Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3996/25-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

RJEŠENJE

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužiteljice AŠU, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po Hrvoje Vukadin odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217 iz [adresa], zastupana po pun. Ivo Šućur odvjetnik iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 05. svibnja, 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, dana 17.lipnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovor o kreditu broj: 762803 od dana 18.07.2005. godine koji su sklopili AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditor, na način da je ništetan čl.7. koji glasi: „7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 ( kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. 5.2. Naknada za rizik nenaplate potraživanja: Jednokratno u visini 1% (jedanposto), od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

II Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 763580 od dana 25.05.2006. godine koji su sklopili AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditor, na način da je ništetan čl.7. koji glasi: „7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

III Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 762803 od dana 18.07.2005. godine koji su sklopili AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditor, na način da je ništetan čl 12. koji glasi: „12.1. Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“

IV Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa] da tužiteljici AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati od 420,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

26,54 EUR tekuće od dana 19.07.2005. godine pa do isplate

227,52 EUR tekuće od dana 25.05.2006. godine pa do isplate

39,82 EUR tekuće od dana 19.07.2005. godine pa do isplate

113,76 EUR tekuće od dana 25.05.2006. godine pa do isplate

13,27 EUR tekuće od dana 29.05.2006 godine pa do isplate

i to po stopi koja se određuje i to do 31.12.2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa] da tužitelju AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati od 185,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

1,33 EUR tekuće od dana 30.06.2006. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.07.2006. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.08.2006. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 30.09.2006. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.10.2006. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 30.11.2006. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.12.2006. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.01.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 28.02.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.03.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 30.04.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.05.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 30.06.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.07.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.08.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 30.09.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.10.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 30.11.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.12.2007. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.01.2008. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 28.02.2008. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.04.2008. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 30.05.2008. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.06.2008. godine pa do isplate

1,33 EUR tekuće od dana 31.07.2008. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 31.08.2008. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 30.09.2008. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 31.10.2008. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 30.11.2008. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 30.12.2008. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 31.01.2009. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 28.02.2009. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 31.03.2009. godine pa do isplate

1,60 EUR tekuće od dana 30.04.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.05.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.06.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.07.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.08.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 30.09.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.10.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 30.11.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 30.12.2009. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.01.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 28.02.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.03.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 30.04.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.05.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.06.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.07.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 31.08.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 30.09.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2010. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.07.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.08.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.09.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2011. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.07.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.08.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.09.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2012. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.07.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.08.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.09.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.07.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.08.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.09.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.10.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.11.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.12.2013. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.01.2014. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.02.2014. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.03.2014. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.04.2014. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.05.2014. godine pa do isplate

1,86 EUR tekuće od dana 24.06.2014. godine pa do isplate

i riješio je

I Odbacuje se tužba toč IV i V tužbenog zahjteva, u dijelu u kojem tužiteljica traži:

„ IV Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovor o kreditu broj: 763580 od dana 25.05.2006. godine koji su sklopili AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditor, na način da je ništetan čl. 12.4. koji glasi: „Korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja ovog Ugovora, a koji se odnosi na ovaj Ugovor, osim onih odredbi koje su ovim Ugovorom izričito određene.“

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 762803 od dana 18.07.2005. godine koji su sklopili AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditor, na način da je ništetan čl. 12.4. koji glasi: „Korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja ovog Ugovora, a koji se odnosi na ovaj Ugovor, osim onih odredbi koje su ovim Ugovorom izričito određene.“

II Utvrđuje se vps sa iznosom od 1.000,00 €.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka 511,13 €, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno pravno sljedništvo između Volksbank dd i Nova hrvatska banka d.d.,OIB 78427478595 i sada tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA dd OIB 87939104217 iz [adresa]. ( Rješenje TS u Zagrebu, Tt-23/25802 od 3.7.2023. pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217.)

2. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila dva ugovora o kreditu; 25.05.2006. godine potpisali ugovor o kreditu broj: 763580 (dalje: Ugovor) po kojem je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.290,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika, te 18.07.2005. Ugovor br 762803 na iznos od 1.490,00 CHF.

3. Tužiteljica nadalje navodi da joj je tuženik dana 19.07.2005. godine naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 200,00 HRK/ 26,54 EUR, dana 25.05.2006. godine naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.714,28 HRK/ 227,52 EUR. Također, tuženik je naplatio dana 19.07.2005. naknadu za rizik nenaplate potraživanja u iznosu od 300,00 HRK/ 39,82 EUR, 25.05.2006. godine naplatio naknadu za rizik ne naplate potraživanja u iznosu od 857,14 HRK/ 113,76 EUR.

4. Predmetne naplate naknada temeljem oba Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe koje su ništetne; Člankom 269. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je u stavku 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO propisano da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Banka u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetne naknade i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Također, predmetne naknade temelje se na nekoj neodređenoj odluci Banke, međutim, u svakom slučaju radi se o potpuno jednostranom aktu tuženika. Predmetne ugovorne odredbe nedvojbeno su nepoštene jer s tuženik na taj način, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknadu za rizik ne naplate potraživanja.

5. Tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično ili da je imao bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog obrade kredita tužitelja. Time je tuženik dodatno od tužitelja naplatio naknade za sklapanje kredita koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem kredita koje kamate su u stvari cijena kredita.

6. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22). Na taj način je tuženik stekao korist bez osnove, pa je dužan vratiti tužiteljici stečeno bez osnove zajedno sa zateznom kamatom i troškom postupka.

7. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem oba navedena Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je suprotna odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a, kao i članku 6 ZOO-a.

8. Obzirom na to da se o ovoj konkretnoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo te uzevši u obzir da je sporna ugovorna odredba propisana na nedorečen način po kojem je upravo tuženik tj. banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita to proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena. Na taj način prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03.

9. Tuženik je tužitelju tijekom otplate kredita broj 763580 naplaćivao i tzv. „trošak vođenja računa“, a osnovu, visinu i tijek naplate takvog troška tuženik je odredio potpuno samoinicijativno, bez navođenja ikakvih parametara ili metoda kojima bi se ti parametri mogli izračunati. Naknada proizlazi iz unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik na čiji sadržaju na niti jedan način tužitelj nije mogao utjecati. U pogledu ništetnosti odredbi ne postoji razlika između jednostranog mijenjanja kamatne stope, CHF valute, naknadi za obradu kredita, rizika ne naplate potraživanja i „troška vođenja računa“ jer se o ničemu od toga nije pregovaralo te je nametnuto od strane tuženika u tipskoj vrsti ugovora.

10. Sukladno članku 323. ZOO posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Sukladno članku 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno članku 1115. ZOO nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.

11. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi za oba Ugovora ništetne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita, naknadu za rizik nenaplate i naknadu za prijevremenu otplatu, te potražuje isplatu bez osnove stečenih 420,91 € odnosno još 185,29 € EUR sa zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate parnični trošak.

12. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora pozivajući se na odluku VSRH Rev-1264/07, predlaže da se postupak provede po pravilima za sporove male vrijednosti, ističe prigovor zastare, sud bi i u ovom slučaju trebao primijeniti zastarni rok koji počinje teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129 od 13. 6. 2014.

13. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 11.06.2025. pa tuženik stavlja prigovor zastare i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice.

14. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi.

15. Ograničenje zastare štiti pravnu sigurnost i sprječava zlouporabu prava radi čega ukazujemo i na pravna mišljenja vezano uz spojene predmete Suda Europske unije C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral- Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024.

16. Smatra tuženik da sud ne može primijeniti čl 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), jer je nedopuštena retroaktivna primjena propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

17. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku.

18. Člankom 7. Ugovora br. 762803 jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 7.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00% od iznosa kredita. Dok je istim člankom Ugovora br. 763580 propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 2,00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na drugoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju.

19. Tužitelj je u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

20. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštenene odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl.7. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83.Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

22. U odnosu na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita tuženik ističe da tužitelj neosnovano pokušava proširiti tužbeni zahtjev na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita. Nadalje, tuženik smatra da utužene naknade nisu predmet parnice Potrošač, te se ne mogu smatrati nerazumljivim i nejasnim odredbama.

23. Također ističe da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 12.1. Ugovora 762803 kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je dogovoreno. Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba.

24. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita, tzv. ulaznu klauzulu. Ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice. Ne osporava visinu zahtjeva, predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

25. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovore o kreditu 762803 i 763580 (list 13-16, 29-32), prometna kartica po kreditu (list 12, 17-28), saslušao tužiteljicu (list 269), te temeljem čl. 8. i 219. ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

26. Među strankama je sporno; vps, prigovor zastare i osnov zahtjeva.

27. Tuženik osnovano prigovara naznačenom vps jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020), što je u ovom slučaju 606,20 €.

28. U odnosu na prigovor zastare koji se tiču zahtjeva za povrat po osnovi troškova obrade kredita, u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. VSRH naglašava se potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu ČŠU i NŠU Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

29. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga zastara zahtjeva po osnovi troškova obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu nije ni počela teći dok sud pravomoćno ne utvrdi ništetnima takve odredbe, što je tek učinjeno donošenjem ove presude.

30. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice; je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li odredbe ugovora o troškovima obrade kredita, naknade za rizik nenaplate i naknade za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti tih dijelova odredbi Ugovora, slijedom toga i isplatu u visini koja nije sporna.

31. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podizala dva kredita kod prednika tuženika Volksbank d.d. i to nenamjenska, jedan je bio 2005., a drugi 2006. Ne sjeća se iznosa, ali drugi kredit je bio radi refinanciranja prvog. Dobila je Ugovor da ga pročita kod bankara. Uglavnom je sve shvatila i vjerovala je da banka zna svoj posao i da je sve onako kako je rečeno. Nije posebno postavljala pitanja. Ne sjeća se da li joj je naknada za korištenje kredita naplaćena odjednom ili kroz rate kredita. Također je platila naknadu za zatvaranje kredita koji je zatvorila sa drugim. Za drugi kredit također je morala platiti naknadu za obradu kredita. Nije postavljala nikakva posebna pitanja budući je imala povjerenja u banku kao kreditnu instituciju. Nitko joj nije posebno objasnio što znači naknada za vođenje kredita. Jedino je primjećivala porast rate.

32. Tuženik na okolnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora nije predlagao dokaze, pa je sud zaključak donio na temelju iskaza tužiteljice.

33. Iz iskaza tužiteljice sud zaključuje da ona kao korisnik kredita imala povjerenja u banku kao kreditnu instituciju, ali nije dobila nikakve relevantne informacije o tome što sadrži naknada za obradu kredita, kao i za prijevremeno zatvaranje kredita, a koje su predmet spora. Proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora nije razgovaralo i pregovaralo, već se radilo o tipskom ugovoru, kojeg je tužiteljica trebala potpisati ukoliko želi kredit, odnosno drugi kredit da bi zatvorila prvi.

34. Uvidom u same ugovore - Ugovor o kreditu broj: 762803 od 18.07.2005. godine utvrđeno je da je čl 7.1. cit ugovora određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita plaća jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 ( kn dvjesto) prilikom puštanja kredita u tečaj. Čl 5.2. ugovorena je naknada za rizik nenaplate potraživanja koja se plaća jednokratno u visini 1% (jedanposto), od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo) prilikom puštanja kredita u tečaj. Ugovor o kreditu broj: 763580 od 25.06.05 istim člancima ugovorene su ove naknade.

35. Sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenim, tipskim ugovorima tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12). Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu i administraciju kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao.

36. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

37. Odredbe čl 5 i 7 oba ugovora nisu jasne niti su lako razumljive i uočljive budući ih je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Tužitelj je točan iznos jednostrano određenih naknada saznao tek prilikom isplate kredita pa je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja ugovora tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na njihovu visinu. Isto se odnosi i na naknadu za rizik nenaplate sadržanu u čl 5 oba ugovora, koja je određena u postotku, a tuženik prilikom ugovaranja čak i ne zna da li će navedeni rizik nastati.

38. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

39. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

40. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknada tužitelju umanjen iznos kredita, koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

41. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00% od iznosa kredita i 1,00% za rizik ne neplate potraživanja). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

42. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, naknade za osiguranje kredita, niti naknadu za prijevremenu otplatu, a takve obveze nisu previđene niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita te naknade za osiguranje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

43. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

44. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 7 i 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 2,00% njegove visine te 1,0% za osiguranje nenaplate) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

45. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o odredbama 5 i 7 Ugovora.

46. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 7.i 5 Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to u tužbi navedeno ( ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7 i 5 . oba Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

47. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 7. i 5 Ugovora o kreditu 762803 i 763580 te je odlučeno kao u toč. I.i II izreke, imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti ovih odredbi.

48. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva, o naknadi za rizik ne naplate kredita, i naknadi za prijevremenu otplatu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao što bi spadalo u " naknade i troškove rizika" odnosno visinu te naknade, što rezultira time da su te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, jer tužiteljica nije imala priliku pojedinačno pregovarati, niti je znala što ti troškovi obuhvaćaju, što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica, stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja (članka 81. stavak 4. ZZP-a), nepošten stjecatelj.

49. Takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

50. Na temelju svega navedenog sud je tužiteljici temeljem čl. 1111. ZOO-a dosudio u visini nesporan iznos kako je navedeno u točkama IV i V izreke, na temelju utvrđenja ništetnosti dijela odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu, sve sa zateznim kamatama od kada su uplate učinjene (što nije sporno među strankama), pa do isplate.

51. U odnosu na dio zahtjeva kojim se traži za oba ugovora da sud utvrdi ništetnima odredbe kojim „Korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja ovog Ugovora, a koji se odnosi na ovaj Ugovor, osim onih odredbi koje su ovim Ugovorom izričito određene“ , u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, sud smatra da tužiteljica nema pravnog interesa (odnosno ne dokazuje ga) za ovakvo utvrđenje, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom ne ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti ove odredbe koja je uvrštena u oba predmetna ugovora. Stoga je riješeno kao u toč. I izreke rješenja.

52. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, po stopama preciziranima u izreci.

53. Sud smatra da je tuženik u konkretnom slučaju s razlogom prigovarao visini VPS kako je naznačio tužitelj 1.933,42 €, te je temeljem čl 40 ZPP riješio kao u toč II izreke rješenja, ovo iz razloga što je VSRH u odluci Rev 349/2020 zauzeo stav da zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu , a vrijednost tog zahjteva iznosi 606, 20 €.

54. Tužiteljica je međutim postavila i zahtev na utvrđenje temeljem kojeg ne traži isplatu, za koji sud smatra da tužiteljica nema pravni interes kao što je gore obrazloženo. U tom dijelu zahjteva je uspio tuženik. Stoga je VPS sud utvrdio sa ukupno 1.000,00 € od kojeg je tužiteljica uspjela sa 60,62 %.

55. Tužiteljici je po Tbr 7-9, 52 st 3 i 54; obračunato za sastav tužbe 75 bodova, podn.21.08.25. 75 bodova, roč. 11.02.26. 75 bodova, roč. 05.05.26. 75 bodova, uz pdv i pristojbu na tužbu 33,18 € i presudu 60,00 €, od čega je oduzet postotak neuspjeha u sporu, ukupno 511,13 EUR.

56. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona počevši od donošenja presude do isplate, a prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate računa po stopi preciziranoj u izreci.

U Zagrebu, 17.lipanj 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun tužitelja uz rj pristojba presuda 60,00 €

- pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte