REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-2388/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška 79, protiv tuženika Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Zagrebu, Radnička cesta 22, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103580728 sklopljenog 4. lipnja 2007. između tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 u dijelu koji glasi:

„NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedest posto posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana .".

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.655,67 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärskische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 nadoknaditi tužitelju EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.149,02 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 1. travnja 2025. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 4. lipnja 2007. ugovor o kreditu u iznosu 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan puštanja kredita u tečaj, uz otplatu u 179 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti za 1.099,37 CHF te da je odredbom čl.10. istog obvezan na plaćanje naknade od 2,50% od iznosa kredita po osnovi koje mu je na dan isplate kredita 18. lipnja 2007. naplaćeno 12.474,64 kn, pa kako su odredbe troškova naknade obrade zahtjeva i administracije kredita te visina istih unesene na unaprijed pripremljenom formuliranom obrascu, bez da su stranke o tome pojedinačno pregovarale, a iz samog ugovora, otplatnog plana ili drugog dokumenta nije vidljivo na što se ti troškovi odnose, slijedom čega odredba nije jasna, određena niti razumljiva, to tužitelj, pozivom na čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je tužitelj prvenstveno dužan dokazati svoj status potrošača, da je sporna odredba lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti iste, da je tužitelj s njom bio upoznat tijekom pregovora na način da mu je službenik jasno naveo obvezu plaćanje naknade, a isto je tako imao na uvid izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe (dalje: Izvadak), da za naplatu te naknade u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja te da se njome pokrivaju operativni troškovi (trošak rada djelatnika), materijalni troškovi (cijene energenata, uredskog materijala, informatičke opreme i sl.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (poštarina i sl.) i povezani regulatorni troškovi.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, postupak obrade kredita, Izvadak, Opće odredbe i obračun nakade te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je tuženik propisao postupak obrade kreditnog zahtjeva - opisom pojedinih radnji i trajanjem istih,

-da je u Izvatku propisana visina naknade za obradu pojedinih kredita u %,

-da je u Općim odredbama tuženika propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita u postotku od iznosa glavnice/kredita/proizvoda ili apsolutnom iznosu,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 4. lipnja 2007. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 113.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.), namjenski – uz hipoteku (čl. 3.), uz rok otplate 179 mjeseci (čl. 6.), valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl. 7. i 8. ) s time da je korisnik kredita dužan platiti "naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.. prije korištenja kredita.. 2,500 % (dva cijelih pedest posto posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora.. suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana" (čl.10.),

- da je naknada za iz čl.10. ugovora naplaćena 18. lipnja 2007. u iznosu 12.474,64 kn.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da nema iskustva u bankarskom sektoru i ne prati kretanje valuta na tržištu, da mu prilikom sklapanja ugovora nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, a isto tako mu nije rečeno što je to trošak obrade kredita, od čega se sastoji i zašto baš u tom iznosu, da nije mogao utjecati na odredbe ugovora, cjenkati se, a niti dobiti kredit bez spornog troška obrade te da mu je kredit trebao za izgradnju vikendice i za tu svrhu je istu koristio odnosno nije ju iznajmljivao.

7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i prihvaćenog iskaza tužitelja jasno proizlazi da ima svojstvo potrošača te da je predmetni ugovor potrošački, slijedom čega je upravo na tuženiku teret dokaza o tome da tužitelj eventualno ne bi imao status potrošača (tako i Rev-18/2018-2).

8. U odnosu pak na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim se određuje visina predmetne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija sporne odredbe sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada.

8.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje plaćanje nakade u visini "2,500 % (dva cijelih pedest posto posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK)" - može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.3. Naime, prilikom ocjene je li sporna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8.4. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaknuti da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada / troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača.

8.5. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

8.6. S obzirom da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi i nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost tih troškova (koji se čito odnose na njegove troškova poslovanja). Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog kredita upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

8.7. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

8.8. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je ta odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. čl.81. i čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP/03) u vezi s čl.11.-12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103. -104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05) te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako visina zahtjeva jasno proizlazi i iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl. 104., čl. 210. st. 1., čl. 214. i čl. 277. ZOO/91 odnosno čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. te čl. 1163. i čl. 1164. ZOO/05.

11. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7-9 i 46 i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 11. prosinca 2025. te pristup na ročišta 15. siječnja 2025. i 14. svibnja 2026. po 200,00 EUR, uz pdv u iznosu 200,00 EUR, trošak predujma za izlazak suda na lice mjesta u iznosu 49,48 EUR radi saslušanja stranke te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 66,36 EUR i presudu u iznosu 33,18 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.149,02 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

11.1. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka