Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-162/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Draženki Horvat, odvjetnici u Rabu, protiv tuženika JADROLINIJA, Rijeka, Riva 16, OIB: 38453148181, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Brguljanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri, Rijeka, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., nakon glavne javne rasprave, zaključene 10. lipnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Anite Krizmanić, odvjetnice u Rijeci i punomoćnika tuženika, objavljene 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Poništava se odluka o otkazu ugovora o radu (izvanredni otkaz) od dana 05. 06. 2025.g. te radni odnos zasnovan Ugovorom o radu od dana 29.12.2023.g. nije prestao.

II. Raskida se ugovor o radu sklopljen 29.12.2023.g. između tužitelja OĆ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika JADROLINIJA Rijeka, društvo za linijski, pomorski prijevoz putnika i tereta, Riva 16 RIJEKA , OIB: 38453148181 sa danom presuđenja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade izgubljene plaće bruto iznos od 4.360,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku: ,

na iznos od 4.360,00 eura kuna od dana 01. srpnja, 2025.g. pa do isplate,

(tužitelj zadržava pravo preostale iznose – konačno urediti po okončanju dokaznog postupka netom prije zaključenja glavne rasprave), to po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza isplati iznos od 30.000,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak sve u roku od

15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio ugovore o radu na neodređeno vrijeme i to: ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. ožujka 2018. pod brojem M- 53884 s početkom rada 19. ožujka 2018., tada na radnom mjestu voditelj Odjela vlastitog održavanja brodova, Sektor tehničkih investicijski inspektorat, Odjel vlastitog održavanja brodova; ugovor radu na neodređeno vrijeme od 31. siječnja 2020. pod brojem M-53884 s početkom rada 1. veljače 2020. na radnom mjestu voditelj Odjela vlastitog održavanja brodova, Sektor tehničkih poslova, Odjel vlastitog održavanja brodova; ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 2023. pod brojem M- 53884 na radnom mjestu voditelj Odjela vlastitog održavanja brodova, Sektor tehničkih i operativnih poslova, Odjel vlastitog održavanja brodova. Nadalje navodi kako je 6. lipnja 2025. zaprimio Odluku o otkazu ugovora o radu – izvanredni otkaz ugovora o radu, donesenog 5. lipnja 2025. Tužitelj da je po primitku navedene odluke o otkazu tuženiku dostavio zahtjev za zaštitu prava radnika 11. lipnja 2025. koji zahtjev je od strane tuženika zaprimljen 12. lipnja 2025., koji zahtjev da je tuženiku dostavio i putem e- maila (predsjedniku Uprave) istoga dana. Na isti zahtjev tuženik da nije odgovorio. Uvidom o odluku o otkazu prije svega tužitelj navodi da su između njega kao radnika i tuženika kao poslodavca zaključena tri naprijed navedena ugovora o radu, koji ugovori imaju interni identični broj M-53884, time da niti jedan od navedenih ugovora nije raskinut, dok uvidom u predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme nije razvidno na koji od prednje navedenih ugovora se ista odluka odnosi, obzirom da u istoj odluci o otkazu poslodavac ne navodi npr. datum zaključenja ugovora o radu koji se raskida odlukom o izvanrednom otkazu zaprimljenu od strane radnika 6. lipnja 2025. Tužitelj pretpostavlja da se spornom odlukom raskida zadnji ugovor o radu zaključen dana 29. prosinca 2023. Uvidom u obrazloženje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u bitnome proizlazi da je ista donesena zbog osobito teške povrede radne obveze i to događaja od 16. svibnja 2025. te događaja koji se u obrazloženju sporne odluke navodi od 14. veljače 2025. Nadalje, tuženik u spornoj odluci navodi da je 16. svibnja 2025. od strane člana uprave AĆ, Službe korporativne sigurnosti izvješten o postojanju manjeg, brodskog motora Vetus koji da nije vlasništvo tuženika u mehaničkoj radioni skladišnog kompleksa Kukuljanovo ; da je istog dana radiona zaključana i osigurana; da su 19. svibnja 2025. od zaposlenika uzete izjave, time da iz izjava radnika proizlazi da je bivši djelatnik ĐĆ bez odobrenja koristio u navedenoj radioni alate poslodavca radi popravka navedenog motora u više navrata; da iz izjava radnika EĆ i GĆ proizlazi da se (dio) motora nalazi na stolu 15 - 20 dana, dok da je sam motor u radioni od listopada 2024.; da je 23. svibnja 2025. ovdje tužitelj, kao radnik pozvan na očitovanje u svezi navedenog događaja što je isti i učinio pisanom i potpisanom izjavom; da kasniji zapisnik ovdje tužitelj, kao radnik nije potpisao iz razloga što u njemu nisu navedene činjenice identične kako je to tužitelj istaknuo u svojoj potpisanoj izjavi kojom se očituje na navedeni događaj kao nadređeni za navedeni sektor; da je nesporno da je ovdje tužitelj kao radnik tražio u više navrata uvođenje odnosno pojačanja mjere sigurnosti navedene poslovne zone . Zaključak, time i razlog izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, a kako to tuženik navodi , da je pretpostavka da je ovdje tužitelj kao radnik imao saznanja o spornom brodskom motoru, obzirom da se njegov ured nalazi 10 metara od svih radiona za koje je ovdje radnik odgovoran. Upravo suprotno zaključku tuženika, nelogično je i neživotno da ovdje tužitelj kao voditelj odjela može i mora imati kontrolu nad poslovnom zonom Kukuljanovo koju čini dio kompleksa Kukuljanovo koji se sastoji od više radiona i to mehanička radiona, bravarska radiona, elektro radiona, strojarska radiona i tokarska radiona, skladišta i okoliša, u navedenom kompleksu smještena je i trgovina MANTI (djelatnost prodaja pleksiglasa) za potrebe koje ulaze postoji parkiralište time u navedeni kompleks svakodnevno ulaze/izlaze kamioni i vozila koji nisu u vlasništvu poslodavca, ne postojanje inventurnih lista konkretno u mehaničkoj radioni, popis ulaznih motora, popis izlaznih motora, popis motora za rashod i popis motora za popravak, svaki ulazak motora u radionu nije dokumentiran, odnosno ulazak bilo kojeg motora ne evidentira se niti na jedan način što potvrđuje i sam radnik poslovođa radione TĆ. Tužitelj ističe da jedina sigurnosna mjere za navedeni kompleks je jedna osoba u funkciji zaštitara koji ne vrši identifikaciju osoba koje ulaze u kompleks, isti ulaz osoba u navedeni kompleks bilježi u pisanom obliku s naznakom ulaska i izlaska i osobnih podataka osoba koje ulaze u navedenu poslovnu zonu. Nadalje navodi da i sam tuženik ne osporava činjenicu da je ovdje tužitelj u nekoliko navrata izvještavao poslodavca, moglo bi se reći vršio „pritisak“ na tuženika radi poduzimanja i uvođenja zaštitnih odnosno sigurnosnih mjera u navedenom kompleksu sve iz razloga sprječavanja bilo kakvih nezakonitih radnji i događaja, no međutim na iste pozive tužitelja, ovdje tuženik se oglušio u cijelosti. Stoga u ovom slučaju ovdje tužitelj da se ne smatra odgovornim za navedeni događaj niti „zapovjednoj“ odgovornosti, niti po pretpostavci tuženika da bi ovdje tužitelj imao saznanja za navedeni događaj, koja pretpostavka da se temelji na činjenici udaljenosti ureda tužitelja od radione 10 metara, dok s druge strane tuženik zanemaruje činjenicu da ovdje tužitelj prilikom obavljanja svog radnog zadatka nije u obvezi dežurstva u trajanju od 24 h, time da se također da u poslovnu zonu može ući bilo tko i bilo kada bez ičijeg dopuštenja zbog nepostojanja sigurnosnih mjera. Tim više opis radnog mjesta ovdje tužitelja, ne svodi se isključivo na obavljanje radnih zadataka na lokalitetu poslovne zone Kukuljanovo (mjesta gdje su smještene radione), već tužitelj sukladno radnim obvezama povremeno boravi i u Upravnoj zgradi po dogovoru s inspektorima brodova, te tehničkim direktorom, sve radi postizanja dogovora o poslovima u tijeku i onima koji slijede. Tužitelj također ističe da tuženik u odluci o otkazu kao razlog navodi pronalaženje tuđeg brodskog motora u prostorijama tuženika, no tuženik ne utvrđuje vlasništvo predmetnog motora, na koji način, tko i po čijem nalogu je isti unesen u prostorije tuženika. Tim više radnici koji su vezano za navedeni događaj dali iskaze i to EĆ i FĆ koji iskazuju da se sporni motora nalazi na stolu 15 - 20 dana – dok da je sam motor u radioni od listopada 2024. Navedene radnike tuženik ne ispituje u smjeru utvrđenja odlučnih činjenica jesu li imali saznanja da predmetni motor nije u vlasništvu Jadrolinije; ako jesu razlog ne prijavljivanja istog ovdje tužitelju kao njima nadređenom, time i poslovođi; jesu li sporni motor vidjeli na mjestu za popravak u prostorijama radione; je li na popravku istog radio bivši djelatnik ĐĆ; jesu li imali razloga posumnjati da navedeni sporni motor nije u vlasništvu tuženika. Time bi se ujedno utvrdila eventualna odgovornost navedenih radnika za sporni događaj koji u ovom trenu iskazuju da su imali saznanja za sporni motor, isti ne iskazuju da bi istu činjenicu prijavili svom poslovođi, time i ovdje voditelju/tužitelj, osobito ukoliko bi se dokazala činjenica saznanja da sporni motor nije u vlasništvu poslodavca/tuženika. Činjenicu upozorenja poslodavca 14. veljače 2025. upućeno ovdje radniku/tužitelju da udalji iz poslovne zone – radione umirovljenog radnika ŠĆ, koji na ista upozorenja ovdje tužitelja nije napustio poslovnu zonu o čemu je ovdje tužitelj izvijestio poslodavca/tuženika putem e-maila, ne dovodi do kršenja bilo kakve obveze iz radnog odnosa radnika, obzirom da ukoliko netko odbija napustiti tuđi prostor za sprječavanje istog ponašanja nadležna je policijska služba, time i nadležne Inspekcije, po prijavi ovdje poslodavca kao vlasnika objekta, ovdje tuženika. U obrazloženju odluke o izvanrednom otkazu tuženik kao poslodavac sam potvrđuje činjenicu da je tužitelj/radnik tražio od poslodavca (Uprave) pojačanje mjere sigurnosti, kako je to prednje navedeno, na koje zahtjeve i apele se poslodavac oglušio, te u odluci o otkazu isti savjesnu i odgovoru radnju radnika poslodavac naziva „prebacivanje loptice“. Tim više radničko vijeće o donošenju namjeravane ovdje sporne odluke nije dalo suglasnost, niti je poslodavac prije donošenja sporne odluke omogućio ovdje tužitelju da iznese svoju obranu čime tuženik čini povredu odredaba Zakona o radu, time i Kolektivnog ugovora tuženika. Doista da je nelogično i neživotno da ovdje tužitelj kao radnik koji uporno traži pojačanje mjera sigurnosti ima ikakva saznanja posrednih ili neposrednih o predmetnom događaju, koju činjenicu niti sam tuženik kao poslodavac ne osporava. Ovdje tužitelj kao radnik niti jednom svojom radnjom/postupkom prilikom nije počinio niti lakšu, niti tešku povredu obveza iz radnog odnosa, tim više isti je obavljao svoj posao savjesno, marljivo i profesionalno sukladno svim pravilima struke. Uzgredno svemu napominje da je od strane ovdje tuženika otkazan ugovor o radu i radniku VĆ koji je radio na radnom mjestu poslovođe radione, no ovdje poslodavac u obrazloženju odluke o otkazu ne navodi koje činjenice su utvrđene ispitivanjem navedenog radnika kao poslovođi predmetne radione, a kojem radniku je ovdje nadređen tužitelj, dok je tužitelju nadređen radnik MĆ - tehnički direktor. Slijedom svega navedenog, nastavak radnog odnosa više nije moguć, slijedom čega tužitelj predlaže sudu provesti predložene dokaze te usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

1.1. Konačno precizirani tužbeni zahtjev u odnosu na točku II. tužitelj je postavio u podnesku od 9. srpnja 2025. (stranica 101 spisa) na način naveden u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba neosnovana u cijelosti. Nadalje navodi da nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika, kao ni da mu je odlukom tuženika od 5. lipnja 2025. izvanredno otkazan ugovor o radu koji je tužitelj osporio pravovremenim zahtjevom za zaštitu prava. Osporava da tuženik ne bi odgovorio na zahtjev za zaštitu prava. Naime, da ne bi trebalo biti sporno između stranaka da je tuženik udovoljio zahtjevu za zaštitu prava tužitelja, odluku o otkazu stavio izvan snage i pozvao tuženika da se vrati na posao. Tužitelj da se na poslu nakon toga nije pojavio, no to da ne bi trebao biti predmet ovog postupka. Dakle, pobijana odluka više ne egzistira, stavljena je izvan snage potpuno dopuštenim postupanjem tuženika i udovoljavanjem zahtjevu za zaštitu prava i tužitelj je više ne može poništavati jer da ona jednostavno više ne postoji iz razloga jer nema što poništavati. U takvoj situaciji tužitelj da nije aktivno legitimiran tražiti niti sudski raskid ugovora o radu. Naime, procesne pretpostavke za traženje sudskog raskida od strane radnika utvrđene su odredbom čl. 125. Zakona o radu (sud mora utvrditi nezakonitost otkaza i da radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos). Uvjeti moraju biti, naravno, ispunjeni kumulativno. Budući da u ovom slučaju oduka o otkazu više ne egzistira niti stvarno niti pravno (stavljena je izvan snage čak i prije nastupa litispendencije u odnosu na tuženika u ovom sudskom predmetu), to da nije moguće niti dopušteno sudski raskidati ugovor o radu. Dakle, budući da sud ne može utvrditi nezakonitost odluke koju je tuženik kao poslodavac stavio izvan snage, to nije dopušteno odlučivati o sudskom raskidu, pa onda posljedično niti o ostalim postavljenim zahtjevima koji iz toga slijede, tužbeni je zahtjev stoga u cijelosti neosnovan i treba ga odbiti ili odbaciti budući da je tužba podnijeta preuranjeno, suprotno rokovima definiranim odredbom čl. 133. st. 2. Zakona o radu. Naime, tuženik je zahtjev za zaštitu prava tužitelja zaprimio 12. lipnja 2025., a tužba je podnijeta već 24. lipnja 2025., dakle prije isteka roka od 15 dana koliko je Zakon dopustio za odgovor na zahtjev, a koliko je podnositelj zahtjeva minimalno dužan sačekati sa njezinim podnošenjem. Tuženik stoga, iako u konačnici nije presudno za odlučivanje i svejedno mu je da li će ona biti odbačena ili odbijena, kako tužbu treba odbaciti kao preuranjenu. Predlaže se tužbu prije svega odbaciti kao preuranjenu, a podredno odbiti kao neosnovanu, sve uz obvezivanje tužitelja na snašanje parničnog troška.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. lipnja 2025. (stranica 73-75 spisa) utvrđeno je da se tužitelju ugovor o radu otkazuje zbog osobito tešk ih povreda obveza iz radnog odnosa, bez prava na otkazni rok.

5. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19.; dalje ZR) prema kojoj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, s time da ukoliko poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

6. U postupku je utvrđeno da je tužitelju Odluka o izvanrednom otkazu od 5. lipnja 2025. uručena 6. lipnja 2025. (navedeno proizlazi iz navoda tužbe, koje navode tuženik nije osporavao), dok iz evidentiranog kretanja poštanske pošiljke Hrvatske pošte d.d. sa stranice 100 spisa proizlazi kako je zahtjev za zaštitu prava od 9. lipnja 2025. (stranica 17-23 spisa) tužitelj tuženiku uputio preporučenom poštanskom pošiljkom 11. lipnja 2025., kojeg je tuženik zaprimio 12. lipnja 2025.

6.1. Nadalje, među parničnim strankama nesporno da je tuženik temeljem zahtjeva za zaštitu prava Odlukom od 26. lipnja 2025. (stranica 120 spisa) spornu odluku o otkazu stavio izvan snage u cijelosti i utvrdio da radni odnos između parničnih stranaka nije prestao, odnosno da se nastavlja bez prekida.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje ZPP), ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

8. Predmet spora je sudska zaštita prava iz radnog odnosa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu danog tužitelju tuženikovom Odlukom od 5. lipnja 2025., kumulirano sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu, naknadom plaće i naknadom štete.

8.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika kao poslodavca obavljao poslove radnog mjesta voditelja odjela vlastitog održavanja brodova, i to temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 29. prosinca 2023. (stranica 70- 72 spisa), kao ni da je radni odnos tužitelju prestao temeljem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. lipnja 2025. (stranica 73-75 spisa).

8.2. Sporna je dopuštenost Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu uzimajući u obzir činjenicu da je ista stavljena izvan snage Odlukom tuženika od 26. lipnja 2025.

9. Ocjenom provedenih dokaza, u situaciji kada tužitelj predlaže utvrđenje da odluka o otkazu od 5. lipnja 2025. nije dopuštena, a tuženik kao poslodavac tužitelja svojom naknadnom odlukom od 26. lipnja 2025. stavlja spornu odluku van snage i to temeljem zahtjeva za zaštitu prava tužitelja od 9. lipnja 2025., tada tužbeni zahtjev nije osnovan jer je naknadnom odlukom tuženika sporna odluka prestala postojati.

10. Naime, iako je u trenutku podnošenja tužbe (24. lipnja 2025.) sporna odluka egzistirala, ista je tijekom postupka do donošenja odluke po tužbi stavljena van snage, zbog čega takvom odlukom (jer je prestala postojati) nije došlo do povrede prava tužitelja niti njegovog radnopravnog statusa koji je vraćen u ono stanje kao što je bilo prije donošenja sporne odluke. Navedeno iz razloga što je tuženik pozvao tužitelja na rad nakon opoziva odluke o otkazu pozivom od 9. srpnja 2025. koji prileži na stranici 134 spisa, koji poziv je tužitelj zaprimio 10. srpnja 2025. (povratnica prileži na stranici 135 spisa).

11. Slijedom navedenog, u situaciji kada tužitelj unatoč navedenom ustraje kod zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti takve (sada nepostojeće odluke), tada je njegov zahtjev valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

12. Kako je sud utvrdio nedopuštenom odluku o otkazu, to je odbio i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži sudski raskid ugovora o radu, kao i naknadu plaće.

13. Imajući na umu navedeno, sud je odbio preostale dokazne prijedloge tužitelja i tuženika kao neosnovane, smatrajući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno radi donošenja meritorne odluke, kao i prijedlog radi spajanja ovog spisa s ovosudnim spisom poslovni broj Pr-231/2025 između istih parničnih stranaka, predmetom kojeg je utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu od 22. srpnja 2025.

14. Odluka o parničnim troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi s čl. 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. - dalje Tarifa) pa je tuženiku priznat trošak zastupanja u jednokratnom iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 2. Tarife), što uvećano za trošak PDV-a od 25% (125 eura) iznosi ukupno 625,00 eura. Na dosuđeni parnični trošak, tuženiku je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Rijeci 17. lipnja 2026.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda , a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.