REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-20/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Klei Butković, odvjetnici iz Sesveta, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d, OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupan po Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničko društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 8. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404607-5104085354 od 10.09.2008. god. sklopljenog između tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka (Grad Rijeka), a koja u čl. 10. NAKNADA glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka (Grad Rijeka), platiti PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 227,12 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 13.01.2026. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka (Grad Rijeka), platiti PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 349,98 EUR, na ime obračunatih zakonskih zakonskih kamata za razdoblje od dana 11.09.2008. do dana 13.01.2026. godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka (Grad Rijeka), isplatiti PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 353,10 Eur-a (tristo pedeset i tri eura i deset centi) sa zateznim kamatama od dana donošenja presude 17. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 349,98 Eur-a tekuće od 13. siječnja 2026. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je dana 10.09.2008. s tuženikom ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., 51000 Rijeka, Jadranski Trg 3a, sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607 5104085354 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.000,00 EUR obračunatom prema srednjem tečaju Banke važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Odredbom čl. 10. NAKNADA predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prije isplate kredita. Tužitelj je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit te mu je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita dana 10.09.2008. god., tuženik naplatio iznos od 1.711,20 HRK/ 227.12 EUR. Spornom odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, način njihova obračuna, razloge visine postotka, razdoblje i konačni iznos. Takva odredba čini obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti neodređenom, neodredivom, a time i nepoštenom te ništetnom, sukladno članku 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, predmetna ugovorna odredba u cijelosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 125/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora . Nadalje, da se radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati. Tuženik nije tužitelju objasnio na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada, koji se to stvarni troškovi njome pokrivaju, niti je predočio bilo kakav dokaz o stvarnom postojanju i visini troškova obrade kredita. Pritom tužitelj nije imao mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Posljedično, tužitelj nije mogao usporediti uvjete kredita s ponudama drugih kreditora niti objektivno procijeniti ekonomsku opravdanost takve naknade. Time je tuženik odobrio nominalni iznos kredita, ali je tužitelju faktično isplatio manji iznos, umanjen za iznos nezakonito naplaćene naknade, čime je dodatno stvorio neravnotežu u međusobnim obvezama na štetu potrošača. Povrh toga, tuženik je potom obračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita, uključujući i iznos naplaćene ulazne naknade, iako taj iznos tužitelju nije bio isplaćen, čime je dodatno povećana ekonomska neravnoteža i oštećenje tužitelja. Navedena odredba o naplati ulazne naknade stoga je nepoštena, nejasna i neodređena, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih s trana, suprotno načelima savjesnosti i poštenja te se kao takva ima smatrati ništetnom. Slijedom navedenog predlaže donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim navedenu odredbu ugovora o kreditu, te kojom će se naložiti tuženiku isplatiti iznos od 227,12 Eur-a sa zakonskom kamatom tekućom od dana 13. siječnja 2026. pa do isplate, te iznos od 349,98 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 13. siječnja 2026. pa do isplate, te parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom prigovara navodi kako visina utuženih iznosa nije sporna. Nadalje, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističe kako se kod određivanja vrijednosti predmeta spora treba uzeti u obzir samo visina kondemnatornog zahtjeva. Da obzirom da glavna tražbina još uvijek nije podmirena, tužbeni zahtjev pod točkom III. u smislu čl. 35. ZPP-a predstavlja sporedno potraživanje, i ne može se uzimati u izračun VPS-a. Slijedom navedenog, predlaže da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu naknade od 227,12 eura. Nadalje, da tužitelj pod točkom III. tužbe postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 349,88 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata te na taj iznos zahtjeva isplatu procesnih kamata koje teku od dana 13. siječnja 2026. godine. Ističe kako visina ovako postavljenog tužbenog zahtjeva nije sporna, ali je sporna osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj potražuje procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, zanemarujući činjenicu kako glavna tražbina još uvijek egzistira. Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti spori osnovanost prava tužitelja na potraživanje procesnih kamata na uglavničene zatezne kamate. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Podneskom od 28. travnja 2026. tužitelj u bitnom navodi da je dopušteno i pravno valjano zatezne kamate izraziti u apsolutnom iznosu za određeno razdoblje uz glavni dug, a da isto proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev- 327/2013 od 6. ožujka 2019, te oduci Rev 187/1999 od 22. svibnja 2003. Slijednom navedenog uređuje tužbeni zahtjev u točki III. istog, na način da traži isplatu iznosa od 349,98 Eur-a na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata na iznos od 11. rujna 2008. do 13. siječnja 2026. Navedeni podnesak dostavljen je tuženiku dana 30. travnja 2026., te se isti nije na navedeni očitovao, slijedom čega je ovosudnim rješenjem u skladu sa odredbom čl. 193. st.2. ZPP-a utvrđeno da je tužba tužitelja u točki III. povučena u dijelu u kojem se traži isplata zakonske zatezne kamate na iznos od 349,98 Eur-a od 13. siječnja 2026. pa do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404607 – 5104085354 (list 7-9 spisa), Obračun naknade za bankarska usluge (list 10 spisa), otplatni plan (list 11-12 spisa), obračun zakonske zatezne kamate (list 13 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu kod ovog suda 8. svibnja 2026. (list 84 spisa).

Nije proveden dokazni prijedlog provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja, jer visina zahtjeva u ovom postupku nije sporna i jer je tužitelj odustao od navedenog dokaznog prijedloga na ročištu od dana 8. svibnja 2026., kao ni dokazni prijedlog saslušanjem svjedokinje ŠG, jer je tužitelj na navedenom ročištu odustao i od navedenog dokaznog prijedloga.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je isti uređen podneskom od 28. travnja 2026. u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu dana 10. rujna 2008. te da je u odredbi čl. 10. ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dva posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate sa datumom ugovora, nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita. Nije sporna ni visina postavljenih tužbenih zahtjeva. U postupku je trebalo utvrditi da li je predmetna odredba ugovora o kreditu ništetna.

7. U postupku se kao sporno postavilo i pitanje ima li tužitelj pravo tražiti isplatu iznosa zakonskih zateznih kamata tekućih na glavno potraživanja izražen ih u apsolutnom iznosu, odnosno, ima li pravo na tako naznačeni iznos zakonskih zateznih kamata, tražiti daljnju zakonsku zateznu kamatu od dana utuženja.

8. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 8. svibnja 2026. (list 84 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila. Da u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta, te da je osobni automobil koristio isključivo u privatne svrhe, sa svoje osobne potrebe i za potrebe svoje obitelji. Da je kod tuženika otišao jer je isti od ranije bio njegova matična banka. Da je njega predmetni ugovor dočekao unaprijed pripremljen od strane banke, da ga nitko od strane banke ni prije ni u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije posebno upozoravao vezano za odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita, da mu nisu ukazali zašto se ista obračunava upravo u visini od 2%, kao ni o čemu ovisi određivanje visine te naknade. Da mu je naknada naplaćena na način da mu je toliko manje isplaćeno na ime odobrenog kredita. Da po njegovom mišljenju nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita. Nadalje, da je isti ugovor ovjeravao kod javnog bilježnika, ali da ga nitko ni kod javnog bilježnika nije ništa posebno obavještavao vezano za odredbu o naknadi za obradu kredita.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

9. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003,46/2007 dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podigao u privatne svrhe, za kupnju osobnog automobila, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 10. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena prilikom isplate kredita. Pri tome je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.711,20 kn/227,12 Eur-a, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tužitelja, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 2,00% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 10. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

11. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl.10. Ugovora o kreditu kojom je određeno da naknada 2,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke ove Presude.

12. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 10. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno iznosa od 1.711,20 kn/227,12 Eur-a. Na taj iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13. S obzirom da je tužitelj utužio iznos zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 227,12 Eur-a od 11. rujna 2008. do 13. siječnja 2026. te ga izrazio u apsolutnom iznosu od 349,98 Eur-a, a koja visini nije sporna među strankama te je tužitelj dokazuje i obračunom zakonskih zateznih kamata (list 13 spisa), to je trebalo naložiti tuženiku i isplatu ovog iznosa, time da mu je zakonska zatezna kamata na iznos od 227,12 Eur- a priznata kako je zatražena tekuća od 13. siječnja 2026. pa do isplate (jer je do tog dana istu izrazio u apsolutnom iznosu). Slijedom navedenog riješeno je kao u točki II. i III. izreke ove Presude.

14. Za istaknuti je i da po mišljenju ovog suda nema zapreke da tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na navedi način (izražene u apsolutnom iznosu za određen razdoblje), a isto proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-327/2013 od 6. ožujka 2019., Rev 2364/2017 od 9. lipnja 2021. i dr.

15. Kako je po prigovoru tuženika istaknutom u pogledu traženja zakonskih zateznih kamata i na iznos uglavničene kamate tekućih od dana 13. siječnja 2026. pa do isplate, tužitelj u tom smislu uredio tužbeni zahtjev (na način da više ne potražuje daljnje zakonske zatezne kamate na iznos zakonskih zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu), a na što se tuženik nije očitovao, trebalo je u skladu sa odredbom čl. 193.st.2. ZPP-a riješiti kao u izreci ovog rješenja.

16. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP -a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora u ovom postupku, to je sud na pripremnom ročištu 8. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 577,10 Eur-a, a koliko iznosi visina kondemnatornih zahtjeva tužitelja. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu i to onih koje se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 16. siječnja 2026. (Tbr.7.1.) u iznosu od 100,00 Eur-a, podnesak od 28. travnja 2026. (Tbr.8.1.) u iznosu od 100,00 Eur-a, ročišta od 8. svibnja 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 100,00 Eur-a, odnosno ukupno 300,00 Eur-a, uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 353,10 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP -a, slijedom čega je riješeno kao u točki IV. izreke ove Presude. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak obračunat po vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.377,10 Eur-a (jer je sud vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 577,10 Eur-a.

Dugo Selo, 17. lipnja 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a

2. Tuženiku putem OPS