Republika Hrvatska
Općinski sud u Požegi
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: P-169/2022-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nemanji Nožiniću, odvjetniku u Novoj Gradišci, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 12. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 17. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju DŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.749,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:
od 07.02.2013. na iznos od 38,77 eura do isplate
od 27.03.2013. na iznos od 58,72 eura do isplate
od 08.04.2013. na iznos od 59,86 eura do isplate
od 09.05.2013. na iznos od 55,97 eura do isplate
od 07.06.2013. na iznos od 54,29 eura do isplate
od 09.07.2013. na iznos od 52,62 eura do isplate
od 09.08.2013. na iznos od 54,22 eura do isplate
od 06.09.2013. na iznos od 54,74 eura do isplate
od 07.10.2013. na iznos od 57,73 eura do isplate
od 08.11.2013. na iznos od 56,40 eura do isplate
od 11.12.2013. na iznos od 58,46 eura do isplate
od 10.01.2014. na iznos od 55,69 eura do isplate
od 07.02.2014. na iznos od 52,31 eura do isplate
od 07.03.2014. na iznos od 52,98 eura do isplate
od 07.04.2014. na iznos od 51,99 eura do isplate
od 09.05.2014. na iznos od 51,28 eura do isplate
od 09.06.2014. na iznos od 51,01 eura do isplate
od 10.07.2014. na iznos od 51,93 eura do isplate
od 07.08.2014. na iznos od 53,06 eura do isplate
od 08.09.2014. na iznos od 54,20 eura do isplate
od 10.10.2014. na iznos od 53,76 eura do isplate
od 07.11.2014. na iznos od 55,26 eura do isplate
od 08.12.2014. na iznos od 56,24 eura do isplate
od 09.01.2015. na iznos od 56,33 eura do isplate
od 09.02.2015. na iznos od 56,46 eura do isplate
od 06.03.2015. na iznos od 56,46 eura do isplate
od 08.04.2015. na iznos od 56,46 eura do isplate
od 07.05.2015 na iznos od 56,46 eura do isplate
od 08.06.2015. na iznos od 56,46 eura do isplate
od 08.07.2015. na iznos od 56,46 eura do isplate
od 06.08.2015. na iznos od 56,46 eura do isplate
od 08.09.2015. na iznos od 56,46 eura do isplate, u roku od 15 dana.
II. U preostalom dijelu tužba i tužbeni zahtjev se odbija za iznos od 2.460,95 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.
III. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.230,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV. Punomoćniku tužitelja odvjetniku Nemanji Nožiniću iz Nove Gradiške odmjerava se naknada troška prijevoza u iznosu od 21,2 eura te će se odmjereni iznos isplatiti na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana.
V. Tužitelju DŠ iz [adresa] odmjerava se naknada troška prijevoza u iznosu od 21,2 eura te će se odmjereni iznos isplatiti na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate u kojoj navodi da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3208118322, kreditna partija: 7103450542 od dana 22. prosinca 2006. godine, koji je solemniziran dana 28. prosinca 2006. godine kod Javnog bilježnika Dražena Zima iz [adresa], pod posl. br. OU- 511/2006, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita je odobren kredit za adaptaciju nekretnine te je isti isplaćen u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.
1.1. U citiranom Ugovoru o kreditu ugovoren je rok otplate kredita u trajanju 10 godina kao i način otplate kredita i to tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 236,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Također u narečenom Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru plaćati u anuitetima iznos kredita od 23.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40%, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Dakle, stranke su između ostalog ugovorile da se korisnik kredita obvezuje kreditoru iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Visina anuiteta utvrđena je u iznosu od 236,42 CHF. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj Ugovora: 3208118322, kreditna partija: 7103450542 od dana 22. prosinca 2006. godine, tužitelj je od tuženika nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope. Zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se i visina anuiteta. Također, ubrzo nakon sklapanja narečenog Ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjena na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze kredita.
1.2. Dana 14. lipnja 2018. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Također, dana 13. lipnja 2014. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu primjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na jednostranom povećanju kamatne stope pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu „Potrošač“ sudjelovao kao prvotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine. Pravomoćnokm presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca travnja 2007. godine do zaključno mjeseca prosinca 2015. godine nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz predemtnog Ugovora o namjenskom kreditu.
1.3. S obzirom na rečeno, tužitelj ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i razdoblja od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od dana 04. travnja 2012. godine kada je tužba radi zaštite kolektivnog interesa podnijeta. Nakom promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog uvećanja kamatne stope u periodu od travnja 2007. godine do zaključno prosinca 2015. godine tužitelj je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu obvezu. Slijedom navedenoga, ukupno preplaćeni iznos prema naprijed navedenom, (s osnova kamata i primijenjene valutne klauzule), a po korištenom kreditu tužitelja kod tuženika od travnja 2007. godine iznosi 42.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 04. travnja 2007. godine pa do konačne isplate, a koji iznos se potražuje ovom tužbom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti. Tuženik navodi u tužbi da se tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3207830436 od 09. 11. 2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 40.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a čiju će visinu odrediti nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
2.1. Tuženik ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tuženik ističe da je zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio dana 7.5.2023. kao što je vidljivo iz povratnice koja je potpisana od strane pun. tužitelja. Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi: 13.1. U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora
- ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev 3 odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev.
2.2.Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.
2.3. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane KŠ, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Stoga tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće, potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
2.4.Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 26. rujna 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 26.9.2016. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi cjelokupno potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14. lipnja 2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13 lipnja.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 26. rujna 2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.
2.5. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 02. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019 donesene u oglednom postupku.
2.6. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporavačinjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.
2.7. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim
2.8. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid ugovor o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2006., efektivnu kamatnu stopu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. informativni sažetak od 30. rujna 2015., pregled otvorenih stavki i prijedlog izmjene o kreditu, dodatak ugovora o kreditu od 29.12.2015., pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Filipa Tolića od 30. travnja 2025.te ostale priloge i podneske spisu. Nadalje je saslušao tužitelja DŠ u svrhu dokazivanja.
4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3208118322, kreditna partija: 7103450542 od dana 22. prosinca 2006. godine, kojim je korisniku kredita odobren kredit za adaptaciju nekretnine te je isti isplaćen u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovoreno je i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40%, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
5. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 29. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.
6. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.
7. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.
7.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.
7.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.
8. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.
9. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 941,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom koje teče na svaki pojedinačni iznos za razdoblje od 15. studenog 2007. do 10. siječnja 2014. pa do isplate, te iznos od 3.268,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos za razdoblje od 19.3.2008. do 8.9.2015. do isplate, sve kako je naznačeno u podnesku tužitelja od 30. svibnja 2025. U istom podnesku tužitelj je naveo da prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka u dijelu koji se odnosi samo na izračun više plaćenog kako po osnovi povećanja kamate tako i po osnovi valutnog utjecaja u utuženom periodu, a osporava utvrđene iznose potplate ukazujući kako su isti pravno irelevantni za ovu parnicu .
10. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
10.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih anuiteta kredita djelomično osnovan do iznosa od 1.749,50 eura.
12. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).
12.1. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.
13. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
14. Tuženik osporava da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača.
15. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koji je sklopio ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.
15.1. Tužitelj DŠ je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio zaposlen kao liječnik, što je i po zanimanju, te nije obavljao dugu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Sredstva kredita su upotrijebljena za adaptaciju kuće u kojoj i danas živi i nije ju nikada iznajmljivao. Djelatnici Zagrebačke bake su došli na liječnički zbor 2006. godine, ne zna točno kada, gdje su im prezentirali kredit u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF kao izrazito povoljan, sa povoljnom kamatom i stabilnom valutom, a djelatnica bake koja im je prezentirala kredit, je bila njegov osobni bankar. Iz navedenog je razloga jedan ugovor o kreditu od ranije konvertirao u CHF, a u konačnici je zaključio i predmetni ugovor o kreditu. Nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, pročitao je ugovor prilikom potpisivanja ali nije stručnjak. Djelatnik banke tuženika nije mu objasnio rizičnosti ugovora u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF, niti mu je objasnio kako se formira kamatna stopa. Njega su pozvali u banku tuženika gdje je potpisao ugovor o konverziji.
16. Sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku obzirom je ugovorna stranka a plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu su vršena u ime i za račun tužitelja i kao takva evidentirana.
17. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
19. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."
20. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.
21. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.
22. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.
23. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.
24. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potom sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.
25. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
26. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kredita nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih strana kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica čega je ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.
27. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
28. Radi utvrđenja postojanja razlike između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita po Ugovoru o kreditu broj 3208118322 od 22. prosinca 2006. od sklapanja ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta pa do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 29. prosinca 2015. provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Filipu Toliću.
28.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 30. travnja 2025. sudski vještak je u tablici 3. izračunao razliku između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope. Navedene razlika se očituje u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po primijenjenom otplatnom planu i kamate u svakom anuitetu po ugovorenom otplatnom planu. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tužene, a sve sukladno prometu po kreditu broj 7103450542 i izračunu konverzije na dan 30.09.2015. god. koji se nalaze u spisu. Sukladno navedenom, promjene kamatnih stopa su bile slijedeće: 5,05%, 5,70%, 6,30%, 5,50% i 5,25%. Iz tablice 3. je vidljivo da prva razlika u iznosu od 59,15 kn nastaje 15.11.2007. godine, jer tužena od 01.10.2007. godine mijenja kamatnu stopu sa 4,40% (početna – ugovorena kamatna stopa) na 5,05%. Ukupan iznos predmetne razlike (pretplate) u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (točnije početka otplate) do 10.01.2014. god. (do primjene zakonske kamate od 3,23%) je 7.096,00 kuna ili 941,82 eura. Kod izračuna razlike u kamatnoj stopi nema tzv. „negativnih razlika“ jer je ista tijekom utuženog razdoblja bila jednaka ili viša od početno ugovorene. U tablici 4. je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja ugovora o kreditu. Tužitelj je na dan 08.09.2015. god. više platio iznos od 24.627,74 kuna ili 3.268,66 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, a sve kako je prikazao u tablici 4. Do navedenog iznosa sam došao na način da sam početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (početni mjesečni anuitet 1.084,67 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. Tužitelj je na dan 08.09.2015. god. ukupno više platio iznos od 31.723,74 kuna ili 4.210,45 eura, kao pretplatu nastalu uslijed promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule (tečaj CHF). Sukladno čl. 5. Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 29. prosinca 2015. god. utvrđena je pretplata u izračunu konverzije u iznosu od 18.542,06 HRK. Ako bi se ukupno utvrđena pretplata u ovom nalazu i mišljenju umanjila za iznos pretplate priznat u izračunu konverzije, onda bi konačna pretplata bila 13.181,68 HRK (31.723,74 HRK – 18.542,06 HRK – 137,68 HRK) ili 1.749,50 EUR (tablica 9.).
29. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
29.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u euro. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.
29.2. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka.
30. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita, kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule (tečaj CHF) u iznosu od 31.723,74 kuna što u eurima iznosi 4.210,45 eura. Tužitelju je u postupku konverzije priznata preplata u iznosu od 18.542,06 kuna pa je razlika više plaćenog iznos od 13.181,68 kuna ili 1.749,50 eura.
31. Tužitelj je u podnesku od 30.svibnja 2025. tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 941,82 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i to za razdoblje od 15. studenog 2007. do 10. siječnja 2014., te potražuje isplatu iznosa od 3.268,66 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i to za razdoblje od 19. ožujka2008. pa do 8. rujna 2015.
31.1. Tuženik se podneskom od 9. srpnja 2025. usprotivio djelomičnom povlačenju kondemnatornog zahtjeva u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi.
32. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.749,50 eura stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 941,82 eura te isplatu iznosa od 3.268,66 eura (ne navodi s koje osnove ) što ukupno iznosi 4.210,45 eura, pri čemu tužitelj od navedenog iznosa nije oduzeo preplatu priznatu u izračunu konverzije od 18.542,06 kuna, ovaj sud nalazi da nije osnovan zahtjev tužitelja preko iznosa od 1.749,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.749,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne preplaćene iznose priznate u konverziji (tablica 9 nalaza i mišljenja), dok ga je u preostalom dijelu odbio.
33. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji ( rješenje Vrhovnog sud Republike Hrvatske br. Rev 1096/2022).
34.Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos priznat u konverziji pa do isplate jer se sukladno članku 1115. ZOO u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava.
35. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.
36. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.
36.1. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu preplaćenog iznosa (s osnova jednostranog uvećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule), a tužba je podnesena sudu 26. rujna 2021.
36.2. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.
36.3. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).
36.4. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).
36.5. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
36.6. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
DIO POVUČEN
36.7. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 26. rujna 2021. a radi se o konvertiranom kreditu, to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.
37. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).
37.1.Obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici, sud je utvrdio postotak u kojemu je svaka od njih uspjela. Tužitelj je ovom postupku uspio u sporu sa 42 % u kojem postotku je sud odmjerio naknadu ukupnih troškova tužitelju. Naime tužitelj je uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u visini 100 % i 42 % sa visinom tužbenog zahtjeva, tako da je odnosu na osnovu i visinu uspio sa 71 %. Tuženik je uspio 58 % sa visinom tužbenog zahtjeva i nije uspio sa osnovom što u konačnici iznosi 29 % pa je od postotka s kojim je uspio tužitelj oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik, tako da je postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna 42 % u kojem postotku je sud odmjerio naknadu ukupnih troškova tužitelju.
37.2. Sud je priznao tužitelju trošak koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima održanima 18. siječnja 2024., 11. ožujka 2026. i 12. svibnja 2026. u iznosu 200,00 eura svako ročište, pristup na ročište za objavu presude u iznosu 100,00 eura i trošak sastava podneska od 16. svibnja 2022., 2. lipnja 2025. i 17. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.875,00 eura. Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 12. siječnja 2023. jer se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- dalje Tarifa, "Narodne novine", broj: 142/12), nije priznao trošak konferencije sa strankom u iznosu od 100,00 eura jer nije dokazao da je ovaj trošak nastao i trošak pribave isprava u iznosu od 100,00 eura jer nije razvidno na što se ovaj trošak odnosi. Sud je nadalje priznao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 102,20 eura.
37.3. S obzirom na uspjeh u parnici tužiteljice od 42 % sud je priznao tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 830,42 eura.
37.4. Sud je priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 400,00 jer je isti trošak potreban bez obzira na uspjeh stranaka u sporu tako da su tužitelju odmjereni i dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.230,42 eura.
38. Punomoćnik tužitelja je zatražio trošak putovanja na relaciji [adresa] za pristup na ročište 12. svibnja 2026 u iznosu od 33,18 eura, za pristup tužitelja na ročište 12. svibnja 2026 u iznosu od 33,18 eura i trošak izbivanja iz pisarnice dana 12. svibnja 2026. (tri sata) u iznosu od 150,00 eura.
38.1. Sutkinja ovlaštena za obavljanje poslova sudske uprave Županijskog suda u Slavonskom Brodu koji je sukladno odredbi članka 2. stavak 1. točka 8. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" broj 67/2018 i 21/2022) neposredno nadležan sud Općinskom sudu u Požegi i Općinskom sudu u Slavonskom Brodu donijela je rješenje broj 31 Su-159/2022-2 od 2. svibnja 2022. kojim je određeno postupanje Općinskog suda u Požegi kao stvarno nadležnog suda u parničnim predmetima Općinskog suda u Slavonskom Brodu uslijed preopterećenosti.
38.2. Sukladno navedenim zakonskim odredbama i ovoj odluci, nadležan za postupanje u ovome parničnom predmetu je Općinski sud u Požegi.
38.3. Sukladno odredbi čl. 11.st.4. Zakona o sudovima (28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) i rješenju Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. 31 Su 159/2022-2 od 2.svibnja 2022. strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret Državnog proračuna u dijelu u kojim su ti troškovi veći od onih koje bi stranka imala da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.
38.4. Sud je našao da je osnovan zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu putnih troškova javnog prijevoza sukladno odredbi 11. stavak 4. Zakona o sudovima na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] radi dolaska na ročište održano dana 12. svibnja 2026 u visini cijene jedne povratne autobusne karate u iznosu 21,2 eura jer cijena jedne povratne autobusne karte iznosi 21,2 eura, a prema cjeniku karata Ariva.com.hr. Isto tako sud nalazi osnovanim trošak pristupa tužitelja DŠ na navedeno ročište u istom iznosu.
38.5. Budući je ovaj parnični predmet iz Općinskog suda u Slavonskom Brodu ustupljen ovome sudu to je opravdan putni trošak dolaska punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno na ročište u ovaj sud i koji takve troškove ne bi imali da je postupak vođen kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški.
38.6. Prema odredbi članka 11. stavak 4. Zakona o sudovima odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, tako da sud u preostalom dijelu ne nalazi osnovanim zahtjev za troškom po ovoj osnovi. Isto tako sud ne nalazi osnovanim trošak izbivanja punomoćnika tužitelja iz pisarnice jer sukladno odredbi čl. 11.st.4. Zakona o sudovima, odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Obzirom putovanje do Općinskog suda u Požegi i natrag do mjesta ureda iznosi najduže dva sata, trošak s ove osnove nije osnovan.
38.7. Obzirom na sve naprijed navedeno, temeljem članka 11. stavak 4. Zakona o sudovima odlučeno je kao u točki IV i V izreke presude.
39. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 17. lipnja 2026.
Sudac:
Anamarija Kovačević Turac
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Odvjetnik Nemanja Nožinić, Nova Gradiška
2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb
