REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31/III
Poslovni broj: Us I-169/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 54, protiv tuženika Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, Donje Svetice 38, Zagreb, OIB: 49508397045, kojega zastupa ŠL, ministar, radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, 17. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, KLASA: UP/I- 602-08/24-01/00414, URBROJ: 533-05-25-0005 od 13. siječnja 2025.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-602-08/24-01/00414, URBROJ: 533-05-25-0005 od 13. siječnja 2025. odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za pristup i bavljenje reguliranom profesijom učiteljice razredne nastave u osnovnoj školi u Republici Hrvatskoj, na temelju stečene inozemne visokoškolske kvalifikacije Profesor razredne nastave koju je stekla 23. lipnja 2015. na Učiteljskom fakultetu Internacionalnog univerziteta Brčko, Bosna i Hercegovina (Broj diplome: [broj svjedodžbe]U/15 od 18. srpnja 2015.).
2. Tužiteljica u tužbi ističe kako je iz Rješenja Vlade Brčko distrikt, Odjeljenje - Odjel za obrazovanje, br. akta 0285RG- 001/12, od 11. siječnja 2012. razvidno da se 2012. vrši upis visokoškolske ustanove Internacionalni Univerzitet u Brčko distriktu u Registar visokoškolskih ustanova, u čijem sastavu je Učiteljski fakultet te ističe da je navedeno rješenje doneseno na temelju dokumenata i odluka koje nabraja, a koji se donose na temelju internih dokumenata Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguravanja kvalitete Bosne i Hercegovine (dalje: HEA) te iz kojih proizlazi da je Internacionalni univerzitet ispunio sve propisane uvjete za stjecanje licence i prve akreditacije. Smatra da su navedeno visoko učilište i studijski program bili dio visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine u vrijeme stjecanja predmetne kvalifikacije, tim više što Agencija i tuženik prilikom provođenja postupka provjere nisu zatražili očitovanje HEA-e na okolnost navedenih tvrdnji, a takav način postupanja potrebno je provesti i sukladno članku 8. stavku 1. točki 7. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj: 69/22.), i to sve u vrijeme kada je tužiteljica upisala i završila studij te za vrijeme studija.
2.1. Navodi kako je sporna visokoškolska ustanova dobila licencu i akreditaciju za rad, što proizlazi i iz Rješenja o ispunjenosti uslova za osnivanje i početak rada visokoškolske ustanove – Licenca za rad i prva akreditacija. Nadalje, dodaje da se u razdoblju od 2011. do 2015. primjenjivao Zakon o visokom obrazovanju u Brčko distriktu BiH (01B30-09) koji definira i uređuje pojmove licenciranja i akreditacije visokoškolskih ustanova, u vezi čega se poziva na član 36. navedenog Zakona. Pojašnjava kako iz navedenih odredbi proizlazi da licencu za rad ne može dobiti visokoškolska ustanova koja nije akreditirana i koja nema akreditirane studijske programe jer je Zakonom o visokom obrazovanju strogo određeno da se ista dodjeljuje isključivo nakon provjere ispunjenosti utvrđenih kriterija za rad akreditirane visokoškolske ustanove i kojom se visokoškolskoj ustanovi dozvoljava pružanje usluga visokog obrazovanja. Po shvaćanju tužiteljice, navedeno rješenje iz 2012. o dodjeli licence i akreditacije Internacionalnom univerzitetu predstavlja dokaz da je isti ispunjavao sve potrebne kriterije izvođenja studijskih programa i izdavanja diploma, pogotovo u vrijeme početka, trajanja i završetka studija za tužiteljicu.
2.2. Tužiteljica prigovara načinu korištenja podataka Državnog registra akreditiranih visokoškolskih ustanova BiH, na temelju kojeg su tuženik i Agencija izvršili uvid radi utvrđenja vremena stjecanja akreditacije. Tvrdi da Državni registar ne sadrži sve obvezne podatke o Internacionalnom univerzitetu u elektroničkom obliku, te ukazuje da su tuženik i Agencija trebali zatražiti uvid u podatke HEA-e kroz Državni registar koji se vodi u pisanoj formi.
2.3. Nadalje, navodi da se Obavještenjem Vlade Brčko distrikta, Odjeljenje - Odjel za obrazovanje od 26. srpnja 2018. potvrđuje da se rad adresiranih fakulteta odvijao i još uvijek odvija u skladu s dobivenim i urednim dozvolama za rad – licencom i prvom akreditacijom, te da su svi dokumenti - diplome, koje su do 2018. izdane od strane visokoškolskih ustanova zakonski regulirane i ispunjavaju uvjete za priznavanje/nostrifikaciju u inozemstvu. Smatra da navedeno Obavještenje potvrđuje da Agencija i tuženik nisu pravilno proveli postupak provjere važenja licence za rad i akreditacije spornog fakulteta te da je isti imao sve potrebne i važeće dokumente u vrijeme studiranja tužiteljice, a tako je i do danas. Napominje kako je Obavještenje Vlade Brčko distrikta, Odjeljenje – Odjel za obrazovanje od 3. ožujka 2022., br. akta:
07-1246ZB- 001/22 adresirano i na tuženika i kojim se ponovno obrazlaže primjena zakonskih akata BiH vezanih uz licenciranje i akreditaciju Internacionalnog univerziteta u Brčko distriktu, što upućuje na komunikaciju između tuženika i izvršne vlasti Brčko distrikta BiH o navedenom problemu, slijedom čega tuženik ne može osporiti da je obavješten o izdanoj licenci i akreditaciji iz 2012., da je ista postojala u relevantnom razdoblju studiranja i završetka studija tužiteljice, kao i da u procesu implementacije izmijenjenog i dopunjenog Zakona o visokom obrazovanju u Brčko distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj: 30/09., 29/18., 16/20.) niti jedna visokoškolska ustanova nije izgubila status visokoškolske ustanove, licencu, dozvolu za rad te privremenu ili prvu akreditaciju.
2.4. Dalje ističe kako je prilikom pohađanja fakulteta, u rujnu 2012., zatražila mišljenje Agencije o statusu Internacionalnog univerziteta u Brčko distriktu i postojanju licence i akreditacije te je Agencija potvrdila da je Internacionalni univerzitet u Brčko distriktu trenutno priznata institucija u BiH te da je u ovom trenutku moguće priznavanje kvalifikacije s te institucije i da se radi o fakultetu i kvalifikaciji koja zadovoljava sljedeće kriterije: 1) smatra se visokoškolskom kvalifikacijom u državi koja ju je izdala; 2) izdalo ju je nadležno tijelo države priznato od / posjeduje akreditaciju nadležnog akreditacijskog tijela te države i njome se potvrđuje uspješno završen inozemni visokoškolski program. Tvrdi da iz odgovora predstavnice Agencije proizlazi da je od 2012. do 2022. Agencija očito u nekom trenutku priznavala stručne kvalifikacije s Internacionalnog univerziteta u Brčko distriktu.
2.5. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika, uz naknadu troška upravnog spora tužiteljici.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ponavlja navode i razloge iznesene u osporavanom rješenju. Dodaje kako je utvrđeno da je Internacionalni univerzitet Brčko distrikt, Brčko, Bosna i Hercegovina, započeo s radom na temelju Rješenja o ispunjenosti uslova i početka rada od 11. siječnja 2012. Navodi kako je u skladu s člankom 29. Zakona o visokom obrazovanju u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (,,Službeni glasnik Brčko distrikta BiH", broj: 01-02-120/09), predmetno rješenje predstavljalo prvu akreditaciju i licencu visokoškolske ustanove koju je visokoškolska ustanova bila obvezna obnoviti najkasnije dvije godine od izdavanja rješenja, a što predmetna institucija nije učinila te je citirano rješenje prestalo važiti 11. siječnja 2014. Navodi da je u rujnu 2012. Internacionalni univerzitet Brčko distrikt, Brčko, Bosna i Hercegovina, formalno bio dio sustava visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine na temelju Rješenja o ispunjenosti uslova i početka rada od 11. siječnja 2012., o čemu je Agencija za znanost i obrazovanje i informirala tužiteljicu u rujnu 2012. Ističe kako u Bazi podataka reguliranih profesija u Republici Hrvatskoj nema podataka da je do 2022. priznata ijedna stručna kvalifikacija stečena na Internacionalnom univerzitetu Brčko dist rikt, Brčko, Bosna i Hercegovina. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. U podnesku od 11. lipnja 2025. tužiteljica napominje da je za nju jedino relevantno vrijeme valjanosti prve akreditacije i licence, a sporan je trenutak kada je Univerzitet „izgubio” prvu licencu i akreditaciju, što je prema navodima tuženika 11. siječnja 2014. Tvrdi da ne postoji rješenje o oduzimanju licence i akreditacije koje obuhvaća vrijeme studiranja tužiteljice. Navodi da je 28. siječnja 2015. Odjel za obrazovanje izdao zaključak kojim se prekida postupak izdavanja akreditacije Internacionalnom univerzitetu Brčko do okončanja prethodnog pitanja te iz navedenog zaključuje da je Internacionalni univerzitet Brčko započeo postupak obnove akreditacije i licence unutar dvije godine od izdavanja rješenja i da je upravni postupak obnove bio u tijeku u trenutku kada je tužiteljica diplomirala.
4.1. Nadalje, tvrdi da Rješenje o prvoj licenci i akreditaciji nema „rok važenja” te se poziva na članak 29. stavak 6. te članak 38. Zakona o visokom obrazovanju u Brčko distriktu BiH i navodi da nije određen rok trajanja konkretnog postupka, nego obveza visokoškolske ustanove da pokrene proces unutar dvije godine od dobivanja prve licence i akreditacije. Napominje kako u Rješenju o ispunjenosti uslova i početka rada od 11. siječnja 2012. nigdje nije navedeno da je predmetno rješenje izdano na dvije godine te da prestaje važiti 11. siječnja 2014. Pojašnjava da je navedenim Zakonom strogo određen postupak gubitka prvotne akreditacije te licence i dozvole za rad, u vezi čega upućuje na članak 38. Dodaje da u Informacijama o izvršenju Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini ne stoji da je za Internacionalni univerzitet Brčko distrikt licenca oduzeta i zabranjen rad zbog propusta obnove akreditacije, nego da još uvijek traje postupak upravnog nadzora po čijem okončanju će Odjel donijeti upravni akt kojim će odlučiti o tome jesu li ispunjeni propisani uvjeti za rad i obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja.
4.2. Po shvaćanju tužiteljice, provođenje upravnog nadzora je dio postupka obnove licence i akreditacije, stoga smatra da nije ispravan zaključak tuženika da, ukoliko on ne završi unutar dvije godine, utoliko visokoškolska ustanova ex lege gubi licencu i akreditaciju. Navodi kako ex lege gubitak licence i akreditacije nije propisan navedenim Zakonom, a da trajanje postupka obnove akreditacije ne može značiti i gubitak akreditacije jer se svaki takav postupak okončava aktom, koji s danom 23. lipnja 2025. nije bio donesen. Napominje da se identičan postupak obnove akreditacije provodi i u Republici Hrvatskoj, s čime je tuženik upoznat i koji se ne razlikuje od postupka u Bosni i Hercegovini, kao i da mu treba biti poznato da bi ex lege gubitak akreditacije predstavljao pravni problem za kontinuirani rad visokih učilišta i znanstvenih instituta. Pojašnjava kako se članak 61. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini odnosi na prijelazni period za akreditaciju i licenciranje postojećih visokoškolskih ustanova, dok je Zakon stupio na snagu 2009., a Internacionalni univerzitet Brčko distrikt je osnovan tek 2011., stoga ni na koji način nije mogao imati „prijelazni period za akreditaciju i licenciranje”.
4.3. Zaključuje kako je 23. lipnja 2015., kada je tužiteljica diplomirala, Internacionalni univerzitet Brčko distrikt i dalje imao valjanu prvu akreditaciju i licencu, pokrenuo je postupak obnove akreditacije i licence u zakonskom roku te na taj dan ili prije 23. lipnja 2015. nije ni doneseno rješenje kojim se oduzima licenca i zabranjuje rad visokom učilištu, niti postoje kogentne zakonske odredbe Zakona o visokom obrazovanju u Brčko distriktu BiH kojima se propisuje ex lege gubitak akreditacije i licence za rad visokog učilišta. Tužiteljica smatra da je u vrijeme kada je upisala i završila studij te za vrijeme trajanja studija Internacionalni univerzitet Brčko distrikt imao valjanu akreditaciju i licencu za rad. Stoga predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev.
5. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a kako su između stranka sporne odlučne činjenice Sud je sukladno odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) u ovom predmetu održao usmenu raspravu dana 27. svibnja 2026. na koju je pristupila zamjenica opunomoćenika tužiteljice koja je u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe , navoda iz podneska od 10. lipnja 2025. i postavljenog tužbenog zahtjeva. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu pokrenut je po zahtjevu tužiteljice od 4. prosinca 2024. za priznavanje inozemne visokoškolske kvalifikacije „Profesor razredne nastave“ stečene 23. lipnja 2015. na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi Učiteljskom fakultetu Internacionalnog univerziteta Brčko, Bosna i Hercegovina, radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom učiteljice razredne nastave u osnovnoj školi iz nadležnosti tuženika u Republici Hrvatskoj.
8. Prema članku 86. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija ("Narodne novine", broj: 82/15., 70/19., 47/20. i 123/23., u daljnjem tekstu: Zakon), u postupku priznavanja stručnih kvalifikacija stečenih u trećim zemljama, nadležno tijelo dužno je zatražiti mišljenje odgovarajuće obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj o stečenom obrazovanju i ishodima učenja kandidata, pri čemu će odgovarajuća obrazovna ustanova izvršiti usporedbu programa obrazovanja ustanove na kojoj je kandidat stekao svoje obrazovne kvalifikacije u trećoj zemlji i programa obrazovanja koje se pohađa za istu profesiju na istoj razini obrazovanja u Republici Hrvatskoj (stavak 1.). Nadležno tijelo dužno je prije traženja mišljenja iz stavka 1. ovoga članka zatražiti od centra za pomoć iz članka 75. ovoga Zakona provjeru akreditacije studijskog programa, odnosno akreditacije visokog učilišta na kojem je kandidat stekao obrazovnu kvalifikaciju u trećoj zemlji (stavak 4).
9. Nadalje, prema članku 75. Zakona, Centar za pomoć koji je građanima i centrima za pomoć drugih država članica dužan pružati potrebne informacije o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, kao što su informacije o nacionalnom zakonodavstvu kojim se uređuju regulirane profesije i bavljenje tim profesijama, uključujući i socijalno zakonodavstvo te po potrebi etička pravila, sukladno ovome Zakonu je Nacionalni ENIC/NARIC ured (stavak 1.). Centar za pomoć dužan je, u suradnji s nadležnim tijelima Republike Hrvatske te nadležnim tijelima i centrima za pomoć drugih država članica, pružati pomoć zainteresiranim osobama da ostvare prava koja proizlaze iz ovoga Zakona i pribaviti informacije o reguliranim profesijama i pristupu tim profesijama u drugim državama članicama te o razini stručne kvalifikacije koja se zahtijeva za obavljanje određene regulirane profesije u drugoj državi članici (stavak 2.).
10. Postupajući po navedenoj zakonskoj odredbi, tuženik je dopisom KLASA: UP/I- 602-08/24-01/00414, URBROJ: 533-05-24-0002 od 9. prosinca 2024. zatražio od Nacionalnog ENIC/NARIC ureda, Agencije za znanost i visoko obrazovanje, informaciju o akreditiranosti matičnog visokog učilišta Učiteljskog fakulteta Internacionalnog univerziteta, Brčko, Bosna i Hercegovina, na kojem je tužiteljica stekla inozemnu stručnu kvalifikaciju čije priznavanje zahtjeva.
11. Dopisom Agencije za znanost i visoko obrazovanje, KLASA: 602-06/24-01/21, URBROJ: 355-03-02-01/16-24-144 od 17. prosinca 2024. tuženiku je odgovoreno da je ENIC/NARIC ured utvrdio da je Visoko učilište Internacionalni univerzitet, Učiteljski fakultet, Brčko, Bosna i Hercegovina, dobila rješenje o upisu u Državni registar akreditiranih visokoškolskih ustanova Bosne i Hercegovine od nadležnog tijela, HEA, 2. veljače 2022. za period od 2. veljače 2022. do 2. veljače 2026., dakle, nakon što je tužiteljica već stekla inozemnu kvalifikaciju.
12. U odnosu na osnovni prigovor tužiteljice o pogrešno utvrđenoj odlučnoj činjenici postojanja valjane akreditacije, za istaknuti je kako je u skladu s Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj: 59/07. i 59/09.) HEA isključivo nadležna za vođenje Državnog registra akreditiranih visokoškolskih ustanova uz obvezu omogućavanja stalne dostupnosti Liste akreditiranih visokoškolskih ustanova u BIH na svojoj mrežnoj stranici.
13. Uvidom u javno objavljenu Listu akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini na mrežnim stranicama www.hea.gov.ba vidljivo je da je za Internacionalni univerzitet u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine period važenja akreditacije naveden od 2. veljače 2022. do 2. veljače 2026.
14. Slijedom navedenog, s obzirom na to da Internacionalni univerzitet Brčko distrikt nije imao valjanu akreditaciju u vrijeme stjecanja inozemne visokoškolske kvalifikacije tužiteljice, ovaj Sud smatra da je tuženik pravilno odbio predmetni zahtjev tužiteljice na temelju članka 86. stavka 4. Zakona. Uzimajući navedeno u obzir, izneseni prigovori tužiteljice nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovome sporu.
15. Takav stav zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-2612/23-2 od 6. prosinca 2023.
16. Stoga je Sud ocijenio da je u provedenom upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo uz poštivanje pravila upravnog postupka.
17. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim, te je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude primjenom odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a.
18. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.
U Osijeku 17. lipnja 2026.
Sutkinja
Jasenka Beker Rupčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS).
DNA:
1. Tužiteljici, po opunomoćeniku
2. Tuženiku