:

na iznos od 42,23 eura počev od 26. lipnja 2006. pa do isplate;

na iznos od 42,05 eura počev od 30. lipnja 2006. pa do isplate;

na iznos od 41,80 eura počev od 31.kolovoza 2006. pa do isplate;

na iznos od 41,97 eura počev od 31.listopada 2006. pa do isplate;

na iznos od 41,95 eura počev od 31. listopada 2006. pa do isplate;

na iznos od 41,82 eura počev od 30. studenog 2006. pa do isplate;

na iznos od 41,56 eura počev od 02.siječnja 2007. pa do isplate;

na iznos od 41,14 eura počev od 31. siječnja 2007. pa do isplate;

na iznos od 40,82 eura počev od 28. veljače 2007. pa do isplate;

na iznos od 40,76 eura počev od 28. veljače 2007. pa do isplate;

na iznos od 40,74 eura počev od 02. travnja 2007. pa do isplate;

na iznos od 40,17 eura počev od 30. travnja 2007. pa do isplate;

na iznos od 39,70 eura počev od 31. svibnja 2007. pa do isplate;

na iznos od 39,37 eura počev od 02. srpnja 2007. pa do isplate;

na iznos od 39,56 eura počev od 06. kolovoza 2007. pa do isplate;

na iznos od 39,71 eura počev od 06. rujna 2007. pa do isplate;

na iznos od 64,16 eura počev od 01. listopada 2007. pa do isplate;

na iznos od 63,95 eura počev od 02. studenog 2007. pa do isplate;

na iznos od 64,68 eura počev od 03. prosinca 2007. pa do isplate;

na iznos od 64,26 eura počev od 02. siječnja 2008. pa do isplate;

na iznos od 65,34 eura počev od 01. veljače 2008. pa do isplate;

na iznos od 65,89 eura počev od 29. veljače 2008. pa do isplate;

na iznos od 131,28 eura počev od 31. ožujka 2008. pa do isplate;

na iznos od 127,90 eura počev od 30. travnja 2008. pa do isplate;

na iznos od 126,48 eura počev od 02. lipnja 2008. pa do isplate;

na iznos od 127,90 eura počev od 30. lipnja 2008. pa do isplate;

na iznos od 125,45 eura počev od 31. srpnja 2008. pa do isplate;

na iznos od 125,41 eura počev od 01. rujna 2008. pa do isplate;

na iznos od 126,62 eura počev od 01. listopada 2008. pa do isplate;

na iznos od 136,75 eura počev od 31. listopada 2008. pa do isplate;

na iznos od 129,69 eura počev od 02. prosinca 2008. pa do isplate;

na iznos od 152,51 eura počev od 31. prosinca 2008. pa do isplate;

na iznos od 153,80 eura počev od 02. veljače 2009. pa do isplate;

na iznos od 154,27 eura počev od 02. ožujka 2009. pa do isplate;

na iznos od 152,24 eura počev od 31. ožujka 2009. pa do isplate;

na iznos od 152,39 eura počev od 30. travnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 149,38 eura počev od 01. lipnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 147,12 eura počev od 30. lipnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 147,46 eura počev od 31. srpnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 148,35 eura počev od 31. kolovoza 2009. pa do isplate;

na iznos od 148,05 eura počev od 30. rujna 2009. pa do isplate;

na iznos od 146,75 eura počev od 02. studenog 2009. pa do isplate;

na iznos od 148,58 eura počev od 30. studenog 2009. pa do isplate;

na iznos od 150,01 eura počev od 31. prosinca 2009. pa do isplate;

na iznos od 152,11 eura počev od 01. veljače 2010. pa do isplate;

na iznos od 151,36 eura počev od 02. ožujka 2010. pa do isplate;

na iznos od 154,27 eura počev od 31. ožujka 2010. pa do isplate;

na iznos od 153,44 eura počev od 30. travnja 2010. pa do isplate;

na iznos od 154,37 eura počev od 31. svibnja 2010. pa do isplate;

na iznos od 164,16 eura počev od 30. lipnja 2010. pa do isplate;

na iznos od 161,83 eura počev od 03. kolovoza 2010. pa do isplate;

na iznos od 167,87 eura počev od 31. kolovoza 2010. pa do isplate;

na iznos od 165,42 eura počev od 30. rujna 2010. pa do isplate;

na iznos od 161,66 eura počev od 02. studenog 2010. pa do isplate;

na iznos od 168,73 eura počev od 01. prosinca 2010. pa do isplate;

na iznos od 158,53 eura počev od 31. prosinca 2010. pa do isplate;

na iznos od 152,37 eura počev od 31. siječnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 154,35 eura počev od 28. veljače 2011. pa do isplate;

na iznos od 151,45 eura počev od 31. ožujka 2011. pa do isplate;

na iznos od 151,64 eura počev od 30. travnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 162,39 eura počev od 31. svibnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 163,15 eura počev od 30. lipnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 172,00 eura počev od 02. kolovoza 2011. pa do isplate;

na iznos od 166,96 eura počev od 31. kolovoza 2011. pa do isplate;

na iznos od 161,49 eura počev od 30. rujna 2011. pa do isplate;

na iznos od 126,36 eura počev od 30. travnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 126,58 eura počev od 31. svibnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 125,40 eura počev od 30. lipnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 125,33 eura počev od 31. srpnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 124,38 eura počev od 31. kolovoza 2012. pa do isplate;

na iznos od 122,68 eura počev od 01. listopada 2012. pa do isplate;

na iznos od 123,88 eura počev od 05. studenog 2012. pa do isplate;

na iznos od 122,09 eura počev od 31. svibnja 2013. pa do isplate;

na iznos od 121,68 eura počev od 01. srpnja 2013. pa do isplate;

na iznos od 122,07 eura počev od 31. srpnja 2013. pa do isplate;

na iznos od 122,89 eura počev od 02. rujna 2013. pa do isplate;

na iznos od 124,15 eura počev od 01. listopada 2013. pa do isplate;

na iznos od 122,97 eura počev od 31. listopada 2013. pa do isplate;

na iznos od 123,20 eura počev od 30. studenog 2013. pa do isplate;

na iznos od 123,51 eura počev od 31. prosinca 2013. pa do isplate;

i to sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju ad1 EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenih tečajnih razlika plati iznos 8.086,43 eura (slovima: osam tisuća osamdeset šest eura i četrdeset tri centa), zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 06. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO, a koje kamate teku: na iznos od 4,33 eura počev od 06. listopada 2005. pa do isplate;

na iznos od 4,38 eura počev od 31. listopada 2005. pa do isplate;

na iznos od 5,39 eura počev od 30. studenog 2005. pa do isplate;

na iznos od 2,12 eura počev od 02. siječnja 2006. pa do isplate;

na iznos od 11,48 eura počev od 31. listopada 2008. pa do isplate;

na iznos od 17,58 eura počev od 31. prosinca 2008. pa do isplate;

na iznos od 22,06 eura počev od 02. veljače 2009. pa do isplate;

na iznos od 24,09 eura počev od 02. ožujka 2009. pa do isplate;

na iznos od 18,53 eura počev od 31. ožujka 2009. pa do isplate;

na iznos od 19,60 eura počev od 30. travnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 11,08 eura počev od 01. lipnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 4,80 eura počev od 30. lipnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 6,47 eura počev od 31. srpnja 2009. pa do isplate;

na iznos od 9,79 eura počev od 31. kolovoza 2009. pa do isplate;

na iznos od 9,50 eura počev od 30. rujna 2009. pa do isplate;

na iznos od 6,15 eura počev od 02. studenog 2009. pa do isplate;

na iznos od 12,45 eura počev od 30. studenog 2009. pa do isplate;

na iznos od 17,52 eura počev od 31. prosinca 2009. pa do isplate;

na iznos od 24,72 eura počev od 01. veljače 2010. pa do isplate;

na iznos od 23,08 eura počev od 02. ožujka 2010. pa do isplate;

na iznos od 32,86 eura počev od 31. ožujka 2010. pa do isplate;

na iznos od 31,02 eura počev od 30. travnja 2010. pa do isplate;

na iznos od 34,65 eura počev od 31. svibnja 2010. pa do isplate;

na iznos od 65,99 eura počev od 30. lipnja 2010. pa do isplate;

na iznos od 59,57 eura počev od 03. kolovoza 2010. pa do isplate;

na iznos od 79,32 eura počev od 31. kolovoza 2010. pa do isplate;

na iznos od 72,54 eura počev od 30. rujna 2010. pa do isplate;

na iznos od 61,61 eura počev od 02. studenog 2010. pa do isplate;

na iznos od 84,80 eura počev od 01. prosinca 2010. pa do isplate;

na iznos od 115,63 eura počev od 31. prosinca 2010. pa do isplate;

na iznos od 94,57 eura počev od 31. siječnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 102,74 eura počev od 28. veljače 2011. pa do isplate;

na iznos od 93,35 eura počev od 31. ožujka 2011. pa do isplate;

na iznos od 95,13 eura počev od 30. travnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 135,17 eura počev od 31. svibnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 139,14 eura počev od 30. lipnja 2011. pa do isplate;

na iznos od 172,66 eura počev od 02. kolovoza 2011. pa do isplate;

na iznos od 155,56 eura počev od 31. kolovoza 2011. pa do isplate;

na iznos od 136,82 eura počev od 30. rujna 2011. pa do isplate;

na iznos od 158,28 eura počev od 30. travnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 161,00 eura počev od 31. svibnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 156,62 eura počev od 30. lipnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 157,87 eura počev od 31. srpnja 2012. pa do isplate;

na iznos od 154,59 eura počev od 31. kolovoza 2012. pa do isplate;

na iznos od 147,53 eura počev od 01. listopada 2012. pa do isplate;

na iznos od 155,32 eura počev od 05. studenog 2012. pa do isplate;

na iznos od 141,80 eura počev od 31. svibnja 2013. pa do isplate;

na iznos od 141,47 eura počev od 01. srpnja 2013. pa do isplate;

na iznos od 145,43 eura počev od 31. srpnja 2013. pa do isplate;

na iznos od 151,74 eura počev od 02. rujna 2013. pa do isplate;

na iznos od 160,46 eura počev od 01. listopada 2013. pa do isplate;

na iznos od 156,08 eura počev od 31. listopada 2013. pa do isplate;

na iznos od 159,33 eura počev od 30. studenog 2013. pa do isplate;

na iznos od 163,00 eura počev od 31. prosinca 2013. pa do isplate;

na iznos od 170,54 eura počev od 31. siječnja 2014. pa do isplate;

na iznos od 175,41 eura počev od 28. veljače 2014. pa do isplate;

na iznos od 173,81 eura počev od 31. ožujka 2014. pa do isplate;

na iznos od 168,43 eura počev od 30. travnja 2014. pa do isplate;

na iznos od 166,71 eura počev od 31. svibnja 2014. pa do isplate;

na iznos od 167,49 eura počev od 30. lipnja 2014. pa do isplate;

na iznos od 173,59 eura počev od 31. srpnja 2014. pa do isplate;

na iznos od 178,74 eura počev od 01. rujna 2014. pa do isplate;

na iznos od 177,67 eura počev od 30. rujna 2014. pa do isplate;

na iznos od 182,12 eura počev od 31. listopada 2014. pa do isplate;

na iznos od 185,14 eura počev od 01. prosinca 2014. pa do isplate;

na iznos od 183,36 eura počev od 31. prosinca 2014. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 31. siječnja 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 28. veljače 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 31. ožujka 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 30. travnja 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 01. lipnja 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 30. lipnja 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 31. srpnja 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 31. kolovoza 2015. pa do isplate;

na iznos od 183,85 eura počev od 30. rujna 2015. pa do isplate;

sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju ad1 EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove nepriznatog iznosa umanjenja glavnice plati iznos 5.456,84 eura (slovima: pet tisuća četiristo pedeset šest eura i osamdeset četiri centa), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 6.225,80 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.

VII. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelji naknade parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrde da je između tužitelja ad1 EŠ, kao korisnika kredita i ujedno založnog dužnika te tužiteljice ad2 ZŠ u svojstvu sudužnika i založnog dužnika, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen 28. srpnja 2005. Ugovor o kreditu Broj: 316-102/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini, koji je, ugovor solemniziran 01. kolovoza 2005. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa], pod Posl. broj: OU-1013/05. Predmetnim ugovorom da je tuženik odobrio - i potom isplatio

- ovdje tužitelju ad1 EŠ stambeni kredit za kupovinu nekretnine (čl. 2. Ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti od 136.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke (za devize) na dan plaćanja (korištenja kredita). Datum početka korištenja kredita da je 11. kolovoza 2005. kada je srednji tečaj Banke za CHF iznosio 4,731500, te je isplaćen kreditni iznos 647.742,32 kn. U čl. 3. toč, I. predmetnog Ugovora o kreditu da su ugovorene kamate po stopi od 3,99 posto godišnje uz obračun kamate dekurzivnom metodom. Kamata da je ugovorena kao promjenjiva (čl. 6. Ugovora o kreditu) te je u čl. 3. toč. IV. Ugovoreno trajanje kredita do 31. kolovoza 2027. (dakle otplata u 264 anuiteta). U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik da je poslovao pod imenom „Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, da bi odlukom nadležnog Trgovačkog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2016. promijenio ime u „Addiko Bank d.d.“ Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio - kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljem kao potrošačem - Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača/2014, odnosno čl. 81. ZZP/ 2003) tuženika. U čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu sadržana da je odredba koje glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. (prvog svibnja dvijetisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada Korisnik kredita..“ Temeljem tako naznačene odredbe, tuženik da je svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. U toč. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") da je utvrđeno da je "petotuženik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH Posl.br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.C ZPP. U čl. 3. toč. II. Ugovora o kreditu da je ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja glasi: „Protuvrijednost anuiteta iznosi 779,84 CHF (slovima: sedamstosedamdesetdevet švicarskih franaka i 84/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, kako je o određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 30.09.2005. (tridesetogrujnadvijetisućepete).“ Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužiteljima anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: „Utvrđuje se da su petotuženik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008.... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelji se pozivaju na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl.br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.C ZPP. Tužitelj ad1 EŠ da je plaćao znatno veće mjesečne iznose od 3.689,83 kn, koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita kojega je faktično iskoristio (647.742,35 kn) i uz izvorno ugovorenu kamatu od 3,99% godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivim kamatama i o deviznoj klauzuli u švicarskim francima, naplatama iznad visine anutiteta od 3.689,83 kn da je nastalo na strani tuženika stjecanje bez osnove te je tuženik takvim naplatama anuiteta u previsokim iznosima slijedom ništetnih odredbi o promjenjivim kamatama i deviznoj klauzuli u švicarskim francima od tužitelja ad1 EŠ naplatio ukupno (više) 153.160,56 kn. Obzirom na navedeno tuženik da je tužitelju ad1 EŠ dužan vratiti ono što je takvim previsokim naplatama anuiteta bez osnove primio, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). U jednom dijelu trajanja kreditnog odnosa i to za anuitete koje je tužitelj ad1 EŠ uplatio dana 31. siječnja 2006., 28. veljače 2006., 31. ožujka 2006., 02. svibnja 2006., 31. svibnja 2006., 31. svibnja 2007., 02. srpnja 2007., 06. kolovoza 2007., 06. rujna 2007., 30. studenog 2007., 02. kolovoza 2011., 01. listopada 2012., 31. ožujka 2016., 30. lipnja 2016., 02. kolovoza 2016., 31. kolovoza 2016., 31. prosinca 2016., 31. siječnja 2017. i 28. veljače 2017. – tužitelj ad1 EŠ da je oslanjajući se na učinke ništetnih odredaba ugovora o kreditu kako mu ih je tuženik prezentirao, pri čemu je plaćao onakve iznose za pojedine anuitete, kako mu ih je to tuženik obračunavao - plaćao anuitete u iznosima manjima od 3.689,83 kn, te je primjenom čl. 323. ZOO dužan s te osnove platiti tužitelju ukupno 14.884,44 kn, ali bez zateznih kamata (usp. također gore citiranu rješidbu Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013. god.). Pozivom na odredbe čl. 195.1196. ZOO, tužitelj ad1 EŠ izjavljuje prijeboj svojega u prethodnom dugovanja prema tuženiku od 14.884,44 kn sa svojim tražbinama s osnova previše plaćenih iznosa za anuitete koji su dospijevali u razdoblju prosinac 2016. (anuitet kojega je tužitelj ad1 EŠ uplatio 02. prosinca 2016.) te od ožujka 2017. do srpnja 2018. Nakon ovako izjavljenog prijeboja, da prestaju tuženikove i tužiteljeve tražbine, do iznosa stavljenih u prijeboj. Obzirom da je tuženik slijedom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF od tužitelja ad1 EŠ naplatio 153.160,56 kn više no što je imao pravo, a da je tužitelj ad1 EŠ u jednom djelu trajanja kreditnog odnosa plaćanjem anuiteta u iznosu manjem od 3.689,83 stvorio dugovanje prema tuženiku u iznosu od 14.884,44 kn, to tužitelj ad1 EŠ nakon gore izjavljenog prijeboja ovom tužbom od tuženika potražuje isplatu u iznosu od 138.276,12 kn uvećano za zakonske zatezne kamate. Isto tako tužitelj ad1 EŠ pojašnjava da je svoje potraživanje prema tuženiku za mjesec srpanj 2018. u iznosu od 999,83 kn u prijeboj stavio samo do visine iznosa od 681,04 kn, koliko je potrebno da se u cijelosti prebije potraživanje kojega on duguje tuženiku, dok navedenu razliku od 318,79 kn i dalje potražuje. Budući da je tužiteljica ad2 ZŠ u Ugovoru o kreditu sudjelovala u svojstvu sudužnika i založnog dužnika, to ona ima pravni interes da se u ovoj parnici utvrde ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog predlažu donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi sadržanih u čl. 6. i 3. Ugovora o kreditu broj 316-102/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kako je navedeno u točkama I. i II. izreke presude (točka I. i II. tužbenog zahtjeva), te kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju ad1 EŠ plati iznos u visini 138.276,12 kuna (18.352,39 eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tužbi (točka III. tužbenog zahtjeva), te potražuju i parnični trošak (točka IV. tužbenog zahtjeva).

1.1. U svom podnesku od 19. srpnja 2019. (str. 32-34) tužitelji ističu da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan je u cijelosti. Pozivaju se na presudu VSRH Broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Tijek zastare tražbina ovdje tužitelja ad1 EŠ kao potrošača da je prekinut pokretanjem kolektivnog potrošačkog spora, te je isti ponovo počeo teći tek s danom pravomoćnosti presuda posl. broj: Pž- 7129/13-4 i posl. broj: Pž-6632/17-10. Ukazuju da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljeno stanje kao da nije bilo ništetnih odredbi u ugovoru o kreditu, jer je naprosto tuženik sebi zadržao iznos kojega tužitelj ad1 EŠ u ovoj parnici potražuje od tuženika. I o tom pravnom pitanju (pitanje pravnog interesa na utuženje nakon konverzije) VSRH da je povodom izvanredne revizije potrošača u analognom slučaju zauzeo pravno stajalište u presudi broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Ukazuju da se tužbom potražuje samo one iznose koje je tuženik bez osnove stekao, koristeći pritom u kreditnom poslu ništetne odredbe uslijed kojih su anuiteti zaračunati u previsokim iznosima. Ako tuženik već govori o ZID ZPK NN 102/2015, da valja opaziti da taj propis ne sadrži odredbu slijedom koje bi prestalo bilo koje pravo koje ovdje tužitelj ad1 EŠ ima prema odredbama o pravnim posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO. Tužitelji da su u historijatu tužbe (kao i u petitu) izričito i na vrlo jasan način naznačili odredbe kojeg to ugovora smatraju ništetnim (i koje su to odredbe) te isto tako iznose koje je ovdje tuženik slijedom takvih ništetnih odredbi stekao bez osnove.Tvrde da nije točno da bi tuženik vratio tužitelju ad1 EŠ sve što je bez osnove naplatio uvećanjima anuiteta temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati. Tuženik da je tužitelju preplatu izvršio samo djelomično: tužbenim da se zahtjevom potražuje preostali dužni iznos.

1.2. Podneskom od 06. ožujka 2023. (str. 211-215) tužitelji su naveli kako su navodi tuženika paušalni i promašeni, te pogrešni. Naglašavaju da sklapanjem Sporazuma o konverziji tuženik ni na koji način nije oslobođen svojih obveza povrata prema tužitelju ad1 EŠ. Iz Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 316- 102/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: Aneks br 1.) i Aneksa br. 2. Ugovora o kreditu broj 316- 102/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (Aneks br. 2) da proizlazi da su tužitelji i prije sklapanja Sporazuma o konverziji bili prisiljeni s tuženikom sklopiti anekse ugovora o kreditu, a sve zbog ništetnih i nepoštenih odredaba izvornog ugovora o kreditu. Navedenim aneksima da su u dva navrata ugovoreni moratoriji na otplatu ugovora o kreditu i to po iznimno nepovoljnim i ništetnim uvjetima. Naime, za predmetne moratorije od svega šest mjeseci, tuženik da je tužitelju ad1 EŠ naplatio naknadu za provedbu moratorija u obliku povećanja glavnice za čak 1% (1.136,39 CHF), odnosno 2% (2.239,15 CHF) iznosa u tom trenutku neotplaćene glavnice te je predmetne iznose uglavničio i na njih također nastavio zaračunavati iznos nepoštenih i ništetnih kamata. Iz navedenog da proizlazi da je predmetna naknada za provedbu moratorija faktično bila i značajno viša od predmetnih 1%, odnosno 2% u tom trenutku neotplaćene glavnice. S obzirom na to da je do sklapanja predmetnih aneksa došlo isključivo iz razloga što su tužitelji dovedeni u stanje nužde prouzrokovano nepoštenim i ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu, tuženik da je koristeći se nedovoljnim iskustvom i zavisnošću tužitelja za sebe ugovorio korist u obliku ekstremno visokih naknada za provedbu moratorija koje su u očitom nesrazmjeru s protučinidbom tuženika. Dakle, da je potpuno jasno da je suprotno članku 329. Zakona o obveznim odnosima tuženik, koristeći se stanjem nužde i teškim materijalnim stanjem tužitelja koje je prouzrokovao upravo tuženik, za sebe ugovorio koristi u očitom nesrazmjeru s onim što je dao ili učinio. Pojednostavljeno rečeno, tuženik da je tužiteljima koji su se u iznimno teškoj materijalnoj situaciji našli upravo zbog ništetnog i nepoštenog ugovora o kreditu, koristeći tu iznimno lošu materijalnu situaciju, zaračunao tužiteljima (zelenašku) naknadu na način da je uvećao glavnicu kredita za iznos od 3.375,54 CHF (te zaračunavao odgovarajuće kamate) u zamjenu za moratorij na otplatu tog istog (ništetnog) ugovora o kreditu. Tužitelji da nisu niti imali druge mogućnosti nego pod bilo kakvim, pa i zelenaškim uvjetima pristati na odgodu dospijeća tražbina tuženika prema tužiteljima temeljem ništetnog ugovora o kreditu, a sve kako ne bi (u vrlo kratkom roku) ostali bez jedine nekretnine, blokiranih računa i bez sredstava za život i uzdržavanje svoje djece te da bi se pokušali financijski konsolidirati. Tužitelji, nalazeći se već godinama u iznimno teškoj materijalnoj situaciji, prouzrokovanoj upravo nepoštenim i ništetnim ugovorom o kreditu, a koju su u dva navrata već pokušavali donekle spasiti od potpunog kolapsa (posljedično vrlo izglednog gubitka jedine nekretnine, blokade računa i slično, a što su sve vrlo izgledne posljedice jednom kada banka - tuženik zbog neplaćanja, otkaže, pa makari, ništetni ugovor o kreditu) na način da su za zelenaške naknade odgađali dospijeće tražbina tuženika temeljem ništetnog ugovora o kreditu, također sklapaju Sporazum o konverziji s tuženikom, a sve kako bi se nadalje pokušali spasiti od prije opisanih posljedica. Dakle, u ovom konkretnom predmetu niti konverzija ugovora o kreditu sklopljena s tuženikom da ne predstavlja valjani pravni posao, budući da je ista sklopljena isključivo zbog iznimno teškog materijalnog stanja tužitelja, dakle suprotno članku 329. Zakona o obveznim odnosima, a ponavlja se, koje materijalno stanje tužitelja i jest prouzrokovano upravo zbog ništetnog i zelenaškog ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. S tim u vezi, da je razvidno da su tužitelji faktično bili primorani potpisati Sporazum o konverziji što ne smije predstavljati razlog da posljedično budu lišeni prava na potpunu restituciju, za razliku od drugih potrošača koji nisu bili primorani potpisati takav sporazum. Konačno, tužitelji sve i da su htjeli (što ovdje nije slučaj), da se nisu mogli odreći svojeg prava na povrat svih onih iznosa koje su preplatili tuženiku temeljem ništetnog ugovora o kreditu i njegovih aneksa, budući da je čl.41. st.1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) jasno propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugog zakona kojima se štite prava potrošača. U odnosu na potpuno pogrešne navode tuženika, da tužitelji ne bi imali pravni interes za utvrđenje ništetnosti, ukazuju na presudu VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

1.3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelji su precizirali tužbeni zahtjev, te predložili donošenje presude sadržaja kako je navedeno u točkama I., II.,

III., IV. i V. izreke presude i to podneskom od 16. lipnja 2025. (str. 371-380). U tom podnesku također navode da je tuženik procesnopravni prijeboj tražbine morao istaknuti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, a što da je isti propustio učiniti. Navedeno da je potvrđeno i od strane VSRH u odluci posl. broj Rev 549/2023- 4 od 11. siječnja 2024. Prema tome, ako bi tuženik s osnove negativnih razlika u bilo kojem trenutku pokušao istaknuti procesnopravni prijeboj, tužitelji ističu da se takav prijedlog ima smatrati zakašnjelim. Konačno i opreza radi, a budući da tuženik takav zahtjev još nije ni postavio, tužitelji u odnosu na eventualno potraživanje tuženika s osnove eventualne negativne razlike kamata i tečaja ističu i prigovor zastare, a sve imajući u vidu dosadašnji protek vremena te rokove propisane Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), (dalje u tekstu: ZOO). U bitnome, pravna osnova tražbine tužitelja da je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok eventualna tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Sukladno tome, sve i kad bi tuženik imao kakva potraživanja prema tužiteljima s osnove negativnih razlika, zastara za takva potraživanja da bi iznosila tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a sve sukladno odredbi članka 226. ZOO-a. Dakle, bilo kakvo potraživanje tuženika s osnove negativnih razlika u cijelosti da je neosnovano. U odnosu na preinaku tužbe, ističu da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, Velika dvorana Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021., zauzet je stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Također, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. da je zauzeto pravno shvaćanje: “2. U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Toj se prinaci tuženik bio usprotivio podneskom od 27. kolovoza 2025. (str. 406-408) međutim istu je sud dopustio jer je stajališta da je isto svrishodno za konačno uređenje odnosa među strankama.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja. Ističe da obzirom su u ovom postupku kao tužitelji označeni EŠ i ZŠ, dok tužbenim zahtjevom tužitelji traže isplatu novčanog iznosa isključivo tužitelju ad1 EŠ, je tužba nerazumljiva, odnosno da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku. Iz tužbe da proizlazi kako tužitelji, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navode ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg su sklopili s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelji da su pravo čije ostvarenje traže u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvarili pa im stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Ističe kako su tužitelji i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, da je određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tune učinkom. Stoga, sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tune i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tune. Dodatno, naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljeđične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelji da nemaju pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelji traže ovom tužbom da su ostvarili kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku da je u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj ad1 E potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ad1 EŠ da ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Skreće pozornost na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem broj: U-I- 3685/2015. i dr. od 04. travnja 2017. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To da bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Slijedom navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2.1. U svom podnesku od 27. ožujka 2020. (str. 36-51) tuženik ukazuje na rješenje VSRH broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. prema kojem da se u konkretnom slučaju ni ne primjenjuju pravila općeg obveznog prava o ništetnosti, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK) predstavlja posebno zakonsko uređenje i propisuje da u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona, a drugo „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Nadalje, da je neosnovano pozivanje tužitelja na presudu VSRH posl.br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., koja ne ide u prilog stava tužitelja da ima pravni interes za vođenje ovog postupka u materijalno pravnom smislu, neovisno o njegovoj eventualnoj procesnopravnoj legitimaciji na podnošenje tužbe, sve obzirom na postavljeni kondemnatorni zahtjev za isplatu. Naime, parnične stranke da su Aneksom uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu broj: 316-102/2005; ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu broj: 316- 102/2005 tuženik da je iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju je propisao sam zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK; tuženik da je višak raspodijelio kao preplatu, koju je onda koristio za namirenje budućih anuiteta (dospjelih nakon provođenja konverzije); tražbina tužitelja iz ovog postupka stoga da je sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao. Upućuje na zaključak VSRH iz rješenja od 04. ožujka 2020. broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Argumentum a contrario, pravnog interesa nema ako je konverzija pravilno provedena. Podredno ističe kako nema pretpostavki na temelju kojih bi se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli mogle utvrditi ništetnima. Ističe kako je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, posebno Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 2. navedenog zakona da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Čl. 175. st. 2. da je određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama 01. siječnja 2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. da određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. da mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati „ u slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. ŠŠ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu . Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelji da su nesumnjivo pristali na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istima pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga da mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dalje, ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003. odnosno čl. 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sami tužitelji da ne čine spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da su tužitelji Ugovor o kreditu potpisali, te da im je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Radnik banke da je maksimalno odgovorno pristupio tužiteljima te ih ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužiteljima da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njihovu pravu volju i da prihvaćaju pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio imaju li tužitelji potrebnu poslovnu sposobnost da sklope ovakav Ugovor o kreditu i mogu li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud da uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog (VSRH broj Rev 895/2003 od 09. veljače 2005., broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015.) osim toga, tužitelji da nisu iskazali svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok tek naknadno navode da istomima odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju da navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijevaju tužitelji da bi dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelji da su očito dobrovoljno pristali na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nisu zatražili izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti su prigovarali obavijestima o promjeni kamatne stope koje im je tuženik slao u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelji da su konkludentno prihvaćali izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da im je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da su željeli ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno navodima tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik ističe da sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O odredbi o valutnoj klauzuli, ako ističe tuženik se pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora kreditu da je tužiteljima objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za njih te im je prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelji da su se odlučili upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja da se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također da je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelji, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, da je očito kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav da je potvrdio i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula UŠ i dr. protiv Banca Romäneascä SA, C-186/16. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra UŠ i dr. protiv Banca Romäneascä SA, C-186/16. Sukladno odredbi iz čl. 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega da nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Nadalje ukazuje na odredbu iz čl. 22. s.1. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom Zakonom o obveznim odnosima (VSRH posl br. Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015., Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20. rujna 2017., točka 41.) Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu da ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba da nije niti nepoštena niti ništetna. Osim toga da nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak proizlazi i iz same presude VTSRH ističući da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već daje test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Tako da proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018. Dalje, razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli da je potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je razumljiva potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno da je stoga očekivati da tužitelji, punoljetne i poslovno sposobne osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nisu bili svjesni značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, da je notorna činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %.Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. da je upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF, npr. u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) „Kretanje tečaja u CHF i EUR“., „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05), u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od 06. rujna 2005. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Osim toga, USRH rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. da je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima, zauzevši pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Ukazuje i na mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahla od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra UŠ i dr. protiv Banca Romäneascä SA, C-186/16. Ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traže tužitelji dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi ističe da bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelji predlažu značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelje u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njih vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakvog predlažu tužitelji da bi doveo potrošača, u konkretnom slučaju tužitelje, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti da nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelje kao potrošače u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom da nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. Ističe i prigovor zastare, pa tako u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tune, od trenutka sklapanja ugovora, da su u zastari. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, u tom slučaju da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Podnošenjem kolektivne tužbe da nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelji nemaju pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe cl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te ih obvezati da naknade tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Podneskom od 20. rujna 2022. (str. 202-210) tuženik je istaknuo da iz specifikacije uplata koju su tužitelji dostavili proizlazi da je uplate po spornom Ugovoru o kreditu broj 316-102/2005 od 28. srpnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) izvršavao samo tužitelj ad1 EŠ pa da je tužiteljici ad2 E manjka aktivna legitimacija za povrat navodno preplaćenih iznosa, kad bi na njih eventualno i imala pravo, a što tuženik spori. Stranke ovog spora sklopile da su 01. ožujka 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu broj 316-102/2005 (dalje: sporazum o konverziji), kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:

- početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita);

- primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope);

- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;

- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;

- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;

- postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelji i nadalje da smatraju da im pripadaju iznosi koje su platili na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja se prema st. 10. st. 1. podst.2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 01. srpnja 2013. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu da se primjenjuju odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Navedeni zakon da je poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. da je ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci VSRH iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji„…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati tužiteljima u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su im ti iznosi priznati. To da ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Takvo pravno shvaćanje ciljeva ZIDZPK proizlazi i iz zahtjeva za prethodnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1042/2017-3 od 27. svibnja 2020. Takav zaključak da proizlazi i iz mišljenja nezavisne odvjetnice te presude Europskog suda u predmetu broj C-567/20 A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. od 5. svibnja 2022. Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen je time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelji uopće temelje svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nisu sklopili sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužiteljima, da je opoziv njihove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, da bi se narušila konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelji imali pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo bi se, s jedne strane, tužiteljima neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanje takvog prava tužiteljima, bilo bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 01. srpnja 2013. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, da je suvišno ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., FŠ (C-118/17, EU:C:2019:207) , a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju se tužitelji neosnovano pozivaju. Da su sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelji obeštećeni da se može zaključiti i iz odluke VSRH Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. S obzirom da su tužitelji obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelji niti nemaju materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu da postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.VSRH u odluci Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. dodatno je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, da se može zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Iz ranije citiranih odluka stoga da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na emelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, navedeno nije slučaj. Posebice ukazuje da ocjena o potencijalnoj nepoštenosti spornih ugovornih odredbi u ovom postupku niti ne može biti donesena bez da prvostupanjski sud u tom smjeru provede dokaze koje je tuženik predložio, naročito sasluša radnika koji je radio na obradi spornog Ugovor o kreditu. Naime, je li se o nekoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, činjenično je pitanje u svakom konkretnom slučaju, a Zakonom o zaštiti potrošača propisane su i pretpostavke na kojima je o tim činjenicama moguće zaključivati. Ujedno je člankom 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, ako to tvrdi. Nadalje, obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu bile predmet kolektivnog spora, pa je u okolnostima u kojima nije saslušao predložene svjedoke, neosnovan i proizvoljan zaključak prvostupanjskog Suda da sporne ugovorne odredbe tužitelju ne bi bile razumljive. Ukazuje na odluku VTS RH Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. S obzirom na navedeno, u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je ovaj, tuženik je ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugačiji način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. To da proizlazi iz odluke USRH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ukazuje i na odluku Županijskog suda u Zagrebu Gž – 949/2021-2 od 15. studenog 2021., Županijskog suda u Bjelovaru Gž-893/17 od 05. lipnja 2019., Gž-1157/19 od 11. veljače 2021., Županijski sud u Zagrebu Gž-4736/19 od 17. prosinca 2019.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu br. 316-102/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (str. 8-21), specifikacija isplate kredita (str. 23), izvod iz sudskog registra (str. 24), aneks uz ugovor o kreditu br. 316-102/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 52-57), obavijest o provedenoj konverziji (str. 58-59), otplatni plan (60- 62), specifikacija uplata (str. 63-69), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (str. 70-72), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria bank d.d. (str. 73-74), kretanje tečaja (str. 81-84), članci (str. 143-175), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (189-192), aneks br. 1 uz ugovor o kreditu br. 316-102/2005(str. 216-218), aneks br. 2 uz ugovor o kreditu br. 316- 102/2005 (str 219-221), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., saslušani su svjedoci ŽŠ, EŠČ, te je saslušan tužitelj ad1 EŠ sukladno odredbi čl. 265. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

3.1. Sukladno odredbi čl. 299. st. 3. ZPP-a sud nije uzimao u obzir nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave, protivno odredbi čl. 299. st. 2. ZPP-a.

4. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 316- 102/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 28. srpnja 2005. kako to tužitelji navode u tužbi, u pogledu novčanog iznosa 136.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita, ovdje tužitelj ad1 EŠ obvezao platiti tuženiku kamatu 3,99%, dekurzivno godišnje, te da je banka od 01. svibnja 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada korisnik kredita, te da je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka, ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora (čl. 2., 3./I i 6.).

4.1. Isto tako nije sporno, da su predmetnim ugovorom stranke ugovorile (čl. 3./II) da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 779,84 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Banka d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 30. rujna 2005.

4.2. Nadalje, nije sporno niti to da je među istim strankama dana 01. ožujka 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-102/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojim je Aneksom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

5. Među strankama je sporno zapravo:

- je li sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-102/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 01. ožujka 2016. prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj ad1 EŠ zahtijeva u ovom postupku,

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,

- imaju li tužitelji pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,

- odnosno ima li tužitelj ad1 EŠ (jer je kondemnatorni tužbeni zahtjev samo zahtjev za povrat preplaćenih iznosa od strane tužitelja ad1 EŠ) pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-102/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 01. ožujka 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženiku.

6. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je pravna prednica ovdje tuženika – Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija pravne prednice tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija pravne prednice tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje prednicu tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 IŠ i TŠ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik na ove okolnosti nije predlagao provođenje dokaza, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj ad1 EŠ u svom iskazu tvrdi, a potvrđuje i saslušani svjedok ŽŠ (jer iskazuje istovjetno tužitelju, a drugim u postupku provedenim dokazima njegov iskaz nije doveden u pitanje, pa mu stoga sud vjeruje) da je kredit podignut za kupnju stana za stanovanje obitelji tužitelja, da je prednica tuženika (Banka) pripremila i sastavila tekst ugovora o kreditu i tužitelj da je tekst ugovora pročitao i potpisao, ali da mu ništa posebno nije rastumačeno, niti je na sadržaj ugovora i pojedine njegove odredbe mogao utjecati nego da mu je rečeno od strane banke da je kamatna stopa promjenjiva, a da na valutni rizik CHF nije upozoren, već da ispunjava uvjete za dobivanje kredita jedino uz valutnu klauzulu u CHF, iz čega proizlazi da ni o kakvoj odredbi nije pregovarao, pa tako ni o ovim spornim odredbama.

8. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju su tužitelji pristali i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelji u slučaju provođenja konverzije imaju pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu FŠ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

9. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

9.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. Nedvojbeno je da tužitelji imaju status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan tužitelja za potrebe stanovanja njihove obitelji, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret toga dokaza, nije u postupku ni tvrdio, ni dokazao drugačije.

11. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oecc. koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 261-281) utvrdio, a uzevši u obzir i aneks ugovoru o kreditu (koji je među strankama nesporan) – da pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj (ad1 EŠ – op.a.) da je do konverzije kredita preplatio na ime kamate iznos 9.358,74 eura; a pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao u razdoblju otplate kredita, tužitelj (ad1 EŠ – op.a.) da je preplatio na ime tečajnih razlika do konverzije kredita iznos 8.086,43 eura. Isto tako je financijskim vještačenjem utvrđeno da je nepriznati iznos umanjenja glavnice tužitelju (ad1 EŠ – op.a.) u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosio 5.456,84 eura, pa da je, dakle, za taj iznos tuženik manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, iako je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su u nalazu i mišljenju vještaka iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti, u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi oštećenje tuženik dugovao ranije navedene iznose u visini 9.358,74 eura na ime više plaćenog po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi; 8.086,43 eura na ime više plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF; 5.456,84 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjenja glavnice prilikom konverzije. I upravo ove iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, odnosno od dana provedene konverzije vezano za nepriznati iznos umanjenja glavnice prilikom konverzije do isplate, tužitelj ad1 EŠ potražuje u ovom postupku.

11.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik je imao primjedbe koje su se odnosile na to da je zahtjev tužitelja neosnovan, jer je neosnovana pravna osnova.

12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu većih novčanih iznosa nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i nego što bi ostvarila da je na snazi ostao tečaj za CHF koji je bio aktualan u trenutku sklapanja ugovora. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji su iznosi utvrđeno financijskim vještačenjem kako je ranije navedeno. Sukladno čl. 1115. ZOO- a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužitelju ad1 EŠ iznos kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. – V. izreke presude.

15. Ovdje se još ističe, nastavno na prigovor zastare istaknut po tuženiku - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužitelja ad1 EŠ za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 04. lipnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

16. Odluka o parničnom trošku (točka VI. i VII. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

16.1. Tužiteljima su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 687,50 eura (tbr. 7/1, 40 i 46 Tarife), sastav podneska od 16. srpnja 2019., 06. ožujka 2023., 28. srpnja 2025. i 30. kolovoza 2025. u iznosu ukupno 2.475,00 eura (tbr. 8/1, 40 i 46 Tarife, pri čemu na podneske od 28. srpnja 2025. i 30. kolovoza 2025. nije obračunat PDV, jer isti nije niti zatražen), sastav podnesaka od 13. srpnja 2023. i 04. lipnja 2025. ukupno 123,75 eura (tbr. 8/4, 40 i 46 Tarife, pri čemu za podnesak od 04. lipnja 2025. nije obračunat, jer nije zatražen PDV), sastav podneska od 30. siječnja 2026. u iznosu 220,00 eura (tbr. 8/3 i 40 Tarife), zastupanja na ročištima 15. ožujka 2023., 29. rujna 2025., 30. ožujka 2026. i na ročištu za objavu presude u iznosu ukupno 1.760,00 eura (tbr. 9/1, 9/3 i 40 Tarife), što ukupno za zastupanje iznosi 5.266,25 eura, uvećano za predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu ukupno 684,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu zatraženih 275,47 eura, što sveukupno iznosi 6.225,80 eura.

16.2. Tužiteljima nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu koji premašuje onaj predviđen tbr. 8/1 Tarife za sastav podneska od 30. siječnja 2026., jer im je prethodno priznat trošak zastupanja za četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, nije im priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podnesaka od 26. siječnja 2022. i 22. siječnja 2024., jer su tim podnescima tužitelji obavijestili sud da su promijenili punomoćnika, na što tužitelji imaju pravo, međutim stajalište je suda da isto ne predstavlja nužan trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a koji bi imali pasti na teret protivne strane, kao ni trošak sastava podneska od 05. srpnja 2023. kojim tužitelji traže produljenje roka za uplatu predujma na koju ih je sud ranije pozvao. Tužiteljima nije priznat ni trošak sudske pristojbe na presudu, jer su sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) oslobođeni plaćanja te pristojbe.

U Poreču, 18. lipnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelji p.p.,

2. tuženik p.p.