Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1847/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja HO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, nakon zaključene glavne rasprave 28. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, radi utvrđenja ništetnosti i isplate te objavljene 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9015488068 sklopljenog 9. studenog 2010.g. između Privredne banke Zagreb d.d. te HO kao Korisnika kredita, GO, VO i HOO kao Solidarnih dužnika te GO i VO kao Založnih dužnika uz Sudionika SO, sadržane:

- u članku 13 toč. 3. Ugovora pod naslovom Završne odredbe kojom je navedeno da se Korisnik kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita obvezuje platiti Banci naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 929,05 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 23. studenog 2010.g. pa do isplate;

po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 901,55 EUR zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 14. studenoga 2024. navodi da je je dana 9. studenoga 2010. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 9015488068 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u eurima.

Visina odobrenog kredita iznosila je 128.000,00 u EUR. Radi se o potrošačkom stambenom kreditu, za kupnju nekretnine – stana/obiteljske kuće s rokom otplate od 252 mjeseca.

Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 2. točka 1. pod Naslovom: „Namjena kredita“ ugovorio kako korisnik kredita, ovdje tužitelj, sklapa ugovor radi kupnje stambene nekretnine i za plaćanje naknade iz točke 13.3. Ugovora.

U točki 13.3. Ugovora tuženik je ugovorio kako korisnik kredita, ovdje tužitelj, se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

Riječ je, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

Tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

U konkretnom slučaju, članak 13. točka 3. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu.

Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača.

I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja.

Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita.

Tužitelj se poziva na niz presuda Europskog suda u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te na odredbu čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja u ovoj pravnoj stvari te osporava osnovanost potraživanja tužitelja.

Također prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 960,62 EUR, dok je tužitelj u tužbi naznačio VPS od 1.500,00 EUR.

Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., H, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.

Neosnovanost tužbenog zahtjeva da proizlazi iz sljedećih razloga:

- nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno;

- sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna;

- naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana;

- tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužitelj nije dokazao da je bio potrošač;

- nema stjecanja bez osnove

- nema neravnoteže u pravima i obvezama strana;

- nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog;

Predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu mu prouzročenog parničnog troška.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu te je saslušan tužitelj.

4. Tužitelj iskazuje da je kuhar i u vrijeme podizanja kredita 2010. bio je zaposlen na tom radnom mjestu u jednom ugostiteljskom objektu. Kroz cijeli period od sklapanja ugovora do otplate nikada da nije imao vlastiti obrt niti bio vlasnik trgovačkog društva već da je radio cijelo vrijeme kod različitih poslodavaca. Od sklapanja ugovora pa do danas još uvijek da je u braku, a ovaj kredit je bio za rješenje njihovog stambenog pitanja. Kredit da je otplaćivao osobno i to iz svoje plaće. S bankom da nije mogao pregovarati u vezi naplate ove ulazne naknade na način da ona iznosi manje ili da se ne naplati. Naknada da mu je naplaćena iz kredita i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi.

5. U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao da je potrošač budući se radi o kupnji nekretnine za stanovanje.

Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

Naime, u naprijed navedenoj presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbi čl. 81. ZZP-a koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama.

U konkretnom slučaju, odredba čl. 13. toč. 3. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita.

Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača.

Stoga naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja.

Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi nedefiniranih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita.

Upravo je presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020.g. utvrđeno je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi.

Upravo se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada.

Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, odlučeno je:

Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos.

Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio:

„Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“.

„Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.““

Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi:

a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti;

b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu;

c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita!

Za naglasiti je kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Nadalje, ulazna naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Navedena odredba je ništetna i temeljem čl. 270. ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunavati.

Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, što čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu.

Među strankama je nesporno da je tuženik tužitelju 22. studenoga 2010. naplatio ulaznu naknadu u visini u iznosu od 7.000,00 HRK odnosno 929,05 EUR.

6. Tuženik osnovano ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena previsoko. Naime, tužitelj u točci I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, dakle postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev i u toč. II. kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 929,05 EUR.

Naime, kada je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva, istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu, taj deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koji u konkretnom slučaju iznosi 929,05 EUR, (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama: broj Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2013. i dr.).

7. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020).

Takvo stajalište izneseno je i u odluci Suda EU u predmetu C-484/21, donesenoj 25.04.2024.g., po kojem zastara počinje teći datumom pravomoćnosti presude u individualnom sporu kojom je određena ugovorna odredba utvrđena ništetnom.

Tužba je podnesena 14. studenoga 2024., tj. unutar zastarnog roka od pet godina.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te odlučio kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

9. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe iznos od 150,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 25. travnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR, pristup ročištima 6. svibnja 2026. i 28. svibnja 2026. svaki u iznosu od 150,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 175,00 EUR, pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 EUR tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 901,55 EUR.

U Rijeci, 17. lipnja 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika