Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-153/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Ani Jeleč-Pecirep, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Jelena Mandarić odvjetnica u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. u Splitu, Gundulićeva 48, protiv tužene Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-262/23-11 od 29. prosinca 2025., dana 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-262/23-11 od 29. prosinca 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 37,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-262/23-11 od 29. prosinca 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 37,84 EUR sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete isplatom iznosa od 37,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate.

III. Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 16,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnova naknade štete iznos od 75,00 EUR s zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (točka I. izreke), te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 51,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2.Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je zahtjev prihvaćen i u odluci o parničnom trošku zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvos tupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 100,00 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5.Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR to se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. ZPP. Prema čanku 467. stavak 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. ga činjeničnog stanja i bitnih povreda

6. Neutemeljeno tužena osporava prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP smatrajući da nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe preko iznosa kojeg je tužitelj zahtijevao od nadležnog Ministarstva tužene zahtjevom od 10. travnja 2020., jer je predmetni zahtjev podnesen sukladno članku 477. stavak 2. ZKP/97 prema kojoj se prije podnošenja tužbe za naknadu štete, kao u ovom slučaju, oštećenik dužan obratiti sa zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Stoga je, glede tog dijela zahtjeva, u primjeni članak 186.a stavak 7. ZPP.

7. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuženice podnesena zbog tog žalbenog razloga nije mogla biti prihvaćena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti proizišle iz neosnovanog lišenja slobode po osnovi članka 480. točka 1. ZKP/97 prema kojoj pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena, imajući u vidu nespornu činjenicu da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog optužbe za počinjenja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07 – dalje: KZ/97) koji je pravomoćno okončan donošenjem oslobađajuće presude, te da je tužitelj u vezi vođenja tog postupka bio u istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. (1240 dana), od kojih u ovom postupku potražuje pravičnu novčanu naknadu za vrijeme boravka u istražnom zatvoru u odnosu na jedan dan i to onaj od 16. travnja 2010. u iznosu od 345,29 EUR s zateznom kamatom od tog dana do isplate.

9. Iz razloga prvostupanjske presude proizlazi:

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sukladno članku 477. stavak 2. Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje: ZKP/97) čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe,

- da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od po 500,00 kuna, odnosno 66,36 EUR po danu sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate,

- da je Ministarstvo pravosuđa u dopisu KLASA: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. odgovorilo na zahtjev tužitelja i priznalo mu štetu u iznosu od 46.078,40 EUR za ukupno 1240 dana što po danu iznosi 37,16 EUR.

12. Na temelju nespornih činjenica i tako utvrđenih, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju temeljem članka 480. stavak 1. KZ/97 u vezi članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 14/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za navedeni jedan dan neosnovanog lišenja slobode, u iznosu od 37,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate, zbog čega su, protivno navodima žalbe tuženice, pravilno primijenjene navedene odredbe materijalnog prava ocjenom osnovanosti zahtjeva za isplatu glavnice, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.

10. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, valjano postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tužene, ocijenivši ga neosnovanim u tom dijelu. Naime, kako nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. djelomično priznala zahtjev za iznos od 37,16 EUR po jednom danu neosnovanog lišenja slobode, to je za taj iznos, sukladno članku 240. stavak 1. ZOO nastupio prekid zastare, koja je ponovno počela iznova teći prvi idući dan od dana priznanja, dakle od 3. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO), pa za taj dosuđeni iznos tražbina tužitelja nije zastarjela imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (14. veljače 2024.) i zakonski trogodišnji rok u kojem je mogao osnovano zahtijevati ispunjenje te tražbine prisilnim putem .

11. Pored toga, neutemeljeno tužena smatra da tužitelj nije mogao utuženu štetu zahtijevati samostalno za svaki dan neosnovanog lišenja slobode neosnovano smatrajući da je riječ o jedinstvenoj šteti za sve ukupno provedene dane u pritvoru, jer protivno tome, tužitelj je svakog dana neosnovanog lišenja slobode trpio duševne boli zbog povrede prava osobnosti na svoje dostojanstvo, pa je time povreda prava osobnosti počinjena, samostalno za svaki dan, a ne u svojoj ukupnosti kao to tužena neosnovano smatra.

12. Slijedom navedenog, kako u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

13. Nadalje, odredbom članka 477. stavak 1. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda.

14. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020. a 10. travnja 2020. podnio zahtjev za mirno rješenje spora sukladno članku 477. stavak. 2. ZKP/97.

15. Člankom 478. stavak 1. ZKP/97 propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

16. Člankom 478. stavak 2. ZKP/97 propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u članku 481. stavku 1. ovoga Zakona.

17. Odredba članka 238. stavak 2. ZOO propisuje da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

18. Slijedom navedenog, zastara je počela prvi dan nakon primitka odluke kojom je tužitelj pravomoćno oslobođen 4. siječnja 2020., te je tekla sve do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje 10. travnja 2020., pa je zastoj zastare trajao od prvog idućeg dana 11. travnja 2020. do isteka tromjesečnog roka iz članka 478. stavak 1. ZKP/97 odnosno do 11. srpnja 2020., dok je prvog idućeg dana odnosno 12. srpnja 2020. ponovno počeo teći trogodišnji zastarni rok, jer je tužitelj već od tada mogao podnijeti tužbu za naknadu štete.

19. Nastavno tome, od početka tijeka zastarnog roka do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora proteklo je vrijeme zastare od 98 dana odnosno 3 mjeseca i 8 dana, pa je uračunavajući to vrijeme u razdoblje zastare koje je teklo nakon zastoja od 12. srpnja 2020., razvidno da je trogodišnji zakonski rok unutar kojeg je tužitelj prisilnim putem mogao zahtijevati ispunjenje obveze istekao 5. travnja 2023., zbog čega je tužba od 14. veljače 2024. podnesena izvan navedenog zastarnog roka. Time je zbog nastupa zastare, izvan priznatog dijela od strane nadležnog ministarstva, prestalo pravo tužitelja zahtijevati isplatu u ovom postupku, odnosno preko dosuđenog preostalog iznosa od 37,84 EUR s zateznima kamatama od 10. travnja 2020. do isplate u smislu članka 214. stavak 1. i 2. ZOO

20. Stoga, ocijenivši osnovanost zahtjeva i u tom dijelu, odnosno odbijajući istaknuti prigovor zastare tuženice kao neosnovan za taj iznos, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio navedene odredbe materijalnog prava, slijedom čega je prihvaćanjem osnovane žalbe tuženice, u predmetnom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem zahtjeva, te temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki II. izreke.

21. Budući je prvostupanjska presuda u žalbenom postupku preinačena, temeljem članka 166. stavak 2. ZPP o troškovima cijelog postupka odlučeno je ovom odlukom.

22. Tužitelj je u postupku u cijelosti uspio s osnovom zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspio s 10,76% imajući u vidu omjer dosuđenog i zahtijevanog, zbog čega ukupni uspjeh tužitelja iznosi 55,38% (100+10,76/2), pa kada se od toga oduzme uspjeh tuženice u preostalom dijelu od 44,62% uspjeh tužitelja se ocjenjuje s 10,76% sukladno članku 154. stavak 2. ZPP.

23. U okviru zahtjeva tužitelja (članak 164. stavak 2. ZPP), priznat je trošak sastava tužbe od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23- dalje: OT), što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 100,00 EUR. Kada se tom iznosi pribroji porez na dodanu vrijednost od 25% (25,00 EUR), te sudska pristojba tužbe i presude od po 13,27 EUR troškovi tužitelja se utvrđuju u iznosu od 151,54 EUR, što u odnosu na uspjeh tužitelja od 10,76% iznosi 16,31 EUR, nastavno čemu je odlučeno kao u točki III izreke.

24. Žalbom nepobijani dio prvostupanjske presude (u točki I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu) ostaje neizmijenjen.

U Šibeniku 17. lipnja 2026.

SUDAC:

Ana Jeleč-Pecirep