Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-593/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja CB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Zrinki Kljaić Pintarić, odvjetnici iz Varaždina, tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćn icima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 1. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika te objave presude dana 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju KB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16.648,55 € (šesnaest tisuća šesto četrdeset osam eura i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2022. po stopi sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da se referentna stopa utvrđuje prema čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) tekućom kako slijedi na pojedine iznose:

- od 15.09.18. na iznos od 70,66 € do isplate,

- od 16.10.18. na iznos od 65,27 € do isplate,

- od 16.11.18. na iznos od 67,78 € do isplate,

- od 15.12.18. na iznos od 68,83 € do isplate,

- od 16.01.19. na iznos od 70,62 € do isplate,

- od 16.02.19. na iznos od 67,53 € do isplate,

- od 16.03.19. na iznos od 68,20 € do isplate,

- od 16.04.19. na iznos od 69,54 € do isplate,

- od 16.05.19. na iznos od 67,69 € do isplate,

- od 25.06.19. na iznos od 73,58 € do isplate,

- od 18.07.19. na iznos od 76,57 € do isplate,

- od 15.08.19. na iznos od 76,71 € do isplate,

- od 14.09.19. na iznos od 64,06 € do isplate,

- od 16.10.19. na iznos od 91,55 € do isplate,

- od 12.11.19. na iznos od 19,59 € do isplate,

- od 16.11.19. na iznos od 58,32 € do isplate,

- od 12.12.19. na iznos od 79,17 € do isplate,

- od 12.01.20. na iznos od 82,18 € do isplate,

- od 12.02.20. na iznos od 17,03 € do isplate,

- od 15.02.20. na iznos od 68,67 € do isplate,

- od 14.03.20. na iznos od 93,15 € do isplate,

- od 12.04.20. na iznos od 23,14 € do isplate,

- od 16.04.20. na iznos od 72,10 € do isplate,

- od 12.06.20. na iznos od 7,78 € do isplate,

- od 16.06.20. na iznos od 171,90 € do isplate,

- od 12.07.20. na iznos od 90,17 € do isplate,

- od 27.08.20. na iznos od 86,57 € do isplate,

- od 12.09.20. na iznos od 86,55 € do isplate,

- od 12.10.20. na iznos od 87,47 € do isplate,

- od 12.11.20. na iznos od 86,44 € do isplate,

- od 12.12.20. na iznos od 87,19 € do isplate,

- od 12.01.21. na iznos od 85,50 € do isplate,

- od 12.02.21. na iznos od 86,67 € do isplate,

- od 16.03.21. na iznos od 80,41 € do isplate,

- od 16.04.21. na iznos od 81,39 € do isplate,

- od 12.05.21. na iznos od 31,45 € do isplate,

- od 15.05.21. na iznos od 50,17 € do isplate,

- od 17.06.21. na iznos od 81,91 € do isplate,

- od 16.07.21. na iznos od 63,50 € do isplate,

- od 17.07.21. na iznos od 19,80 € do isplate,

- od 14.08.21. na iznos od 83,62 € do isplate,

- od 15.09.21. na iznos od 82,24 € do isplate,

- od 16.10.21. na iznos od 87,32 € do isplate,

- od 18.11.21. na iznos od 91,41 € do isplate,

- od 21.12.21. na iznos od 95,46 € do isplate,

- od 22.01.22. na iznos od 97,74 € do isplate,

- od 12.02.22. na iznos od 91,56 € do isplate,

- od 12.03.22. na iznos od 102,39 € do isplate,

- od 12.04.22. na iznos od 104,15 € do isplate,

- od 12.05.22. na iznos od 93,29 € do isplate,

- od 12.06.22. na iznos od 95,81 € do isplate,

- od 12.07.22. na iznos od 110,46 € do isplate,

- od 12.08.22. na iznos od 115,49 € do isplate,

- od 12.09.22. na iznos od 117,92 € do isplate,

- od 15.10.22. na iznos od 116,66 € do isplate,

- od 12.11.22. na iznos od 112,82 € do isplate,

- od 12.12.22. na iznos od 113,01 € do isplate,

- od 12.01.23. na iznos od 110,51 € do isplate,

- od 12.02.23. na iznos od 111,61 € do isplate,

- od 12.03.23. na iznos od 113,07 € do isplate,

- od 12.04.23. na iznos od 111,42 € do isplate,

- od 12.05.23. na iznos od 114,71 € do isplate,

- od 12.06.23. na iznos od 116,43 € do isplate,

- od 12.07.2023. na iznos od 115,27 € do isplate,

- od 12.08.2023. na iznos od 119,54 € do isplate,

- od 12.09.2023. na iznos od 121,96 € do isplate,

- od 12.10.2023. na iznos od 121,92 € do isplate,

- od 14.11.2023. na iznos od 118,97 € do isplate,

- od 12.12.2023. na iznos od 125,42 € do isplate,

- od 12.01.2024. na iznos od 125,64 € do isplate,

- od 20.01.2024. na iznos od 10.613,92 € do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.307,50 eura (šest tisuća tristo sedam eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 17. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da se referentna stopa utvrđuje prema čl. 29. st. 8. ZOO, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika podnesen u podnesku od 20. svibnja 2024., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je presudom ovog suda br. P-347/2019 od 22. prosinca 2020., a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli br. Gž-256/2021 od 23. prosinca 2021. naloženo tuženiku isplatiti iznos koji predstavlja stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu br. 7102967380 od 13. prosinca 2005. solemniziranog po javnom bilježniku Bojani Štimac iz [adresa] dana 15. prosinca 2005., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a to za razdoblje od isplate kredita do ožujka 2018. Nadalje da je čl. 1. Ugovora tuženik odobrio tužitelju i stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 57.472,81 CHF po srednjem tečaju HNB, a koji se iznos tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđeno Ugovorom. Prema čl. 2. istog Ugovora tužitelj je kao korisnik kredita trebao plaćati kreditoru u anuitetima i iznos redovne kamate koja je promjenjiva sukladno promjenama o promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika, a na dan zaključenja ugovora je iznosila 4,50% u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja prema srednjem tečaju HNB-a. Čl. 7. je ugovorena otplata kredita u mjesečnim iznosima u kunskoj protuvrijednosti 316,52 CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem CHF na dan plaćanja. U trenutku isplate kredita tečaj CHF je iznosio 4,797077. Tužitelj u tužbi također navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da su tamo tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenje nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana te su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Naime, da tuženik pri ugovaranja kredita ni na koji način nije informirao tužitelja niti objasnio rizike ugovaranja u valuti CHF, zatim tužitelj nije imao mogućnosti mijenjati ugovorne odredbe već je jedino imao mogućnost u slučaju nepristajanja na ponuđene odredbe odustati od cjelokupnog ugovora. Ugovor je bio sastavljen unaprijed po tuženiku i tuženik nije pregovarao sa tužiteljem o odredbama tog ugovora, a što je sve za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to je ovdje tužitelj. Zbog prednjeg je tužitelj i podnio ovu tužbu temeljeći istu i na odredbi iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima jer je prilikom otplate kredita vršio otplatu prema ništetnim odredbama ugovora o kreditu, a zbog čega je i došlo do veće preplate. To tim više što tuženik još uvijek potražuje povrat kredita prema ništetnim odredbama tako da tužitelj cijelo vrijeme otplate prema tim odredbama i otplaćuje kredit, a zbog čega nastaje i preplata. Tužitelj je u ovoj tužbi potraživao isplatu preplaćenog iznosa za razdoblje od rujna 2018. do zaključno lipnja 2023. i to u ukupnom iznosu od 5.185,92 eura kao i naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te je istaknuo prvenstveno prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 6. srpnja 2018. navodeći da smatra da je cjelokupno tužiteljevo potraživanje koje je utuženo u ovom predmetu zastarjelo. Isto tako je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja. Istaknuo je da kondemnatorni zahtjev u odnosu na isplatu tečajne razlike nakon 1. veljače 2016. je u suprotnosti sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. prema čl. 19. e navedenog Zakona. To iz razloga što tužitelj nije prihvatio konverziju svog ugovora o kreditu sa valutom u CHF u valutu u eurima već je prihvatio i dalje nastavljati otplaćivati kredit prema ugovoru iz 2005. pa se sada ne može pozivati na ništetnost odredbi. Osim toga je osporio i tijek zatezne kamate smatrajući da bi zatezna kamata na pojedinačne iznose trebala početi teći s danom podnošenja tužbe u ovom predmetu. Osporio je i status tužitelja kao potrošača. Konačno tuženik je u odgovoru osporio i svoju odgovornost vezane na promjene tečaja CHF te je konačno i predložio u cijelosti odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog i obvezivanje tužitelja na snašanje prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Podneskom od 11. travnja 2024. (listovi 243-245 spisa) tužitelj je povisio tužbeni zahtjev tražeći isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 16.648,56 eura budući je u međuvremenu otplatio cjelokupni kredit tako da je ovim preinačenim tužbenim zahtjevom potraživao preplaćeni iznos za razdoblje od srpnja 2023. do zaključno siječnja 2024. Sud je obzirom na navedeno, a uvažavajući protivljenje tuženika na navedeno preinaku tužbenog zahtjeva u podnesku od 20. svibnja 2024. na ročištu dana 8. listopada 2024. rješenjem dozvolio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 11. travnja 2024., a to temeljem odredbe iz čl. 190. st. 3. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP). Naime prema odredbi iz čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje prema odredbi iz čl. 190. st. 3. ZPP-a nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te je sud u ovom predmetu upravo pozivom na tu zakonsku odredbu i dozvolio preinaku.

4. Po provedenom knjigovodstvenom financijskom vještačenju u ovom predmetu tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 25. veljače 2026., a to na način kako je naznačen u izreci ove presude pod toč. I/.

5. Nakon povišenja tužbenog zahtjeva prvo podneskom od 11. travnja 2024. te konačnog sređenja tužbenog zahtjeva u podnesku od 25. veljače 2026. tuženik i nadalje ostao u cijelosti kod protivljenja tužbenom zahtjevu time da je u podnesku od 20. svibnja 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja u kojem navodi da je u razdoblju od veljače 2006. do zaključno studenog 2009. tužitelj otplaćivao kredit po tečaju koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a to u ukupnom iznosu od 362,39 eura. Isto tako je tuženik u podnesku od 27. veljače 2026. naveo da smatra da je tužitelj u podnesku od 25. veljače 2026. preinačio tužbeni zahtjev, a slijedom toga je istaknuo i prigovor zastare na sve preinačene iznose. Ostao je i nadalje kod istaknutih prigovora iz ranijih podnesaka, a što znači da se i dalje u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja.

6. Za navesti je da po mišljenju suda podneskom od 25. veljače 2026. nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva jer je zahtjev tada usklađen sa vještačkim nalazom i mišljenjem te je praktično taj zahtjev gotovo pa identičan zahtjevu koji je tužitelj postavio već u podnesku od 11. travnja 2024. pa stoga sud nije niti odlučivao nakon postavljanja zahtjeva u podnesku od 25. veljače 2026. o preinaci. Kao što je već naprijed rečeno preinaka tužbenog zahtjeva je dozvoljena na ročištu od 9. listopada 2024. te stoga nije bilo nikakve potrebe da se nakon postavljanja konačno sređenog tužbenog zahtjeva donosi nova odluka o preinaci.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je prvenstveno saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Također je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, a slijedom čega je i izvršio uvid u nalaz i mišljenje te vještakinje sa listova 293-304 spisa, zatim je izvršio uvid u dokumentaciju tužitelja sa listova 6-140 spisa, u dokumentaciju tuženika sa listova 163-207 spisa, u dokumentaciju tužitelja sa listova 213-241 spisa, u dokumentaciju tužitelja sa listova 246-266 spisa, u očitovanje sa listova 316-319 spisa, u očitovanje sa 324-326 spisa te sa listova 340-341 spisa te sa listova 349-354 spisa kao i ovosudni predmet br. P- 347/2019.

7. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je konačno postavljen u cijelosti osnovan.

8. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 13. prosinca 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 3205886938 kreditne partije 7102967380 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor s tim da je taj ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz [adresa] dana 15. prosinca 2005. pod brojem OU- 1756/2005-1,

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 57.472,81 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,

- da je u čl. 2. kredita određeno da se kredit otplaćuje u anuitetima te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50%,

- da je rok otplate kredita 300 mjeseci,

- da je u čl. 7. određen anuitet u kunskoj protuvrijednosti 316,52 CHF,

- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti dana 20. siječnja 2024.,

- da tužitelj nije izvršio konverziju navedenog kredita u kredit s valutom EUR temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015-dalje ZIDZPK),

- da je tužitelj u ovosudnom predmetu br. P-347/19 uspio sa povratom preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu za razdoblje od veljače 2006. do zaključno ožujka 2018., a to prema presudi i rješenju br. 24 P-347/19-25 od 22. prosinca 2020. koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli br. Gž-256/2021-2 od 23. prosinca 2021.

9. Sporno je između stranaka da li tužitelj ima pravo na povrat preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu i za razdoblje od rujna 2018. do zaključno siječnja 2024. Također da li je zahtjev tužitelja u zastari i da li je tužitelj kao korisnik kredita potrošač.

10. Prije svega valja reći da je odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, u odredbi iz čl. 26. st. 1. ZOO-a je propisana i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakon it način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

11. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tužen ik bio u tom predmetu 1. tuženik. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi i upravo poziva na utvrđenje o niš tetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP-a je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tuženika da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno. Naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tužene kao i njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tužen ik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužitelj zaključio s tuženikom je zaključen dana 13. prosinca 2005. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

12. Nadalje, i odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 1. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. ZZP- a navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je u ugovoru o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 13. prosinca 2005. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tužen ik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 13. prosinca 2005. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

13. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope (čl. 2. Ugovora) tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tužen ik kao trgovac. To sve uvažavajući utvrđenja iz naprijed citiranih odluka Visokog trgovačkog suda te je nedvojbeno da je doista tužitelj od dana zaključenja predmetnog ugovora pa do konačne otplate ugovora otplaćivao predmetni kredit temeljem ništetnih odredbi, a što znači da je ustvari tuženik u obvezi vratiti tužitelju neosnovano primljen iznos na ime otplate prema ništetnim odredbama ugovora. To temeljem odredbe iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a je propisano da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovnu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Dakle nedvojbeno se radi o stjecanju bez osnove jer je tuženik primao otplatu kredita temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kako je to već prethodno naznačeno, koja otplata je bila veća nego što bi bila da se otplaćivala po zakonitim odredbama ugovora, što je konačno imalo za posljedicu da je tužitelj prilikom otplate kredita imao preplatu i platio je više nego što je trebao.

14. Visinu preplate je sud i utvrđivao provedbom knjigovodstveno -financijskog vještačenja u ovom predmetu. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa sud je utvrdio da je tužitelj u spornom razdoblju, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu CHF tuženiku platio više i to za iznos od ukupno 16.648,55 eura, a to kako je specificirano po mjesecima u vještačkom nalazu kao i očitovanjima same vještakinje, a posebno naznačeno u očitovanju od 16. veljače 2026. prvenstveno listovi 353-354. Početni tečaj CHF je inače iznosio 4,497077 kn (list 297 spisa) te se ustvari na taj tečaj i trebala vezati otplata kredita odnosno obračun anuiteta, a obzirom na naprijed navedena utvrđenja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu koji su se odnosili na valutnu klauzulu. No vještakinja je u svom nalazu i navela da je tužitelj u spornom razdoblju plaćao manji iznos anuiteta od početnog ugovorenog, ali to prvenstveno zbog činjenice što je u ovom spornom razdoblju kamata koja se primjenjivala u otplati kredita bila niža u odnosu na kamatu koja je navedena u ugovoru (4,50%) jer je u spornom razdoblju kamata iznosila 3,23%, što je i vidljivo u nalazu te očitovanjima vještakinje koja je dostavila tijekom postupka. Međutim je vještakinja u svom nalazu i mišljenju uračunala u preplatu plaćanje anuiteta po nižoj kamatnoj stopi u odnosu na stopu koja je naznačena u ugovoru tako da je iznos preplate nastao u spornom razdoblju koji tužitelj konačno i potražuje rezultat isključivo promjene tečaja CHF, a ne plaćanja po višoj kamatnoj stopi od one naznačene u ugovoru. To je i vidljivo u obrazloženju nalaza (list 301 spisa). Prema tome u spornom razdoblju je prepla ta u otplati predmetnog kredita bila isključivo zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj, ali ne i u odnosu na promjenu kamate koja je u tom razdoblju bila niža od kamate naznačene u ugovoru. Na taj način je vještakinja i utvrdila cjelokupni iznos preplate u spornom razdoblju kako je to konačno i naznačeno u očitovanju od 16. veljače 2026., a prema kojem očitovanju je postavljen i sređeni tužbeni zahtjev , a za koji je sud i utvrdio da je u cijelosti osnovan.

15. Što se tiče prigovora koje je tuženik izjavio u odgovoru na tužbu te kasnijim podnescima, a odnose se na zastaru, prijeboj i status tužitelja kao potrošača navodi se da su svi ti prigovori neosnovani. Naime, tužitelj je u svom iskazu jasno naveo da je navedeni kredit trebao radi adaptacije kuće te povrata drugog kredita i iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj u ovom kreditnom odnosu bio isključivo potrošač, a što je konačno utvrđeno i u presudi br. 24 P-347/19-25 od 22. prosinca 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli br. Gž-256/2021-2 od 23. prosinca 2021. Nadalje tužitelj je postavio svoj tužbeni zahtjev temeljeći istog na preplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi ugovora te tražeći povrat preplaćenog iznosa temeljem odredbe iz čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO-a Zastara za navedeni povrat je propisana odredbom iz čl. 225. ZOO-a koja propisuje opći zastarni rok od 5 godina. U ovom slučaju treba računati tijek zastare od trenutka kada je izvršena pojedina uplata po ništetnim odredbama, a iz postavljenog tužbenog zahtjeva kako je konačno sređen jasno proizlazi da je dakle najstariji zatraženi iznos uplaćen u rujnu 2018. Tužba u ovom predmetu je podnesena dana 7. srpnja 2023. što znači da su svi pojedinačni iznosi isplaćeni unutar zastarnog roka od pet godina i to kako oni naznačeni u samoj tužbi tako i naročito oni koji su naznačeni u preinačenom tužbenom zahtjevu koji je postavljen u podnesku od 11. travnja 2024. Naime u tom podnesku je zatražen povrat preplaćenih iznosa od srpnja 2023. do zaključno siječnja 2024. Prema tome iz navedenog je jasno da je istaknuti prigovor zastare od strane tuženika potpuno neosnovan, a dapače iz odgovora na tužbu je to i jasno vidljivo jer u odgovoru na tužbu tuženik ističe zastaru na sve iznose koji su dospjeli prije 6. srpnja 2018. Što se tiče prigovora radi prebijanja tuženik isti temelji na činjenici da je tužitelj u razdoblju od veljače 2006. do zaključno studenog 2009. plaćao anuitet kredita po tečaju koji je bio niži od početnog tečaja u vrijeme stavljanja kredita u otplatu. Međutim za napomenuti je da je ništetnost odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu ustanovljena isključivo u korist tužitelja kao potrošača, a na štetu tuženika kao kreditora te se stoga tuženik ne može pozivati na eventualnu razliku nastalu zbog nižeg tečaja CHF u tom razdoblju otplate kredita. Osim toga razdoblje za koje tuženik ističe prigovor prijeboja je i bilo predmeta postupka br. P-347/19 te je ustvari tuženik upravo u tom postupku mogao isticati navedeni prigovor, a ne i u ovom. Zbog toga je sud i odbio navedeni prigovor radi prijeboja kako je to naznačeno u izreci ove presude.

16. Konačno se napominje da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj nema pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja nakon 1. veljače 2016. jer je odbio zaključiti dodatak ugovoru o kreditu kojim bi svoj kredit iz valute u CHF konvertirao u kredit u valuti EUR, a tada je navedenim zakonskim propisom ZIDZPK tečaj CHF bio fiksiran na 6,39 kn za 1 CHF. Međutim odredbom iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK je propisano da u slučaju ne prihvaćanja konverzije kredita te ne sklapanja sporazuma o konverziji se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. To znači u konačnici da se otplata kredita nastavljala prema navedenim odredbama ugovora s tim da u tim odredbama nije bio propisan fiksni tečaj CHF u odnosu na kunu već je i dalje bila na snazi odredba promjene tečaja CHF, a koja je u konačnici i utvrđena ništetnom te je tužitelj nastavljao do konačne otplate otplaćivati kredit u cijelosti prema ništetnim odredbama, a što je i dovelo do daljnje preplate kako je utvrđeno u predmetu ovog suda br. P -347/19 te u ovom predmetu. Tečaj koji spominje tuženik u odgovoru na tužbu se prvenstveno odnosi na tečaj prema kojem je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR.

17. Sud je u cijelosti prihvatio kako iskaz tužitelja tako i nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijsko vještačenje Vlaste Santo-Olđa. Naime sud smatra da je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv i nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima od strane sude, a niti tvrdnjama tuženika. Sam nalaz i mišljenje knjigovodstvene vještakinje je dat temeljem stručnog znanja i iskustva vještakinje i temelji se upravo na dokumentaciji koja je dostavljena od strane stranaka, te matematički izračun je prema navodima i prihvaćen od obje stranke. U vezi ostalih dokaza koje sud posebno ne spominje se navodi da je ta dokumentacija bila prvenstveno podloga za knjigovodstveno financijsko vještačenje koje je sud prethodno ocijenio dok ostali dokazi su po mišljenju suda irelevantni za ishod ovog postupka . Posebno se dodaje da je doista tuženik u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje osobnog bankara, međutim je na zaključnom ročištu predložio da sa izvrši uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu i zaključi glavna rasprava, a slijedom čega je nedvojbeno da je ustvari tuženik i odustao od provedbe dokaza saslušanjem osobnog bankara.

18. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje OT), zatim trošak sastava podneska od 27. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, zatim trošak sastava triju podneska i to od 11. travnja 2024., 3. rujna 2025. i 14. siječnja 2026. svaki puta po 500,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, time da se napominje da je podneskom od 11. travnja 2024. došlo do povišenja tužbenog zahtjeva, zatim trošak sastava podneska od 18. lipnja 2024., 15. svibnja 2025. i 23. kolovoza 2025. svaki puta u iznosu od 250,00 eura prema tbr. 8. toč. 3. OT, trošak zastupanja na četiri ročišta kod suda svaki puta po 500,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 3. OT, PDV na gornje iznose u iznosu od 1.187,50 eura prema tbr. 46. OT te trošak knjigovodstveno financijskog vještačenja u iznosu od 370,00 eura odnosno tužitelju je sveukupno priznati trošak u iznosu od 6.307,50 eura, a koji trošak je po mišljenju suda bio potreban prema odredbi iz čl. 155. ZPP -a te je isti i usklađen sa važećom OT. Na dosuđeni trošak je dosuđena i zatezna kamata prema odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 17. lipnja 2026.

Sutkinja

Lidija Krašek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnica Zrinka Kljaić Pintarić, Varaždin (za tužitelja)

2/ OD Porobija&Porobija, Zagreb (za tuženika)