REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4170/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Ljerke Šram 20, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika te z. punomoćnice tuženice ZTM, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 212124 od 6. studenog 2007. sklopljenog između tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 koja u čl.6.1. glasi: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (slovima :jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.".

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 nadoknaditi tužitelju ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.108,09 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 17. lipnja 2025. navodi da je s prednikom tuženice, kao kreditorom, sklopio 6. studenog 2007. ugovor br. 212124 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.313,36 CHF te da je odredbom čl.6.1. istog obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno u iznosu 1,10% od ukupnog iznosa kredita, po osnovi koje mu je 13. studenog 2007. naplaćeno 119,40 EUR, pa kako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije mu jasno i nedvosmisleno predočena struktura tog troška, od čega se sastoji i zašto baš u navedenom iznosu i on na tu odredbu nije mogao utjecati, što je prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, a na cjelokupan iznos kredita, uključivo i naplaćenu spornu naknadu, mu je obračunavata kamata, iako mu je faktički isplaćen iznos kredita umanjen za tu naknadu, to tužitelj, pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne Novine" 96/03) odnosno čl.49 Zakona po zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14), predlaže odlučiti kao u izreci.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava vrijednost predmeta spora, ističe prigovor zastare i navodi da prije svega treba utvrditi je li u konkretnom slučaju uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao, da je sporna tzv. ulazna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), s kojim je tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao, da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ista je, već na prvi pogled, jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je očigledno kako njezin prednik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, uz napomenu da je u čl.11.3. ugovora navedeno da je tužitelju uručena otplatna tablica u kojoj je, između ostalog, jasno bila iskazana naknada na koju je tužitelj svjesno pristao.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, prometnu karticu i Opće uvjete te saslušao tužitelja, dok preostalu dokumentaciju nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi relevantnom

3.1. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora, slijedom čega se primjenjuje čl.19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl.40.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP), dakle, vrijednost predmeta spora iznosi 1.328,00 EUR.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužben zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je u Općim uvjetima u čl.5.3. navedeno da banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno garantnu sposobnost sudionika u kreditu, dok iz čl.6.12. proizlazi da banka obračunava naknadu za usluge u skladu s Odlukom o kamatama po poslovima reguliranim ugovorom i pojedinačnim poslovima za koje ne sklapa ugovor,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice, kao kreditora zaključen 6. studenog 2007. ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila (čl.4.) u kunskoj protuvrijednosti 18.313,36 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl.1.), uz rok otplate 60 mjeseci (čl.5.) i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl.2.1. i 2.4.) te obvezu tužitelja platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn neposredno prije isplate kredita (čl.6.1.),

-da je u gore navedenom ugovoru u čl.11.3. navedeno da je tužitelju uručena otplatna tablica u kojoj je iskazana efektivna kamatna stopa te da je upoznat s uvjetima kredita.

-da je tužitelju 13. studenog 2007. naplaćen iznos od 899,68 kn.

6. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, u dijelu iz kojeg kao bitno proizlazi da su njegova iskustva u bankarskom sektoru površna, da mu u konkretnom slučaju nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni neki rizici te o čemu ovisi promjena kamatne stope, a isto tako nije rečeno što je trošak obade kredita, od čega se sastoji i zašto baš onako kako je naveden, da je taj ugovor sastavila banka, nije se mogao cjenkati niti utjecati na neku odredbu istog, da je kredit iskoristio za kupnju automobila kojeg je vozio za osobne potrebe te da tijekom otplate kredita nije imao nikakav OPG, trgovačko društvo i sl.

7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je isti imao pravni položaj potrošača odnosno da je ugovor u kojem je sadržana sporna odredba potrošački.

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženici teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženice, kojim bi bila određena visina tzv. ulazne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), već je dano ovlaštenje predniku tuženice da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takve naknade. Posebno se ističe da iz odredbe čl.11.3. predmetnog ugovora na koju se tuženica poziva ne proizlazi da bi tužitelj bio upoznat sa strukturom sporne naknade, a isto tako precizniji podaci o toj strukturi i visini ne proizlaze niti iz odredbe čl.5.3. Općih uvjeta na koje se tuženica poziva ili neke druge odredbe istih.

8.2. Osim toga odredba u kojoj se navodi "Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita." sama po sebi ne upućuje na zaključak o kakvim se to troškovima radi i zašto je potrebno plaćanje istih.

8.3. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba, iako je ista djelomično zbunjujuća i proturječna jer se navodi postotak od iznosa kredita, a potom minimalni iznos i nedostaje svrha plaćanja iste, može se eventualno zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, eventualno mogao steći uopćeno saznanje o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze u vidu postojanja izvjesne novčane obveze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.4. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženice, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate te usluge / troška, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženice mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da značajna neravnoteža ne proizlazi samo iz visine iznosa sporne naknade, već i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena, a u konkretnom slučaju sporna odredba ne sadrži pobliže objašnjenje visine i svrhe naknade odnosno relacije odnosa između visine i zauzvrat pruženih usluga.

9.1. S obzirom da sporna odredba ne sadrži gore navedeno, a sud ne nalazi da bi takav trošak ili usluga koja se pruža u zamjenu za spornu naknadu bila sama po sebi razumljiva, to nema mjesta zaključku da je na bilo koji način razmjerna u odnosu na visinu u kojoj je tužitelju naplaćena, slijedom čega je ta okolnost utjecala na njegov pravni položaj i stvorila značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

9.2. Dakle, prednik tuženice, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo prednika tuženice je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je prednik tuženice bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbi o tzv. ulaznoj naknadi te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

10. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženice odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženice s tim u svezi i plaćanju te naknade, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. 96. i čl.102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13; dalje: ZZP) u vezi s čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

11. Prigovor zastare je bespredmetan jer nema restitucijskog zahtjev, ali sve i da ima napominje se da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.). Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnog okončanja predmetne parnice.

12. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 25. kolovoza 2026. te pristup na ročišta 14. siječnja i 7. svibnja 2026. po 200,00 EUR, uz pdv u iznosu 200,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EUR i presudu u iznosu 55,00 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.108,09 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka