Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-208/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., zastupan po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnici Sofii Petković, odvjetnici iz odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3454/2024-7 od 21. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3454/2024-7 od 21. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-2720981 od 22. ožujka 2005. godine zaključenog između tužitelja SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 419,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2005. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 974,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba tuženika prihvati, pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda te tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova tuženiku.

3. Pobijajući odluku suda prvog stupnja tuženik u žalbi navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti. Nadalje, prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave te prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 338. stavak 4. ZPP-a. Prvostupanjski sud je počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema razloga o odlučnim činjenicama. Također u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača te je li ista suprotna načelu savjesnosti i poštenju. Žalitelj nadalje navodi kako prvostupanjska odluka nema razloga zašto se tuženik smatra nesavjesnim stjecateljem te zbog čega je tuženik dužan platiti zateznu kamatu obzirom je predmetna naknada naplaćena 19 godina prije podnošenja tužbe te tuženiku nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade za obradu kredita. Sud ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je pogrešno primijenio i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima. I u pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika prvostupanjska odluka nije pravilna. Također prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbu članak 1115. Zakona o obveznim odnosima. Zbog svega navedenog pogrešna je i odluka prvostupanjskog suda u pogledu troškova obzirom je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

4. Na žalbu tuženika nije dostavljen odgovor.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upire tuženik. Također iz obrazloženja presude razvidno je koje činjenice prvostupanjski sud utvrdio, kako ih je utvrdio, koje dokaze je izvodio i kako ih je cijenio. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika da je obrazloženje prvostupanjske presude suprotno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u odnosu na odredbu članka 3. ugovora o kreditu kojom je regulirano pitanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva. Također, zahtjev tužitelja odnosi se i na povrat iznosa isplaćenog za ulaznu naknadu u visini od 419,82 eura sa zateznom kamatom.

7.1. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja je tako u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 041-50-2720981 od 22. ožujka 2005. (nastavno: Ugovor o kreditu);

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja na isplatu jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužitelj platio tuženiku dana 29. ožujka 2005. iznos od 3.163,15 kuna što predstavlja protuvrijednost 419,82 eura na ime naknade za obradu kredita;

- da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika:

- da je sporna odredba ugovora o kreditu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se o spornoj odredbi nije pregovaralo;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj.

9. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je, je li prijeporni dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome postoji obveza tuženika vratiti tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju je tužitelj temeljem navedene ugovorne odredbe platio tuženika.

10. Sud prvog stupnja odlučujući o spornim pitanjima utvrdio je da je sporni dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene ugovorne odredbe te je bio u situaciji da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati te je stoga navedena ugovorna odredba ništetna. Obzirom je navedena odredba ništetna to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 419,82 eura na ime tzv. ulazne naknade.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, da nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrđivao te da se nije izjasnio o pravima stranaka i osnovi spora. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude (točka 3. i 6.) jasno proizlazi koje je dokaze sud proveo, koje su činjenice među strankama sporne, a koje nesporne, a u daljnjem tijeku obrazloženja prvostupanjski sud iznio je i svoja pravna shvaćanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva kao i o pravnoj osnovanosti prijedloga i prigovora stranaka.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud ne ispituje je li sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača te je li postupanje tuženika bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, okolnost je li tužitelj znao ili nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita ne znači ujedno i da sporna odredba ugovora nije ništetna. U odnosu na žalbene potrebno je navesti da odredba ugovora u kojoj je navedeno da korisnik kredita plaća naknadu od 3,30% za obradu kreditnog zahtjeva nije odredba koja je jasna i razumljiva potrošaču obzirom iz iste ne proizlazi koji su to troškovi koje ima tuženik kao kreditor, u čemu se oni sastoje i kolika je visina istih. Po shvaćanju ovoga suda iz ugovorne odredbe potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U Ugovoru o kreditu nije nužno specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.

12.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita odnosno koliko iznosi navedena naknada u odnosu na ukupan iznos kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarenju svoga prava. U konkretnom slučaju neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač bio bi ograničen u ostvarivanju svoga prava te je tužitelj kao potrošač doveden u situaciju da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati.

12.2. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu u kojoj je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koja nije opravdana pravednim i objektivno nastalim troškovima, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne obveze jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12.3. Ovdje se posebno napominje da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čanka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – nastavno: ZZP) (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP- a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

13. Činjenica da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja SB kada isti u svom iskazu navodi da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i prezentiran na potpis kao "uzmi ili ostavi" te tužitelj uopće nije imao mogućnost dogovaranja pojedinim odredbama ugovora. Za plaćanje ulazne naknade rekli su mu da se radi o troškovima banke koje on mora platiti te da kredit kao takav može prihvatiti ili ne prihvatiti. Nitko mu nije objasnio za što se koriste sredstva od tzv. ulazne naknade.

13.1. Ovdje se posebno napominje da tuženik nije predložio saslušanje svjedoka koji bi opovrgnuli navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo odnosno da ugovor nije bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika. Stoga su i neosnovani žalbeni navodi tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje obzirom je prvostupanjski sud izveo sve dokaze predložene od strane stranaka, iste analizirao, omogućio tuženiku predlaganje dokaza, očitovanje na navode protivnih stranaka te raspravljanje tijekom cijelog dokaznog postupka.

14. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a koja odredba je sukladna članku 87. stavak 1. ZZP-a ništetna.

14.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita (članak 3. Ugovora) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. S obzirom da je navedena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj već je bio u situaciji da ugovor s navedenom odredbom u cijelosti prihvati ili ne prihvati, a tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP-a, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14.2. Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u jednom fiksnom nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

15. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnosti sporne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, obzirom tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, obzirom se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da nije jasno navedena struktura troškova obrade zahtjeva i odobravanje kredita, da je tako ugovorena odredba uzrokovala neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih navedenih razloga je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetna ugovorna odredba, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 419,82 eura.

16. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj te stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da isti nije nepošteni stjecatelj kao i žalbeni navod koji se odnosi na specifikaciju tijeka zateznih kamata odnosno primjenu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, nastavno: ZOO) u svezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a.

17. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtijeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništavost utvrđena. Takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja u skladu je i s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

SU IV-47/2020. održanoj 30. siječnja 2020., te isto ne dovodi do retroaktivne primjene propisa, već predstavlja pravilno tumačenje zakonske norme. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tuženikov neprihvaćeni prigovor zastare i tijeka zateznih kamata, te je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

18. Zbog navedenoga neosnovan je i žalbeni navod tuženika da je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu trebalo odbaciti.

19. I u odnosu na troškove parničnog postupka žalba tuženika nije osnovana obzirom je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a obrazložio koje je radnje punomoćnika tužitelja cijenio opravdanim i za iste tužitelju dosudio trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika. Prvostupanjski sud je svaku radnju poduzetu od strane punomoćnika tužitelja obrazloženo cijenio i primijenio pravilne tarifne razrede, sve imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a.

19.1. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao i trošak naknade ročišta za objavu presude obzirom je navedeni trošak potreban za vođenje parnice.

19.2. Člankom 335. stavak 8. ZPP-a propisano je da stranci koja je pristupila na ročište na kojem se objavljuje presuda, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana. Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da sud, u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio punomoćnik tužitelja, mora stranci uručiti presudu, te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se, dakle, o trošku učinjenom u povodu postupka, a na koji trošak tužitelj ima pravo jer je njegov punomoćnik pristupio na ročište, te je tužitelj u postupku uspio u cijelosti. Dakle, stranci koja je zastupana po punomoćniku odvjetniku i pristupila je na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak ročišta za objavu presude jer je navedeni trošak opravdan. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužitelju priznao naknadu troškova postupka za pristup na ročište za objavu presude.

20. Slijedom navedenog sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženik nije uspio u žalbenom postupku imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Lenić