REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4310/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, Josipa Slavenskog 1, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezina punomoćnika te z. punomoćnika tuženika ŠK – odvjetničke vježbenice, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu br. 016- 1772/2005 zaključenog 25.8.2005. između tužitelja EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8.st.2. Ugovora o kreditu br. 016-1772/2005 zaključenog 25.8.2005. između tužitelja EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10.st.1. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 016-1772/2005 zaključen 14.5.2010. između tužitelja EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi:

“Korisnik kredita se obvezuje prije potpisa ovog Aneksa Banci platiti naknadu za promjenu nekretnine u iznosu od 836,14 CHF (osamsto trideset sedam švicarskih franaka i 14/100) u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate i 2000,00 HRK ( dvije tisuće kuna) za skraćenje roka otplate kredita , a sve prije provedbe ovog Aneksa.“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. st. 1 Aneksa br. 2. uz Ugovor o kreditu br. 016-1772/2005 zaključen 21.9.2012. između tužitelja EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da Banka za provedbu Moratorija obračunava naknadu u iznosu od 1,5 % ( jedan i pol posto) na iznos glavnice što iznosi 1.478,71 CHF ( tisuću četiri sto sedamdeset i osam švicarskih franaka i 71/100 ) te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznose kako slijedi:

- 825,96 EUR sa zateznom kamatom od 25.5.2010. do isplate,

-1.206,86 EUR sa zateznom kamatom od 28.9.2012. do isplate,

- 66,36 EUR sa zateznom kamatom od 20.12.2013. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31.7.2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se predlaže utvrditi da sve kasnije izmjene odredaba ugovora pobliže opisanih u stavcima I., II., III. i IV. izreke presude ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stranaka, kao i dio zahtjeva kojim se predlaže utvrditi ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu br. 016-1772/2005 zaključenog 25.8.2005. između tužitelja EK iz [adresa], E [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe.".

VII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužitelju EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.354,21 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17.6.2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24.6.205. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 25.8.2005. ugovor na iznos 120.000,00 CHF, potom 14.5.2010. Aneks br.1. prema kojem je tuženik, u skladu s čl.10.st.1., njemu naplatio naknadu za promjenu nekretnine i naknadu za skraćenje roka otplate kredita u ukupnom iznosu 825,96 EUR te 21.9.2012. Aneks br.2. prema kojem je tuženik, na temelju čl.5.st.1., naplatio naknadu za provedbu moratorija u iznosu 1,5% na iznos glavnice, što je iznosilo1.206,86 EUR, a on je, u konačnici, 10. prosinca 2013. izvršio prijevremenu otplatu kredita za što je tuženik, pozivom na čl.8.st.2. ugovora o kreditu od 25.8.2005., zaračunao tzv. izlaznu naknadu u iznosu 66,36 EUR, pa kako se radi o tipiziranim odredbama ugovora koje je sastavio tuženik, o njima se nije posebno pregovaralo, nisu razumljive prosječnom potrošaču i visina naknada je ostavljena na dispoziciji tuženika, a realizacija onog što je ugovoreno Aneksom je uvjetovano plaćanjem naknada, to tužitelj predlaže, pozivom na čl. 81. i čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP/03) u vezi s čl. 322.st.1.., čl.1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05), odlučiti kao u stavcima I. do V. izreke presude odnosno prihvatiti i dio tužbenog zahtjeva sadržaja pobliže opisanog u stavku VI. izreke presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare i navodi da su sporne odredba u potpunosti jasne, lako razumljive, uočljive i odredive, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati jesu li poštene, da je naknada za prijevremenu otplatu uobičajena praksa u bankarskom poslovanju i nije bila zabranjena, da se ugovaranjem te naknade izbjegava utvrđivanje stvarnog nastalog troška / štete u slučaju da se izmijeni rok dospijeća i način otplate odnosno kredit učini dospjelim u cijelosti ili djelomično, jer bi utvrđivanje iznosa stvarnog troška / štete iziskivalo dodatan nerazmjeran trošak, da on, kao kreditor, sredstva koja isplaćuje osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom, ali, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta, a isto tako uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta, pa je sredstva prisiljen položiti i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta odnosno sve i da može plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita nema mogućnost sredstva plasirati pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom kreditu, dakle, trpi štetu kao razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima, slijedom čega nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača, da prilikom odobravanja promjena uvjeta kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu i isti, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu kredita, da ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a okolnost što je to redovni posao njegovih zaposlenika ne umanjuje njegovo pravo niti sporne odredbe čini ništetnim te da je tužitelj mogao slobodno odabrati te sklopiti ili ne sklopiti Anekse ugovora sa spornim naknadama. Također osporava zatraženi tijek kamatama i navodi da je ugovor u cijelosti izvršen pa se ne može isticati ništetnost ako se radi o zabrani manjeg značaja.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu s Aneksima, potvrde javnog bilježnika, prepisku stranaka, pregled prometa i Odluku o naknadama za usluge prednika tuženika te saslušao tužitelja.

3.1. Sud nije posebno razmatrao i cijenio Odluku tuženika o naknadama za usluge od 19.11.2018. po pitanju prijevremene otplate jer ista nije bila na snazi 19.12.2013. kada je tužitelju ta naknada naplaćena, a samim time nije razmatrana niti simulacija nedospjele kamate jer se odnosi na razdoblje od 2016. do 2024.

3.2. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi u pretežnom dijelu osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 25.8.2005. ugovor o stambenom kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u kunskoj protuvrijednosti 120.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja u svrhu kupnje stana (čl.2.), uz rok vraćanja do 30.9.2035. u mjesečnim anuitetima od 572,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno plaćanja (čl.3.) i promjenjivu kamatnu stopu (čl.6.), time da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te i druge eventualno nastale nuzgredne troškove (čl.5.) i ima pravo izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke (čl.8.), a radi osiguranja kredita - tražbine zasniva se založno pravo, polica osiguranja nekretnine protiv rizika, izjave o zapljeni plaće i zadužnica (čl.9. i 10.),

-da je javni bilježnik sudionicima gore navedenog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 14.5.2010. Aneks 1 ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u kojem se u čl.2. navodi da se mijenja nekretnina kao instrument osiguranja i skraćuje rok otplate kredita, dok je u čl.10. propisana obveza tužitelja prije potpisa Aneksa platiti naknadu za promjenu nekretnine u iznosu 836,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate i 2.000,00 kn za skraćenje roka otplate, sve prije provedbe Aneksa,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 21.9.2012. Aneks 2 ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u kojem se, u čl.5., navodi obveza tužitelja platiti naknadu za provedbu moratorija u iznosu 1,5% na glavnicu kredita, što iznosi 1.478,71 CHF, za koji iznos se uvećava glavnica kredita, a javni je bilježnik sudionicima gore navedenog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 11.1.2016. Aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane kojim je izvršena konverzija,

-da je tužitelju 9.9.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 7.235,40 kn, naknada za trošak odobrenja aneksa u iznosu 6.223,35 kn je naplaćena 24.5.2010., trošak odobrenja moratorija u iznosu 9.093,13 kn je 27.9.2012. pripisan glavnici, a 19.12.2013. je naplaćena i naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu 500,00 kn,

-da su Odlukom o naknadama za usluge prednika tuženika od 18.7.2005. propisane vrste i visina naknade za određene usluge, pa tako i kredite pod B 4.1. do B.4.19. u postocima od glavnice, osim opomene, obrazaca, izdavanja potvrda, izvoda i otkaz za koje je naknada navedena u nominalnom iznosu.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, kao bitno proizlazi da je sve ugovore sastavila banka i bili su šprancirani, da je dizao kredit u CHF jer je tada to bilo jedino moguće, da mu je po pitanju troškova iz čl.5. ugovora od 25.8.2005. rečeno da mora platiti solemnizaciju, a za nešto drugo nije ništa specificirano, niti su dane formule kojih bi se mogao držati za neke druge moguće troškove, da po pitanju naknade za prijevremenu otplatu u čl. 8 tog ugovora nije znao koji će to iznos biti, niti su mu predočeni kriteriji po kojima se iznos te naknade utvrđuje, da je, po pitanju čl.10.st.1. Aneksa od 14.5.2010., trebalo skidati založno pravo sa nekretnine na kojoj bilo te prebaciti na drugu nekretninu u kojoj živi, i nije mu objašnjeno koji je to kriterij za utvrđivanje iznosa naknade za promjenu nekretnine, odnosno zašto se plaća baš u iznosu koji je tamo naveden, da je siguran da se pokušao cjenkati odnosno platiti manje, ali to jednostavno nije bilo moguće, takva je bila politika banke, a isto se odnosilo i na naknadu u svezi skraćenja roka otplate, da je kod čl.5.st.1. ugovora od 21.9.2012. banka samo odredila koji je to postotak, a on je morao dobiti moratorij s obzirom na financijsku situaciju i tom prilikom mu nije rečeno zašto se ta naknada plaća, odnosno na koji način je banka i po kojim kriterijima odredila naknadu u iznosu od 1,5%, da je sve bilo po sistemu uzmi ili ostavi, ništa nije mogao uspješno pregovarati, da je kredit podigao za kupnju stana u kojem živi s obitelji, da ugovore nije posebno iščitavao ugovore, postupao je u dobroj vjeri da će banka sve to pregledati, a on nije ekonomist po struci, nema iskustva u bankarskom sektoru i to mu je bio prvi ugovor o kreditu koji sam potpisivao te da tijekom otplate kredita nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo, već je bio zaposlen u javnom poduzeću.

6.1. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se kao dokaz u postupku pročitaju izjave GK i CK (l.116. i 159. spisa), koje osobe nisu sudjelovale u postupku obrade i sklapanja kredita, jer nalazi da iskazivanje zaposlenika na okolnost općih procedura tuženika pri sklapanju ugovora odnosno na okolnost upravljanja likvidnošću, devizne pozicije banke, knjigovodstvene evidencije ugovora, angažmana zaposlenika u svezi prijevremenih otplata kredita i sl., po svojoj dokaznoj snazi nije prikladno za utvrđivanje obavijesti dane konkretnom potrošaču.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim odredbama, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija tih odredbi, koje su očito standardne, proizlazi da se o njihovu sadržaju nije pojedinačno pregovaralo (osim u dijelu iz čl.5. ugovora od 25.8.2005. koji se odnosi na trošak javnobilježničke i sudske pristojbe), to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju spornih odredbi iz stavka I. do IV. izreke presude odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženika, kojim bi bila određena visina tih naknada, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), već je dano ovlaštenje predniku tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takve naknade. Naime, u Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika od 18.7.2005. propisane su vrste i visina naknade za određene usluge, pa tako i one koje su ovdje predmetom spora i to u postocima od glavnice. Navedeno upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita očito plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje bi prednik tuženik mogao imati, niti je moguće zaključiti, kako to tuženik tvrdi, da bi na njegovoj strani doista nastala šteta u tamo određenom iznosu.

7.2. Nadalje, iz formulacija odredbe čl.5. ugovora od 25.8.2005. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove." te čl. 8.st.2. istog ugovora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke." nije moguće izvesti zaključak o naravi i posljedicama sporne odredbe odnosno visini obveze, već samo uopćeno saznanje o postojanju izvjesne/ih obveza plaćanja naknada/troškova.

7.3. Ukoliko se pak zaključi da je u pitanju razumljiva i određena odredba čl. 10.st.1. Aneksa od 14.5.2010. jer se navodi iznos naknade za promjenu nekretnine i skraćenje roka otplate kredita te u čl. 5. st. 1 Aneksa br. 2. ugovora od 21.9.2012. obveza plaćanja naknade za provedbu moratorija u iznosu od 1,5 % na iznos glavnice što iznosi 1.478,71 CHF, može se eventualno zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tim odredbama, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz tih odredbi za njega proizlaze, međutim, to ne znači da su te odredbe poštene.

7.4. Sud je, prilikom ocjene jesu li odredbe u toč. 7.2. i 7.3. obrazloženja presude poštene, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da te odredbe ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate te usluge / troška, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

7.4.1. Navedeno se posebno odnosi na odredbu iz čl.5. ugovora od 25.8.2005. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove." te čl. 8.st.2. istog ugovora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke", jer ne samo da nisu dovoljno razumljive i određene, već i daju ovlaštenje kreditoru da sam donese odluku o visini tih naknada, što nikako ne može uputiti na zaključak da bi takve odredbe bile poštene.

8. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da značajna neravnoteža ne proizlazi samo iz visine iznosa spornih naknada, već i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena, a u konkretnom slučaju odredbe iz toč.7.2. i 7.3. obrazloženja presude odnosno stavka I. do IV. izreke presude ne sadrže pobliže objašnjenje visine i svrhe naknade odnosno relacije odnosa između visine i zauzvrat pruženih usluga.

8.1. Činjenica jest da odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91) i ZOO/05 nisu zabranjivale ugovaranje spornih naknada, međutim, valja zaključiti da su iste nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Osim toga, odredba o tzv. izlaznoj naknadi, kako je formulirana u čl.8.st.2. ugovora od 25.8.2005., daje ovlaštenje predniku tuženiku da sam donese odluku o visini te naknade i obvezuje korisnika kredita da ju plati, pa kako se tom odredbom, u biti, nadoknađuje dio kamate koju je tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja, što je protivno odredbi čl.1068.st.4. ZOO/91 (sada čl.1024.st.4. ZOO/05) i nema dokaza da bi tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio kakvu štetu, to sud nalazi da je i ta odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

8.2. S obzirom da sporne odredbe o naknadama ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz te naknade odnosno pojašnjenje o relaciji odnosa između visine istih i zauzvrat pruženih usluga, a sud ne nalazi da bi takav trošak ili usluga koja se pruža u zamjenu za sporne naknade bili sami po sebi razumljivi, to nema mjesta zaključku da bi tuženik dokazao visinu i opravdanost tih troškova odnosno sud nalazi da je nastala znatnija neravnoteža na štetu tužitelja, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

9. Dakle, prednik tuženika, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporne ugovore kao tipske, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo prednika tuženika je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je prednik tuženika bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbi o naknadi na ime moratorija te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

10. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženika odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim odredbama iz toč.7.2. i 7.3. obrazloženja presude nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženika s tim u svezi i plaćanju te naknade, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su sporne odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl. 81. i čl.87.st.1. ZZP/03 odnosno čl.96. i čl.102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13) u vezi s čl.11.-12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103.-104. ZOO/91, što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322. -323. ZOO/05 te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavcima I. do IV. izreke presude.

10.1. Dio tužbenog zahtjeva sadržaja pobliže opisanog u stavku VI. izreke presude, a kojim se predlaže utvrditi da sve kasnije izmjene odredaba ugovora pobliže opisanih u stavcima I. do IV. izreke presude ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stranaka valjalo je odbiti kao neosnovan jer nema dokaza da bi kasnije izmjene i nastale.

10.2. Također je valjalo odbiti i dio zahtjeva kojim se predlaže utvrditi ništetnom odredba sadržana u čl. 5. ugovora o kreditu od 25.8.2005. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe.". Naime, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je znao da će platiti solemnizaciju, iz čl.9. i čl.10. tog ugovora proizlazi da se radi osiguranja kredita - tražbine zasniva založno pravo (u svezi koje se plaća sudska pristojba), a iz potvrde javnog bilježnika proizlazi da su plaćene pristojbe i naknada, pa nema mjesta zaključku da se radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi.

11. Također valja istaći da okolnost što je ugovor ispunjen sama po sebi ne otklanja pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1.ZOO/05, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku, kako to tuženik smatra, da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

12. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. odnosno 31.1.2022.).

12.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz čl.104.ZOO/91 odnosno čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

13. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbama pobliže opisanih u stavu I. do IV. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku V. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO/05.

14. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.5. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 27.10.2025. i 21.1.2026. te pristup na ročišta 14.1.2026. i 7.5.2026. po 200,00 EUR uz pdv u iznosu 250,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,72 EUR i presudu u iznosu 70,49 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.354,21 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka