Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-265/2025-44

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Ljerke Šram 20, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika te z. punomoćnika tuženika BJ – odvjetničke vježbenice, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.938,71 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31.12. 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zateznu kamatu tekuću na pojedine iznose od:

-EUR 9.37 počev od 01.01.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 10.71 počev od 01.02.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 12.07 počev od 01.03.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 5.39 počev od 07.04.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 4.99 počev od 13.05.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 1.69 počev od 23.06.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 2.21 počev od 16.07.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 0.68 počev od 23.09.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 0.85 počev od 06.10.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 1.64 počev od 11.11.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 1.48 počev od 10.12.2009. do 30.09.2015.,

-EUR 12.01 počev od 28.01.2010. do 30.09.2015.,

-EUR 17.63 počev od 29.04.2010. do 30.09.2015.,

-EUR 38.18 počev od 07.07.2010. do 30.09.2015.,

-EUR 31.08 počev od 04.08.2010. do 30.09.2015.,

-EUR 42.88 počev od 18.10.2010. do 30.09.2015.,

-EUR 43.71 počev od 23.11.2010. do 30.09.2015.,

-EUR 62.36 počev od 16.12.2010. do 30.09.2015.,

-EUR 65.10 počev od 14.01.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 60.30 počev od 21.02.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 63.38 počev od 24.03.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 79.82 počev od 04.07.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 77.73 počev od 04.07.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 110.86 počev od 02.08.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 121.26 počev od 05.09.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 78.68 počev od 09.11.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 76.29 počev od 09.11.2011. do 30.09.2015.,

-EUR 89.30 počev od 22.02.2012. do 30.09.2015.,

-EUR 90.44 počev od 21.05.2012. do 30.09.2015.,

-EUR 85.60 počev od 21.08.2012. do 30.09.2015.,

-EUR 76.11 počev od 18.06.2013. do 30.09.2015.,

-EUR 77.77 počev od 18.07.2013. do 30.09.2015.,

-EUR 76.53 počev od 16.08.2013. do 30.09.2015.,

-EUR 86.52 počev od 05.07.2014. do 30.09.2015.,

-EUR 90.40 počev od 18.09.2014. do 30.09.2015., sve po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2007. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 30.09.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 11.590,35 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.521,55 EUR sa pripadajućim kamatama, dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na pojedine iznose pobliže opisane u stavku II. izreke za razdoblje nakon 30.9.2015., kao i dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 11.590,35 EUR za razdoblje od 30.9.2015. do 01.10.2015.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 u iznosu "od EUR 551,73 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-/ EUR 1,23 od 02.05.2005. pa do isplate,

-/ EUR 1,95 od 02.06.2005. pa do isplate,

-/ EUR 6,63 od 02.07.2005. pa do isplate,

-/ EUR 7,76 od 02.08.2005. pa do isplate,

-/ EUR 0,94 od 02.09.2005. pa do isplate,

-/ EUR 2,18 od 02.10.2005. pa do isplate,

-/ EUR 2,60 od 02.11.2005. pa do isplate,

-/ EUR 2,87 od 02.12.2005. pa do isplate,

-/ EUR 3,75 od 02.01.2006. pa do isplate,

-/ EUR 4,74 od 02.02.2006. pa do isplate,

-/ EUR 8,31 od 02.03.2006. pa do isplate,

-/ EUR 10,11 od 02.04.2006. pa do isplate,

-/ EUR 9,43 od 02.05.2006. pa do isplate,

-/ EUR 8,77 od 02.06.2006. pa do isplate,

-/ EUR 10,08 od 02.07.2006. pa do isplate,

-/ EUR 10,48 od 02.08.2006. pa do isplate,

-/ EUR 8,19 od 02.09.2006. pa do isplate,

-/ EUR 8,93 od 02.10.2006. pa do isplate,

-/ EUR 9,31 od 02.11.2006. pa do isplate,

-/ EUR 9,87 od 02.12.2006. pa do isplate,

-/ EUR 12,90 od 02.01.2007. pa do isplate,

-/ EUR 14,93 od 02.02.2007. pa do isplate,

-/ EUR 13,99 od 02.03.2007. pa do isplate,

-/ EUR 14,54 od 02.04.2007. pa do isplate,

-/ EUR 19,69 od 02.05.2007. pa do isplate,

-/ EUR 20,96 od 02.06.2007. pa do isplate,

-/ EUR 22,63 od 02.07.2007. pa do isplate,

-/ EUR 22,62 od 02.08.2007. pa do isplate,

-/ EUR 20,33 od 02.09.2007. pa do isplate,

-/ EUR 23,74 od 02.10.2007. pa do isplate,

-/ EUR 23,82 od 02.11.2007. pa do isplate,

-/ EUR 21,43 od 02.12.2007. pa do isplate,

-/ EUR 21,69 od 02.01.2008. pa do isplate,

-/ EUR 17,50 od 02.02.2008. pa do isplate,

-/ EUR 13,92 od 02.03.2008. pa do isplate,

-/ EUR 10,38 od 02.04.2008. pa do isplate,

-/ EUR 21,29 od 02.05.2008. pa do isplate,

-/ EUR 18,37 od 02.06.2008. pa do isplate,

-/ EUR 18,47 od 02.07.2008. pa do isplate,

-/ EUR 23,49 od 02.08.2008. pa do isplate,

-/ EUR 20,29 od 02.09.2008. pa do isplate,

-/ EUR 17,40 od 02.10.2008. pa do isplate,

-/ EUR 1,81 od 02.11.2008. pa do isplate,

-/ EUR 6,94 od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. ", te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 u iznosu "EUR 1.515,77 više nego u trenutku kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu.

-/ EUR 163,45 od 04.07.2011 pa do isplate,

-/ EUR 196,44 od 28.09.2011 pa do isplate,

-/ EUR 47,03 od 03.10.2011 pa do isplate,

-/ EUR 111,14 od 09.11.2011 pa do isplate,

-/ EUR 275,71 od 22.02.2012 pa do isplate,

-/ EUR 280,69 od 21.05.2012 pa do isplate,

-/ EUR 265,62 od 21.08.2012 pa do isplate,

-/ EUR 175,69 od 28.12.2012 pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.", te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg

3/a, OIB: 23057039320 nadoknaditi tužitelju ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 5.929,74 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17.6.2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30.3.2021. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, zaključio 18.2.2005. ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 80.995,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o valutnoj klauzuli u CHF i upozorenja na specifičnosti iste, što je posljedično dovelo do enormnog povećanja vrijednosti te valute i njezine kunske protuvrijednosti, da su stranke 4.2.2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu (dalje:Aneks) prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje: ZIDZPK/15), kojim je kredit konvertiran na način da je otplata obveza vezanih uz valutnu klauzulu u EUR umjesto CHF te je izračunom konverzije utvrđena nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. u iznosu 437.185,16 kn, dok je konverzijom kredita u EUR utvrđena u iznosu 325.146,90 kn (42.602,67 EUR), a nakon izvršenog otpisa je utvrđen manjak u uplatama potrebnim za zatvaranje do tada dospjele glavnice EUR u iznosu 62.858,71 kn (8.236,12 EUR), za koji iznos je tuženik u konverziji njega dodatno zadužio zbog nekorištenja početnih uvjeta i ta vrijednost predstavlja neopravdano povećanje konvertirane glavnice u valuti EUR, s obzirom da je stvarna preostala neotplaćena glavnica u kn, prema početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila 297.571,60 kn, dakle, manje od one koju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, pa kako provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža u smislu povrata svih nepripadno stečenih koristi tuženika koje generira valuta CHF, to tužitelj, pozivom na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 u vezi s odredbama čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15), čl.323., čl.1111., čl.1115. i čl.1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da mu s naslova tečajnih razlika isplati iznos od 41.140,36 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, a s naslova manjka iz konverzije 62.858,71 kn s kamatama od 30.9.2015. do isplate.

1.1. U podnesku od 16.1.2026., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da mu isplati 2.938,71 EUR (više plaćeno po osnovi tečajne razlike) sa kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, 3.354,23 EUR (po osnovi razlike glavnice) i 8.236,12 EUR (s naslova manjka za koji je neopravdano zadužen u konverziji jer su za namirenje stvarne glavnice, prema početnom tečaju, bile dovoljne uplate bez tečajnih razlika), sve s kamatom od 30.9.2015. do isplate, a ukoliko sud ne prihvati taj zahtjev tada predlaže donošene presude kojom se tuženiku nalaže da mu isplati 1.231,44 EUR sa kamatama od podnošenja tužbe do isplate na ime kamata na preplaćene tečajne razlike za razdoblje do konverzije s kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti s obzirom da je odraz nacionalnog prava, tj. čl.22. ZOO-a, da su tužitelju prilikom savjetovanja i za vrijeme sklapanja ugovora pružene sve informacije temeljem kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovora u kojem je glavnica vezana za valutu CHF i na njegovoj strani nije bilo nikakvog "ekstra profita", da su stranke 4.2.2016. sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno ZIDZPK/15, pa nema valjane pravne osnovne za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika niti pravnog interesa tužitelja utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, kao odraz odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva), kao i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Također navodi da je ugovorom o kreditu, kao instrument osiguranja, ugovoren i depozit u visini 10% od iznosa kredita, koji je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih anuiteta te je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu 11.421,21 kn, slijedom čega ističe prigovor radi prebijanja za taj iznos, kao razlike u depozitu, s pripadajućim kamatama ukoliko sud nađe ništetnom spornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, kao i za iznos 4.202,08 kn s naslova tzv. negativne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od početnog, s pripadajućim kamatama.

2.1. U podnesku od 18. prosinca 2024. tuženik ističe da je na tužitelj teret dokaza da ima pravni položaj potrošača, dok u podnesku od 29. siječnja 2026. svoj prigovor radi prebijanja usklađuje s nalazom i mišljenjem vještaka te predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegovih tražbina, pobliže opisanih u stavku V. i VI. izreke presude, s tražbinom tužitelja ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli i prihvati tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu.

2.2. Tuženik u odnosu na podnesak tužitelja od 16. siječnja 2026. ističe protivljenje preinaci tužbe, kao i prigovor zastare, dok u odnosu na umanjenje zahtjeva ističe protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 2.521,55 EUR u odnosu na raniji zahtjev s naslova razlike tečaja (tužitelj traži 2.938,71 EUR, a ranijim je zahtjevom potraživao 5.460,00 EUR) odnosno preinaci tužbe povišenjem zahtjeva u dijelu koji prelazi ranije zatraženih 2.468,51 EUR te u tom dijelu i prigovor zastare.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 18.2.2005., Aneks, financijsku dokumentaciju, letke "Informacija" i "Stambeni krediti", proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora, dok pisano očitovanje VJ i njezina mail korespondencija nije uzeta u obzir iz razloga pobliže opisanih u toč.6.3. obrazloženja.

3.2. O protivljenju tuženika preinaci tužbe prema sadržaju podneska tužiteljice od 16.1.2026. odlučeno je rješenjem od 7.5.2026. na način da je ista dopuštena jer je takav zahtjev postavljen nakon nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega se radi o situaciji iz čl.190.st.2. ZPP-a.

3.3. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe ističe se da za iznos 2.521,29 EUR nema mjesta primjeni čl.193.st.2. ZPP-a, već je o tom dijelu zahtjeva odlučeno kroz primjenu čl.325. ZPP-a.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi u pretežnom dijelu osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je tuženik u letcima "Informaciji" i "stambeni krediti" obavještavao klijente o pojmu valutne klauzule odnosno iznosu kredita, kamatnoj stopi i instrumentima osiguranja za kredite u CHF i EUR,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 18.2.2005. ugovor o namjenskom kreditu (stambeni) u kunskoj protuvrijednosti 80.995,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan pištanja kredita u tečaj, uz rok otplate 336 mjeseci i obvezu vraćanja istog, uz valutnu klauzulu, u anuitetima s promjenjivom kamatnom stopom prema odlukama kreditora, a koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,99%,

-da su stranke 4.2.2016. sklopile Aneks prema odredbama ZIDZPK/15 te je istim određeno da na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica iznosi 62.627,81 CHF, da po provedbi konverzije obveza na taj dan iznosi 42.602,67 EUR, a da manjak iznosi 8.236,12 EUR,

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti i datum dospijeća/plaćanja istih.

6. U odnosu na prigovore tuženika prvenstveno valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/2017 od 14.6.2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9.4.2015. i Rev-2221/2018 od 3.9.2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30.6.2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženik je na odlučne okolnosti predložio da se pročita izjava VJ i njezina mail korespondencija s nadležnim službama tuženika, koja je obavljala posao nadzora i koordinacije rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu slične vrste kao predmetni, međutim, imenovana nije osobno sudjelovala u postupku obrade i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa kako njezina izjava i korespondencija na okolnost općih procedura tuženika pri sklapanju ugovora po svojoj dokaznoj snazi nije prikladna za utvrđivanje obavijesti dane konkretnom potrošaču, to nije prihvaćen prijedlog tuženika u tom pravcu.

6.4. Nadalje, iskaz tužitelja sud je prihvatio kao iskren i neposredno uvjerljiv u dijelu iz kojeg kao bitno proizlazi da se na kredit u CHF odlučio jer su mu u banci rekli da je to povoljnije i to mu je bio prvi kredit, da mu nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni neki rizici u vezi te valute niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, ugovor je sastavila baka, nije se mogao cjenkati, niti utjecati na ugovorne odredbe, da je kredit iskorišten za kupnju stana i u njemu živi, da u razdoblju otplate kredita nije imao nikakvu firmu niti privatni biznis, da mu je rata dosta narasla i da je zao da se to može desiti kredit ne bi podizao te da nije mogao utjecati niti na sadržaj odredaba ugovora o konverziji i smatra da se potpisom iste nije odrekao nikakve tražbine.

6.5. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i dokumentacije u koju je izvršen uvid jasno proizlazi njegov status potrošača, slijedom čega je upravo na tuženiku teret dokaza o tome da taj pravni položaj ne bi imao (tako i Rev-18/2018), što tuženik nije uspio dokazati.

6.5.1. Sud također nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na promjenjivu valutnu klauzulu u CHF.

6.5.2. Tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni – tipski ugovor, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženika je superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju svih odredaba ugovora, pa tako i onih koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina njegove buduće mjesečne obveze, posebno imajući još jedan promjenjivi element – promjenjivu kamatnu stopu. Ističe se i to da nije dovoljno da je određena odredba potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mogućeg načina promjene visine njegove mjesečne obveze tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

6.6. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 18.2.2005. u dijelu na koji tužitelj upire – odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i, sve temeljem čl. 81., čl.82. i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive, čl.2., čl.11, čl.12., čl.46. i čl.104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 1129, 88/01) odnosno čl. 3-4., čl. 269. i čl.323. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a.

7. Nadalje, u odnosu na pitanje pravnog interesa valja istaći da potrošač svakako ima interes tvrditi da su ništetne određena odredba ugovora o kreditu vezanog uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu nakon provedene konverzije, kao pravnog temelja za potraživanje eventualnih razlika s te osnove, pa se upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12.2.2019., Rev-1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-18/2018 od 26.5.2020. Dakle, bez obzira na sklapanje Aneksa / dodatka ugovora o kreditu potrošač ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedine ugovorne odredbe kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualno pravo koja mu pripada u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva. To stoga što su sklapanjem Aneksa / dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate te se ne radi o sklapanju novog ugovora - osnovni je ugovor o kreditu imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili Aneks / dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Sklapanjem Aneska / dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

7.1. Upućuje se i na stajališta suda EU u presudama C-51/17 od 20.9.2018. i C- 118/17 od 14.3.2019.

7.2. S obzirom da odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, valja zaključiti da konverzijom kredita potrošač nije izgubio pravo na potpunu restituciju niti mu je to pravo ograničeno.

7.3. U konkretnom su slučaju stranke sklapanjem Aneksa, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ne i razdoblje koje je tome prethodilo te se tužitelj nije odrekao, niti se mogao odreći svojih potrošačkih prava, što uključuje i pravo na punu restituciju, u kojem pravcu se upućuje i na sadržaj odredbe čl.41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ 41/14, 110/15).

7.4. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužitelj, kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita, ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njegovu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećen u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi slijedeće:

-razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđeno da su više plaćeni u odnosu na početni tečaj iznosi 2.938,71 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika vidljivi u Tablici na l.468. spisa,

-zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.231,44 EUR, pobliže navedeno u Tablici na l.471. spisa,

-preostala glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 42.602,67 EUR (325.146,90 kn), dok preostala glavnica prema početnom otplatnom planu iznosi 62.627,81 CHF (299.874,48 kn), slijedom čega 325.146,90 kn umanjeno za 299.874,48 kn daje rezultat 25.272,42 kn (3.354,23 EUR),

-manje uplaćen iznos po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 4.2.2016., iznosi 8.236,12 EUR, sukladno Aneksu,

-tzv. negativna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 551,73 EUR,

-razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita po tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.515,77 EUR.

8.1 Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka za zaključiti je da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu stranaka jer tužiteljica, kao potrošač, provedenom konverzijom nije dovedena u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

8.2. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena preostala glavnica u iznosu 42.602,67 EUR (325.146,90 kn), međutim stvarna preostala neotplaćena glavnica u kn, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iznosila je 299.874,48 kn, dakle, bila je manja od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 25.272,42 kn (3.354,23 EUR).

8.3. Valja napomenuti da glavnica ugovorena u Aneksu, koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja oko uvjeta sklapanja Aneksa. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Aneks potpisati ili ne, slijedom čega nema mjesta zaključku da bi tužitelj potpisivanjem istog izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u Aneksu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK/15.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. S tim u svezi napominje se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule vezane uz CHF, pa kako je tužitelj tužbu podnio 30.3.2021. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

9.2. Tuženik je prigovor zastare istaknuo i u odnosu na zahtjev tužitelja iz podneska od 16.1.2026. pa u tom pravcu valja napomenuti da je u konkretnom predmetu odlučan datum podnošenja tužbe jer je za nastup zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je određen činjeničnom osnovom. Kako je tužitelj u navedenom podnesku temeljem iste činjenične osnove kao i u tužbi (ništetnost valutne klauzule u CHF) zahtijevao isplatu točno određenih iznosa, što se odnosi i na razliku u glavnici te zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu za razdoblje do konverzije, to nema mjesta zaključku da bi promijenio istovjetnost zahtjeva (tako i Županijski sud u Zagrebu, Gž-1971/22 od 3. siječnja 2022.), pa je neosnovan i taj prigovor zastare.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora s obzirom na valutnu klauzulu u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom prvi idući dan nakon konverzije, tj. od 1.10.2015. do isplate jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je po osnovi valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđeno da su više plaćeni u odnosu na početni tečaj u razdoblju do konverzije tužitelj preplatio 2.938,71 EUR, to je valjalo odlučiti kao u stavku I. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a.

10.1. Dio tužbenog zahtjeva u iznosu 2.521,55 EUR s pripadajućim kamatama valjalo je odbiti kao neosnovan (stavak IV. izreke presude) jer je sud, prilikom odlučivanja, imao u vidu prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka u pogledu preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF i protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe s obzirom na zahtjev u tužbi i konačno postavljen zahtjev u podnesku od 16.1.2026. (5.460,26 – 2.938,71 = 2.521,55).

10.2. Tužitelju pripada pravo i na zatezne kamate koje su plaćene na pojedine iznose po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to za razdoblje do konverzije, koje zatezne kamate tužitelju nisu priznate u konverziji, pa kako su pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže navedeni u tablici na l.468. spisa, to je valjalo odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a, dok je dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na te iznose za razdoblje nakon konverzije valjalo odbiti kao neosnovan (stavak IV. izreke presude).

10.3. Tuženik je u obvezi isplatiti i iznos razlike preostale glavnice na dan konverzije u iznosu 3.354,23 EUR i manjka u iznosu 8.236,12 EUR – ukupno 11.590,35 EUR s pripadajućom kamatom od prvog idućeg dana nakon konverzije, tj. od 1.10.2015. do isplate, s obzirom na utvrđenja pobliže opisana u toč. 8. do 8.3. u vezi s toč.6.6. i 7.4. obrazloženja presude, temeljem čl. 1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a (stavak III. izreke presude), dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu kamate na taj iznos za razdoblje od 30.9.2015. do 1.10.2015. valjalo odbiti kao neosnovan (stavak IV. izreke presude).

11. U odnosu na prigovor radi prebijanja odnosno pitanja tzv. negativne razlike napominje se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu tuženika i tužitelja u tom smislu i tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta / depozita zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primio / stekao, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužitelju i stoga je odlučeno kao u stavku V. i VI. izreke presude.

11.1. Ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju tzv. negativne tečajne razlike.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isti je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 25.5.2021., 7.7.2021., 19.1.2022. i 16.1.2026. te pristup na ročišta 3.7.2025. i 7.5.2026. po 500,00 EUR, za sastav podnesaka od 4.12.2024., 17.12.2024., 5.1.2025. i 6.2.2025. po 200,00 EUR te za sastav podneska od 29.4.2021. iznos od 50,00 EUR, uz pdv iznosu 1.087,50 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 92,24 EUR i vještačenje u iznosu 400,00 EUR - sveukupno 5.929,74 EUR, uz pripadajuću kamatu temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

12.1. Tužitelju, temeljem čl.155.st.1. ZPP-a, nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 29.12.2025. (kojim traži produljenje roka za očitovanje na nalaz vještaka), 14.6. i 2.7.2021. (kojim traži dostavu rješenja o sudskoj pristojbi jer da nema podatke potrebne za uplatu – napominje se da su relevantni podaci sadržani u obavijesti o primitku elektroničkog podneska-tužbe pod rubrikom "pristojba" i stoga su tužitelju poznati) i 7.7.2021 (kojim dostavlja dokaz o plaćenoj pristojbi – ističe se da je taj dokaz mogao biti dostavljen u privitku podneska od istog datuma za koji je tužitelju odmjeren trošak).

12.2. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka nastalih djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo zbog njegovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe jer je tužitelj, u konačnici, u cijelosti uspio u parnici, pri čemu se upućuje i na odluku Suda EU od 16.7.2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte