REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6631/24-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužitelja IŽ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa Boris Jug, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o.,( Su-485/16 ) iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 09.lipnja 2026., dana 17.lipnja, 2026

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 9011331619 zaključenog između tužitelja i tuženika 15.05.2006.g., u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj, u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenog roka, dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju IŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 205,60 EUR / 1.549,10 kn zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 09.09.2010.g. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do dana 31.12.2022.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 306,55 € sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

i riješio je

Utvrđuje se vps u iznosu od 202,60 €.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je tužitelj je dana 15.05.2006.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9011331619, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.257,81 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. U članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj, u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenog roka, dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Tužitelj je dana 09.09.2010.g. uvećanom uplatom od 1.206,20 EUR / 9.088,09 kn zatvorio glavnicu kredita i tako prijevremeno otplatio predmetni kredit. Tuženik je prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju 09.09.2010 naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna kanada) u visini od 1.549,10 kn (sada 205,60 EUR).

3. Predmetna odredba čl. 9. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).

4. Prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 9. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužitelju predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužitelj odluči na prijevremeno zatvaranje kredita. Uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 9. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

5. Predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva.

6. Tužitelj također ističe da je predmetna odredba čl. 9. Ugovora protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a. U naplaćivanju sporne naknade očituje se prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO-a. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom čl 9 cit.ugovora i naložiti tuženiku isplatu 205,60 EUR sa zateznom kamatom i troškom postupka.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima, ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba naknadi za prijevremenu otplatu kredita je transparentna .

8. Odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje ističe kako odredba čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora. Ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C-621/17 (PŽ protiv CIB Bank Zrt.) Prema navedenoj presudi Suda EU nacionalnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, ali s druge strane tuženik ističe kako takva odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

9. Potrebno je utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, utoliko kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.

10. Potrebno je utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan. Navedeni uvjeti propisani Direktivom, također su sadržani u odredbama čl. 96. – čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, dalje u tekstu: ZPP), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu.

11. Tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete. Za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. Naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima, niti Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12. Odredbom čl. 1024. st. 3. i st. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tuženik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne da u istu ima pravo uračunati kamate koje bi korisnik kredita (potrošač) platio Banci za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenog roka dospijeća, a koji iznos tuženik tužitelji nije naplatio, obzirom da bi u tom slučaju iznos naknade bio višestruko veći.

13. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare. Naime, naknada za obradu kredita na temelju odredbe čl. 9.1. Ugovora o kreditu plaćena je dana 09.09.2010. godine prilikom prijevremene otplate kredita, dok je predmetna tužba podnesena dana 7. 11. 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade prijevremenu otplatu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

14. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 11-16), knjigovodstvenu karticu (list 8-10, 17-20) saslušao tužitelja (list 51), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je zahtjev osnovan.

15. Prema čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su stranke u čl. 9 ugovorile plaćanje naknade „u visini određenoj aktima banke.“

17. Visina zahtjeva nije bila sporna među strankama.

18. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je kod tuženika uzeo autokredit 2006. godine. Auto kuća je surađivala sa tuženikom te je uvjet bio kredit kod PBZ d.d. Uvjet je bio i kredit u CHF. Ugovor je potpisao u banci i onda se vraćao u auto kuću po auto. Tekst ugovora je bio pripremljen, imali su sve gotovo kada je tužitelj došao u banku. Ugovor je pročitao, ali se prvenstveno koncentrirao na iznos i ratu. Dobio je otplatni plan koliko se sjeća. Auto je kupio za potrebe obitelji. Koliko se sjeća ulazna naknada je obračunata kroz rate odnosno kroz iznos kredita, ali ga je prijevremeno zatvorio jer više nije mogao plaćati rate. Auto je morao prodati da bi zatvorio kredit. Naknadu za zatvaranje kredita platio je zajedno sa zadnjom ratom. Rekli su da imaju posebne troškove zbog toga. Ne sjeća se da li je pitao što sve ulazi u ulaznu naknadu. Nije imao mogućnost pregovora o ijednoj odredbi. To je sve bilo šprancirano unaprijed.

19. Iskaz tužitelja se kao logičan i uvjerljiv prihvaća u cijelosti, a iz istoga u bitnom proizlazi da se tužitelj nije znao da za prijevremenu otplatu kredita treba bilo kakva naknada, nije znao što predstavlja sadržaj naknade. Na način na koji je tuženik formulirao ovu odredbu, tužitelj i da je znao, nije mogao predvidjeti visinu naknade.

20. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

21. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene optlate platiti banci naknadu u visini određenoj aktima banke.

23. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Kako je tužitelj temeljem čl. 9 ugovora platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

25. Slijedom svega gore navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu, nepoštena i ništetna. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. S obzirom na to da ništetnost navedene ugovorne odredbe ne uzrokuje ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak.

26. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO- a prema kojoj odredbi dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

27. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe da se troškovi prijevremene otplate sastoje od administrativnih troškova i troškova financiranja. Nije sporno da se ovdje radi o stambenom kreditu.

28. Sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 112/2018-2 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo doli nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. VS RH pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.).

29. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru koji banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

30. Vezano za prigovor zastare, valja ukazati na mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom kao prethodno pitanje, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

31. Kako je visina niti dospijeće zahtjeva nisu sporni sud je obavezao tuženika na isplatu iznosa koji odgovara naplaćenoj, ništetnoj tzv. naknadi za prijevremenu otplatu.

32. Sud smatra da je tuženik bio nesavjestan i da kamatu mora platiti od dana stjecanja 09.09.2010. po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a.

33. Prigovor previsoko naznačenog vps je osnovan, ovo iz razloga što je VSRH u odluci Rev 349/2020 zauzeo stav da zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu , a vrijednost tog zahjteva iznosi 202,60 €.

34. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku sukladno OT, uz vps 202,60 € u kojem je tužitelj uspio u cijelosti (te sukladno OT (NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23) i specificiranom troškovniku; sastav tužbe 25 bodova, podn.15.02.25. 25 b, roč 07.05.25. 25 bodova, 09.06.26. 25 b, uz dodani pdv, pristojbu tužba 26,55 EUR i presuda 30,00 €, ukupno 306,55 €, sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 42 OT. Vrijednost boda iznosi 2,00 EUR prema tbr. 54. OT (NN 138/23).

35. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 17.lipanj 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun. uz rj pristojba presuda 30,00 €

2.tuženiku po pun.