Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-455/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku Andreju Šoos Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 12. svibnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te z. punomoćnika ZZ, odvjetničku vježbenicu u Odvjetničkom društvu Ergarac i Pavliček iz Varaždina, na ročištu za objavu i uručenje presude 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 9010652542 zaključen dana 28.07.2005. godine između tužitelja ĐZ, [adresa] kao korisnika kredita, HZ, [adresa], UZ, [adresa] i DZ, [adresa], kao založnih dužnika, i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, a koji je solemiziran u javnobilježničkom uredu KZ iz [adresa], dana 29.07.2005. godine pod brojem OU-637/05 i to:

- dio t.4.2. koji glasi: ..."propisane Odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite.... "

- dio t.5. koji glasi: ..."po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate..."

- dio t.7.2.. koji glasi: ..."po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora." i „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate.”

- dio t.10. koji glasi: ..."U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.”

- t.12.9. koja glasi: "Potpisom ovog ugovora korisnik kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa rate u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati iznos od 38.309,67 eura (tridesetosamtisućatristodeveteura i šezdesetsedam centi), na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.07.2015. godine teče po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stop i koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl.29. st.2. ZOO-a), tekućom kako slijedi, tekućom kako slijedi, na:

iznos 198,52 eura od 31. listopad 2008.

iznos 86,38 eura od 30. studeni 2008.

iznos 96,01 eura od 31. prosinac 2008.

iznos 612,20 eura od 28. veljača 2009.

iznos 129,53 eura od 31. srpanj 2009.

iznos 7.919,23 eura od 30. travanj 2012.

iznos 1200,13 eura od 30. rujan 2013.

iznos 1.622,08 eura od 30. studeni 2013.

iznos 132,79 eura od 31. prosinac 2013.

iznos 147,45 eura od 31. siječanj 2014.

iznos 38,55 eura od 28. veljača 2014.

iznos 26.126,80 eura od 28. travanj 2015.

III. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Dodatak Ugovora o kreditu broj 9019156554 sklopljen dana 28.01.2016. godine između tužitelja ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao solidarnog dužnika, HZ, [adresa], UZ, [adresa] i DZ, [adresa], kao založnih dužnika, i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu SZ iz [adresa], dana 28.01.2016. godine pod brojem OV-805/16 i to u dijelu članka prvog koji glasi:

"1. dana 26. 07. 2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9010652542 na iznos od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisućaCHF) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove," , kao i u svim dijelovima koji se odnose na članak prvi tog Dodatka ugovora od 28. 01. 2016.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a radi utvrđenja ništetnosti Dodatka Ugovora o kreditu broj 9019156554 sklopljen dana 28.01.2016. godine između tužitelja ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao solidarnog dužnika, HZ, [adresa], UZ, [adresa] i DZ, [adresa], kao založnih dužnika, i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu SZ iz [adresa], dana 28.01.2016. godine pod brojem OV-805/16, kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj 9019156554 sklopljen dana 28.01.2016. godine između tužitelja ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao solidarnog dužnika, HZ, [adresa], UZ, [adresa] i DZ, [adresa], kao založnih dužnika, i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50,

OIB: 02535697732 kao kreditora, kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati iznos od 6.854,51 Eur na ime više plaćene kamate po kreditu broj 9019156554 od 11.03.2015. godine namijenjenom za otplatu kredita 9010652542 od 28.07.2005. godine zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st.2. ZOO-a), kako slijedi:-na

iznos 67,99 EUR od 31. svibanj 2016.

iznos 67,87 EUR od 30. lipanj 2016.

iznos 67,75 EUR od 31. srpanj 2016.

iznos 67,63 EUR od 31. kolovoz 2016.

iznos 67,51 EUR od 30. rujan 2016.

iznos 67,40 EUR od 31. listopad 2016.

iznos 67,28 EUR od 30. studeni 2016.

iznos 67,16 EUR od 31. prosinac 2016.

iznos 67,03 EUR od 31. siječanj 2017.

iznos 66,91 EUR od 28. veljača 2017.

iznos 66,79 EUR od 31. ožujak 2017.

iznos 66,67 EUR od 30. travanj 2017.

iznos 66,55 EUR od 31. svibanj 2017.

iznos 66,43 EUR od 30. lipanj 2017.

iznos 66,31 EUR od 31. srpanj 2017.

iznos 66,18 EUR od 31. kolovoz 2017.

iznos 66,06 EUR od 30. rujan 2017.

iznos 65,94 EUR od 30. studeni 2017.

iznos 65,81 EUR od 31. prosinac 2017.

iznos 65,70 EUR od 28. veljača 2018.

iznos 65,56 EUR od 31. ožujak 2018.

iznos 65,44 EUR od 30. travanj 2018.

iznos 65,31 EUR od 31. svibanj 2018.

iznos 65,19 EUR od 31. srpanj 2018.

iznos 65,06 EUR od 31. kolovoz 2018.

iznos 64,94 EUR od 30. rujan 2018.

iznos 64,81 EUR od 31. listopad 2018.

iznos 64,68 EUR od 30. studeni 2018.

iznos 64,56 EUR od 31. prosinac 2018.

iznos 64,43 EUR od 31. siječanj 2019.

iznos 64,30 EUR od 28. veljača 2019.

iznos 64,17 EUR od 31. ožujak 2019.

iznos 64,05 EUR od 30. travanj 2019.

iznos 63,92 EUR od 31. svibanj 2019.

iznos 63,79 EUR od 30. lipanj 2019.

iznos 63,66 EUR od 31. srpanj 2019.

iznos 63,53 EUR od 31. kolovoz 2019.

iznos 63,40 EUR od 30. rujan 2019.

iznos 63,27 EUR od 31. listopad 2019.

iznos 63,14 EUR od 30. studeni 2019.

iznos 63,00 EUR od 31. prosinac 2019.

iznos 62,87 EUR od 31. siječanj 2020.

iznos 62,74 EUR od 29. veljača 2020.

iznos 62,61 EUR od 31. ožujak 2020.

iznos 62,48 EUR od 30. travanj 2020.

iznos 62,34 EUR od 31. svibanj 2020.

iznos 62,21 EUR od 30. lipanj 2020.

iznos 62,08 EUR od 31. srpanj 2020.

iznos 61,94 EUR od 31. kolovoz 2020.

iznos 61,81 EUR od 30. rujan 2020.

iznos 61,67 EUR od 31. listopad 2020.

iznos 61,54 EUR od 30. studeni 2020.

iznos 61,40 EUR od 31. prosinac 2020.

iznos 61,27 EUR od 31. siječanj 2021.

iznos 61,13 EUR od 28. veljača 2021.

iznos 60,99 EUR od 31. ožujak 2021.

iznos 60,86 EUR od 30. travanj 2021.

iznos 60,72 EUR od 31. svibanj 2021.

iznos 60,58 EUR od 30. lipanj 2021.

iznos 60,44 EUR od 31. srpanj 2021.

iznos 60,30 EUR od 31. kolovoz 2021.

iznos 60,16 EUR od 30. rujan 2021.

iznos 60,03 EUR od 31. listopad 2021.

iznos 59,89 EUR od 30. studeni 2021.

iznos 59,75 EUR od 31. prosinac 2021.

iznos 59,61 EUR od 31. siječanj 2022.

iznos 59,47 EUR od 28. veljača 2022.

iznos 59,32 EUR od 31. ožujak 2022.

iznos 59,18 EUR od 30. travanj 2022.

iznos 59,04 EUR od 31. svibanj 2022.

iznos 58,90 EUR od 30. lipanj 2022.

iznos 58,72 EUR od 31. srpanj 2022.

iznos 58,61 EUR od 31. kolovoz 2022.

iznos 58,47 EUR od 30. rujan 2022.

iznos 58,33 EUR od 31. listopad 2022.

iznos 58,18 EUR od 30. studeni 2022

iznos 58,04 EUR od 31. prosinac 2022.

iznos 57,89 EUR od 31. siječanj 2023.

iznos 57,75 EUR od 28. veljača 2023.

iznos 57,60 EUR od 31. ožujak 2023.

iznos 57,45 EUR od 30. travanj 2023.

iznos 57,31 EUR od 31. svibanj 2023.

iznos 57,16 EUR od 30. lipanj 2023.

iznos 57,01 EUR od 31. srpanj 2023.

iznos 56,87 EUR od 31. kolovoz 2023.

iznos 56,72 EUR od 30. rujan 2023.

iznos 56,57 EUR od 31. listopad 2023.

iznos 56,42 EUR od 30. studeni 2023.

iznos 56,27 EUR od 31. prosinac 2023.

iznos 56,12 EUR od 31. siječanj 2024.

iznos 55,97 EUR od 29. veljača 2024.

iznos 55,82 EUR od 31. ožujak 2024.

iznos 55,67 EUR od 30. travanj 2024.

iznos 55,52 EUR od 31. svibanj 2024.

iznos 55,37 EUR od 30. lipanj 2024.

iznos 55,21 EUR od 31. srpanj 2024.

iznos 55,06 EUR od 31. kolovoz 2024.

iznos 54,91 EUR od 30. rujan 2024.

iznos 54,75 EUR od 31. listopad 2024.

iznos 54,60 EUR od 30. studeni 2024.

iznos 54,45 EUR od 31. prosinac 2024.

iznos 54,29 EUR od 31. siječanj 2025.

iznos 54,14 EUR od 28. veljača 2025.

iznos 53,98 EUR od 31. ožujak 2025.

iznos 53,83 EUR od 30. travanj 2025.

iznos 53,67 EUR od 31. svibanj 2025.

iznos 53,51 EUR od 30. lipanj 2025.

iznos 53,36 EUR od 31. srpanj 2025.

iznos 53,20 EUR od 31. kolovoz 2025.

iznos 53,04 EUR od 30. rujan 2025.

iznos 52,88 EUR od 31. listopad 2025.

iznos 52,72 EUR od 30. studeni 2025.

iznos 52,56 EUR od 31. prosinac 2025., pa do isplate

i iznos od 2.259,40 Eur na ime povrata doplate kreditnih obveza koju je tužitelj izvršio prema Dodatku ugovora od 28.01.2016. godine, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), od 28.01.2016. godine do isplate.", kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 11.900,00 eura (jedanaesttisućadevetstoeura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st.2. ZOO -a), tekućom od dana donošenja presude 17. lipnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj, po punomoćnici, protiv tuženika podnio je tužbu radi isplate, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnik kredita dana 28. 07. 2005. godine, s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010652542, kojim mu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita, da u navedenom ugovoru o kreditu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu – u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, obračunatih po srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Također je ugovorena kamatna stopa od 4,25% godišnje, s tim da je ista promjenjiva, sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Prvi anuitet prema tečaju na dan 31. 08. 2005. godine, kad je isti dospio iznosio je 1.110,85 kn. ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene te se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene te se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da Ugovor nije konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju te je otplaćen u cijelosti dana 11. 03. 2015. godine, iz sredstava novog kredita koji je tužena odobrila tužitelju i to kredita broj: 9019156554 od 11. 03. 2015. godine, koji je odobren također u CHF, u iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 73.520,00 CHF, da je tužena doduše tužitelju ponudila na sklapanje dodatak ugovora o kreditu broj: 9019156554 od 11. 03. 2015. godine, koji je tužitelj i potpisao dana 28. 01. 2016. godine, da se u navedenom dodatku ugovora navodi da je predmet istog izračun konverzije oba kredita (kredita broj: 9010652542 od 28. 07. 2005. i kredita broj 9019156554 od 11. 03. 2015. godine) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da obveze po kreditu broj: 9010652542 od 28. 07. 2005. godine zatvorene su u cijelosti 11. 03. 2015. godine, a Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) u čl.19a. st.3. izričito navodi da se odredbe ove glave ne primjenjuje na kredite kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno naplaćena. Nije stoga postojala pravna osnova da se dodatkom ugovora od 28. 01. 2016. godine (konverzija) obuhvati i kredit tužitelja broj: 9010652542 od 28. 07. 2005. godine, pa je navedeni dodatak ugovora u dijelu koji se odnosi na predmetni ugovor i kreditu ništetan, da je ugovor o kreditu sklopljen u filijali u [adresa] te stoga postoji nadležnost Općinskog suda u Varaždinu, što je jasno utvrđeno sudskom praksom – odlukom Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2066/17 od 15. 11. 2018. godine i Gž-2054/18 od 03. 12. 2018. godine. Tužitelj je naveo da je tužitelj kredit otplaćivao uz određene teškoće, s obzirom na kontinuiran rast kreditnih obveza, da je kreditna obveza koja je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila oko 1.200,00 kuna, popela se u pojedinim mjesecima trajanja otplate kredita i na iznos od oko 3.500,00 kuna, do znatnog povećanja iznosa kreditne obveze tužitelja došlo je zbog dva povezana faktora iz sklopljenog ugovora o kreditu-nepošteno ugovorenih odredbama o promjeni kamatne stope i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli, da je dio ugovorne odredbe iz točke 4.2. Ugovora o kreditu od 28. 07. 2005. u kojem se ugovara da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite nepošten, a samim time i ništetan, pri čemu se tužitelj pozivao na stav Trgovačkog suda u Zagrebu iznijet u presudi broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013. donijeto u kolektivnom pravnom sporu koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu Vrhovnog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojima su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Tužitelj se pozivao i na odredbe članka 81. stavak 1-3. te članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), kao i na odredbe članka 322. stavak 1., članka 270. stavak 1., članka 324. stavak 1., članka 323. stavak 1. te članka 1111. stavak 1. i stavak 3. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO-a. Tužitelj je naveo da mu je tužena ponudila sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke što da je ništavo jer je protivno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima jer da je banka potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što je protivno odredbi čl.247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate su cijena, da cijena, kao bitni element ugovora u konkretnom slučaju ovisi o visini glavnice te o visini kamatne stope koju jednostrano određuje banka pa da je cijena neizvjesna, da banka nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača te je rizik prebačen potpuno na teret tužitelja kao gospodarski slabiju stranu. Tužitelj je u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli naveo da su dijelovi ugovornih odredaba točke 5., 7.2. i 12.9. Ugovora o kreditu od 28. 07. 2005., u kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu, također nepošteni odnosno ništetni, pri čemu se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužitelj je naveo da u vrijeme ugovaranja kredita nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat, da u u tako složenim ekonomskim poslovima, u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, koji su tuženoj kao financijskom stručnjaku bili poznati, samo saznanje tužitelja da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita, da stranke o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale, a tužena je tužitelja propustila informirati i upozoriti na rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF pa da je uslijed navedenog tužitelj pristao sklopiti ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao i preko 100%, da tužena u ugovorenom pravnom poslu nije preuzela nikakav rizik budući da je, osim ugovorenim sredstvima osiguranja (suglasnost o zapljeni plaće, bjanko mjenica, založno pravo na nekretnini) , svoju tražbinu dodatno zaštitila i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa da je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu, što u konačnici utječe na ukupni trošak kredita, prebačen na tužitelja, što da jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka koje nisu gospodarski jednako jake. Tužitelj je naveo da je Ugovor o kreditu 9010652542 otplaćen iz sredstava novog kredita koji je tužena odobrila tužitelju broj: 9019156554 od 11. 03. 2015. godine, koji je odobren također u CHF, u iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 73.520,00 CHF. Tužitelj je naveo i da je, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu 9010652542 od 4,25% godišnje (bez promjene kamatne stope) i obveze izraze u kunama (bez valutne klauzule vezane uz CHF), mogao prijevremeno otplatiti kredit sa iznosom manjim od 73.520,00 CHF, koliko mu je namjenski odobreno novim kreditom, što znači da otplaćuje veći kredit nego što bi realno trebao. Tužitelj je u tužbi postavio i manifestacijski zahtjev za dostavu dokumentacije od tužene, a radi izračuna visine potraživanja na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope razlike anuiteta radi promjene tečaja, kao i na ime neosnovano više odobrenog iznosa sredstava po kreditu broj: 9019156554 od 11. 03. 2015. godine.

2. U odgovoru na tužbu (list 19-33 spisa), po punomoćniku, tužena je osporavala osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, u bitnome ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer da je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet, da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, da konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti, čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate, da u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka te da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Tužena je istaknula i prigovor zastare za utuženo potraživanje.

3. Rješenjem poslovni broj: 18 P-662/2019-19 od 24. lipnja 2021. o dređen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te je određeno da će se postupak nastaviti nakon donošenja odluke Suda Europske unije povodom Zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev1042/2017-3 od 27. svibnja 2020.

4. Navedeno rješenje je povodom žalbe tužitelja, ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj: 16 Gž-961/2021-2 od 14. rujna 2021.

5. Rješenjem poslovni broj: 18 P-662/2019-27 od 4. siječnja 2022. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te je određeno da će se postupak nastaviti nakon donošenja odluke Suda Europske unije povodom Zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-9883/19 (C-567/20) od 15. listopada 2020.

6. Protiv navedenog rješenja, tužitelj je podnio žalbu, a koja je odbijena rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj: 16 Gž-235/2022-2 od 29. ožujka 2022. i potvrđeno je pobijano prvostupanjsko rješenje.

7. Rješenjem poslovni broj: 25 P-662/2019-35 od 26. kolovoza 2022., a budući da je odluka Suda Europske unije broj: C-567/2020 donijeta 5. svibnja 2022., nastavljen je ovaj postupak.

8. U nastavku postupka, tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva .

9. U podnesku tuženika od 28. srpnja 2023. (list 495-498 spisa), očitujući se na dotadašnji tijek postupka, tužena je pojasnila kako je tužitelj sa tuženom sklopio dva Ugovora o kreditu – jedan dana 28.07.2005. godine pod brojem ugovora: 9010652542 te zatim drugi dana 11.03.2015. godine pod brojem ugovora: 9019156554, da je Ugovorom o kreditu 9019156554 sklopljenim dana 11.03.2015 godine, tužitelj zatvorio raniji kredit sklopljen dana 28.07.2005. godine pod brojem 9010652542, a što je izričito navedeno u čl. 2. Ugovora o kreditu 9019156554 od dana 11.03.2015. godine pa da je namjena tog kredita bila je upravo zatvaranje obveza iz ranijeg kredita 9010652542, a koji je sklopljen 28.07.2005. godine, da je tužitelj dana 28.01.2016. godine sa tuženom sklopio Dodatak ugovora o kreditu broj 9019156554, a kojim je izvršena konverzija kredita 9019156554, a što proizlazi iz samog naziva dodatka , napomenuo je kako je prijašnji kredit, odnosno kredit 9010652542 u trenutku sklapanja konverzije bio zatvoren, odnosno više nije niti postajalo potraživanje po istom pa da slijedom navedenog taj ugovor nikako nije niti mogao biti konvertiran budući je potraživanje po osnovi tog ugovora podmireno ranije, odnosno 2015. godine kada je sklopljen novi ugovor o kreditu 9019156554, a čija namjena je bila upravo zatvaranje prijašnjeg ugovora te da je jedini ugovor sklopljen sa tužiteljem, a koji je konvertiran onaj sklopljen dana 11.03.2015. godine pod brojem 9019156554 te je isti sklopljen sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiran ju (Narodne novine broj 102/15) iz 2015. godine, a koji je bio važeći u trenutku konverzije. Tužena je ukazivala na očitu neosnovanost tužbenog zahtjeva, obrazlažući da je konverzija provedena suglasno strogim odredbama lex specialis ZID ZPK suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da je sporazum o konverziji / dodatak ugovora o kreditu/ ugovor o kreditu u EUR je nova pravna osnova uspostavljena na temelju novonastalog ugovornog odnosa koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da je tužitelj doveden u ravnopravni položaj s potrošačima kredita denominiranih u EUR, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je provedenom konverzijom otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, da primjena svakog suprotnog stajališta više ne bi imala značenje izjednačavanja korisnika kredita vezanih uz CHF s korisnicima kredita vezanih uz EUR jer bi u tom slučaju tužitelj neosnovano ostvario dvostruku korist na štetu tuženika.

10. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu:

Ugovor o kreditu broj: 9010652542 zaključen dana 28.07.2005., Ugovor o kreditu broj: 9019156554 od 11. 3. 2015., Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9019156554 od 28. 01. 2016., otplatne planove (list 11 i 16 spisa), dokumentaciju tužene (list 109-170 spisa), proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, mag. oec. iz [adresa], čiji pisani nalaz i mišljenje, uz očitovanje na prigovor tužitelja, prileži u spisu na listu 525-539 i 547-555 spisa) te je saslušao tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.

11. Prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, nakon provedenog vještačenja, tužitelj je postavio u podnesku od 2. 2. 2026. (list 556-560 spisa).

12. Tuženik se protivio preinaci tužbe, a koja je dopuštena na ročištu 12. svibnja 2026. jer je sud smatrao da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

13. Dakle, tužitelj je u ovom postupku tražio da se u tvrdi da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 9010652542 sklopljen dana 28.07.2005. godine između tužitelja ĐZ, [adresa] kao korisnika kredita, HZ, [adresa], UZ, [adresa] i DZ, [adresa], kao založnih dužnika, i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, a koji je solemiziran u javnobilježničkom uredu KZ iz [adresa], dana 29.07.2005. godine pod brojem OU-637/05 i to:

- dio t.4.2. koji glasi: ..."propisane Odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite.... "

- dio t.5. koji glasi: ..."po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate..."

- dio t.7.2.. koji glasi: ..."po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora." i „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate.”

- dio t.10. koji glasi: ..."U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.”

- t.12.9. koja glasi: "Potpisom ovog ugovora korisnik kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa rate u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

14. Nesporno je da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili 28. 7. 2005. Ugovor o kreditu broj 9010652542, kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,25% godišnje (članak 4. stavak 1. i st. 2. Ugovora), kao i da je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora (članak 7. stavak 2. Ugovora), a prema kojem tečaju se naplaćuje i interkalarna kamata (članak 5. stavak 2. Ugovora). Prema čl. 12. toč. 9. Ugovora korisnik kredita i založni dužnik izjavili su da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjena tečaja CHF te potvrdili da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja u CHF. Sukladno čl. 10. st. 2. Ugovora ugovoreno je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Nesporno je da se radilo o namjenskom kreditu radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta (članak 2. Ugovora).

15. Nesporno je da su stranke 11. ožujka 2015. zaključile Ugovor o kreditu broj 9019156554 i to za kredit u iznosu od 73.520,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita, koji je banka odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju radi zatvaranja obveza po kreditu broj 9010652542 (čl. 2. Ugovora od 11. ožujka 2015.). Nesporno je da je tim novčanim sredstvima u cijelosti otplaćen kredit po Ugovoru o kreditu od 28. 07. 2005..

16. Nesporno je i da su stranke 28. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9019156554 (dalje: Dodatak) kojim je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Navedenim Dodatkom stranke su u čl. 1. utvrdile da je 26. 07. 2005. sklopljen Ugovor o kreditu 9010652542 na iznos od 95.000,00 CHF (napominje se da je taj Ugovor zaključen 28. 7. 2005. pa se radi o očitoj omašci u pisanju Dodatka) te 11. 03. 2015. Ugovor o kreditu broj: 9019156554 na iznos od 73.520,00 CHF, kojim su podmirene obveze iz prethodno navedenog Ugovora o kreditu. Također su stranke utvrdile da se pod konverzijom kredita iz tog Dodatka podrazumijeva izračun konverzije oba kredita. Utvrđeno je i da je manje plaćeni iznos na dan sklapanja tog dodatka iznosi 2.259,40 EUR čl.5. Dodatka. Manje uplaćeni iznos tužitelj obvezao podmiriti Sporazumom o načinu namirenja manje plaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj 9019156554 sklopljen dana 28. 1. 2016.

17. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, sud je imao u vidu da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika, između ostalog i ovdje tužene. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj, vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda.

18. Dakle, u postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tužena u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

19. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 26/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odluke obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava, te do odluke iz zaštite kolektivnih interesa i prava po odredbi čl. 502. c. ZPP i čl. 118. ZZP ("Narodne novine" broj 41/14) u ovoj parnici imaju direktan učinak i u pojedinačnim sporovima.

20. Ugovor o kreditu broj: 9010652542 zaključen je 28. 07. 2005. godine, dakle, u razdoblju na koji se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava pa je ovaj sud pravnim utvrđenjima iz kolektivne zaštite vezan u ovom postupku.

21. Osim toga, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu 28. 07. 2005., dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

22. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Tužitelj je iskazao da mu je 2005. bio potreban novac za izgradnju obiteljske kuće na gradilištu koje je dobio darovanjem od svog djeda, da je u to vrijeme imao solidnu plaću u osiguranju i u banci mu je rečeno da će kredit, a tražio je tadašnjih 445.000,00 kuna, imati promjenjivu stopu i da će ga otplaćivati na 30 godina, podrazumijevao je da će ta promjenjiva stopa utjecati da rata kredita ne bude fiksna, ali vremenom je ista toliko porasla da su problemi oko plaćanja eskalirali 2015. godine kada mu je banka rekla da će uslijediti raskid ugovora zbog neplaćanja, zatražio je reprogramiranje kredita, a što mu je odobreno, da mu je Ugovor bio ponuđen na obrascu i tada mu je odgovarao iznos koji je trebao dobiti, rok otplate, a u tom trenutku mu je bila prihvatljiva i kamatna stopa te je ugovor bio "uzmi ili ostavi", da o pojedinoj odredbi nije pregovarao s nikim iz banke, nije mu pojašnjen, niti je upućen u bilo kakav rizik od promjene stope, a niti je o tome razgovarao sa djelatnikom banke, a kod reprogramiranja je bilo još i manje pitanja.

23.1. Na posebno pitanje svoje punomoćnice, tužitelj je odgovorio da mu kod pregovora 2005. godine nitko u banci nije objasnio koji se parametri moraju dogoditi da bi došlo do promjene kamatne stope, kao i da ga nitko nije upozorio na rizik valute CHF u smislu da rata može porasti duplo kao što se dogodilo u njegovu slučaju.

24. Uzevši u obzir iskaz tužitelja, iz kojeg proizlazi da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženom u svezi predmetnih ugovornih odredbi, niti su mu iste pojašnjene, već se radilo o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirala tužena i na koje tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, imajući u vidu da je u naprijed navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, sud zaključuje da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Dalje, tužena je tvrdila da je predmetni ugovor broj: 90106542 u trenutku konverzije bio zatvoren te da nije postojalo potraživanje po istom pa da taj ugovor nikako nije mogao biti konvertiran budući je potraživanje po osnovi tog ugovora podmireno ranije, odnosno 2015. kada je sklopljen novi ugovor o kreditu 9019156554, a čija namjena je bila upravo zatvaranje prijašnjeg ugovora.

26. Međutim, kao što je to naprijed navedeno, u čl.1. Dodatka, utvrđeno je da se pod konverzijom kredita iz tog Dodatka podrazumijeva izračun konverzije oba kredita.

27. Osnovano tužitelj tvrdi da Ugovor o kreditu od 28. 7. 2005. nije mogao biti obuhvaćen navedenim Dodatkom, a obzirom na odredbu čl. 19.a st. 3. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju-dalje:ZID ZPK/15.

28. Tako iz vještačkog nalaza, a koji je temeljen na relevantnoj dokumentaciji iz ugovornog odnosa stranaka, proizlazi da iako je kredit broj: 9010652542 od 28. 7. 2005. zatvoren prije 30. 09. 2015. (kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju), tužena je izvršila konverziju tog kredita iz valute CHF u valutu euro. Stoga konverzija prema odredbama tog Zakona nije mogla biti valjano izvršena u odnosu na Ugovor o kreditu od 28. 07. 2005. jer se radi o zakonskoj odredbi prisilne naravi.

29. Odredbom čl.322. st. 1. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan prisilnim propisima ništetan pa je osnovan i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu sklopljenog 28. siječnja 2016. u dijelu koji se odnosi upravo na Ugovor o kreditu od 28. srpnja 2005.

30. Naime, tužitelj je tražio da se utvrdi da je ništetan Dodatak Ugovora o kreditu broj 9019156554 sklopljen dana 28.01.2016. godine između stranaka, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu SZ iz [adresa], dana 28.01.2016. godine pod brojem OV-805/16.

31. Valja reći da je tužitelj tražio da se utvrdi ništetnom dio t.10.Ugovora o kreditu od 28. 7. 2005. koji glasi: ..."U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.”

32. Navedena formulacija ugovorne odredbe prema kojoj je tužitelj, kao korisnik kredita mogao prijevremeno otplatiti kredit i to samo uz suglasnost i uz uvjete kreditora, sastavljena je od tužene, a iz iskaza tužitelja proizlazi da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj. Osim toga, navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je mogućnost tužitelja kao korisnika kredita da prijevremeno otplati kredit podložna isključivo uvjetima koje diktira tužena pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

33. Slijedom svega navedenog, tužena je nepošteni stjecatelj pa je, primjenom odredbe čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) u vezi sa čl.1111. i čl.1115. ZOO-a, dužna vratiti tužitelju iznos preplaćen s osnove promjenjive kamatne stope i tečaja CHF iz Ugovora o kreditu broj: 9010652542 od 28. 7. 2005., čiju visinu je sud utvrdio prihvaćanjem vještačkog nalaza, smatrajući da je isti objektivno i stručno dan, temeljen na relevantnoj dokumentaciji iz ugovornog odnosa stranaka.

34. Što se tiče tuženičinog prigovora zastare, isti je neosnovan jer tužitelj u ovom slučaju potražuje iznos stečen bez osnove odnosno povrat onoga što je ispunio s osnova ništetnih ugovornih odredbi, u kojim slučajevima zastara nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (u konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom postupku podnesena 07. 06. 2019.), a na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda revidirao je ovo shvaćanje zauzevši stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora utvrđena ili na drugi način ustanovljena.

35. Valja dodati i da kada bi predmetni Ugovor o kreditu od 28. 07. 2005. bio obuhvaćen valjanom konverzijom, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio se da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

36. Dalje, tužitelj je tražio da se utvrdi da je ništetan Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj 9019156554 sklopljen dana 28.01.2016. godine između stranaka.

37. Iako je Dodatak ugovoru djelomično ništetan zbog suprotnosti prisilnom propisu iz čl. 19.a st. 3. ZID ZPK/15 i to u pogledu Ugovora o kreditu od 28. srpnja 2005., tužiteljev zahtjev da se utvrdi ništetnost Sporazuma o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj 9019156554 sklopljen 28. 1. 2016., a koji zahtjev tužitelj posebno niti ne obrazlaže, nije osnovan.

38. Naime, tim Sporazumom regulira se način namirenja utvrđenog manjka uplate sukladno odredbama ZID ZPK/15 (pri čemu se naglašava da Dodatak ugovoru nije ništetan u cijelosti), zbog čega predmetni Sporazum nije protivan prisilnim propisima (a niti Ustavu RH odnosno moralu društva) u kojem bi se slučaju sukladno čl. 322. st. 1. ZOO mogla utvrditi njegova ništetnost.

39. Tužitelj je tražio i isplatu iznosa od 6.854,51 euro za koji tužitelj smatra da je neosnovano više platio kamate po kreditu od 11. 3. 2015. kojim je zatvorio raniji kredit od 28. 7. 2005. jer je za njegovo zatvaranje, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, bio potreban manji iznos od onog za koji je odobren novi kredit.

40. Međutim, vraćanjem preplaćenih iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja kao posljedica ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu od 28. 7. 2005. tužitelj je ostvario restituciju sukladno čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi pa nema osnova da mu se umanjuje glavnica drugog kredita i da s te osnove potražuje iznos više plaćene kamate.

41. Naime, manji iznos novog kredita bio bi potreban za zatvaranje ranijeg kredita da nisu primijenjene odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali u tom slučaju ne bi ni došlo do preplate anuiteta koja se temelji upravo na primjeni predmetnih ništetnih odredbi, a koja je preplata tužitelju dosuđena pa je tužiteljev zahtjev neosnovan.

42. Tužitelj je tražio i isplatu iznosa od 2.259,40 eura na ime povrata doplate kreditnih obveza koju je tužitelj izvršio prema Dodatku ugovora od 28.01.2016. godine, a koji tužbeni zahtjev je neosnovan jer iako je Dodatak ugovora od 28. siječnja 2016. djelomično ništetan budući da konverzijom sukladno odredbama ZID ZPK/15 nije mogao biti obuhvaćen tada već ispunjeni Ugovor o kreditu od 28. srpnja 2005., nesporno je da je raniji Ugovor o kreditu otplaćen upravo sredstvima dobivenim drugim Ugovorom o kreditu od 11. ožujka 2015., a tužitelj je dosuđenjem preplaćenih iznosa anuiteta uslijed primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF već obeštećen po toj osnovi, kako je to naprijed navedeno.

43. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

44. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.5. ZPP-a, primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25).

45. Sud je tužitelju, vodeći računa da je u cijelosti uspio glede osnove, dok nije uspio djelomično u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl.155. ZPP-a, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 250,00 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 20. 11. 2020., 12. 3. 2024., 5. 12. 2024. i 12. 5. 2026., svaki u iznosu od 1.250,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 8. 5. 2020., 9. 9. 2020., 27. 8. 2025. i 2.2. 2026., prema Tbr.8.1.Tarife, svaki u iznosu od 1.250,00 eura, trošak sastava žalbe od 29. 6. 2021. prema Tbr.10.1. Tarife, u iznosu od 1.250,00 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 11.900,00 eura, koji je, primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužitelju i platež naložen tuženoj.

46. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava podneska od 21. 11. 2019., 4. 11. 2020., 14. 12. 2020., kao i sastava žalbe od 4. 1. 2022. jer je navode iz podneska tužitelj mogao iznijeti na održanim ročištima, dok sa žalbom od 4. 1. 2022. nije uspio pa nas tali trošak nije ni bio potreban.

46.1. Tužitelju nije priznat ni traženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na objavu punomoćnica nije pristupila.

46.2. Također tužitelju nije priznat ni traženi trošak sudske pristojbe na tužbu jer je primjenom čl.11. st.1. t.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) oslobođena od plaćanja pristojbi pa mu traj trošak nije ni nastao.

Ivanec, 17. lipnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Bojana Marčelan, odvjetnica iz Varaždina

2. Andrej Šoos Maceljski, odvjetnik iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba