REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-292/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Kristini Trtanj Vukoja, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, protiv I-tuženika FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ŠM, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Palić, Bakarić i Bakočević Piršić d.o.o. u Zagrebu i II - tuženika M SAN LOGISTIKA d.o.o., [adresa], OIB: 64980392094, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 6. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja UM, diplomiranog pravnika, punomoćnice I-tuženika ŠM, odvjetnice i punomoćnice II- tuženika FMT, odvjetnice, dana 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je Ugovor o radu, a kojeg su sklopili prvotuženik i drugotuženik dana 29.03.2024.g. s početkom rada drugotuženika kod prvotuženika 02.04.2024.g. ništetan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je drugotuženik je zasnovao radni odnos kod prvotuženika s danom 02.04.2024.g. do 02.04.2024.g. isključivo radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja na teret sredstava tužitelja. Drogotuženik prije sklapanja ugovora o radu kod prvotuženog nije imao reguliran status osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja kod tužitelja budući je drugotuženom dana 05.09.2002. godine prestao status osigurane osobe kod tužitelja.

1.1.Prijava drugotuženika od strane prvotuženika na obvezno zdravstveno osiguranje kod tužitelja zaprimljena je 05.04.2024.g. s početkom osiguranja 02.04.2024.g. dok je odjava drugotuženika od strane prvotuženika evidentirana 08.04.2024.g. s prestankom osiguranja 02.04.2024.g.

1.2. Od 30.04.2024.g. do 16.06.2024.g. drugotuženik je prijavljen kod tužitelja na obvezno zdravstveno osiguranje 00185 - osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom dugotrajnim boravištem u [adresa] , koje nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi i koje su se prijavile Zavodu u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, obavljanja djelatnosti ili od dana prestanka primanja naknade plaće na koju imaju pravo prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, nakon prestanka mandata zastupnika u Europskom parlamentu, nakon prestanka radnog odnosa u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Europske unije koje zapošljavaju dužnosnike i privremene ili ugovorne službenike te državljanin druge države članice s odobrenim privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj nakon prestanka radnog odnosa, odnosno obavljanja gospodarske ili profesionalne djelatnosti na državnom području Republike Hrvatske. Ne vode se u evidenciji nezaposlenih osoba HHZ-a.

1.3. Prvotuženik i drugotuženik zasnovali su radni odnos dana 02.04.2024. do zaključno 02.04.2024.g.samo da bi drugotuženik ostvario pravo na obvezno zdravstveno osiguranje na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa te posljedično ostvario status osigurane osobe kao nezaposlene osobe iz čega proizlazi da radni odnos nije zakonit kao ni stečeni status osiguranika prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju. Prema odredbi čl. 122. st.4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu. Tužitelj smatra da ima pravni interese temeljem odredbe čl. 187. ZPP-a za podnošenje tužbe.

1.4. Predlaže utvrditi ništetnost ugovora o radu zaključenog između I i II tuženika

2. I-tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je dana 4. travnja 2024. godine tužitelju podnio prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje za II tuženika s danom 2. travnjem 2024. godine, kao i da je II-tuženika odjavio s obveznog zdravstvenog osiguranja dana 8. travnja 2024. godine s danom 2. travnjem 2024. godine, a sve sukladno članku 120. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, 33/23).

2.1. I-tuženik spori navode tužitelja da su I i II tuženik zasnovali radni odnos dana 2. travnja 2024. do zaključno 2. travnja 2024. godine samo da bi II-tuženik ostvario pravo na obvezno zdravstveno osiguranje na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa te posljedično ostvario status osigurane osobe kao nezaposlene osobe te da bi zbog toga radni odnos bio nezakonit. I-tuženik je raspisao natječaj za radno mjesto skladišnog radnika i isti objavio na portalu Moj Posao, putem kojeg portala se II-tuženik i javio na natječaj. Prijava II-tuženika vidljiva je iz sustava Talentlyft. II-tuženik je uredno prošao selekcijski postupak, obavljen je telefonski razgovor te razgovor u prostorijama I- tuženika nakon kojeg je odlučeno da će se II-tuženiku ponuditi posao na koji se prijavio. I i II tuženik su dana 29. ožujka 2024. godine zaključili Ugovor o radu kojim se između stranaka zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu Skladišni radnik s danom 2. travnjem 2024. godine. II-tuženik je dana 2. travnja 2024. uredno došao na posao te odradio taj jedan dan, no bio je nezadovoljan radnim mjestom zbog propuha što je utjecalo na bolove u leđima te je isti dan zatražio raskid predmetnog ugovora o radu. I i II tuženik su Sporazum o prestanku ugovora o radu zaključili dana 2. travnja 2024. godine te time raskinuli radni odnos. I-tuženik je II-tuženiku uredno isplatio plaću za taj jedan odrađeni dan, što je vidljivo i iz obračuna plaće.

2.2. Iz gore navedenog proizlazi da je I-tuženik s II-tuženikom sklopio ugovor o radu u dobroj vjeri s namjerom popunjavanja upražnjenog radnog mjesta skladišnog radnika. U prilog tome I-tuženik ističe i činjenicu da je već 3 dana nakon sporazumnog raskida ugovora o radu s II-tuženikom, odnosno dana 5. travnja 2024. objavio novi oglas za popunjavanje radnog mjesta Skladišnog radnika zbog toga što je isto opet postalo upražnjeno odlaskom II-tuženika. I-tuženik ističe da tužitelj ničim nije dokazao svoje navode iz tužbe, već samo paušalno navodi da su tuženici zasnovali radni odnos samo da bi II-tuženik ostvario pravo na obvezno zdravstveno osiguranje na teret sredstava tužitelja te ističe svoje pravo i obvezu pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu. Tužitelju sumnju očito baca što je II-tuženik bio kod I-tuženika zaposlen samo jedan dan, te zašto je I-tuženik II-tuženika prijavio samo na taj jedan dan. I-tuženik ponovno ističe da je isti kao poslodavac te obveznik plaćanja doprinosa u obvezi izvršiti prijavu zaposlenog radnika na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i na mirovinsko osiguranje. U suprotnom slučaju poslodavac bi kršio odredbe Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (NN 151/22). Sukladno članku 3. navedenog Zakona neprijavljeni rad u užem smislu je rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravu osnovu odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te je izričito propisano da je neprijavljeni rad zabranjen. U ovom slučaju II-tuženik je stvarno sklopio ugovor o radu s I-tuženikom, odradio jedan dan (2. travnja 2024. godine) te mu je za navedeni rad i isplaćena odgovarajuća plaća, stoga je I-tuženik bio dužan II-tuženika prijaviti, između ostalog, i na obvezno zdravstveno osiguranje sukladno čl. 120. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. II-tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je posao skladišnog radnika kod I. tuženika našao preko oglasa na portalu Moj posao te mu je takvo radno mjesto zvučalo idealno budući da mu je mjesto rada bilo vrlo blizu kuće ([adresa] u [adresa] u kojoj živi i sam II. tuženik). Radni odnos II. tuženika započeo je dana 02.04.2024. godine, kada je došao na svoje radno mjesto i počeo s radom. Međutim, II. tuženik je istog dana shvatio da radno mjesto skladišnog radnika nije za njega. Zbog prirode posla prostor skladišta je svako malo bio otvoren, uslijed čega je dolazilo do propuha. S obzirom da II. tuženik ima problema s leđima (dijagnosticiran mu je lumbago s išijasom te mu je sugerirana operacija), propuh mu je jako smetao te je nedugo nakon početka rada zadobio jake bolove u leđima. S obzirom da je II. tuženik shvatio da radno mjesto na koje je došao nije za njega i da nastavak radnog odnosa nema nikakvog smisla jer će zimi biti samo hladnije, odmah je obavijestio I. tuženika da želi prekinuti radni odnos . I- tuženik je pripremio Sporazum o prestanku ugovora o radu te je II. tuženik isti potpisao, uredno je primio plaću za taj jedan radni dan te je nastavio tražiti novi prikladniji posao. Vrlo brzo II. tuženik je pronašao posao vozača u PAN-PEK d.o.o., gdje i danas radi. Na novom radnom mjestu zaposlen je dana 17.06.2024., no i mjesec dana prije početka radnog odnosa je obavljao potrebne preglede za početak rada.

3.1. Ističe da ne bi trebao niti tužitelju niti sudu niti ikom trećem pojašnjavati zbog čega je nakon jednog radnog dana odlučio prekinuti radni odnos. Tržište rada je slobodno i svaki radnik ima pravo izabrati posao koji mu odgovara, kao i prekinuti radni odnos koji mu ne odgovara. No, podnošenjem ovakve paušalne tužbe od strane tužitelja II. tuženik je primoran objašnjavati svoju odluku o prekidu radnog odnosa, a posljedično i zdravstvene razloge koji stoje iza toga – iako je zapravo mogao svoj radni odnos prekinuti zbog bilo kojeg razloga. Jer na to ima pravo. Jednako tako je mogao prvi dan reći poslodavcu da mu se ne da raditi i da želi ići doma. To u pravnom smislu ne bi činilo razliku, ako su se I. tuženik kao poslodavac i II. tuženik kao radnik o tome sporazumjeli i potpisali Sporazum o prestanku radnog odnosa u kojem ugovaraju datum prestanka radnog odnosa te svoja međusobna prava i obveze. Ovdje tužitelj direktno i sasvim neopravdano zalazi u radnopravni odnos među tuženicima, bez ikakvih dokaza i razloga. Na tužitelju je teret dokaza i trebao bi objasniti iz čega proizlazi sumnja da se ugovor o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju ili da svrha ugovora o radu nije bila stvarno obavljanje poslova, te o istom dostaviti dokaze. Tužitelj ništa od toga nije učinio.

3.2. Iz podnesene tužbe je razvidno da je ovaj postupak pokrenut samo na osnovu činjenice da je radni odnos trajao jedan dan. Očito je sama ta činjenica tužitelju bila sumnjiva, jer uz tužbu nije dostavio nikakve druge dokaze koji bi išli u prilog njegovim tvrdnjama, niti je proveo postupak provjere. Razvidno je iz priloga tužbi da je na ovu okolnost tužitelj prije podnošenja tužbe zatražio očitovanje I. tuženika i da je I. tuženik očitovanje dostavio te u suštini rekao ono što II. tuženik ovdje opet ponavl ja – radni odnos je trajao jedan dan jer II. tuženik zbog svojih zdravstvenih tegoba nije mogao raditi na radnom mjestu na kojem je izložen propuhu. Sukladno Zakonu o radu, i radni odnos koji se sklopi na neodređeno vrijeme može prestati odmah prvi dan iz nebrojeno razloga. Nije rijetko da ljudi dođu na radno mjesto i shvate da taj posao nije za njih, samo najčešće u tim slučajevima poslodavci radnika ne prijave da mu ne bi morali isplatiti plaću. No, takvo protuzakonito postupanje nikome nije sumnjivo jer postojanje radnog odnosa nije niti zabilježeno. II. tuženik kao radnik ima pravo na plaću za svoj jedan radni dan, kao i pravo na jedan dan radnog staža, jer je taj dan odradio i tužitelj mu njegovo na zakonu stečeno pravo ne može oduzeti. Budući da tužitelj navodi da je II. tuženik prijavljen dana 05.04.2024. godine, a odjavljen 08.04.2024. godine, nejasno je smatra li tužitelj da iz ovog podatka proizlazi ta sumnja koju citira. Člankom 120. st. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i člankom 5. Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju (dalje u tekstu: Pravilnik) propisano je da se prijava na obvezno zdravstveno osiguranje, prijava promjene u obveznom zdravstvenom osiguranju te odjava s obveznoga zdravstvenog osiguranja podnose u roku od 8 dana od dana nastanka, promjene ili prestanka okolnosti na osnovi kojih se stječe ili prestaje status osigurane osobe. Dakle, II. tuženik je prijavljen i odjavljen u roku od 8 dana od dana 02.04.2024. godine te isto ne ide u prilog tužiteljevim tvrdnjama.

3.3. II. tuženik ponavlja da je smisao odredbe čl. 122. st. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju da se zaista sankcionira protupravno ponašanje na način da je ovdje tužitelj ovlašten pokrenuti sudski postupak ukoliko zaista ima dokaze da se postupanjem poslodavaca i radnika ide za tim da se ošteti tužitelja neistinitim prikazivanjem činjenica. Međutim, ta odredba nije sama sebi svrha niti je propisano da se postupci pred sudom pokreću proizvoljno ili diskrecijskom ocjenom ovdje tužitelja, već je propisano da tužitelj prije donošenja odluke o pokretanju postupka pred sudom mora provesti postupak provjere i prikupiti dokaze svojim tvrdnjama. U ovom postupku tužitelj nije dostavio dokaze svojim tvrdnjama, niti je proveo ikakav postupak provjere. Tužitelj nije II. tuženika kao radnika kontaktirao u svrhu bilo kakve provjere prije podnošenja ove tužbe, niti je zatraženo njegovo očitovanje. Zaključno, II. tuženik ponavlja, kao radnik ima pravo i na plaću i na radni staž za svoj jedan odrađeni radni dan. To svoje pravo II. tuženik je stekao, a I. tuženik ga je kao poslodavac sukladno zakonu prijavio, odjavio te mu isplatio plaću za odrađeni radni dan.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o radu od 29.03.2024.g. koji su sklopili prvotuženik i drugotuženik, izvod iz službene evidencije tužitelja o statusu drugotuženog-tiskanica 1, zaključak tužitelja od 08.05.2024.g., obrazac eM-1P, eM-2P Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, izvod iz sudskog registra za prvotuženog, dopis Odjela za zdravstveno osiguranje 2 tužitelja od 22.10.2024.g. , sliku sustava Talentlyft, sporazum o prestanku ugovora o radu od dana 2. travnja 2024., obračun isplaćene plaće za mjesec travanj 2024., natječaj za radno mjesto skladišnog radnika od 5. travnja 2024., sanitarnu knjižicu od dana 28.05.2024., prijavu o početku osiguranja HZMO, prijava o početku osiguranja HZZO, ostalu dokumentaciju u spisu te saslušao II- tuženika kao stranku u postupku.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka i ocjene provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovora o radu koje bi sklopili I-tuženik i II-tuženik.

6. Iz navoda stranaka i isprava u spisu sud je utvrdio da je I-tuženik dana 4. travnja 2024. godine tužitelju podnio prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje za II -tuženika s danom 2. travnjem 2024. godine, kao i da je II-tuženika odjavio s obveznog zdravstvenog osiguranja dana 8. travnja 2024. godine s danom 2. travnjem 2024. godine, a sve sukladno članku 120. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, 33/23).

7. Sporno jest da li je ugovor o radu od 29.3.2024. ništetan. Sporno jest i da li radni odnos može trajati jedan dan.

8. Radni odnos zasniva se ugovorom o radu (čl. 10. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR).

Prema čl. 14.st.1. ZR, ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku. Prema st.2. čl. 14. ZR propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost toga ugovora.

Prema st.3. čl. 14. ZR, ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan prije početka rada, radniku izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu.

Prema st.4. čl. 14. ZR ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme Prema st.6. čl. 14. ZR ako poslodavac sudjeluje u plaćanju dobrovoljnog mirovinskog osiguranja radnika, dužan je u roku od mjesec dana o početka rada, odnosno od ugovaranja plaćanja radnika pisano obavijestiti o nazivu tijela kojem se obavljaju uplate.

9. Prema čl. 4. Zakona o radu radnik (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično – u daljnjem tekstu radnik) je u smislu Zakona o radu fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca.

Prema st.2. istog članka poslodavac je u smislu Zakona o radu, fizička ili pravna osoba koja zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove.

10. Prema čl. 7. – temeljna obveze i prava iz radnog odnosa – poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao.

11. II-tuženik u bitnom ističe kako mu nisu odgovarali uvjeti rada te da je odustao nakon jednog dana od rada kod tuženika, a zbog uvjeta rada.

12. Prema čl. 8. st.4. Zakona o radu, na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznog prava.

13. Prema mišljenju ovog suda, između I i II-tuženika nije nastao radni odnos, usprkos ugovoru o radu kojeg su potpisali 29.3.2024. Radni odnos stranaka ne može trajati jedan dan, jer se za radni odnos podrazumijeva notorno da mora trajati određeno vrijeme, odnosno da radnik mora obavljati određene poslove za poslodavca. U suprotnom, riječ je o ugovoru o djelu iz čl. 590. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023 - dalje ZOO) ili o faktičnom radu. Sudionici dužni su izvršiti svoju obveze i odgovaraju na njihovo ispunjenje. To što je I-tuženik objavio oglas za zapošljavanje, ne znači da u postupanju II-tuženika nije bilo privida, jer je jasno navedeno u oglasu za koje radno mjesto se ugovor o radu sklapa.

14. Prema odredbi čl. 285. st.1. Zakona o obveznim odnosima, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Prema st.2., ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

15. Ovaj sud je mišljenja da rad jedan dan se ne može smatrati radnim odnosom, već faktičnim radom. Kako nije bilo radnog odnosa, to je i ugovor koji je zaključen 29.3.2024.g. nepostojeći, odnosno predmetni ugovor je prividan ugovor iz čl. 285.st.1. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev.

16. Tuženici nisu uspjeli u postupku te im mu stoga ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

17. Sud nije provodio preostale personalne dokaze, jer odlučna činjenica – trajanje ugovora o radu jedan dan nije bila sporna između stranaka.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

SUDAC:

Kristina Trtanj Vukoja

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom županijskom sudu . Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u roku od 15 dana u smislu odredbe čl. 335 st. 7-11 Zakona o parničnom postupku.

DNA:

- tužitelju

- pun. I-tuženika

- II-tuženiku