REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-224/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice MM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po opunomoćeniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u Požegi, Sv. Terezije 5, 34000 Požega, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, zastupan po opunomoćenicima - odvjetnicima iz OD Šavorić & Partneri, Ilica 1A, 10000 Zagreb, radi isplate, vr. p. s. 5.452,93 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, opunomoćenika tužiteljice i zamjenika opunomoćenika tuženika Marka Brekala, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. i članka 3. Ugovora o kreditu broj: 5140030250 69700014673/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je dana 29. svibnja 2006. tužiteljica MM sklopila sa pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d., a isti je potvrđen od Javnog bilježnika BM, iz [adresa], pod brojem: OU- 322/06, dana 5. lipnja 2006., u dijelu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak (CHF).

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici MM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate, u iznosu od 5.452,93

EUR (pettisućačetristopedesetdvaeuradevedesettricenta), sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. travnja 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), tekućom na iznose od:

- 92,62 EUR počevši od 2. travnja 2012. pa do isplate;

- 131,85 EUR počevši od 2. svibnja 2012. pa do isplate;

- 134,64 EUR počevši od 2. lipnja 2012. pa do isplate;

- 131,63 EUR počevši od 2. srpnja 2012. pa do isplate;

- 131,89 EUR počevši od 2. kolovoza 2012. pa do isplate;

- 129,12 EUR počevši od 2. rujna 2012. pa do isplate;

- 124,00 EUR počevši od 2. listopada 2012. pa do isplate;

- 130,25 EUR počevši od 2. studenog 2012. pa do isplate;

- 132,51 EUR počevši od 2. prosinca 2012. pa do isplate;

- 131,61 EUR počevši od 2. siječnja 2013. pa do isplate;

- 122,49 EUR počevši od 2. veljače 2013. pa do isplate;

- 128,81 EUR počevši od 2. ožujka 2013. pa do isplate;

- 130,26 EUR počevši od 2. travnja 2013. pa do isplate;

- 127,42 EUR počevši od 2. svibnja 2013. pa do isplate;

- 119,01 EUR počevši od 2. lipnja 2013. pa do isplate;

- 113,79 EUR počevši od 2. srpnja 2013. pa do isplate;

- 118,42 EUR počevši od 2. kolovoza 2013. pa do isplate;

- 121,60 EUR počevši od 2. rujna 2013. pa do isplate;

- 129,74 EUR počevši od 2. listopada 2013. pa do isplate;

- 125,26 EUR počevši od 2. studenog 2013. pa do isplate;

- 127,27 EUR počevši od 2. prosinca 2013. pa do isplate;

- 128,91 EUR počevši od 2. siječnja 2014. pa do isplate;

- 128,34 EUR počevši od 2. veljače 2014. pa do isplate;

- 131,53 EUR počevši od 2. ožujka 2014. pa do isplate;

- 129,89 EUR počevši od 2. travnja 2014. pa do isplate;

- 126,71 EUR počevši od 2. svibnja 2014. pa do isplate;

- 125,27 EUR počevši od 2. lipnja 2014. pa do isplate;

- 125,90 EUR počevši od 2. srpnja 2014. pa do isplate;

- 129,91 EUR počevši od 2. kolovoza 2014. pa do isplate;

- 134,00 EUR počevši od 2. rujna 2014. pa do isplate;

- 133,63 EUR počevši od 2. listopada 2014. pa do isplate;

- 135,69 EUR počevši od 2. studenog 2014. pa do isplate;

- 138,64 EUR počevši od 2. prosinca 2014. pa do isplate;

- 137,44 EUR počevši od 2. siječnja 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. veljače 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. ožujka 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. travnja 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. svibnja 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. lipnja 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. srpnja 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. kolovoza 2015. pa do isplate;

- 139,11 EUR počevši od 2. rujna 2015. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici MM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati zakonske zatezne kamate na iznose iskorištene preplate obuhvaćene u Aneksu Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2016., u ukupnom iznosu od

2.259,05 EUR (dvijetisućedvjestopedesetdeveteurapetcenti), počevši od slijedećeg dana od dana kada je preplata prebijena s više plaćenim iznosima anuiteta izračunatih nalazom vještačenja do dana 30. rujna 2015., odnosno do provođenja i obračuna konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena počevši od 2. svibnja 2010. pa do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekuće na iznos od:

- 21,47 EUR počevši od 2. svibnja 2010. do 30.09.2015.;

- 37,06 EUR počevši od 2. lipnja 2010. do 30.09.2015.;

- 63,38 EUR počevši od 2. srpnja 2010. do 30.09.2015.;

- 57,39 EUR počevši od 2. kolovoza 2010. do 30.09.2015.;

- 79,86 EUR počevši od 2. rujna 2010. do 30.09.2015.;

- 68,01 EUR počevši od 2. listopada 2010. do 30.09.2015.;

- 59,10 EUR počevši od 2. studenog 2010. do 30.09.2015.;

- 86,20 EUR počevši od 2. prosinca 2010. do 30.09.2015.;

- 102,96 EUR počevši od 2. siječnja 2011. do 30.09.2015.;

- 90,81 EUR počevši od 2. veljače 2011. do 30.09.2015.;

- 92,60 EUR počevši od 2. ožujka 2011. do 30.09.2015.;

- 83,87 EUR počevši od 2. travnja 2011. do 30.09.2015.;

- 86,56 EUR počevši od 2. svibnja 2011. do 30.09.2015.;

- 116,23 EUR počevši od 2. lipnja 2011. do 30.09.2015.;

- 120,40 EUR počevši od 2. srpnja 2011. do 30.09.2015.;

- 153,25 EUR počevši od 2. kolovoza 2011. do 30.09.2015.;

- 141,32 EUR počevši od 2.09. 2011. do 30.09.2015.;

- 122,74 EUR počevši od 2.10. 2011. do 30.09.2015.;

- 122,26 EUR počevši od 2.11. 2011. do 30.09.2015.;

- 120,23 EUR počevši od 2.12. 2011. do 30.09.2015.;

- 126,97 EUR počevši od 2.01. 2012. do 30.09.2015.;

- 134,40 EUR počevši od 2.02. 2012. do 30.09.2015.;

- 134,62 EUR počevši od 2.03. 2012. do 30.09.2015.;

- 37,36 EUR počevši od 2.04. 2012. do 30.09.2015., a sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici MM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.598,17 EUR

(tisućupetstodevedesetosameurasedamnaestcenti), s zateznom kamatom počev od 17. lipnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj MM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnijela je tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) i to 3. lipnja 2023., navodeći u tužbi da je sa pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. dana 29. svibnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj: 5140030250-69700014673/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je potvrđen od Javnog bilježnika BM, iz [adresa], pod brojem: OU-322/06, dana 5. lipnja 2006., kojim je odobren kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž- 6632/2017-10 1 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste & Steiermἅrkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Addiko bank d.d. (ranije: Hypo Alpe Adria bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Splitska banka d.d. (ranije: Societe Generale – Splitska banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018- 11 od 03. rujna 2019. godine odbijena je revizija tuženika i potvrđena je naprijed navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-10 1 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu (t.1., 2., 3. 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača/03 u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017 10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljica je potrošač iz Ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Stoga, tužiteljica se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužiteljica na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Pravni je stav tužiteljice kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužiteljica ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak. Dokaz: Vještačenje po vještaku financijske struke na okolnost utvrđenja više plaćenih iznosa kao posljedice primjene nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak, uz eventualno potrebnu pribavu relevantne financijske dokumentacije o evidentiranju kredita tužitelja kod tužene banke kao zajedničke s obje strane sudskim putem, a prema specifikaciji vještaka financijske struke.

Tužiteljica posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen Aneks Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2016., kojim je prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.

Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije. Tužbeni zahtjev je postavila tako da je zahtijevala ukupan iznos od 5.823,75 EUR, a na pojedinačne novčane iznose je zahtijevala zateznu kamatu od svake pojedinačne uplate viška novčanih sredstava pa do isplate, zahtijevajući od tuženika da joj isplati i zatezne kamate na iznose obuhvaćene u Aneksu Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2016., a to od svakog pojedinačnog utvrđenog iznosa preplate, ali bez da je naznačen datum do kojeg je tuženik dužan platiti tužiteljici zatezne kamate na utvrđene iznose preplate. Tužiteljica je od tuženika zahtijevala trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, ističući prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužiteljica potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, tužiteljica nije ovlaštena tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužiteljica se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III 2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. 10. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. 11. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. 12. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 29. svibnja 2006. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. 13. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz svibnja 2006. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. 14. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka.

Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. 17. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. 19. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). 20. Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: (i) izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: a. preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, b. primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, c. zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, d. pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. 22. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno.

Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15.

U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, AM i SM, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“).

Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15.

Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“).

U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: „…iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik.“. Spomenuto proizlazi iz presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-809/15 od 4. srpnja 2016. i Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj P-945/15 od 8. kolovoza 2016, obje presude dostavljene u spis predmeta. Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita.

Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu.

Navedeno je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj sudovi donose odbijajuće presude u odnosu zahtjeve vezane uz CHF kredit: „zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30.09.2015. (čl. 1.i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR… Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25.07.2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04.02.2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.“. Citat iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3183/15 od 10. listopada 2016.

Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu.

Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Spomenuto proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/15 od 29. rujna 2016. Navedeno je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž-816/2018 od 8. veljače 2019.

S obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR.

U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“.

Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15.

Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

Te su pretpostavke: a. obogaćenje na strani stjecatelja b. na teret imovine druge osobe c. koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove.

Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, AM i SM, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“

U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove.

Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu.

U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora AM i SM koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“

Nadalje, tuženik skreće pažnju sudu kako i bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. UM, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ Pravo i porezi, br. 5/19. potvrđuje pravno shvaćanje tuženika: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ 53. Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana.

Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani na presudu Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. godine, posl. br. GŽ-3486/2019-2. U tom parničnom postupku Županijski sud je, prihvativši žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz bitno obrazloženje i vrlo jasan pravni stav o učincima provedene konverzije. Drugostupanjski je sud, na str. 3., pasus 5., nadalje, obrazložio: „Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio isplatu više plaćene kamate za vrijeme otplate kredita u iznosu od 37.158,73 kn, koliko je utvrđeno vještačenjem u postupku pred sudom prvog stupnja. Međutim, sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog a iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu preplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ima više plaćenih kamata. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu položaj tužitelja kao korisnika kredita je izjednačen s položajem korisnika kredita koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eurima.“ „U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud prvog stupanja je pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 167. Zakona o obveznim odnosima (…) jer je tužitelj u sporazumu s tuženicom kao kreditorom pristao da se novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta, umjesto isplate.“

Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja.

U tom smislu i cilju VSRH na str. 7. u pasusu 4 rješenja navodi: „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta“ (misli se na pravni institut oglednog postupka) „u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemantornih zahtjeva“. U odnosu na ključno pitanje, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH na stranici 4. do 7. daje sljedeća obrazloženja i pravna shvaćanja: - “ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (…); - - (…) ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji (…) treba reći da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjeva bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti (…). U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. 57. Citirani dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita – potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15. Navedeno proizlazi iz dijela odluke kojom se utvrđuje da se „…ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.” 58. U gornjem primjeru koji je dao VSRH to je slučaj da korisnik kredita nije bio poslovno sposoban ili da konverzija nije bila provedena onako kako to nalažu stroge odredbe ZID ZPK NN 102/ 15. U suprotnom (argumentum a contrario) ako nije bilo nedostataka pri sklapanju ugovora, ako je konverzija bila provedena na način koji je propisan ZID ZPK NN 102/ 15, tada prema shvaćanju i tumačenju VSRH ne postoje razlozi za isticanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i tada korisnik kredita nema pravni interes, niti aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka s kondemnatornim zahtjevom, što se u svemu odnosi i na ovaj parnični postupak.

Navedeno shvaćanje je u skladu s odlukom VSRH u predmetu posl br. Rev 2221/2018, na koje se pravno shvaćanje poziva u dijelu u kojem navedena odluka utvrđuje da samo CHF korisnici kredita koji nisu konvertirali svoj UOK imaju pravni interes za podnošenje tužbe („…što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”).

Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 M protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. g. VSRH naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu.

VSRH obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, zauzeto je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Tuženik ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljeva tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom. U tome smislu, tuženik dostavlja presudu Županijskog suda u Zagreb, posl.br. Gž-3944/2017 od dana 22. rujna u kojoj u bitnome stoji: - da iz razloga pobijane presude sasvim jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da se, nakon sklapanja predmetnoga Aneksa dana 28. siječnja 2016. godine, ne može raditi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, u odnosu na preplaćenu kamatu od strane tužitelja, do toga dana; - da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je, nakon sklapanja Aneksa, tuženikova obveza povrata preplaćene kamate do dana sklapanja Aneksa ugovora, prestala pravnim institutom zamjene ispunjenja, u smislu čl. 167. ZOO-a, podredno, nagodbom ostvarenom među strankama navedenim Aneksom, sukladno čl. 150. ZOO-a. Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Navedena utvrđenja VSRH prihvaćena su od strane županijskih sudova u velikom broju postupaka. U tome smislu Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1354/2018, od dana 14. svibnja 2020. godine navodi: “Zaključenjem dodatka ugovora o namjenskom kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između ovih stranaka jer je time iskazala svoju volju prilikom zaključenja ugovora kada je dobrovoljno pristala na zaključenje dodatka ugovora o kreditu čime su stranke postojeću obvezu zamijenile novom. Zaključenjem aneksa stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao "divljanjem" tečaja CHF, odnosno mogućnošću podizanja kamatne stope bez prethodnog upoznavanja s promjenama korisnika kredita, zbog čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu.“

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, u presudi pos. br. Gž- 73/2019 od dana 28. travnja 2020. godine ističe: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.

Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1844/2017, od dana 5. rujna 2019. godine navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izmijenjen j osnovni ugovor , među ostalim i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe. To zapravo znači da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži i koju je sud presudom utvrdio.

Županijski sud u Sisku, u presudi, posl. br. Gž -604/2017, od dana 8. svibnja 2020. godine navodi: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavka 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem te da u salom dijelu tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i eventualni, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjenu materijalnog prava ZID ZPK i ZOO, treba odbiti kao neosnovan.“

Presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-1658/2018 je u korist tuženika djelomično preinačena prvostupanjska presuda. U bitnome, sud je u ovoj presudi utvrdio kako dodatak ugovoru odnosno aneks kojim je provedena konverzija "predstavlja pravnu osnovu po strogo deginiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Dodatka u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anutitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan."

Također, tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C- 81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. „22 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive. (…) 37 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.“

Tuženik ukazuje i na stav prof. ČM iznesen u članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ prema kojem odredbe ZID ZKP/15 direktno isključuju primjenu Direktive 93/13/ EEZ. Prof. ČM ističe kako ratio odredbe članka 19. stavka 3. ZID ZKP/15, koja odredba je isključena od primjene za korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, leži u tome što je "zakonodavac očigledno smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača." Predmetno je bitno s aspekta procjene postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima, što je jedna od pretpostavki koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. "S obzirom na navedeno, nacionalni sud bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi (o konverziji) na određenu vrstu ugovora (o CHF kreditu) te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole."

Također, u navedenom članku citirano Mišljenje nezavisnog odvjetnika u Presudi Suda EU u predmetu B. Kako je navedeno u članku, nezavisni odvjetnik je svojim mišljenjem precizno razlučio između slučaja u kojem je ugovorena nepoštena ugovorna odredba, od slučaja u kojem je, unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba, za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora. "Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Ukratko, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora." Štoviše, prof. ČM ukazuje na problem izvjesnog utvrđenja nesavjesnosti banaka i nepoštenja sudova i dokaza koji bi se u tom smislu mogli prihvatiti, sve s obzirom na to da je od zaključenja većine ugovora o CHF kreditu do problema koji su nastali u isplati mjesečnih anuiteta u nekim slučajevima prošlo više od pet godina, što čini vrlo teškim za procijeniti jesu li banke u trenutku zaključenja tih ugovora mogle pouzdano znati što će se s tim kreditima uistinu zbivati nakon njihove višegodišnje otplate. Navedeno proizlazi i iz stava VSRH izraženog u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu Europske unije, broj Rev-1042/2017, od 27. svibnja 2020. godine, u kojemu se u bitnome ističe: Za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz prvotnog ugovora smatra se kao da je nikad nije niti bilo te je zamijenjena sklapanjem dodatka ugovoru, na način kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR čija poštenost (valjanost) među strankama iz glavnog postupka nije sporna. Pritom je napravljeno poravnanje računa s potrošačem na ime dotad izvršenih svih uplata i utvrđene preplaćene razlike na način i pod uvjetima kako je određeno ZID ZPK 2015

- Zakonom o konverziji. Odredba dodatka ugovoru kojom se određuje da se promjenjivom stopom ugovorne kamate za kredite s valutnom klauzulom u EUR retroaktivno mijenja odredba o promjenjivoj stopi ugovorne kamate iz glavnog ugovora (koja je prema sudskoj praksi u to vrijeme bila pravomoćno utvrđena nepoštenom), također nije odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Međutim, imajući na umu da je nije unaprijed sastavio kreditor nego je određena nacionalnim zakonom koji je ad hoc donesen upravo s namjerom da se utvrde određeni uvjeti u pogledu obveza iz ugovora o kreditu te vrste, prema shvaćanju ovog suda riječ je o odredbi koja je izuzeta iz područja primjene Direktive 93/13.

Naime, prema odredbi članka 1. stavka 2. Direktive iz njene su primjene izuzete ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba. To zato što se sukladno trinaestoj uvodnoj izjavi pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Drugim riječima, odredbe ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji kojima se određuje način konverzije kredita uz retroaktivnu zamjenu odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate su odredbe na koje se Direktiva 93/13 i ZZP ne primjenjuju, jer je riječ o odredbama koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi. 73. Konačno, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već riječ o prisilnim zakonskom propisu. 75. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. 76. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio. 77. Nadalje, iako tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. 79. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. 81. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. 82. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine (str.17.) na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“. Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“

Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. 88. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način: „Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. 91. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: „ U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, … čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik."

Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. 93. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: „znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“

Zaključno, tuženik predlaže da u slučaju određivanja vještačenja po početnom tečaju, vještak uzme u obzir iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te da ih oduzme od ukupnog zbroja. Tuženik je ponovio svoja obrazloženja kako nikako ne može biti nepošten stjecatelj jer ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno ugovaranje, u bankarskoj praksi je sasvim uobičajeno. S obzirom da je očigledno, tvrdi tuženik, da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj parnični postupak, predložio je sudu da odbije sve dokazne prijedloge tužitelja te sukladno odredbi članka 288. stavak 2. ZPP-a odbaci tužbu i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Očitujući se na dani odgovor na tužbu, tužitelj putem opunomoćenika ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je to pitanje meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. te i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. i 1. ožujka 2022. Nadalje, tužitelj je istakao da valutna klauzula koja je utvrđena ništetnom tek u lipnju 2018. jest takva odredba Ugovora koju prosječni potrošač u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valute, uz koju je vezana njegova obveza, što za posljedicu ima ništetnost cijelog Ugovora pa samim time potrošač se nije mogao valjano ni odreći prava na restituciju koja proizlazi iz odredaba ZZP i ZOO/91 jer za postojanje tih prava nije potrošač niti znao u trenutku kada je 23. ožujka 2016. sklapao Aneks Ugovoru o kreditu.

U pogledu valutne klauzule, tužitelj se pozvao na presudu Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. u kojoj je najviši sud Republike Hrvatske izrazio svoj stav da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

Tužitelj je kategorički osporavala da bi kontakt s djelatnikom banke bilo kada bio sadržajno preko razine formalnosti ukazivanja na mjesta predviđena za potpis unaprijed pripremljenih ugovora o kreditu i pratećih obrazaca, koje je sastavio tuženik, a što se ne može smatrati pregovaranjem u smislu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je tim odredbama Ugovora koje je unaprijed pripremio tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je ocijenila kako i tijek zakonskih zateznih kamata ona pravilno tumači jer su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima broj Revd-2152/2024, Rev-308/2022 i Rev-2245/2017, obrazložene u tom pravcu tj. da zakonska zatezna kamata teče od dana stjecanja određenih novčanih iznosa.

4. Očitujući se na podnesak tužitelja, tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.

5. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

6. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. ožujka 2016., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

7. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe iz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-69700014673/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 29. svibnja 2006., u odnosu na odredbu ugovora o valuti CHF tj. odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, tj. sklapanjem konverzije na dan 23. ožujka 2016. te i zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznose obuhvaćene u Aneksu Ugovora o kreditu, od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. datuma utvrđene preplate pa do isplate.

8. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. svibnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 20 godina, za kupovinu stana, adaptaciju kuće i zatvaranje tri kredita. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 23. ožujka 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR , a utvrđeno je da je tužitelju priznata pretplata po konverziji u iznosu od 17.020,83 HRK te da su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom.

9. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezane za valutnu klauzulu nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova vezana u odnosu na restitucijski zahtjev a koji će određeno biti postavljen nakon izvedenog dokaza financijskog - knjigovodstvenog vještačenja s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 20. siječnja 2016.

10. Naknadno, nakon izvedenog dokaza financijsko - knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 24. ožujka 2026., umjesto ranije zahtijevanog iznosa od 5.823,75 EUR po osnovi primjene ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica i ugovorna kamata CHF, zahtijevao manji iznos tj. 5.452,93 EUR i to tako da je na pojedinačne novčane iznose od 92,62 EUR zahtijevao zateznu kamatu od 2. travnja 2012. pa do isplate, na iznos od 131,85 EUR zateznu kamatu počev od 2. svibnja 2012. pa do isplate itd. (stranice 443 – 444 spisa), a od tuženika je tužitelj zahtijevao i zatezne kamate na iznose iskorištene preplate obuhvaćene u Aneksu Ugovoru o kreditu od 23. ožujka 2016., u ukupnom iznosu od 2.259,05 EUR, na način da je na pojedinačne novčane iznose koji zbirno daju iznos od 2.259,05 EUR, zahtijevao zateznu kamatu počev od utvrđenih datuma iskorištene preplate pa do dana 30. rujna 2015., zahtijevajući od tuženika i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

11. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Člankom 2. ovog Zakona propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena tada je u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

13. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

14. Navedene odredbe ZZP/03 i članak 323. stavak 1. ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

15. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

16. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.

17. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo kao potrošač koji je kredit konvertirao na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

18. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

19. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 23. ožujka 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom od 29. svibnja 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 29. svibnja 2006. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,30 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Addiko banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

20. Saslušana na glavnoj raspravi održanoj 29. svibnja 2026. tužitelj je iskazala da je istina kako je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Požega, Sv. Florijana 10, zaključila Ugovor o kreditu i to 29. svibnja 2006., a jer joj je bio potreban novac za kupovinu stana, adaptaciju kuće i zatvaranje tri ranija kredita. Čini joj se da joj je odobren kredit u iznosu od 100.000,00 CHF, a kada je došla u banku interesirati se za kredit tada je, čini joj se, razgovarala upravo s gđom. TM i ona joj je ponudila da zaključi upravo Ugovor u kojem će stajati da se odobrava kredit u iznosu od 100.000,00 CHF, u protuvrijednosti HRK, uz napomenu da je taj kredit u toj valuti najpovoljniji zbog najniže kamate i opet uz napomenu da je većina korisnika kredita tad prihvaćala zaključiti upravo takav Ugovor u kojem je pisalo da se odobrava kredit u CHF a isplaćuje se protuvrijednost u HRK. Na poseban upit zamjenika opunomoćenika tuženika iskazala je da je pristupila potpisivanju Aneksa uz ovaj osnovni Ugovor, koji Aneks sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine je dostavila u sudski spis. To je bilo 23. ožujka 2016. Iskazala je da je prihvatila tu konverziju zato što je prethodno zbog povećanja tečaja CHF bila u izuzetno teškoj financijskoj situaciji, a od drugih ljudi je čula da su prihvatili tu konverziju. Iskazala je da joj je vjerojatno uz taj Aneks od 23. ožujka 2016. predan i izračun konverzije, a jer ju je sve čekalo gotovo u banci, nakon što je u banci rekla da ću prihvatiti konverziju. Iskazala je da je njezina rata kredita bila sve veća, bila je u situaciji da nije ništa mogla učiniti jer je imala trajni nalog da joj se od njezine plaće redovito usteže određeni novčani iznos po osnovi otplate kredita. Istakala je kako je bila u teškoj situaciji jer je samo mogla konstatirati da od svoje mjesečne plaće dobiva sve manje novčanih sredstava upravo zbog toga što joj je rata kredita stalno povećavana. Iskazala je da je prije sklapanja ovog Ugovora iz 2006. isti pročitala. Dodala je kako joj službena osoba u banci nije nudila sklapanje Ugovora u nekoj drugoj valuti, već joj je kao najpovoljniji kredit nuđen upravo ovaj u CHF, dok se ne sjeća da li su ju iz banke zvali radi sklapanja te konverzije ili je sama išla interesirati se za konverziju.

21. Tijekom postupka je tuženik predlagao saslušanje svjedoka BM, koji je kao Javni bilježnik potvrdio Ugovor od 29. svibnja 2006. u predmetu OU-322/06, 5. lipnja 2006., kao što je predlagao i saslušanje svjedoka TM. Naime, na ročištu od 19. svibnja 2026., zamjenik opunomoćenika tuženika je istakao da tuženik predlaže saslušanje svjedoka TM, a istovremeno predložio da se poziv svjedoku TM uputi na adresu tuženika u Zagrebu, Slavonska avenija 6, a nakon saslušanja svjedoka TM da sud sasluša tužitelja MM.

22. Ovaj sud je zaključujući prethodni postupak na pripremnom ročištu od 10. veljače 2025., prihvatio saslušati svjedoka TM i izvesti dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem te i saslušati u svrhu dokazivanja MM. Međutim, nije prihvaćen prijedlog radi saslušanja Javnog bilježnika BM i upravo zbog činjenice da o raspravi na dan 19. svibnja 2026. svjedok TM nije bila uredno obaviještena, sud je odgodio ročište za glavnu raspravu i uputio poziv svjedoku TM za raspravu na dan 29. svibnja 2026., na adresu tj. sjedište tuženika.

Dakle, raspravnim rješenjem od 19. svibnja 2026. je odlučeno da će sljedeće ročište za glavnu raspravu biti održano 29. svibnja 2026., u 9,30 sati, pa su se tužitelj i opunomoćenici stranaka obvezali pristupiti na raspravu bez slanja poziva, a poziv za svjedoka TM sud je preko tuženika uputio TM. Svjedoka TM tuženik je o raspravi tuženik obavijestio tek 2. lipnja 2026. No, imajući u vidu da je tuženik putem opunomoćenika dostavio podnesak 21. svibnja 2026., tada treba zaključiti da je još 19. svibnja 2026. mogao obavijestiti, kako je i predložio, svjedoka TM, koja je trebala pristupiti ročištu za glavnu raspravu na dan 29. svibnja 2026. Kako to nije učinio, sud je zaključio da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka TM.

23. Tužitelj MM je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivala pa je sud njen iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočila životno i istinito.

Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od Ugovor o kreditu broj: 5140030250-69700014673/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa] 5. lipnja 2006. pod brojem OU-322/06, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP/03.

24. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).

25. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31.siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Tužitelj je tužbu radi preplate na ime tečajnih razlika podnio kod ovog suda 6. svibnja 2023., a što znači također unutar roka od 5 godina koji se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužitelj ima pravo na preplatu po osnovi tečajnih razlika.

26. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 23. ožujka 2016. tužitelj nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužitelj vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

27. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 29. svibnja 2026. sud je vršeći uvid u Ugovor o kreditu broj: 5140030250-69700014673/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 29. svibnja 2006., zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 23. ožujka 2016. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:

- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizirao kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 1.),

- da se tužitelj obvezao (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. ožujka 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 17.020,83 HRK i da će se ovaj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

28. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, stalnom sudskom vještaku iz Vidovaca, Sv. Ane 8, a koji je u pisanom Nalazu i mišljenju (stranica 418 - 436 spisa)

istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim Ugovoru o namjenskom kreditu od 29. svibnja 2006., na Dodatku Ugovoru o namjenskom kreditu koji je zaključen između stranaka 23. ožujka 2016., na temelju dokumenata Prometi po kreditu za klijenta na temelju isplatnog naloga, Stvarnog otplatnog plana u CHF, Pregleda uplata po kreditu u HRK, Obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, djelomične dokumentacije obračuna konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR i druge dokumentacije koja se nalazi u sudskom spisu.

Vještak je u uvodnom dijelu utvrdio da su tužitelj MM kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor tj. Slavonska banka d.d., Kapucinska 29, Osijek, 29. svibnja 2006., sklopili navedeni Ugovor o kreditu u iznosu od 100.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina, uz mjesečnu otplatu na 240 mjesečnih anuiteta i početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,30 %, a prema članku 2. Ugovora da se kredit podmiruje u HRK obračunatih po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Vještak je utvrdio da je prema dokumentu Isplatni nalog isplaćena glavnica kredita u HRK, uz pripisanu interkalarnu kamatu glavnici kredita od 237,05 CHF te je utvrđen ukupni iznos kredita za ovaj iznos interkalarne kamate povećan na iznos od 100.237,05 CHF u protuvrijednosti HRK. Mjesečni anuitet u otplati kredita iznosio je 623,58 CHF koji je primijenjen u otplati za prvih 14 anuiteta, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti promijenili od strane kreditora, te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja HNB za HRK na dane dospijeća plaćanja anuiteta po kreditu.

Kako je zadatak vještaku bio utvrđen rješenjem ovog suda poslovni broj P- 207/2023-9, a koje je ispravljeno u pogledu poslovnog broja, vještak Boris Belunjak je odgovarajući na postavljene upite i zadatak koji mu je dat u navedenom rješenju, u svom detaljno iznesenom obrazloženju odgovora na postavljene upite istakao (točka III) da je izračun preplaćenog po konverziji kredita iz CHF u EUR, uzevši u obzir preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR prikazao najprije u Tablici 3., isplaćene glavnice kredita u CHF u HRK i preračun glavnice u EUR za simulirani plan otplate s prikazom srednjih tečajeva HNB za preračun za CHF za HRK i EUR za HRK, a kako je njegov zadatak iz navedenog rješenja bio da nakon izračunatih razlika više plaćenih anuiteta po osnovi primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za HRK u otplati kredita umanji izračunate razlike za iznos preplate po konverziji kredita z valute CHF u valutu EUR, za razdoblje otplate kredita do obračuna konverzije do 30. rujna 2015. istakao je da je iznos ukupno više plaćenih anuiteta do 30. ruja 2015., do visine ukupno plaćenog (prebijeni iznosi s manje plaćenim) zbog primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za HRK na dane dospijeća plaćanja, u odnosu da je u otplati anuiteta primijenjen prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za HRK na dane isplate (uz potpuno isključenje utjecaja promjena redovne kamatne stope na razliku plaćenih anuiteta po svim osnovama) od ukupno više plaćenih anuiteta izračunatih njegovim Nalazom po toj osnovi od 58.105,95 HRK umanjen ovaj iznos za iznos preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR, a to je iznos od 17.020,83 HRK. Tako izračunata umanjena razlika zbog primjene tzv. "valutne klauzule", istakao je vještak, daje iznos više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika kao kreditora u iznosu od 41.085,12 HRK (58.105,95 – 17.020,83 = 41.085,12 HRK), a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. tečajem konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi više plaćeno 5.452,93 EUR. Razlike po svakom pojedinačnom anuitetu vještak je naveo u Tablici 4. u Kolonama 4. – 8. Nalaza vještačenja (stranice 431 – 432 spisa).

29. Tužitelj nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka i u podnesku od 24. ožujka 2026. je postavio tužbeni zahtjev tako da je umjesto ranijih pojedinačnih novčanih iznosa i zbirnog iznosa (ranije 5.823,75 EUR) zahtijevao pojedinačne novčane iznose koje je vještak utvrdio u Tablici 4. Kolona 8. na ukupan iznos od 5.452,93 EUR. Te pojedinačne novčane iznose tužitelj je zahtijevao sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa sve do isplate.

30. Ostatak preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR, vještak je prikazao u Tablici broj 4., Kolona 6., pa proizlazi da je iskorištena preplata evidentirana u Nalazu vještaka, sve do 1. ožujka 2012., a nakon toga su utvrđene sveukupne razlike do visine više plaćenih valutnih razlika, umanjene za preplatu po konverziji, preračunate iz HRK u EUR.

31. Tuženik je u podnesku od 21. svibnja 2026. istakao da se vještak u Nalazu i mišljenju nije decidirano očitovao je li predmetni Aneks sklopljen na temelju ispravne primjene ZID ZPK/15 odnosno jesu li sve uplate korisnika iskorištene za namirenje novog Europskog ugovora pa tuženik u tom pravcu zahtijeva očitovanje od vještaka. U odnosu na razliku, između visine anuiteta ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta, zbog promjene tečaja CHF, tuženik je istakao da je svrha vještačenja promašena i da nema osnovu u činjenicama jer iz Nalaza vještaka proizlazi da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, a tuženik zaključuje da je s takvim učinkom vještak utvrdio kao da je između ugovornih strana bio sklopljen Ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromijenjenom kamatnom stopom. Zbog tih razloga su Nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog Ugovora o kreditu jer proizlazi na temelju istog da su ugovorne stranke tj. tužitelj i pravni prednik tuženika ugovorili kredit s valutnom klauzulom u CHF.

32. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka jer je isti argumentiran i stručan.

33. Naime, vještak nije pozvan da određeno odgovara na pitanja pravne naravi, a upravo je li predmetni Aneks sklopljen na temelju ispravne primjene ZID ZPK/15 na to pitanje treba odgovoriti sud a ne vještak. Vještak je odgovorio na sve upite postavljene u rješenju pa nije bilo razloga neposredno saslušavati vještaka koji je pisani Nalaz i mišljenje dostavio po pozivu suda, a sud ga ocijenio vrlo stručnim i argumentiranim. Vještak Boris Belunjak, po ocjeni suda, svaki zadatak ispunjava odgovorno, precizno i obrazloženo tako da se prema njegovom obrazloženju i Tablicama koje prilaže s određenim novčanim iznosima može sa sigurnošću utvrditi ono što je predmet spora i što tužitelj tužbom zahtijeva. To su razlozi zbog kojih je sud prihvatio pisani Nalaz i mišljenje i nije pozivao vještaka na dodatna obrazloženja.

34. Iz iskaza tužitelja je sud mogao nedvojbeno utvrditi da je sve uplate za korist tuženika, a po osnovi navedenog kredita, otplaćivao tužitelj putem trajnog naloga pa prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije nije osnovan.

35. Tužitelju navedeni novčani iznosi pripadaju u smislu odredbe članka 1111. ZOO/15, a pripadaju mu i zatezne kamate od dana svake preplate pa do isplate jer je odredbom čl. 1115. ZOO/05 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužitelj preplaćene iznose zahtijevao točno od dana kada ih je preplaćene utvrdio vještak tada mu je sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevao tužitelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati i zatezne kamatu na sve pojedinačne novčane iznose koji su mu priznati prilikom sporazuma o konverziji na dan 23. ožujka 2016. i to od dana svakog preplaćenog iznosa pa sve do onog dana koji je sukladno ZPK/15 utvrđen u tom zakonu, a to je 30. rujna 2015. Naime, iz Tablice broj 4. koja sadržava izračun više plaćenih anuiteta u HRK zbog primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za HRK u otplati kredita na prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za HRK na dane isplate kredita (uz potpuno isključenje utjecaja promjene redovnih kamatnih stopa po svim osnovama) umanjene za iznos priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR (izračunati iznosi prema točki III1 u HRK i EUR) može se utvrditi (Kolona 6 Tablice 4.) da su pojedinačni novčani iznosi po osnovi iskorištene preplate po konverziji, preračunati u EUR bili u iznosima od 21,47 EUR na dan 1. svibnja 2010. pa zaključno u iznosu od 134,62 EUR na dan 1. ožujka 2012. (kolona 5A) i onda na te novčane iznose tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu od svakog dana priznatog iznosa u navedenom razdoblju pa do dana konverzije tj. do 30. rujna 2015. Naime, nakon 1. ožujka 2012., vještak utvrđuje da je prva sveukupna razlika do visine više plaćenih valutnih razlika umanjena za preplatu po konverziji, preračunata iz HRK z EUR bila u iznosu od 92,62 EUR i tužitelj je ovaj iznos zahtijevao od 1. travnja 2012.pa do isplate, kao i preostale novčane iznose, a što znači da na ove novčane iznose nije zahtijevao zateznu kamatu upravo zbog utvrđenog iznosa preplate od 17.020,83 HRK. Zbog tih razloga, tužitelju pripada i zatezna kamata na iznose iskorištene preplate koji su obuhvaćeni u Aneksu Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2016., a u ukupnom iznosu od 2.259,05 EUR, kako je vještak to utvrdio u Tablici 5.A

36. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

37. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora zbroj zatraženih iznosa po navedenim osnovama 5.452,93 EUR tada je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23), opunomoćeniku tužitelja za sastav tužbe priznata nagrada u iznosu od 100 bodova ili 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podneska od 30. siječnja 2025. i 24. ožujka 2026., a u kojima se tužitelj očitovao na pisani odgovor na tužbu i specificirao tužbeni zahtjev tj. u kojem je postavljen konačan tužbeni zahtjev opunomoćeniku tužitelja je priznata nagrada u iznosima od po 200,00 EUR, a za nazočnost pripremnom ročištu od 10. veljače 2025.i raspravi od 29. svibnja 2026. priznata je nagrada u iznosima od po 200,00 EUR.

Za nazočnost raspravi od 19. svibnja 2026., a jer je ista odgođena, opunomoćeniku je priznata nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT) dok je za nazočnost ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude priznata mu je nagrada u iznos od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT). Dakle, ukupan izdatak tužitelja radi zastupanja po opunomćeniku – odvjetniku sud je utvrdio iznosom od 1.200,00 EUR i ovom iznosu je pribrojen trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR pa je ukupno priznati trošak tužitelju utvrđen iznosom od 1.598,17 EUR i to sa zateznom kamatom od donošenja presude pa sve do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu zahtijevao s zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 151 st. 3. ZPP-a.

38. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci

U Požegi, 17. lipnja 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Ivan Dundović, Sv. Terezije 5, [adresa] Požega

2. OD Šavorić & Partneri, Ilica 1A, [adresa] Zagreb