Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-99/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja Decime d.o.o., Makarska, Glazbarska 2, OIB: 02507595392, kojeg zastupa opunomoćenik Dario Lalić, odvjetnik u Makarskoj, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43, radi poreznog nadzora, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471- 02/25-01/192, ur.broj: 513-04-25-2 od 31. listopada 2025. i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Split, klasa: UP/I-471-02/2022-01/246, ur.broj: 513-07-17-25-26 od 15. svibnja 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-471-02/25-01/192, ur.broj: 513-04-25-2 od 31. listopada 2025. odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Split, klasa: UP/I-471-02/2022-01/246, ur.broj: 513- 07-17-25-26 od 15. svibnja 2025. Rješenjem prvostupanjskog poreznog tijela tužitelj je obvezan na plaćanje poreza na dodanu vrijednost i poreza na potrošnju za razdoblja od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. i od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. te su mu obračunate zatezne kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza .

2. Tužitelj pobija zakonitost drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda pravila postupka. Smatra da je porezna osnovica nezakonito utvrđena metodom prosječne marže, što je protivno temeljnim pravilima obračuna poreza na dodanu vrijednost u ugostiteljstvu. Naime, porezna se osnovica utvrđuje prema prodajnoj cijeni isporučenog dobra ili usluge koju je kupac platio ili treba platiti, neovisno o visini marže koju porezni obveznik ostvaruje. U konkretnom je slučaju procjena obavljena isključivo na temelju prosječne marže izračunate za ograničeni uzorak artikala bez stvarne povezanosti tog uzorka s ukupnim prometom i poslovanjem tužitelja. Tako izvedena „procjena“ predstavlja puko nagađanje na štetu tužitelja, što je suprotno načelu materijalne istine u poreznom postupku. Tužitelj pritom ističe da posluje u ugostiteljskoj djelatnosti koju obilježava izražena sezonalnost te znatne varijacije prometa tijekom godine. Na promet utječu brojni specifični čimbenici (npr. turistička sezona u ljetnim mjesecima, povećani troškovi poslovanja izvan sezone, kvarenje robe s ograničenim rokom trajanja, i sl.). Međutim, porezna tijela takve okolnosti nisu uzela u obzir. Naime, novo prvostupanjsko rješenje od 15. svibnja 2025. ponovno se u bitnome oslanja na istu (potpuno pogrešnu) metodologiju procjene, bez stvarnog uvažavanja specifičnih okolnosti poslovanja tužitelja. Takvim postupanjem porezno tijelo je zanemarilo obvezna uputstva drugostupanjskog tijela.

3. Nadalje, tužitelj navodi kako je od njega zahtijevano dostavljanje određene poslovne dokumentacije (koju porezno tijelo smatra nužnom za provjeru prometa), a koju objektivno nije mogao predočiti zbog tehničkih razloga. Međutim, tvrdi da je dostavio sve raspoložive i relevantne podatke koje je porezno tijelo zatražilo, u okviru svojih mogućnosti, uključujući objedinjenu dokumentaciju za obje svoje poslovne jedinice (zalogajnicu i pizzeriju). Obje jedinice posluju u okviru iste pravne osobe te podliježu jedinstvenoj evidenciji i jedinstvenoj poreznoj prijavi sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost pa je tužitelj dokumentaciju vodio i predao objedinjeno za cjelokupno poslovanje obje poslovne jedinice.

4. Tužitelj predlaže da se sasluša njegov zakonski zastupnik i da se provede vještačenje po vještaku financijske struke te da Sud poništi osporavana rješenja i obveže tuženika da mu nadoknadi troškove upravnog spora.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju njegova rješenja te je predložio da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

6. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., 39/26. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. U sporu je rasprava održana 26. svibnja 2026. uz nazočnost zamjenika opunomoćenika tužitelja IR, odvjetničkog vježbenika u Jelene Šarić Vrdoljak, odvjetnice u Splitu.

8. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

9. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

10. Sud nije smatrao potrebnim izvesti dokaze koje je u tužbi predložio tužitelj ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

11. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Prema članku 92. stavku 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20.), ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti . Stavkom 2. točkom 1. propisano je da će porezno tijelo procijeniti poreznu osnovicu ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditi prema poreznim zakonima. Sukladno stavku 5., porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih iz stavaka 3. i 4. koristiti za procjenu porezne osnovice.

13. Prema članku 83. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20.), porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu osigurati sve potrebne podatke koji omogućuju ispravno i pravodobno obračunavanje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost. Sukladno članku 85. stavku 8., ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese prijavu PDV-a ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava može procijeniti ili utvrditi poreznu obvezu.

14. Člankom 22. Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, 115/16., 101/17.), porez za potrošnju plaća se na potrošnju alkoholnih pića (vinjak, rakiju i žestoka pića), prirodnih vina, specijalnih vina, piva i bezalkoholnih pića u ugostiteljskim objektima. Sukladno članku 23. stavcima 1. i 2., obveznik je pravna i fizička osoba koja pruža ugostiteljske usluge, dok osnovicu poreza čini prodajna cijena pića koje se proda u ugostiteljskim objektima, a u koju nije uključen porez na dodanu vrijednost. Prema članku 24., porez na potrošnju plaća se po stopi do 3% te predstavlja prihod jedinice lokalne samouprave na području koje je obavljena prodaja pića.

15. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden nadzor obračunavanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na potrošnju za razdoblja od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. te od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: UP/I-471-02/22-01/246, ur.broj: 513-07-17-25-22 od 24. travnja 2025. Porezno je tijelo utvrdilo, uvidom u podatke iskazane u knjigovodstvenoj dokumentaciji tužitelja, da prihodi za 2019. godinu iznose 2.232.176,01 HRK, dok je nabavna vrijednost prodane robe iskazana u iznosu od ukupno 1.059.426,43 HRK, iz čega proizlazi da je ostvarena marža od 210,70 %. Za 2020. godinu iskazani su prihodi od prodane robe u iznosu od 1.167.496,97 HRK, dok je nabavna vrijednost iskazana u iznosu od 516.972,32 HRK, iz čega proizlazi marža od 225,83 %. Međutim, kako tužitelj nije predočio evidenciju o nabavi i utrošku reprodukcijskog i potrošnog materijala, pića i napitaka, kao i normative utroška namirnica za pojedina jela i inventurne liste, porezno tijelo nije prihvatilo maržu koja proizlazi iz podataka iskazanih u knjigovodstvenoj dokumentaciji, već je obavilo procjenu porezne osnovice.

16. Sud nalazi da tužitelj svojim prigovorima u ovom upravnom sporu nije doveo u sumnju pravilnost procjene neiskazanog iznosa porezne osnovice od ugostiteljske djelatnosti u promatranom razdoblju, pri čemu je porezno tijelo u svom rješenju detaljno obrazložilo postupak procjene, kao i mjerila koja je za procjenu koristilo.

17. Porezna su tijela pravilno utvrdila da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za procjenu osnovice poreza na dodanu vrijednost i poreza na potrošnju sukladno gore citiranim zakonskim odredbama, a s obzirom na to da tužitelj tijekom postupka poreznog nadzora nije predočio svu poslovnu i knjigovodstvenu dokumentaciju koju je dužan voditi sukladno poreznim zakonima te je u svojoj izjavi od 20. ožujka 2025. u postupku poreznog nadzora iskazao kako nije u mogućnosti dostaviti gore navedenu dokumentaciju. Nadalje, Sud smatra da u konkretnom slučaju, zbog načina na koji je procjena obavljena, tužitelj nije doveden u nepovoljan položaj, a s obzirom na to da je procjena porezne osnovice utemeljena na marži koju je porezno tijelo utvrdilo prema uzorcima artikala koje je dostavio tužitelj.

18. Naime, porezno tijelo nije prihvatilo maržu u iznosu koji proizlazi iz podataka iskazanih u knjigovodstvenoj dokumentaciji jer tužitelj nije predočio poslovnu dokumentaciju kojom bi opravdao iskazanu nabavnu vrijednost prodane robe. Stoga je od tužitelja zatraženo da sam, prema vlastitom iskustvu, a uzimajući u obzir najčešće konzumirana jela i pića, odabere 20 artikala za koje će navesti nabavnu vrijednost po normativu. Upravo na tako utvrđenom uzorku artikala, koje je dostavio tužitelj, utvrđena je marža koju je porezno tijelo primijenilo kod procjene porezne osnovice.

19. Za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. tužitelj je dostavio uzorak od 20 artikala pića za zalogajnicu Timun te za pizzeriju Decima, kao i uzorak od 18 jela, za koja je iskazao nabavnu vrijednost po normativu. Na temelju tog uzorka utvrđena je prosječna marža za piće od 302,41 % i prosječna marža za hranu od 192,09 % te je za 2019. godinu utvrđena ukupna prosječna marža od 247,25 %.

20. Za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. tužitelj je dostavio uzorak od 23 artikla pića za zalogajnicu Timun te za pizzeriju Decima, kao i uzorak od 14 jela, za koja je iskazao nabavnu vrijednost po normativu. Na temelju tog uzorka utvrđena je prosječna marža za piće od 299,62 % i prosječna marža za hranu od 197,09 % te je za 2020. godinu utvrđena ukupna prosječna marža od 248,32 %.

21. Na temelju razlike između marže koja proizlazi iz odnosa iskazanog prihoda i troška nabavne cijene prodanih proizvoda prema knjigovodstvenoj dokumentaciji te marže koja je utvrđena poreznim nadzorom, porezno je tijelo utvrdilo neiskazanu poreznu osnovicu od ugostiteljskih usluga za 2019. godinu u iznosu od 387.255,84 HRK, a za 2020. godinu u iznosu od 116.248,70 HRK. Na navedene osnovice porezno je tijelo obračunalo porez na dodanu vrijednost, kao i porez na potrošnju, a u skladu s postotkom učešća robe koja se oporezuje porezom na potrošnju u ukupnim prihodima koje je tužitelj iskazao u poslovnoj dokumentaciji.

22. Dakle, neiskazane porezne osnovice od ugostiteljskih usluga za 2019. i 2020. godinu utvrđene su procjenom poreznog tijela na temelju marže koja je utvrđena kao odnos između iznosa prihoda od prodaje koje je tužitelj sam iskazao u knjigovodstvenoj dokumentaciji i iznosa nabavne vrijednosti koju je također tužitelj sam iskazao za artikle prema njegovu odabiru. Pritom se radi o dovoljno velikim uzorcima proizvoda hrane i pića koji su najviše zastupljeni u prodaji, zbog čega ih se može smatrati reprezentativnima, i koje je odabrao sam tužitelj prema vlastitom iskustvu. Stoga Sud nije uvažio tužiteljeve prigovore da porezna tijela, prilikom procjene porezne osnovice, nisu uzela u obzir sve posebne okolnosti njegova poslovanja u ugostiteljstvu.

23. Prema navedenom, Sud nalazi da osporavanim rješenjima u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani i nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.

24. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS -a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 17. lipnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke i odluke o troškovima upravnog spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.