Poslovni broj P-381/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, [adresa], zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom a u odsutnosti tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 18. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 69600013360/2005, zaključen dana 8. prosinca 2005. između tužitelja PI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga, obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju PI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 700,00 eura (sedamstoeura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 18. lipnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, podružnica [adresa], kao kreditorom, 6. prosinca 2005. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005, (dalje u tekstu: Ugovor) kojim tuženik daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.050,00 CHF, na 7 godina prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno, s tim da je Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6. ugovorena naknada za trošak obrade zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 2 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, što je tuženik prilikom isplate kredita naplatio tužitelju.

1.1. Nadalje tužitelj u tužbi navodi da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, te sa ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade, iz razloga što tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, a obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.2. Nadalje tužitelj u tužbi navodi da obzirom da je tuženik u Ugovor uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05) predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, navodeći da se o ništetnosti ulazne naknade izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak niže stupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna.

1.3. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga, obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke, ujedno je tužitelj zatražio trošak parničnog postupka sa kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora, te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i postojanje pravnog interesa tužitelja, za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva iz razloga što je Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) propisana mogućnost tužbe za utvrđenje kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost kakve isprave, pri tom se poziva na sudsku praksu Općinskog suda u Zadru izraženu u predmetu posl. br. P- 3291/19 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u predmetu posl. br. Rev- 726/2016.

2.1. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, te da osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno, te da tužitelj ni ne dokazuje da bi mu ulazna naknada bila naplaćena u navedenom postotku, dalje navodeći da smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora, koje odredbe su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti, posebno napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, dalje navodeći da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati, pri tom se poziva na odredbu čl. 1022. st.2. ZOO/05, osporavajući navode iz tužbe da je Ugovor unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.2. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je čl. 296. st. 3. ZOO/05 propisano kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive, te se poziva na stav HNB-a po kojem dio EKS koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a za koju se onda prema odredbama ZZP-a ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Ulazna naknada kao sastavni dio EKS-a predstavlja konačni trošak kredita, koje postupanje banke nadzire HNB, te ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi posl. br. Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023., presude Županijskog suda u Splitu od 24. veljače 2021., posl. broj: Gž-1215/2020 i posl. br. Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023.

2.3. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ukazuje na odredbu čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. ZPP-a po kojim odredbama javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, dalje navodeći da da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari i to procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, te da se oba uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, što znači da u svakom pojedinačnom slučaju je potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13. Pri tom se ukazuje i na zauzeto shvaćanju o tumačenju direktive izraženo u odluci Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19, ukazujući da u presudi Europskog suda broj C-565/21 navodi se da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se: ne protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj ugovorna odredba koja u skladu s relevantnim nacionalnim propisom predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za zajam ili kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koji proizlaze iz ugovora, pod uvjetom da moguće postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda, te se poziva i na presudu Europskog suda broj C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je navedeno da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Tako i u odluci Europskog suda broj C-84/19 se navodi kako pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija” ili „početna naknada”. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

2.4. Tuženik tvrdi da je konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim sudskom praksom i to presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 9. veljače 2023., te ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj, radi čega se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana, također tuženik prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže, te posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. ZOO/05 uslijed čega se ništetnost više ne može isticati.

2.5. S obzirom na gore navedeno, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužitelj u podnesku od 3. studenoga 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da su svi navedeni prigovori tuženika pravno i činjenično neosnovani i protivni pozitivnim propisima Republike Hrvatske, ne osporava da je predmetna odredba o „ulaznoj naknadi“ dispozitivne naravi ali ukazuje da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ponovno se poziva kao i u tužbi na odredbu čl. 1115. ZOO/05, te na odredbu čl. 270. ZOO/05 i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u presudama Rev-673/2023. od 13. veljače 2024., Revd-1601/2024. od 30. travnja 2024. i Rev-1051/2023, od 3. travnja 2024., kao i na odredbu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te na pravni stav suda EU u presudama donesenim u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

4. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu sa stranice 4-12 sudskog spisa, i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženik zaključili Ugovor, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 18.050,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da se čl. 6. Ugovora korisnik kredita obvezao platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je iznosila 2% jednokratno unaprijed.

7. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena.

8. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog Ugovora i to konkretno članak 6. te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Vezano za prigovor tuženika na označenu vrijednost predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.400,00 eura utvrđeno je da se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu tako da temeljem odredbe čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, s tim da temeljem odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka ovlaštenja za zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

9.1. Prilikom određivanja vrijednosti spora sud se pored odredbe iz čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a rukovodio i odredbom iz čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23 dalje ZSP) kojim odredbama je regulirana vrijednost predmeta spora u parnicama radi utvrđenja u iznosu od 1.327,22 eura što znači da u ovom slučaju gdje je tužitelj vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.400,00 eura, tužitelj nije postupio u suprotnosti sa odredbom čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a.

10. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 6. Ugovora o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 8. prosinca 2005.

12. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 2% jednokratno unaprijed.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% iznosa kredita.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je radi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ishodio pravomoćnu presudu u odnosu na ugovor, što se tiče predmetnog kredita naveo je da se odlučio kupiti osobni automobil marke Chevrolet, o čemu se raspitivao u auto kući u [adresa], gdje je saznao da oni za kupovinu svojih vozila putem kredita imaju zaključen ugovor sa ondašnjom Slavonskom bankom i od njih je čuo da je predmetni krediti povoljan, te da se upravo iz tog razloga radi ishođenja kredita obratio u poslovnicu ondašnje Slavonske banke u [adresa], gdje je također upoznat sa uvjetima kredita što je njemu odgovaralo, ali mu uopće nisu pojasnili uvijete ugovora i predmetnu naknadu, tako da je on tek kod kuće kada je detaljno pročitao ugovor uočio odredbu koja se odnosi na predmetnu naknadu koju nije gotovinski platio u banci tako da pretpostavlja da mu je uskraćena od odobrenog iznosa kredita koji nije isplaćen njemu nego vjerojatno prodavatelju automobila, dalje je naveo da niti kod javnog bilježnika nije upoznat s predmetnom naknadom, tako da nije pravovaljano informiran o uvjetima kredita te da mu tuženik nije objasnio na što se predmetna naknada odnosi niti na koji način je određena i utvrđena.

16.1. Na pitanje svog punomoćnika, tužitelj je naveo da je do umirovljenja radio u Domu zdravlja u [adresa] te da nikada nije imao nikakav registrirani obrt niti pravnu osobu što također nisu imali niti njegovi članovi obitelji.

17. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 6. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

20. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu od 2% a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose, te proizilazi da tužitelj ima pravni interes temeljem odredbe čl. 187. ZPP-a tražiti da se predmetna odredba utvrdi ništetnom iako ne potražuje isplatu novčanog iznosa kojeg mu je tuženik po toj osnovi naplatio.

21. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se pribave podaci od Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni, budući da je i bez provođenja ovog dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

22. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 6. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

23. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 3. studenog 2025. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2026. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-100 bodova) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude (Tbr. 9/5-50 bodova), tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 700,00 eura.

25. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

26. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 18. lipnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji,

2. Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu.