REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-54/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj LSZB (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], s prebivalištem u [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Crikvenica, u Crikvenici, Kralja Tomislava 85a, kojega zastupa službena osoba LS, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Crikvenica, KLASA: UP/I-216-02/26-19/11, URBROJ: 511-09-27-26-1 od 9. siječnja 2026. godine.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/26-19/11, URBROJ: 511-09-27-26- 1 od 9. siječnja 2026., tužitelj je, u svojstvu državljanina treće zemlje (Egipta), protjeran iz Republike Hrvatske, te mu je određena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od šest mjeseci, uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je imao važeću dozvolu za boravak i rad od 28. veljače 2024. do 27. veljače 2025. godine. Onodobni poslodavac odjavio je tužitelja 4. listopada 2024. godine. Od tada tužitelj nema reguliran status u Republici Hrvatskoj, te su time ostvarena obilježja nezakonitog boravka iz članka 183. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima. U veljači 2025. Državni inspektorat zatekao je tužitelja u nezakonitom radu na izgradnji stambenog objekta, za koji prekršaj je tužitelj novčano kažnjen. U odnosu na tužitelja je 26. travnja 2025. raspisana potraga s mjerom priopćiti adresu radi prekršajne odgovornosti – uručenja.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže ukinuti osporavano rješenje tuženika (što Sud tretira kao prijedlog za poništavanje rješenja), podredno uz vraćanje na ponovni postupak. Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je u Republiku Hrvatsku došao radi rada, na temelju zakonito izdane dozvole za boravak i rad. Od sâmog dolaska bio je u izrazito ranjivom položaju stranog radnika bez poznavanja jezika i pravnog sustava, te je postao žrtva višestrukog radnog iskorištavanja i prijevara od strane poslodavaca. Stoga nezakonitosti koje su na teret stavljene tužitelju nisu rezultat njegove volje niti svjesnog postupanja, već su rezultat prijevarnih radnji trećih osoba. Čim je saznao za nepravilnosti, tužitelj je prekidao suradnju s poslodavcima koji su ga dovodili u zabludu, te se obraćao novim poslodavcima i nadležnim tijelima radi legalizacije rada i boravka. U postupku nije utvrđeno da tužitelj predstavlja ikakvu prijetnju javnom poretku, sigurnosti ili zdravlju. Tužitelj je osoba bez financijskih sredstava, bez osiguranog smještaja i zaposlenja, uz obvezu uzdržavanja obitelji u matičnoj državi, te njegov povratak u matičnu zemlju predstavlja realan i individualiziran rizik od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Tuženik iznosi kronologiju tužiteljeva statusa u Republici i navodi, u bitnome, sljedeće. Tužitelj ne osporava da je u Republici Hrvatskoj bio u nezakonitom boravku. Upravni postupak proveden je zakonito, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Osim prekršaja navedenog u osporavanom rješenju, tužitelj je još u četiri navrata prekršajno procesuiran u Hrvatskoj. Povezanost tužitelja s Hrvatskom, u kojoj je boravio kratko, temelji se na radnom odnosu, bez drugih elemenata društvene, obiteljske ili trajne integracije. Reguliranje statusa boravka osobna je obveza stranca, a postojanje radnog odnosa kao privatnopravnog odnosa ne može proizvesti niti nadomjestiti javnopravni status boravka. Evidentno je da je tužitelj bio svjestan da nema reguliran boravak u Hrvatskoj te da u Hrvatskoj radi „na crno“, što je on i sam izjavio u upravnom postupku. Navod prema kojem tužitelj ne predstavlja prijetnju javnom poretku, sigurnosti ili zdravlju ovdje nije relevantan budući da osporavano rješenje nije ni donijeto po toj osnovi.

4. Izvanraspravnim rješenjem od 11. ožujka 2026. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga spora.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 17. lipnja 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Tužitelj je protjeran zbog nezakonitog boravka (članak 190. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25, vezano uz članak 183. stavak 1. toga Zakona). U osporavanom rješenju tuženika citirane su primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o strancima. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

8. Nesporno je da je tužitelj zatečen u nezakonitom boravku. Ključno je u ovome sporu odgovoriti na pitanja je li u odnosu na tužitelja bilo opravdano i razumno primijeniti neku od mjera povratka blažih od protjerivanja, ili iznimno ne primijeniti mjere povratka, odnosno je li tužitelju određena preduga zabrana ulaska i boravka u EGP-u.

9. Sud ne nalazi da individualizirano razmatranje općih i posebnih zaštitnih odredaba iz članaka 182. i 191. Zakona o strancima dovodi u pitanje zakonitost osporavane odluke o protjerivanju tužitelja iz Republike Hrvatske. Nesporno je da u vrijeme donošenja osporavane odluke tuženika tužitelj nije bio maloljetan, niti je ulazio u skupine ranjivih osoba (u smislu članka 182. stavka 2. Zakona o strancima). Ništa u argumentaciji tužitelja ni u sadržaju spisa predmeta upravnog postupka ne upućuje utemeljeno ni na to da kriteriji duljine boravka, starosne dobi, zdravstvenog stanja, obiteljskih i gospodarskih prilika, socijalne i kulturalne integracije u Republici Hrvatskoj i veza državljanina treće zemlje s državom podrijetla, ukazuju na nepravilnost tuženikove odluke. Tuženik je u odgovoru na tužbu valjano elaborirao primjenu navedenih kriterija u predmetnom slučaju. S tim je razlozima, koji su tužitelju poznati te su većim su dijelom prethodno citirani u ovom obrazloženju, Sud suglasan.

10. Do drukčijeg zaključka Suda ne dovodi ni primjena kriterija vezanih uz prosudbu pravnosti protjerivanja razvijenih u konvencijskoj praksi.

10.1. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu D protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (članak 8. Konvencije) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svojem teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo (kada je to osnova protjerivanja), jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

10.2. Povezano s time: tužitelj je u Republici Hrvatskoj boravio kratko; tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je u braku, niti da ima djece; čvrstoća tužiteljeve povezanosti s Hrvatskom nije izražena (u tom pogledu Sud je suglasan s izlaganjem tuženika u odgovoru na tužbu, koje izlaganje je tužitelju poznato).

11. Preostaje razmotriti zakonitost dijela osporavanog rješenja tuženika kojom je određeno trajanje zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj (šest mjeseci).

11.1. Određivanje trajanja navedene zabrane podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS). Pri nespornom određivanju trajanja zabrane u okviru zakonom propisanom raspona, potrebno je razmotriti svrhovitost trajanja zabrane, što uključuje analizu razmjernosti tog dijela odluke tuženika, u kontekstu ustavnog i konvencijskog načela razmjernosti te članka 6. stavka 2. ZUP-a (podnačelo najmanje tegobnosti).

11.2. U okviru propisanog raspona trajanja zabrane od tri mjeseca do pet godina, tužitelju je određena zabrana pri dnu tog raspona. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, elaborirane prethodno u ovom obrazloženju, Sud ne nalazi da je šestomjesečna zabrana ulaska i boravka tužitelja u EGP-u očito nerazmjerna ni nerazumna. Nema, stoga, ni podloge za zaključak da je slobodnu ocjenu u konkretnom slučaju tuženik primijenio protivno svrsi diskrecijske ovlasti koja mu je dana.

11.3. Sud dodatno upućuje i na izneseno u točki 6. izvanraspravnog rješenja od 11. ožujka 2026. godine.

12. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 17. lipnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- LSZB, putem oglasne ploče suda

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj,

Policijskoj postaji Crikvenica, Crikvenica, Kralja Tomislava 85a