REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3330/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, z.punomoćnika tužiteljice Vinka Pivca, odvjetnika u Zagrebu te z. punomoćnika tuženika Antonele Ivanko, odvjetnike vježbenice, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.638,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 988,63 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 707,27 EUR s pripadajućom kamatom, kao i dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos 988,63 EUR za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 u iznosu "414,77 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 2,28 od 02.04.2005. pa do isplate,

- EUR 1,82 od 02.05.2005. pa do isplate,

- EUR 2,31 od 02.06.2005. pa do isplate,

- EUR 5,50 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 6,28 od 02.08.2005. pa do isplate,

- EUR 1,62 od 02.09.2005. pa do isplate,

- EUR 2,47 od 02.10.2005. pa do isplate,

- EUR 2,76 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 2,93 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 2,77 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 4,22 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 6,65 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 7,88 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 7,41 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 6,96 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 8,21 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 7,96 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 6,99 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 7,08 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 8,48 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 8,13 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 10,04 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 11,78 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 10,53 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 10,90 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 14,42 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 15,29 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 16,43 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 16,42 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 14,86 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 17,18 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 17,24 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 15,61 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 12,29 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 10,94 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 7,26 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 10,01 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 12,69 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 12,92 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 14,77 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 15,90 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 15,43 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 8,61 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 2,14 od 02.11.2008. pa do isplate,

- EUR 8,53 od 02.12.2008. pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.10.2009. pa do isplate,

- EUR 0,19 od 02.11.2009. pa do isplate,

- EUR 0,05 od 02.12.2009. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.", te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 nadoknaditi tužiteljici AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 2.065,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 9. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, zaključila 26. kolovoza 2004. ugovor kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.910,99 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da su odredbe tog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništetne s obzirom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017 u vezi s čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje:ZZP/03), čl.96-97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13), slijedom čega ona ima pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita, da se provedbom konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje: ZIDZPK/15) ona ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi ugovora, niti sklapanje istog predstavlja kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, da je tuženik tijekom otplate kredita primjenom valutne klauzule CHF njoj nezakonito obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka ugovora te da je na taj način svaki mjesec do konverzije preplatila iznose anuiteta koji su se zbog takvog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita (ukupno 24.282,32 kn), a isto tako joj je na dan konverzije nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (92.576,41 kn), ali i izvršen otpis preostale glavnice u iznosu 74.266,09 kn, slijedom čega tužiteljica traži isplatu iznosa od 24.282,32 kn s naslova više plaćen zbog ništetne valute klauzule CHF i 18.310,32 kn s naslova razlike u glavnici – ukupno 5.653,01 EUR (42.592,64 kn) s kamatama od 30. rujna 2015. do isplate te iznosa od 1.695,90 EUR (12.777,78 kn) s naslova uglavničene kamate obračunate na preplaćene iznose do konverzije, uz zateznu kamatu od 30. rujna 2015. do isplate.

1.1. U podnesku od 12. prosinca 2025., nakon provedenog vještačenja, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da joj s osnova ništetnosti valutne klauzule (3.208,60 EUR) i više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije (2.429,65 EUR) isplati ukupan iznos od 5.638,25 EUR sa kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, a s naslova zateznih kamata na preplaćene iznose do konverzije iznos od 988,63 EUR s pripadajućom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije, jer da su uplate na ime podmirenja kredita vršene od strane trećih osoba i navodi da je tužiteljica prvenstveno dužna dokazati status potrošača, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti s obzirom da je odraz nacionalnog prava, tj. čl.22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, 146/25; dalje: ZOO), da su tužiteljici prilikom savjetovanja i za vrijeme sklapanja ugovora pružene sve informacije temeljem kojih je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovora u kojem je glavnica vezana za valutu CHF i na njegovoj strani nije bilo nikakvog "ekstra profita", da su stranke 9. veljače 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno ZIDZPK/15, pa nema valjane pravne osnovne za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata niti pravnog interesa tužiteljice utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, kao odraz odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva), kao i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Također ističe i prigovor uračunavanja tzv. negativnih razlika odnosno prigovor radi prebijanja za taj iznos po osnovi valutne klauzule za razdoblje do konverzije.

2.1. U podnesku od 19. siječnja 2026. tuženik svoj prigovor radi prebijanja usklađuje s nalazom i mišljenjem vještaka te predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine, pobliže opisane u stavku IV. izreke presude, s tražbinom tužiteljice ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli i prihvati tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu. U odnosu na podnesak tužiteljice od 12. prosinca 2025. tuženik ističe protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe za iznos 707,27 EUR u odnosu na raniji zahtjev s naslova uglavničene zatezne kamate (tužiteljica traži 988,63 EUR, a ranijim je zahtjevom potraživala 1.605,90 EUR).

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u letke o stambenim kreditima i valutnoj klauzuli, ugovor o kreditu od 26. kolovoza 2004. i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, Aneks od 16. veljače 2016. i Aneks Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava i financijsku dokumentaciju, proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora, dok pisano očitovanje ĐJ i njezina mail korespondencija nije uzeta u obzir iz razloga pobliže opisanih u toč.6.3. obrazloženja.

3.2. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe ističe se da za iznos 707,27 EUR nema mjesta primjeni čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), već je o tom dijelu zahtjeva odlučeno kroz primjenu čl.325. ZPP-a.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je tuženik u letku naziva "Informaciji" objasnio pojam valutne klauzule,

-da je tuženik u raznim letcima nudio stambene kredite uz valutnu klauzulu EUR i CHF uz objašnjenje uvjeta ponude,

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 26. kolovoza 2004. ugovor o kreditu u iznosu 53.910,99 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s namjenom kupnje nekretnine (čl.2-3), uz rok vraćanja 360 mjeseci (čl.6.), kamatnu stopu koja je promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% (čl.8.) i valutnu klauzulu (pobliže opisano u čl.7.), a istoga dana je zaključen i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava,

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 16. veljače 2016. Aneks gore navedenom ugovoru prema odredbama ZIDZPK/15 te je istim na dan 30. rujan 2015. utvrđena nedospjela glavnica kredita u iznosu 42.692,86 CHF (čl.4.) odnosno 29.317,97 EUR (čl.5.), a uz utvrđeni manjak od 1.695,39 EUR (čl.5.) obveza tužiteljice iznos 30.640,46 EUR (čl.7.), a istoga je dana je zaključen i Aneks Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava,

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti i datum dospijeća/plaćanja istih.

6. U odnosu na prigovore tuženika prvenstveno valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženik je na odlučne okolnosti predložio da se pročita izjava ĐJ i njezina mail korespondencija s nadležnim službama tuženika, koja je obavljala posao nadzora i koordinacije rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu slične vrste kao predmetni, međutim, imenovana nije osobno sudjelovala u postupku obrade i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa kako njezina izjava i korespondencija na okolnost općih procedura tuženika pri sklapanju ugovora po svojoj dokaznoj snazi nije prikladna za utvrđivanje obavijesti dane konkretnom potrošaču, to nije prihvaćen prijedlog tuženika u tom pravcu.

6.4. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da se za CHF odlučila jer je reklamiran kao kredit za mlade, to je bio njezin prvi stambeni kredit i prije toga nije imala nikakvog iskustva u bankarskom sektoru, da joj nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni rizici, kao niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, ugovor je sastavila banka i nije se mogla cjenkati niti utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, da je rata kredita narasla i da je znala da to može tako biti ne bi ga uzimala, da nije mogla utjecati niti na sadržaj odredaba ugovora o konverziji, isto se postupalo po sistemu uzmi ili ostavi i misli da se ničega nije odrekla time što je konverziju potpisala, da je sredstvima kredita kupljen stan, korišten je za stanovanje, a u razdoblju od 2014. do 2105., kada je živjela na drugoj adresi, je bio iznajmljen te da je unazad 2 godine na adresi stana registrirala j.d.o.o., kao dodatni angažman, ali ne obavlja posao u stanu već na drugoj adresi.

6.5. S obzirom na prihvaćeni iskaz tužiteljice i dokumentaciju u koju je izvršen uvid sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Isto tako nalazi da tužiteljica ima status potrošača odnosno da tuženik, na kojem je teret dokaza u tom smislu, nije uspio dokazati da eventualno ne bi bila potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

6.5.1. Tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio ugovor o kreditu od 26. kolovoza 2004., očito kao tipski ugovor, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici, kao potrošaču, i pomoći joj da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samoj sebi. Znanje i iskustvo tuženika je bilo superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je bio dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju svih odredaba ugovora, pa tako i onih koje se odnose na klauzulu u CHF te joj skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina njezine buduće mjesečne obveza. Ističe se i to da nije dovoljno da je određena odredba potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mogućeg načina promjene visine njegove mjesečne obveze tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

6.6. Slijedom navedenog za zaključiti je da u konkretnom slučaju valja primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 26. kolovoza 2004. u dijelu na koji tužiteljica upire – odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, sve temeljem čl. 81., čl.82. i čl.90. ZZP/03, čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive, čl.11, čl.12., čl.46. i čl.104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 1129, 88/01) odnosno čl. 3-4., čl. 269. i čl.323. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a.

7. U odnosu na pitanje pravnog interesa tužiteljice za predmetni zahtjev valja uputiti na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, bez obzira na sklapanje dodatka/aneksa ugovora o kreditu potrošač ima pravni interes i ovlašten je tvrditi da su ništetne pojedine odrede ugovora o kreditu koji je kasnije konvertiran kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualno pravo koja mu pripada u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva. To stoga što su sklapanjem dodatka/aneksa osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate te se ne radi o sklapanju novog ugovora - osnovni je ugovor o kreditu imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak/aneks osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

7.1. Upućuje se i na stajališta suda EU u presudama C-51/17 od 20. rujna 2018. i C- 118/17 od 14. ožujka 2019.

7.2. S obzirom da odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, valja zaključiti da konverzijom kredita potrošač nije izgubio pravo na potpunu restituciju niti mu je to pravo ograničeno.

7.3. U konkretnom su slučaju stranke sklapanjem Aneksa, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ne i razdoblje koje je tome prethodilo te se tužiteljica nije odrekla, niti se mogla odreći svojih potrošačkih prava, što uključuje i pravo na punu restituciju, u kojem pravcu se upućuje i na sadržaj odredbe čl.41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ 41/14, 110/15).

7.4. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužiteljica, kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita, ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njezinu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećena u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

7.5. Ovdje valja napomenuti da se neosnovanim ukazuje prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za predmetne zahtjeve. Naime, iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da je tužiteljica ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, slijedom čega pitanje da li je ona osobno vršila uplate obveze po tom kreditu u poslovnicama tuženika ili putem administrativne zabrane ili je pak to učinila treća osoba u njezino ime i za njezin račun, nije odlučno niti otklanja njezinu aktivnu legitimaciju.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi slijedeće:

-razlika s osnove valutne klauzule u odnosu na početni tečaj iznosi 3.208,60 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika vidljivi u tablicama na l.475. do 476. spisa,

-zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do 30. rujna 2015. iznose 988,63 EUR, pobliže navedeno u tablici na l.479. do 480. spisa,

-preostala glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 29.317,97 EUR (223.757,03 kn), dok preostala glavnica prema početnom otplatnom planu iznosi 42.692,86 CHF (205.450,85 kn), slijedom čega 223.757,03 kn umanjeno za 205.450,85 kn daje rezultat 18.306,18 kn (2.429,65 EUR),

-manje uplaćen iznos po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR iznosi 1.695,39 EUR,

-tzv. negativna razlika s osnove promjene tečaja iznosi 414,77 EUR (tablica na l.476. do 477. spisa),

-tuženik nema pregled prometa iz kojeg bi bilo vidljivo tko je vlasnik računa za svako pojedino plaćane.

8.1. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka za zaključiti je da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu stranaka jer tužiteljica, kao potrošač, provedenom konverzijom nije dovedena u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

8.2. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena glavnica u iznosu 29.317,97 EUR (223.757,03 kn), međutim stvarna preostala neotplaćena glavnica u kn, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule, iznosila je 205.450,85 kn, dakle, bila je manja od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 18.306,18 kn (2.429,65 EUR).

8.3. Valja napomenuti da glavnica ugovorena u Aneksu, koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja oko uvjeta sklapanja Aneksa. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Aneks potpisati ili ne, slijedom čega nema mjesta zaključku da bi tužiteljica potpisivanjem istog izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK/15.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. S tim u svezi napominje se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule vezne uz CHF, pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 9. svibnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora s obzirom na valutnu klauzulu u CHF dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od konverzije do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je po osnovi valutne klauzule u CHF do konverzije preplaćeno 3.208,60 EUR to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku I. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a,

10.1. Tuženik je u obvezi isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja iznad onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, a obračunate od dospijeća do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu 988,63 EUR, temeljem čl.29.s.t.1. i 2. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u stavku II. izreke presude, dok je dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na navedeni iznos za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate valjalo odbiti kao neosnovan temeljem čl.31. u vezi s čl.160.st. ZOO- a (stavak III. izreke) s obzirom da glavna obveza još nije ispunjena.

10.2. U konačnici tuženik je u obvezi isplatiti i neosnovano više obračunat iznos preostale glavnice na dan konverzije u iznosu 2.429,65 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, s obzirom na utvrđenja u toč.8. do 8.3. obrazloženja presude, temeljem čl. 1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a (dio st.II. izreke presude).

10.3. Dio tužbenog zahtjeva u iznosu 707,27 EUR valjalo je odbiti kao neosnovan jer je sud, prilikom odlučivanja, imao u vidu prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka u pogledu uglavničenih kamata za razdoblje do 30. rujna 2015. iznosu 988,63 EUR i protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe po toj osnovi, koju je tužiteljica zatražila u tužbi u iznosu 1.695,90 EUR.

11. U odnosu na prigovor radi prebijanja odnosno pitanja tzv. negativne razlike napominje se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu tuženika i tužiteljice u tom smislu i tužiteljica plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primila / stekla, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužiteljici i stoga je odlučeno kao u stavku IV. izreke presude.

11.1. Ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju tzv. negativne tečajne razlike.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isti je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 4. listopada 2023., 16. siječnja 2024. i 12. prosinca 2025. te pristup na ročišta 12. lipnja 2025. i 7. svibnja 2026. po 200,00 EUR te za sastav podneska od 4. lipnja 2025. iznos od 50,00 EUR (s obzirom da po svom sadržaju u većem dijelu odgovara podnesku od 16. siječnja 2024.), uz pdv u iznosu 312,50 EUR, trošak vještačenja u iznosu 400,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 102,98 EUR – sveukupno 2.065,48 EUR, uz pripadajuću kamatu temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

12.1. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka nastalih djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe jer je tužiteljica, u konačnici, u cijelosti uspjela u parnici, pri čemu se upućuje i na odluku Suda EU od 16.7.2020. u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka