Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-653/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5142/2022 od 20. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5142/2022 od 20. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 198-50-3609370 sklopljenog između tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dana 11.08.2006.g a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati novčani iznos od 3.101,15 € / 23.365,59 kn, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

1,83 € / 13,83 kn od 01.09. 2009.g. do isplate,

11,77 € / 88,71 kn od 01.10. 2009.g. do isplate,

9,91 € / 74,66 kn od 01.11. 2009.g. do isplate,

13,41 € / 101,02 kn od 01.12. 2009.g. do isplate,

16,21 € / 122,15 kn od 01.01.2010.g. do isplate,

20,20 € / 152,21 kn od 01.02.2010.g. do isplate,

19,29 € / 145,32 kn od 01.03.2010.g. do isplate,

24,70 € / 186,11 kn od 01.04.2010.g. do isplate,

23,67 € / 178,37 kn od 01.05.2010.g. do isplate,

25,68 € / 193,45 kn od 01.06.2010.g. do isplate,

43,00 € / 324,01 kn od 01.07.2010.g. do isplate,

39,44 € / 297,13 kn od 01.08.2010.g. do isplate,

50,33 € / 379,24 kn od 01.09.2010.g. do isplate,

46,57 € / 350,87 kn od 01.10.2010.g. do isplate,

40,51 € / 305,24 kn od 01.11.2010.g. do isplate,

53,29 € / 401,51 kn od 01.12.2010.g. do isplate,

69,55 € / 523,99 kn od 01.01.2011.g. do isplate,

58,04 € / 437,27 kn od 01.02.2011.g. do isplate,

62,07 € / 467,68 kn od 01.03.2011.g. do isplate,

56,94 € / 429,00 kn od 01.04.2011.g. do isplate,

57,86 € / 435,95 kn od 01.05.2011.g. do isplate,

79,65 € / 600,13 kn od 01.06.2011.g. do isplate,

81,77 € / 616,13 kn od 01.07.2011.g. do isplate,

99,98 € / 753,30 kn od 01.08.2011.g. do isplate,

90,63 € / 682,84 kn od 01.09.2011.g. do isplate,

80,39 € / 605,70 kn od 01.10.2011.g. do isplate,

79,29 € / 597,43 kn od 01.11.2011.g. do isplate,

78,50 € / 591,49 kn od 01.12.2011.g. do isplate,

83,39 € / 628,28 kn od 01.01.2012.g. do isplate,

87,64 € / 660,36 kn od 01.02.2012.g. do isplate,

88,21 € / 664,65 kn od 01.03.2012.g. do isplate,

85,27 € / 642,46 kn od 01.04.2012.g. do isplate,

87,26 € / 657,44 kn od 01.05.2012.g. do isplate,

88,62 € / 667,69 kn od 01.06.2012.g. do isplate,

86,33 € / 650,45 kn od 01.07.2012.g. do isplate,

86,93 € / 654,99 kn od 01.08.2012.g. do isplate,

85,22 € / 642,06 kn od 01.09.2012.g. do isplate,

81,51 € / 614,12 kn od 01.10.2012.g. do isplate,

85,46 € / 643,90 kn od 01.11.2012.g. do isplate,

87,36 € / 658,19 kn od 01.12.2012.g. do isplate,

86,03 € / 648,17 kn od 01.01. 2013.g. do isplate,

78,57 € / 591,99 kn od 01.02. 2013.g. do isplate,

84,91 € / 639,72 kn od 01.03. 2013.g. do isplate,

85,46 € / 643,89 kn od 01.04. 2013.g. do isplate,

82,98 € / 625,18 kn od 01.05. 2013.g. do isplate,

75,25 € / 567,00 kn od 01.06. 2013.g. do isplate,

75,06 € / 565,52 kn od 01.07. 2013.g. do isplate,

76,95 € / 579,81 kn od 01.08. 2013.g. do isplate,

79,99 € / 602,72 kn od 01.09. 2013.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.221,63 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana".

2. Protiv naprijed navedene presude pravovremeno je žalbu podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23., 146/25. – u nastavku teksta ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika dostavljena je na očitovanje tužiteljici, a tužiteljica nije dostavila očitovanje na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrže jasne, neproturječne i dostatne razloge, razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Obrazloženje pobijane odluke sačinjeno je u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Naime, iz obrazloženja presude razvidno je koje je dokaze sud proveo, što je iz kojeg dokaza utvrdio, a također razvidne su i činjenice koje među strankama nisu sporne kao i činjenice koje su među strankama sporne. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli kao i zahtjev za isplatom iznosa više plaćenog temeljem ništetne odredbe zbog valutne klauzule.

7. Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:

- da je između tužiteljice i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 198-50-3609370 od 11. kolovoza 2006. ( nastavno: Ugovor o kreditu);

- da je ugovor o kreditu zaključen na iznos od 27.674,07 CHF u protuvrijednosti u kunama;

- da je tužiteljica tužbu podnijela 24. rujna 2021.;

- da se radi o potrošačkom ugovoru;

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 3.101,15 eura temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli;

- da su sredstva kredita korištena za kupnju osobnog automobila;

- da je kredit u cijelosti otplaćen;

- da se presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjuje i u ovom konkretnom slučaju;

- da su ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu nepoštene, obzirom su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su stoga ništetne;

- da su odredbe o valutnoj klauzuli prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača;

- da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika;

- da je tuženik nesavjestan stjecatelj.

7.1. Prvostupanjski sud poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

8. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda, broj PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetnima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – u nastavku teksta ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP- a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

8.2. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da mu je presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario. Naime, iz obrazloženja same presude te cjelokupnog postupka razvidno je da tuženiku niti jednog trenutka nije bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, predlaganje dokaza te sudjelovanje u izvođenju dokaza i postavljaju pitanja tužiteljici. Tuženiku je omogućeno da se očituje na navode i mišljenje vještaka. Također prvostupanjski sud je i prihvatio tuženikov prijedlog za uvidom u ugovor o kreditu te u preostalu dokumentaciju vezanu za navedeni kredit. Tuženik je naknadno povukao prijedlog za saslušanjem zaposlenika tuženika koji je sudjelovao u obradi kredita. Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Bore Arambašića obzirom je činjenica solemnizacije ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužiteljici kao potrošaču učiniti razumljivom. Također javni bilježnik nije bio nazočan u predugovornoj fazi prilikom utvrđivanja uvjeta ugovora između tužiteljice i tuženika. Osim toga, sukladno članku 220. stavak 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, ne postoji obveza suda izvesti sve dokaze koje su stranke predložile ako ti dokazi nisu potrebni radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev tuženika za saslušanjem kao svjedoka javnog bilježnika Bore Arambašića tim više jer je iz iskaza saslušane tužiteljice razvidno kako u predugovornoj fazi nije bio nazočan javni bilježnik. Nadalje, prvostupanjski sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu odnosno dokumentaciju koja je vezana za ugovor o kreditu te je isto bilo predmet analize u prvostupanjskom postupku. Navedeno je razvidno iz činjenice da je sud utvrđivao ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, da je prvostupanjski sud provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice, a koja visina proizlazi iz materijalne dokumentacije vezane za kredit koja prileži spisu.

9. Visinu tražbine tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio nakon provedenog vještačenja. Nakon provedenog vještačenja, nalaz i mišljenje vještaka dostavljeni su strankama na očitovanje. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik na glavnoj raspravi od 6. lipnja 2024. također izjavio da na nalaz i mišljenje vještaka nema primjedbi što se tiče matematičkog izračuna. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne preplate obzirom tuženik nije osporavao niti prigovarao izračunu vještaka.

10. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Obzirom je tužba podnijeta 24. rujna 2021., to znači da potraživanje tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom, odnosno da je tužba podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05. – u nastavku teksta: ZOO). Navedeni stav ovoga suda u pogledu pitanja zastare potraživanja tužiteljice sukladan je s pravnim shvaćanjem poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022. prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga su neosnovani u navedenom dijelu žalbeni navodi tuženika.

11. Također neosnovan je i žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi zastaru zakonske zatezne kamate. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara zatezne kamate. Ovo stoga jer kamata prema odredbi članka 223. ZOO-a kao akcesorno potraživanje dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kako nije zastarjelo glavno potraživanje to nije zastarjelo ni potraživanje kamata. Naime, u konkretnom slučaju kamata je povremena tražbina te se ne radi o samostalnoj tražbini.

12. Prvostupanjski sud nije automatski primijenio utvrđenja iz kolektivnog spora već je u konkretnom predmetu izvodio dokaze radi ispitivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Na navedene okolnosti prvostupanjski sud je saslušao tužiteljice, a iz čijeg iskaza nedvojbeno proizlazi kako je ista kredit podigla radi kupnje osobnog automobila kojeg je koristila u svoje osobne potrebe, bila je zaposlena te nije imala obrt. U banci ju je čekao unaprijed pripremljeni ugovor uz sugestiju da je kredit u CHF- u najpovoljniji te je ujedno i najstabilnija valuta. Nitko joj nije objasnio rizike navedenog ugovora, ugovorne odredbe nije mogla mijenjati. Dakle, tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na odredbe ugovora o kreditu već je bila u situaciji da navedeni ugovor o kreditu kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati. Ovdje posebno prvostupanjski sud ima u vidu činjenicu da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu tzv. tipskom ugovoru koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tuženiku niti jednog trenutka nije bilo onemogućeno predlaganje dokaza kojim bi dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama ugovora o kreditu. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud obzirom je prvostupanjski sud sigurno i uvjerljivo obrazložio svoja utvrđenja.

13. Obzirom tužiteljica nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, navedene ugovorne odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je samo jednoj strani tj. tuženiku ostavljena mogućnost utjecaja na takve ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice je razvidno kako smisao i sadržaj spornih ugovornih odredbi njoj nije bio jasan i da ista ne zna o čemu ovisi promjena kamatne stope i promjena tečaja. Upravo je na preporuku djelatnika banke tužiteljica zaključila ugovor u valuti CHF jer su joj savjetovali da je takav ugovor za nju najpovoljniji.

14. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj. Tužbeni zahtjev tužiteljice prvostupanjski sud usvaja imajući u vidu odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a u svezi s člankom 1111. i 1115. ZOO-a. Suprotno navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a koje je u ugovor unio sam tuženik, da se o istima nije pojedinačno pregovaralo te da su iste uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Iako u obrazloženju presude to nije izričito navedeno, iz samog sadržaja obrazloženja razvidno je da se prvostupanjski sud u utvrđivanju ništetnih spornih odredbi ugovora o kreditu pozvao i na odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. – nastavno ZZP) u svezi s člankom 87. stavak 1. ZZP-a. Naime člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da je stavkom 2. navedenog članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, da kao takve nisu tužiteljici bile razumljive, da tužiteljici kao potrošaču nije pruženo dovoljno informacija o kreditu kako bi mogla donositi razborite i informirane odluke, da je tužiteljica prosječan potrošač koji je postupao s dužnom pažnjom i razboritošću te ista nije mogla znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute kao i o kojim elementima ovisi promjena kamatne stope.

16. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužiteljica imala status potrošača. Naime, člankom 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu bile namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Obzirom je tužiteljica kredit realizirala kao fizička osoba, namjera kredita bila je kupnja motornog vozila za osobne potrebe, te pravni posao s tuženikom tužiteljica nije zaključila u svrhu obavljanja nekog zanimanja ili njene poduzetničke djelatnosti. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

17. Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao sigurne i uvjerljive razloge, analizirao sve provedene dokaze te je stoga neosnovan žalbeni navod tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo.

18. Stoga je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a. Naime obzirom tuženik nije uspio u žalbenom postupku isti je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Lenić