REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4019/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SR iz [adresa], **.**.2009., OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, z.punomoćnika tužitelja Vinka Pivca, odvjetnika u Zagrebu te z. punomoćnice tuženice Pie Gaie Baučić, odvjetnice u Zagrebu, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209139578 sklopljenog 14. svibnja 2007. između tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja SR iz [adresa], **.**.2009., OIB: [osobni identifikacijski broj] koje:

- u čl.2. glase: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 101.500,00 CHF (slovima: stojednatisućapetstošvicarskihfranaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., …, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.'",

- u čl.7. glase: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.''.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju SR iz [adresa], **.**.2009., OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.552,30 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2016. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i iznos od 6.161,60 EUR, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se predlaže utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe čl.2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209139578 sklopljenog 14. svibnja 2007. između tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja SR iz [adresa], **.**.2009., OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi: ".. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,40 % godišnje (slovima: četiricijelačetrdeset psoto)..".

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 6.472,33 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, kao i dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 6.161,60 EUR za razdoblje od 4. veljače 2016. do isplate.

V. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 nadoknaditi tužitelju SR iz [adresa], **.**.2009., OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 4.414,12 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2019. navodi da je s tuženicom, kao kreditorom, zaključio 14. svibnja 2007. ugovor kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je u čl.2. i čl.7. tog ugovora određena njegova obveza platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženice, time da je početna kamatna stopa iznosila 4,40%, dok je u čl.1. i čl.7. ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, da su odredbe tog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom kreditora o kojoj se nije pregovaralo i valutnoj klauzuli u CHF ništetne s obzirom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P- 1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj:Pž- 7129/2013 te 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017 u vezi s čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje:ZZP/03), čl.96-97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13), slijedom čega on ima pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na iznose koje bi tuženici bio dužan platiti do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita, da se provedbom konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru od 3. veljače 2016. (dalje: Dodatak) prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje: ZIDZPK/15) on ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredaba ugovora, niti sklapanje istog predstavlja kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, da je tuženica tijekom otplate kredita primjenom valutne klauzule CHF i povećavanjem kamatne stope njemu nezakonito obračunavala kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka te da je na taj način svaki mjesec do konverzije preplatio 123.399,53 kn s naslova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a isto mu je tako nezakonito više obračunata glavnica u iznosu 170.077,08 kn, pa kako mu je na dan konverzije izvršen otpis preostale glavnice u iznosu 129.52575 kn, to tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tuženici nalaže da mu isplati iznos od 163.950,86 kn (21.760,02 EUR) na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i povećanja kamatne stope te razlike u glavnici, sve sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate, pobliže opisano u tužbi.

1.1. U podnesku od 19. prosinca 2024. tužitelj preinačuje tužbu isticanjem dodatnog zahtjeva pobliže opisanog u stavku I. i III. izreke presude, a isto tako djelomično mijenja istovjetnost sporednog zahtjeva – zateznih kamata na način da na iznos od 21.760,02 EUR sada traži zateznu kamatu od 4. veljače 2016. do isplate i uglavničuje kamatu za razdoblje od plaćanja svakog preplaćenog iznosa s naslova valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope do konverzije te po toj osnovi traži 6.528,01 EUR sa kamatama od konverzije 4. veljače 2016. do isplate.

1.2. U podnesku od 27. listopada 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tuženici nalaže da mu s osnova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uslijed otplate kredita do konverzije (15.269,05 EUR) i više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije (4.755,56 EUR) isplati ukupan iznos od 20.024,61 EUR sa kamatama od 4. veljače 2016. do isplate, a s naslova zateznih kamata na preplaćene iznose do konverzije iznos od 6.161, 60 EUR s pripadajućom kamatom od 4. veljače 2016. do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da je predmetni kredit konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15, da su sve tužiteljeve uplate tom prilikom uzete u obzir i iskorištene te da je tužitelj konverzijom izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor s valutom EUR.

2.1. U tijeku prethodnog postupka tuženica ističe protivljenje preinaci tužbe iz podneska od 19. prosinca 2024. i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu uglavničenih kamata, uz napomenu da je taj zahtjev protivan načelu zabrane anatocizma. Također navodi da potrošač koji je prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenog po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, smatra da tužitelj nije dokazao svoj pravni položaj potrošača i predlaže da se u svakom slučaju uzme u obzir preplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije, kao i tzv. negativne razlike.

2.2. U konačnici tuženica ističe protivljenje preinaci tužbe prema podnesku od 27. listopada 2025. jer je, unatoč umanjenju ukupnog zahtjeva u odnosu na ranije postavljen, došlo do izmjene pojedinačnih iznosa, kao i prigovor zastare na sve iznose koji bi proizašli iz zatraženog.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 14.5.2007., Dodatak i financijsku dokumentaciju, proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. O protivljenju tuženice preinaci tužbe prema sadržaju podneska od 19. prosinca 2024. odlučeno je rješenjem od 3. srpnja 2025. na način da je ista dopuštena, temeljem čl.190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), dok je djelomična preinaka tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva glede kamata na pojedine iznose prema podnesku od 27. listopada 2025. dopuštena rješenjem od 7. svibnja 2026. jer je takav zahtjev postavljen nakon nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega se radi o situaciji iz čl.190.st.2. ZPP-a.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 14. svibnja 2007. ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti od 101.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz obavezu vraćanja uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama (čl.1)., time da je tužitelj dužan tuženici platiti kredit "u anuitetima iznos od 101.500,00 CHF (slovima: stojednatisućapetstošvicarskihfranaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,40 % godišnje (slovima: četiricijelačetrdeset psoto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.'' (čl.2.), u roku 18 godina (čl.3.) te "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.'' (čl.7.),

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 3. veljače 2016. Dodatak prema odredbama ZIDZPK/15 te je istim na dan 30. rujan 2015. utvrđena neotplaćena glavnica kredita u iznosu 65.976,07 CHF (čl.4.), zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, prema izračunu konverzije, preračunato u EUR je veći te razlika predstavlja preplatu u iznosu 49.024,50 kn (čl.5.), a na isti dan 30. rujan 2015. nedospjela glavnica kredita iznosi 41.684,62 EUR (čl.8.),

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti i datum dospijeća/plaćanja istih.

6. U odnosu na prigovore tuženice prvenstveno valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženici omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženica na odlučne okolnosti nije predlagala personalne dokaze.

6.4. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je ugovor pripremila banka, po sistemu uzmi ili ostavi, da se za CHF odlučio jer mu je banka to ponudila kao najpovoljnije za njega odnosno bankar mu je rako da je CHF stabilna valuta, da je predmetni ugovor o kreditu bio prvi tog tipa koji je uzimao i nije imao nekih posebnih iskustva u bankarskom sektoru, da nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredba niti se cjenkati, nije mu dana projekcija tečaja CHF, nisu objašnjeni nekakvi posebni rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, da je ugovor prije potpisivanja pročitao, ali nije stručnjak da bi mogao naći neke "začkovice", da je novac iskorišten za kupnju stana i u njemu se živi, nije se iznajmljivao, da u razdoblju otplate kredita nije bio vlasnik nikakve firme, OPG-a ili nečeg sličnog, da mu je rata narasla duplo i da je to znao ne bi kredit uzimao, da nije bio svjestan da se rata kredita može mijenjati, pričao je s osobnim bankarom, ali nije imao nekih posebnih nejasnoća i nije mislio da će ga taj ugovor dovesti do ovoga, da isto tako nije mogao utjecati niti na odredbe ugovora o konverziji, a čim je vidio da se može konvertirati jedva je dočekao da prodiše, da je unazad 2 godine na adresi nekretnine koju je kupio registrirao paušalni obrt, radi na laptopu i bavi se prevođenjem, korekcijom tekstova i sl. te da je kredit otplatio unutar zadnjih godinu dana.

6.5. S obzirom na prihvaćeni iskaz tužitelja i dokumentaciju u koju je izvršen uvid sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupila drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestila o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Isto tako nalazi da tužitelj ima status potrošača odnosno da tuženica, na kojoj je teret dokaza u tom smislu, nije uspjela dokazati da eventualno ne bi bio potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

6.5.1. Tuženica, kao trgovac koji je unaprijed pripremio ugovor o kreditu od 14. svibnja 2007., očito kao tipski ugovor, bila je dužna maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njezinim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženice je bilo superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je bila dužna tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju svih odredaba ugovora, pa tako i onih koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina njegove buduće mjesečne obveze. Ističe se i to da nije dovoljno da je određena odredba potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mogućeg načina promjene visine njegove mjesečne obveze tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

6.6. Slijedom navedenog za zaključiti je da u konkretnom slučaju valja primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 14. svibnja 2007. u dijelu na koji tužitelj upire – odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, sve temeljem čl. 81., čl.82. i čl.90. ZZP/03, čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29;), čl. 3-4., čl. 269. i čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, 146/25; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

6.7. Dio tužbenog zahtjeva sadržaja pobliže opisanog u stavku III. izreke presude valjalo je, s druge strane, odbiti kao neosnovan jer nema mjesta zaključku da bi bila neodređena, nepoštena odnosno ništetna odredba ugovora kojom je jasno određena visina redovne kamatne stope, u odnosu na koju i sam tužitelj veže svoj zahtjev navodeći da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na one koje bi bio dužan platiti da se od početka primjenjivala upravo ta, početno ugovorena, kamatna stopa.

7. U odnosu na pitanje pravnog interesa tužitelja za predmetni zahtjev valja uputiti na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu potrošač ima pravni interes i ovlašten je tvrditi da su ništetne pojedine odrede ugovora o kreditu koji je kasnije konvertiran kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualno pravo koja mu pripada u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva. To stoga što su sklapanjem dodatka/aneksa osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate te se ne radi o sklapanju novog ugovora - osnovni je ugovor o kreditu imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak/aneks osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

7.1. Upućuje se i na stajališta suda EU u presudama C-51/17 od 20. rujna 2018. i C- 118/17 od 14. ožujka 2019.

7.2. S obzirom da odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, valja zaključiti da konverzijom kredita potrošač nije izgubio pravo na potpunu restituciju niti mu je to pravo ograničeno.

7.3. U konkretnom su slučaju stranke sklapanjem Dodatka, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ne i razdoblje koje je tome prethodilo te se tužitelj nije odrekao, niti se mogao odreći svojih potrošačkih prava, što uključuje i pravo na punu restituciju, u kojem pravcu se upućuje i na sadržaj odredbe čl.41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ 41/14, 110/15).

7.4. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužitelji, kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita, ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njegovu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećen u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi slijedeće:

-razlika s osnove promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu iznosi 4.229,73 EUR, dok razlika s osnove valutne klauzule u odnosu na početni tečaj iznosi 11.039,32 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika vidljivi u tablicama na l.152. do 155. spisa,

-zatezne kamate na više plaćene razlike anuitetima s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do 4. veljače 2016. iznose 6.161,60 EUR, pobliže navedeno u tablici na l.157. do158. spisa,

-preostala glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 40.328,15 EUR (308.94,71 kn), dok preostala glavnica prema početnom otplatnom planu iznosi 61.648,08 CHF (273.111,91 kn), slijedom čega 308.942,71 kn umanjeno za 273.111,91 kn daje rezultat 35.830,80 kn (4.755,56 EUR),

-preplata iznosi 6.472,23 EUR (tablica na l.156. do 157. spisa),

-tzv. negativna razlika s osnove promjene tečaja iznosi 12,68 EUR (tablica na l.155. spisa).

8.1 Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka za zaključiti je da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu stranaka jer tužitelj, kao potrošač, provedenom konverzijom nije doveden u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

8.2. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena preostala glavnica u iznosu 40.328,15 EUR (308.942,71 kn), međutim stvarna preostala neotplaćena glavnica u kn, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iznosila je 273.111,91 kn, dakle, bila je manja od one kako ju je utvrdio tuženica izračunom konverzije, i to za 35.830,80 kn (4.755,56 EUR).

8.3. Valja napomenuti da glavnica ugovorena u Dodatku, koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja oko uvjeta sklapanja Dodatka. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak potpisati ili ne, slijedom čega nema mjesta zaključku da bi tužitelj potpisivanjem istog izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u Dodatku, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK/15.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. S tim u svezi napominje se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći 13. lipnja 2014. po pitanju promjenjive kamatne stope odnosno 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, pa kako je tužitelj tužbu podnio 4. lipnja 2019. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

9.2. Tuženica je prigovor zastare istaknula i u odnosu na zahtjeve tužitelja iz podnesaka od 19. prosinca 2024. i 27. listopada 2025. pa u tom pravcu valja napomenuti da se iznos stečen bez osnove ima promatrati u svojoj ukupnosti, a ne pojedinim iznosima od kojih se glavnica sastoji i stoga nema mjesta isticanju niti računanju zastare po tim dijelovima. Osim toga, u konkretnom je predmetu odlučan datum podnošenja tužbe jer je za nastup zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je određen činjeničnom osnovom. Kako je tužitelj u navedenim podnescima temeljem iste činjenične osnove zahtijevao isplatu točno određenog iznosa, a zatezne su kamate tražene od samog početka postupka i to od njihova dospijeća do isplate, to nema mjesta zaključku da bi se promijenila istovjetnost zahtjeva (tako i Županijski sud u Zagrebu, Gž-1971/22 od 3. siječnja 2022.), slijedom čega je neosnovan i taj prigovor zastare.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekla temeljem djelomično ništetnog ugovora s obzirom na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od konverzije do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj s osnove promjene kamatne stope preplatio 4.229,73 EUR, s osnove valutne klauzule u odnosu na početni tečaj 11.039,32 EUR te da razlika preostale glavnice iznosi 4.755,56 EUR – sveukupno 20.024,61 EUR, a da mu je u konverziji priznata preplata u iznosu 6.472,23 EUR, to tužitelju pripada razlika u iznosu 13.552,38 EUR (20.024,61-6.472,23=13.552,38) s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od 4. veljače 2016. do isplate, slijedom čega je tužbeni zahtjev valjalo djelomično prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a, dok je preostali dio zahtjeva za isplatu iznosa od 6.472,33 EUR s pripadajućom kamatom valjalo odbiti kao neosnovan (stavak IV. izreke presude) jer je taj iznos tužitelju priznat u konverziji, čime je uspostavljena ravnoteža u odnosu trgovca i potrošača.

10.1. Tuženica je u obvezi isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni, obračunate za razdoblje do konverzije u iznosu 6.161,60 EUR (dio stavka II. izreke presude), na koji iznos tužitelju ne pripada zatezna kamata s obzirom da glavna obveza još nije ispunjena, sve temeljem čl.31. u vezi s čl.160.st. ZOO-a (stavak IV. izreke).

11. U odnosu na pitanje tzv. negativne razlike napominje se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženica niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka u tom smislu i tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primio / stekao, to nema niti obveze vraćanja odnosno uračunavanja te razlike u konačan iznos.

11.1. Ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023. broj:Rev-549/2023.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isti je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 6. rujna 2019., 19. prosinca 2024. i 27. listopada 2025. te pristup na ročišta 3. srpnja 2025. i 7. svibnja 2026. po 500,00 EUR uz pdv u iznosu 750,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu 400,00 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu 264,12 EUR – sveukupno 4.414,12 EUR, uz pripadajuću kamatu temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka