REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] M 5

Poslovni broj: Us I-1579/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice ME, vlasnice ugostiteljskog obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić, Rijeka, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 4, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta, Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 87892589782, uz sudjelovanje zainteresirane osobe VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Milan Samardžić, odvjetnik u Rijeci, Pavla Rittera Vitezovića 2 , radi ukidanja rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 18. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-335-06/25-01/22, URBROJ: 529-06-03-02/1-25-2 od 7. travnja 2025. i rješenja Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu i turizam, Odsjeka za turizam, Izdvojeno mjesto rada Senj, KLASA: UP/I-335-03/24-02/29, URBROJ: 2125- 17-24-20 od 20. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnoga spora.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove upravnog spora u iznosu od 20,13 EUR (dvadeset eura i trinaest centi) u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, dok se u preostalom dijelu od 15,00 EUR (petnaest eura) odbija zahtjev tuženika za naknadu troška upravnog spora.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi zainteresiranoj osobi troškove upravnog spora u iznosu od 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-335-06/25-01/22, URBROJ: 529-06-03- 02/1-25-2 od 7. travnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu i turizam, Odsjeka za turizam, Izdvojeno mjesto rada [adresa], KLASA: UP/I-335-03/24-02/29, URBROJ: 2125-17-24-20 od 20. siječnja 2025. Prvostupanjskim rješenjem, izdanim povodom zahtjeva ovdje zainteresirane osobe, ukinuto je rješenje Ureda državne uprave u Ličko-senjskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Senj, KLASA: UP/I-335-02/18-01/02, URBROJ: 2125-07/5-18-2 od 9. veljače 2018. kojim je utvrđeno da objekt tužiteljice naziva Buffet Rino ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti iz skupine „Barovi“, vrste Buffet, uz ostale prateće odluke.

2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila upravnog postupka. U bitnome ističe da zainteresirana osoba nije bila ovlaštena na podnošenje zahtjeva od 19. travnja 2024. temeljem kojeg je doneseno prvostupanjsko rješenje. Naime, ostavinski postupak iza pok. ĆE da nije pravomoćno okončan, time da ne postoji suvlasnička zajednica na predmetnoj nekretnini, već samo nasljednička zajednica, a zajedničar ne može samostalno tražiti ukidanje postojećeg rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu. Drži da je jedino upravitelj nasljedničke zajednice mogao eventualno podnositi predmetni zahtjev ili zainteresirana osoba uz suglasnost svih zajedničara. Smatra da pobijano rješenje ima nedostataka jer o odlučnim činjenicama nisu dani jasni i valjani razlozi. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje. Nezakonitim rješenjem da mu se nanosi teško popravljiva šteta u vidu financijskih gubitaka te predlaže da sud odredi i odgodni učinak tužbe i privremenu mjeru zabrane izvršenja rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Obrazlaže da zainteresirana osoba, neovisno što je stvar u zajedničkom vlasništvu, ima pravni interes za podnošenje predmetnog zahtjeva. Tužiteljica ne raspolaže dokazom o pravu korištenja, odnosno suglasnosti svih zajedničara nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te time više ne ispunjava uvjet iz čl. 24. st. 1. t. 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Osporava navode o nedovoljno određenoj nekretnini u obrazloženju rješenja jer da je sama tužiteljica tijekom spora učinila nespornim da se ugostiteljski objekt nalazi na čestici koja je u zajedničkom vlasništvu, među ostalim i zainteresirane osobe. U prilog pravnom stavu da zajedničar nekretnine u zajedničkom vlasništvu više zajedničara ima pravni interes za podnošenje zahtjeva za ukidanje rješenja izdanog ugostitelju za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, odnosno da zahtjev može podnijeti samostalno, ukazuje na upravnosudsku praksu. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome ističe da je zakonska nasljednica iza pok. ĆE na predmetnoj nekretnini te da radi utvrđivanja ostavinske mase vodi ostavinski postupak kod Općinskog suda u Rijeci. Poziva se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj je svaki od članova nasljedničke zajednice ovlašten u omjeru potencijalnih nasljednih dijelova upravljati stvari. Smatra da tužiteljica svojim navodima odvlači od merituma spora, a to je da je nakon uskraćene suglasnosti zajedničkog vlasnika/suvlasnika tužiteljica prestala ispunjavati zakonske uvjete za pružanje ugostiteljskih usluga. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora te uvidom u predmete Općinskog suda u Rijeci i Općinskog suda u Crikvenici kako je odlučeno raspravnim rješenjem od 26. svibnja 2026.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredbom čl. 24. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine br. br. 85/15., 121/16., 99/18., 25/19., 98/19., 32/20., 42/20., 126/21.; dalje: ZUD), koji se primjenjuje na konkretnu upravnu stvar, propisano je da će se rješenje o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta izdati ugostitelju koji ispunjava sljedeće uvjete: 1. da je registriran za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 2. da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, 3. da ugostiteljski objekt u kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost ispunjava uvjete propisane za određenu vrstu, odnosno kategoriju ugostiteljskog objekta, 4. da ispunjava i druge uvjete propisane tim Zakonom i propisima donesenim na temelju toga Zakona, te 5. da građevina, koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tim propisima, Ministarstvo ili nadležni ured ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

9. Među strankama nije sporno da je predmet upravnog postupka bilo ukidanje rješenja kojim je 2018. utvrđeno da ugostiteljski objekt Buffet Rino ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Također nije sporno da je zahtjev za pokretanje tog postupka podnijela zainteresirana osoba kao jedna od zakonskih nasljednica iza pok. ĆE, kao ni da se između zakonskih nasljednica iza pok. ĆE (zainteresirane osobe kao njegove kćeri i ČE kao njegove supruge) vode postupci koji se odnose na sastav ostavinske imovine.

10. Međutim, ni iz činjenice da ostavinski postupak iza pok. ĆE nije pravomoćno okončan, niti iz činjenice da prava njegovih nasljednika na ostavinskoj imovini imaju obilježja zajedničkog vlasništva (nasljednička zajednica), ne proizlazi pravna posljedica koju tužiteljica tijekom ovog spora nastoji izvesti, odnosno da pojedini član nasljedničke zajednice nije ovlašten samostalno podnijeti zahtjev za pokretanje upravnog postupka radi ispitivanja postojanja zakonom propisanih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti.

11. Naime, čl. 141. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.; dalje: Zakon o nasljeđivanju) doista propisuje da do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima oni upravljaju i raspolažu ostavinom po pravilima zajedničkog vlasništva. No, iz te odredbe ne proizlazi da pojedini nasljednik gubi mogućnost zaštite vlastitog pravnog interesa pred javnopravnim tijelima niti da bez suglasnosti ostalih ne može pokrenuti postupak u kojem tvrdi da se određeno pravo izvršava na način kojim se zadire u njegova prava.

12. Potrebno je razlikovati raspolaganje zajedničkom stvari od pokretanja upravnog postupka radi zaštite subjektivnog pravnog položaja. Naime, iako podnošenje takvog zahtjeva može proizvesti posljedice na način korištenja nekretnine, samo pokretanje upravnog postupka ne predstavlja raspolaganje zajedničkom stvari (ne predstavlja pravni posao kojim se zajednička stvar otuđuje ili opterećuje, niti sklapanje ugovora kojim se mijenja pravni položaj jednog od zajedničara u odnosu na zajedničku stvar) niti donošenje odluke o upravljanju ostavinom u smislu odredbi Zakona o nasljeđivanju. O osnovanosti zahtjeva odlučuje nadležno javnopravno tijelo nakon provedbe propisanog postupka, uz omogućavanje sudjelovanja svih osoba čija prava i pravni interesi mogu biti pogođeni. Stoga ni praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se tužiteljica poziva, a koja se odnosi upravo na raspolaganje nekretninom u vidu nekog pravnog posla, nije primjenjiva u ovoj konkretnoj upravnoj stvari.

13. Tužiteljica neosnovano smatra da je prethodno postavljanje upravitelja ostavine bilo pretpostavka za podnošenje predmetnog zahtjeva. Nijedna odredba Zakona o nasljeđivanju ne propisuje da nasljednik bez postavljenog upravitelja ne može podnijeti zahtjev upravnom tijelu. Sudska praksa koju citira tužiteljica govori o ovlastima upravitelja nakon njegova imenovanja, ali ne sadrži pravno pravilo prema kojem bi imenovanje upravitelja bilo nužan uvjet za dopuštenost svakog postupanja pojedinog nasljednika.

14. Nadalje, nije prihvatljiv ni argument da je prvostupanjsko tijelo trebalo od podnositeljice zahtjeva tražiti pravomoćno rješenje o nasljeđivanju kako bi dokazala svojstvo suvlasnika. Za pokretanje upravnog postupka nije bilo odlučno je li podnositeljica već postala suvlasnica u idealnom dijelu ili se još nalazi u statusu zajedničara unutar nasljedničke zajednice. Dostatno je bilo da ima pravni interes koji proizlazi iz njezina nasljednopravnog položaja u odnosu na predmetnu nekretninu.

15. Sud smatra da zainteresirana osoba ima pravni interes za podnošenje predmetnog zahtjeva i stoga što se postupak odnosi na ispunjavanje zakonskog uvjeta prava korištenja nekretnine iz čl. 24. st. 1. t. 2. ZUD-a. Naime, pitanje postoji li valjana pravna osnova za korištenje nekretnine na kojoj se obavlja ugostiteljska djelatnost neposredno zadire u pravni položaj zainteresirane osobe na toj nekretnini. Stoga nije prihvatljivo tumačenje prema kojem bi pojedini zajedničar bio spriječen upozoriti nadležno tijelo na prestanak ispunjavanja zakonskih uvjeta za obavljanje djelatnosti sve do okončanja ostavinskog postupka ili pribavljanja suglasnosti ostalih zajedničara. Takvo bi tumačenje dovelo do situacije u kojoj bi se djelatnost mogla obavljati protivno pravima pojedinog nositelja prava na nekretnini, bez mogućnosti da zaštitu svojih interesa zatraži pred nadležnim tijelom.

16. Pravo jednog člana nasljedničke zajednice da samostalno podnese zahtjev za pokretanje ovakvog upravnog postupka već je bilo predmetom ocjene Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.br. Usž-3640/2024-2 od 19. veljače 2025. U tom predmetu upravni je postupak također bio pokrenut na zahtjev jednog od zakonskih nasljednika iza pokojnog vlasnika nekretnine na kojoj se nalaze smještajni objekti, pri čemu ostavinski postupak iza ostavitelja nije bio pravomoćno okončan. Unatoč tome, Visoki upravni sud izrijekom je ocijenio da navedena okolnost nije od utjecaja na zakonitost donesene odluke (posebice točke 11. i 12. obrazloženja te presude). Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom pitanju o kojem ne bi postojalo relevantno pravno shvaćanje višeg suda, već upravo o pitanju o kojem je Visoki upravni sud već zauzeo stajalište u bitno usporedivim činjeničnim i pravnim okolnostima. S takvim pravnim shvaćanjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud.

17. Nisu osnovani ni navodi o tome da je tuženik nezakonito izjednačio nasljedničku zajednicu i suvlasništvo. Iz obrazloženja proizlazi da je drugostupanjsko tijelo pravila o suvlasništvu koristilo kao pomoćno interpretativno sredstvo radi ocjene ovlasti pojedinog nositelja prava na zajedničkoj stvari. To nije isto što i tvrdnja da su ta dva instituta identična. Činjenica da među njima postoje bitne razlike ne znači da je svaka usporedba pravno nedopuštena.

18. Tužiteljica također osporava pozivanje na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-2209/2019 smatrajući da analogija nije dopuštena jer nema pravne praznine. Međutim, predmetna presuda nije korištena kao izravni pravni temelj odluke nego kao argument u prilog općem pravnom načelu da osoba koja ima pravni interes u odnosu na nekretninu može zahtijevati zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelima. Stoga činjenica da se radilo o suvlasništvu ne isključuje mogućnost korištenja njezinih pravnih shvaćanja kao interpretativnog argumenta.

19. Nadalje, tužiteljica osporava i utvrđenja upravnih tijela glede položaja ugostiteljskog objekta navodeći da nije jasno na kojoj se katastarskoj čestici objekt nalazi. Sud prije svega ukazuje da eventualna nepreciznost u opisu katastarskih čestica ne bi sama po sebi mogla utjecati na zakonitost osporene odluke ako nije od odlučnog značaja za primjenu mjerodavnog materijalnog prava. Međutim, konkretan prigovor tužiteljice sud cijeni neosnovanim. Naime, iz podneska same tužiteljice od 3. lipnja 2024. i Potvrde o kućnom broju Odjela za katastar nekretnina Senj od 21. kolovoza 2015., koja prileži tom podnesku i nalazi se u spisu upravnog postupka, proizlazi da se ugostiteljski objekt Buffet Rino nalazi u poslovno-stambenoj zgradi na adresi [adresa], izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, i iz Izvoda iz katastarskog plana od 21. lipnja 2026., dostavljenog po tužiteljici i u kojem je predmetna čestica na kojoj se nalazi stambena zgrada [adresa] (P+1) označena narančastom bojom, proizlazi da se zgrada nalazi i na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Iz Ugovora o darovanju nekretnina od 25. veljače 2020., sklopljenog između ĆE kao darovatelja i PE kao daroprimateljice, proizlazi da je predmet darovanja bio suvlasnički udio od 2/3 nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji je PE Ugovorom o darovanju nekretnine od 10. studenoga 2020. darovala tužiteljici. Iz izvadaka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižnog odjela Senj, od 11. travnja 2022., 18. travnja 2024. i 21. lipnja 2024. proizlazi da je navedena katastarska čestica upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. Krivi Put kao suvlasništvo tužiteljice u 2/3 idealnog suvlasničkog udjela i pok. ĆE u 1/3 idealnog suvlasničkog udjela, pri čemu taj suvlasnički udio nakon njegove smrti predstavlja predmet zajedničkog vlasništva njegovih zakonskih nasljednika, među kojima je i ovdje zainteresirana osoba. Okolnost nalazi li se objekt u cijelosti ili djelomično i na drugim katastarskim česticama nije od odlučnog značaja za rješavanje ove upravne stvari. Nadalje, ni okolnost što je ugovorima o darovanju među strankama određen raspored korištenja pojedinih dijelova zgrade ne dovodi do drugačijeg zaključka jer iz zemljišnoknjižnog stanja proizlazi da etažno vlasništvo nije uspostavljeno, već je nekretnina i dalje upisana u idealnim suvlasničkim udjelima. Stoga je u konkretnom slučaju dostatno utvrđeno da se ugostiteljski objekt nalazi na nekretnini u pogledu koje zainteresirana osoba ima pravno relevantan položaj te da se radi upravo o nekretnini na koju se odnose navodi o prestanku postojanja suglasnosti svih nositelja prava.

20. Nije osnovan ni prigovor tužiteljice da je obrazloženje upravnih tijela neodređeno zato što se navodi da je određena činjenica utvrđena „iz spisa predmeta“, bez preciznog navođenja pojedine isprave. Sud prihvaća da bi upravno tijelo trebalo naznačiti konkretnu ispravu na kojoj temelji određeno utvrđenje, međutim, u okolnostima konkretnog slučaja navedeni nedostatak nije doveo do povrede prava tužiteljice niti je onemogućio sudsku kontrolu zakonitosti osporenog rješenja. Naime, iz cjelokupnog upravnog spisa jasno proizlazi na kojim je ispravama upravno tijelo temeljilo svoja utvrđenja, a odlučne činjenice (položaj objekta, postojanje nasljedničke zajednice te izostanak suglasnosti zainteresirane osobe) tijekom postupka nisu ostale nejasne niti su utvrđene na temelju nedostupnih ili neidentificiranih dokaza. Sud je u ovom sporu neposredno izvršio uvid u spis upravnog postupka te mogao sa sigurnošću provjeriti činjeničnu osnovu pobijane odluke. Stoga sama okolnost što upravno tijelo nije uz svako činjenično utvrđenje pojedinačno označilo broj i naziv isprave ne predstavlja takvu povredu pravila postupka koja bi mogla dovesti do nezakonitosti osporenog rješenja.

21. U predmetnom postupku odlučna je bila primjena citirane odredbe čl. 24. st. 1. t. 2. ZUD-a prema kojem ugostitelj mora imati pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom u kojem obavlja djelatnost. Riječ je o uvjetu koji mora postojati ne samo u trenutku izdavanja rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta nego i tijekom cijelog razdoblja obavljanja djelatnosti.

22. Iz cjelokupnog stanja spisa proizlazi da zainteresirana osoba, kao jedna od osoba koje imaju prava na nekretnini na kojoj se nalazi predmetni ugostiteljski objekt, izričito osporava daljnje korištenje te nekretnine za potrebe obavljanja ugostiteljske djelatnosti od strane tužiteljice. Time tužiteljica više ne raspolaže pravnom osnovom korištenja nekretnine u smislu rečene zakonske odredbe. Slijedom toga upravna su tijela pravilno zaključila da više nije ispunjen jedan od zakonom propisanih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti te da postoje razlozi za ukidanje ranije izdanog rješenja.

23. Uvid u predmete Općinskog suda u Rijeci i Općinskog suda u Crikvenici, kako su naznačeni u raspravnom rješenju, proveden je radi provjere navoda stranaka o statusu ostavinskih postupaka, međutim utvrđene okolnosti nisu od odlučnog značaja za rješenje ove upravne stvari. Kako je prethodno obrazloženo, nepravomoćno okončan ostavinski postupak ne isključuje ovlaštenje pojedinog člana nasljedničke zajednice da samostalno pokrene predmetni upravni postupak niti utječe na zakonitost osporene odluke.

24. Na temelju svega navedenog, sud utvrđuje da nisu počinjene bitne povrede postupka, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, slijedom čega tužbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja. Stoga je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

25. O trošku tužiteljice sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njezinom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

26. Odluku o troškovima tuženika (t. III. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a, kao i čl. 2., čl. 3. st. 1., čl. 6. i čl. 7. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima (Narodne novine, broj 59/88., 3/94. i 150/05., dalje: Pravilnik). Tuženiku je priznata naknada putnog troška u visini od 20,13 eura s osnove cijene povratne autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka- Zagreb s jutarnjim polaskom za jednu službenu osobu prema potvrdama sa str. 285/1- 289/1 spisa. U odnosu na preostali zatraženi trošak dnevnice u iznosu od 15,00 eura, isti je odbijen kao neosnovan. Prema odredbi čl. 10. st. 2. Pravilnika pravo na polovicu dnevnice postoji za zadržavanje izvan mjesta prebivališta u trajanju od 8 do 12 sati, a na punu dnevnicu za razdoblje dulje od 12 sati. S obzirom na razumno trajanje putovanja službene osobe tuženika prema javno dostupnim podacima o voznom redu (oko 2,4 sata u jednom smjeru) te trajanje rasprave (od 10,10 do 10,35 sati), ukupno vrijeme zadržavanja izvan mjesta prebivališta nije prelazilo osam sati, slijedom čega tuženik nema pravo na naknadu po toj osnovi.

27. U odnosu na troškove zainteresirane osobe na strani tuženika, sud je odluku donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Zainteresirana osoba na uspjela je u sporu u kojem je zastupana po opunomoćeniku - odvjetniku pa joj je priznat trošak prema Tbr. 27/1, Tbr 27/2 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.) za sljedeće radnje: sastav odgovora na tužbu i zastupanje na ročištu od 26. svibnja 2026., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, ukupno 2.000,00 eura. Slijedom, odlučeno je kao pod t. IV. izreke ove presude.

28. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS-a.

29. O prijedlogu za odgodnim učinkom tužbe i privremenom mjerom sud je odlučio rješenjem posl.br. Us I-1579/2025-12 od 11. ožujka 2025. (str. 224-227 spisa).

U Rijeci 18. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).