REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-514/2019-48

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola po sucu tog suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice RZ iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, koje zastupaju punomoćnici iz OD Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 5. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika koji je opravdao izostanak, 17. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovor o kreditu broj ugovora 366-57/2005. kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.4.2005 .god., a koja glasi:

« izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d. d ... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune »

te u odredbi č1.7. u dijelu koja glasi: « ...po stopi opisanoj u odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. », pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj ugovora 366-57/2005., kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.4.2005. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi č1.2. koja glasi:

« prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. »,

u odredbi č1.3.II.2. koja glasi: «... obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe - Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja » u odredbi č1.3.II.3. koja glasi:

« (Kamata se obračunava) u CHF a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank dd. na dan plaćanja. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 4.475,72 Eura/33.722,33 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,11 eur od 08.12.2005.g. do isplate,

-na iznos od 5,11 eur od 05.10.2007.g. do isplate,

-na iznos od 5,11 eur od 05.11.2007.g. do isplate,

-na iznos od 5,11 eur od 03.12.2007.g. do isplate,

-na iznos od 5,11 eur od 08.01.2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,11 eur od 08.02.2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,10 eur od 06.03.2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,29 eur od 07.04.2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,29 eur od 06.05.2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,29 eur od 09.06.2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,29 eur od 05.07.2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,29 eur od 06.08.2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,29 eur od 10.09.2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,28 eur od 02.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 32,83 eur od 05.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 30,33 eur od 03.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 35,09 eur od 08.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 36,72 eur od 05.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 37,45 eur od 07.03.2009.g. do isplate,

-na iznos od 35,42 eur od 15.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 35,80 eur od 07.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 32,70 eur od 31.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 30,41 eur od 17.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 31,02 eur od 06.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 32,22 eur od 03.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 32,11 eur od 06.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 30,89 eur od 06.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 33,17 eur od 04.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 35,00 eur od 05.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 37,60 eur od 06.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 37,00 eur od 11.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 40,53 eur od 06.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 39,86 eur od 06.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 41,16 eur od 01.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 52,47 eur od 15.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 50,14 eur od 16.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 57,25 eur od 16.09.2010.g. do isplate

-na iznos od 54,78 eur od 15.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 50,82 eur od 05.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 59,16 eur od 02.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 64,03 eur od 07.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 56,67 eur od 03.02.2011.g. do isplate

-na iznos od 59,49 eur od 04.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 56,20 eur od 15.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 56,79 eur od 04.05.2011.g. do isplate,

-na iznos od 70,67 eur od 10.06.2011.g. do isplate,

-na iznos od 72,02 eur od 20.07.2011.g. do isplate

-na iznos od 83,62 eur od 20.08.2011.g. do isplate,

-na iznos od 77,64 eur od 14.09.2011.g. do isplate,

-na iznos od 71,11 eur od 07.10.2011.g. do isplate,

-na iznos od 65,77 eur od 05.11.2011.g. do isplate,

-na iznos od 65,26 eur od 03.12.2011.g. do isplate

-na iznos od 68,31 eur od 16.01.2012.g. do isplate,

-na iznos od 70,97 eur od 06.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 71,32 eur od 07.03.2012.g. do isplate,

-na iznos od 69,47 eur od 07.04.2012.g. do isplate,

-na iznos od 70,70 eur od 11.05.2012.g. do isplate,

-na iznos od 71,54 eur od 18.06.2012.g. do isplate,

-na iznos od 70,10 eur od 14.07.2012.g. do isplate

-na iznos od 70,46 eur od 16.08.2012.g. do isplate,

-na iznos od 69,38 eur od 22.09.2012.g. do isplate,

-na iznos od 67,08 eur od 15.10.2012.g. do isplate,

-na iznos od 69,54 eur od 17.11.2012.g. do isplate,

-na iznos od 70,72 eur od 15.12.2012.g. do isplate,

-na iznos od 69,85 eur od 21.01.2013.g. do isplate,

-na iznos od 65,17 eur od 18.02.2013.g. do isplate,

-na iznos od 69,12 eur od 15.03.2013.g. do isplate,

-na iznos od 69,46 eur od 16.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 67,89 eur od 16.07.2013.g. do isplate

-na iznos od 63,04 eur od 16.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 62,91 eur od 16.07.2013.g. do isplate

-na iznos od 64,08 eur od 16.08.2013.g. do isplate,

-na iznos od 65,97 eur od 18.09.2013.g. do isplate,

-na iznos od 68,60 eur od 19.10.2013.g. do isplate,

-na iznos od 67,22 eur od 16.11.2013.g. do isplate,

-na iznos od 68,18 eur od 20.12.2013.g. do isplate,

-na iznos od 69,25 eur od 15.01.2014.g. do isplate

-na iznos od 37,09 eur od 14.02.2014.g. do isplate,

-na iznos od 38,19 eur od 17.03.2014.g. do isplate,

-na iznos od 37,83 eur od 19.04.2014.g. do isplate,

-na iznos od 36,62 eur od 21.05.2014.g. do isplate

-na iznos od 36,23 eur od 24.06.2014.g. do isplate,

-na iznos od 36,41 eur od 23.07.2014.g. do isplate

-na iznos od 37,79 eur od 21.08.2014.g. do isplate,

-na iznos od 38,93 eur od 15.09.2014.g. do isplate,

-na iznos od 38,69 eur od 15.10.2014.g. do isplate,

-na iznos od 39,69 eur od 26.11.2014.g. do isplate,

-na iznos od 40,37 eur od 15.01.2015.g. do isplate,

-na iznos od 39,97 eur od 15.01.2015.g. do isplate,

-na iznos od 40,08 eur od 13.02.2015.g. do isplate

-na iznos od 40,08 eur od 09.03.2015.g. do isplate,

-na iznos od 40,08 eur od 13.04.2015.g. do isplate

-na iznos od 40,08 eur od 08.05.2015.g. do isplate,

-na iznos od 40,08 eur od 19.06.2015.g. do isplate,

-na iznos od 40,08 eur od 20.07.2015.g. do isplate,

-na iznos od 40,08 eur od 14.08.2015.g. do isplate,

-na iznos od 40,08 eur od 02.09.2015.g. do isplate,

pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.,a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015.,a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 1.1.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a sve u roku od 15 dana.

III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Dana 31. svibnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj navodi da je 12. travnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 366-57/2005, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF- a. Ugovor da sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.1. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF-a po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) iznosio je 4,782929. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.2. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju — pravo na povrat novčanog iznosa. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama č l. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi č l. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (12. travnja 2005.) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) iznosio je 4,782929 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zah tjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog tužitelj je pretplatio predmetni kredit u iznosu od 32.243,02 kn. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 7. rujna 2005.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 28. veljače 2025. preinačio tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika, s osnova preplate kamatne stope i valute potražuje isplatu iznosa od 4.472,72 eur (33.722,33 kn), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženik se preinaci protivio, a sud je istu dopustio rješenjem na raspravi održanoj 19. siječnja 2026. sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom smatra da je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015). Spomenuti Zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih stana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK čl. 19. b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu ističe kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetnom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Prema mišljenju tuženika, a radi svega navedenog, predmetom ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Slijedom navedenog, predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbaci zbog nedostatka pravnog interesa te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zatezne kamate.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, dodatak ugovoru o kreditu, otplatni plan, evidencija uplata, nalaz i mišljenje, dopuna nalaza i mišljenja vještaka, iskaz tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da je 12. travnja 2005. zaključen Ugovor o kreditu za iznos kredita od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 5,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da su 22. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro na dan 30. rujna 2015. te sačinile novi otplatni plan za preostali iznos kredita u eurima,

- da je sukladno čl. 6. Ugovora o kreditu riječ o namjenskom kreditu za adaptaciju stana.

6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva.

7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužitelj nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 11. veljače 2016. korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit podigla radi adaptacije stana u kojem je tada živjela. Riječ da je o stambenom kreditu. Novac koji je dobila po tom kreditu uložila je isključivo u adaptaciju stana u kojem je tada živjela s obitelji. Kredit je podigla kod tuženika jer joj je uvjetima bio najpovoljniji, čini joj se da su oni tada imali najmanju kamatu na stambene kredite u CHF-u, riječ je bilo o posebnoj akciji kredita za osobe mlađe od 35 godina pa da ju je sve to ponukalo da kredit podigne upravo kod tuženika. Kada je bila na razgovoru kod službenice u banci koja je ujedno i njezina poznanica pojasnila joj je da su to doista najpovoljniji uvjeti na tržištu u to vrijeme, da je riječ o kreditu koji ima najnižu kamatu, da su i njezini kolege, zaposlenici banke, podizali kredite u CHF- u što joj je ulijevalo povjerenje da je riječ o sigurnom kreditu kako su to u banci i tvrdili. Nisu joj ništa posebno govorili o parametrima temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa niti su joj govorili o tome što će utjecati na promjenu tečaja valute CHF. Pročitala je ugovor i ono što je pisalo u njemu bilo joj je jasno. Banka je pripremila ugovor o kreditu, dobila ga je gotovog i nije mogla ništa mijenjati, na njoj je bilo samo da ga pročita i potpiše. Banka da joj je ponudila sklapanje anexa ugovora kojim je izvršena konverzija i ona da je to prihvatila. Anuitet rate kredita narastao je od početnog za duplo. Nakon konverzije, anuitet se stabilizirao, nije više bilo tako velikih promjena u visini anuiteta.

9.2. Iskaz tužiteljice sud prihvaća, jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezini su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljicom, niti joj je dano detaljno pojašnjenje valutne klauzule, odnosno egzaktni parametri o načinu promjene kamatne stope. Na temelju iskaza tužiteljice koja je navela da je sredstvima ostvarenim iz toga kredita adaptirala stan kojeg je koristila za stanovanje s obitelji, uzimajući u obzir druge okolnosti i to osobito da niti iz jednog drugog dokaza ne proizlazi drugačije, sud je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Tuženik, naime, ničim konkretnim ne dovodi u pitanje njezin status potrošača.

10. Valja također napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženi kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovo rnih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama te je u tom dijelu zahtjev tužitelja utvrđen osnovanim.

12. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš. Vještakinja je u svom pisanom nalazu i mišljenju navela da:

-razlika, odnosno mjesečne preplate anuiteta dospjelih u razdoblju otplate kredita sve do 30. rujna 2015. godine, koja obuhvaća pozitivnu razliku zbog promjene kamatne stope i tečaja, izračunom po mjesecima pozitivne razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 366-57/2005 od 12. travnja 2005. godine i iznosa koje je tužiteljica trebala platiti primjenjujući na iznos ugovorenog kredita ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje i tečaj CHF-a koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi:

- s osnova promjene kamatnih stopa 13.433,89 HRK kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4

- s osnova promjene tečaja CHF/HRK 20.288,44 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4, što da čini ukupnu preplatu anuiteta od 33.722,33 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br.4.

12.1. Iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno je da u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tužiteljeve uplate po realiziranom kreditu s vk u CHF nisu bile dostatne za namirenje obveza po simuliranom kreditu s vk u EUR stoga je tuženik tužitelju u obračunu konverzije kredita utvrdio manjak u iznosu od -1.365,93 EUR, za koji je aneksom kojim je regulirana konverzija ugovoreno da će se namiriti otplatom u 12 mjesečnih rata po provedbi konverzije u poslovnim knjigama tuženika, a otplaćen je u razdoblju od 29.02.2016. do 07.02.2017. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 1.048,93 EUR kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 1 Dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 853,85 EUR kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Dakle, ukupna zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja, i to samo na pozitivne razlike za razdoblje od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. godine iznosi 1.902,78 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Tuženik da je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

13. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženikove primjedbe koje se odnose na utvrđenje ispravnost izračuna konverzije, vještakinja je otklonila u svojoj dopuni nalaza i mišljenja. Tuženik je zatim istaknuo prigovor da je matematički izračun neispravan jer vještakinja nije uzela u obzir manje plaćene iznose. Tuženik smatra da je vještakinja uzela u obzir i manje plaćene iznose da bi bila utvrdila bi iznos navodne preplate od 26.593,39 kn, a ne kako to pogrešno utvrđuje iznos od 33.722,33 kn. Osim toga opetovano ističe kako je tuženiku tijekom otplate nastao manjak zbog iznosa manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet. Da u konkretnom slučaju nije osnovano uzeti u obzir samo više plaćene iznose s osnove promjene kamatne stope i tečaja CHF te propustiti cijeniti manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja i kamatne stope niže od početno ugovorenih parametara na dan isplate kredita.

14. Sud prihvaća nalaz i mišljenje te dopunu sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda te se u dopuni očitovao i na iznesene primjedbe tuženika.

15. Dana 22. siječnja 2016. sklopljen je Dodatak broj Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. u iznosu 22.235,23 EUR. Dodatkom Ugovoru kojim je provedena konverzija utvrđen je manjak tužitelja na dan 30.09.2015. u iznosu 1.347,27 EUR. Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

15.1. Taj Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

15.2. U konkretnom slučaju predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen je u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost, a kako je to i ranije obrazloženo.

15.3. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodatka Ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Dodatkom Ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZID ZPK/15.

15.4. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

15.5. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, u konkretnom je slučaju utvrđen manjak i sklopljen Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u EUR i to radi namirenja postojećih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

15.6. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

15.7. Tužitelj je kao potrošač prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

15.8. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

16. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači.

16.1. Pravno shvaćanje VS RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21 glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.''

16.2. Potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

16.3. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na utvrđene iznose preplate koje tužitelj također potražuje ovom tužbom jer je riječ o preplati utvrđenoj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, a ne o kamati na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK.

16.4. Neosnovan je dakle zahtjev za isplatom zatezne kamate iz razloga što u konkretnom slučaju Dodatkom ugovora o kreditu nije utvrđena pretplata, nego manjak. Naime, da bi tužitelj ostvario pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata nužno je bilo da je pri sklapanju Dodatka ugovora o kreditu (konverzija) tužitelju bila utvrđena preplata jer prema citiranom pravnom shvaćanju tužitelj bi imao pravo na isplatu zatezne kamate na više plaćene iznose koje mu je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Kako tužitelju banka prilikom izračuna konverzije nije uračunala nikakav iznos (op. zbog utvrđenog manjka) valjalo je stoga odbiti i taj dio tužbenog zahtjeva i odlučiti kao u izreci toč. II.

17. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio na temelju čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP). Tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je on za egzaktnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbenog zahtjeva. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bilo onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ujednačena.

18.1. Naime, parnične stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi (točka I izreke), a tuženik u odnosu na (odbijeni tužbeni zahtjev) za isplatu glavnice i zateznih kamata. Kada bi sud primijenio odredbu čl. 154. stav. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku, to bi troškovi tužitelja bili daleko veći. O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj

- izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

18.2. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

19. Zbog navedenog odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Puli 17. lipnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.