Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-106/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s boravištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Ajna Mujević i Iva Marjanović Dujmović, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženog BM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Barić i Miletić iz Rijeke, radi proglašenja ovrhe i pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, njegove punomoćnice Ajne Mujević, odvjetnice u Rijeci, tuženika i njegovog punomoćnika Mateja Miletića, odvjetnika u Rijeci , te odluke objavljene 17. lipnja 2026.

presudio je

I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu ovrhovoditelja-tuženika BM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv ovršenika-tužitelja MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], podnesenom Financijskoj agenciji 6. prosinca 2023. na temelju bjanko zadužnice od 17. veljače 2023., ovjerene kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem ovjere OV-3435/2023.

II. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka od 932,23 eura (devetsto trideset dva eura dvadeset tri euro centa) zajedno sa zateznim kamatama od 17. lipnja 2026. pa do isplate po stopi od 5,15 %, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka od 750,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika.

1.1. Navodi da je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, od 24. prosinca 2024. poslovnog broja Ovr-867/2024., upućen je tužitelj da u roku 15 dana od dana dostave istog pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnice od 17. veljače 2023., ovjerene kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem ovjere OV - 3435/2023., zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i 9. u vezi s člankom 210. stavkom 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 14/2022. i 6/2024. – dalje OZ), odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Opisani zaključak je zaprimio 7. siječnja 2025. te u skladu s navedenim, u ostavljenom je roku podnio predmetnu tužbu.

1.2. Tuženik da je 6. prosinca 2023. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine u iznosu od 10.000,00 eura uz pripadajuće zatezne kamate na svim računima i novčanim sredstvima tužitelja, na temelju bjanko zadužnice od 17. veljače 2023., ovjerene kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem ovjere OV-3435/2023. Dana 11. lipnja 2024. tužitelju da je izdana potvrda o blokadi računa i novčanih sredstava tužitelja na temelju članka 20. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine, broj 68/2018., 2/2020., 46/2020., 47/2020, 83/2020. i 133/2020.), dok iz izvoda očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate od 14. lipnja 2024. proizlazi da je preostali iznos za naplatu, odnosno zapljenu po predmetnoj osnovi 10.831,39 eura, od čega iznos od 10.000,00 eura predstavlja glavnicu, a iznos od 831,39 eura zateznu kamatu na glavnicu.

1.3. Krajem 2022. tužitelj da je s tuženikom sklopio ugovor o beskamatnom zajmu po kojem je tuženik tužitelju pozajmio iznos od 10.000,00 eura. S obzirom na to da zakonodavac za ugovor o zajmu ne propisuje određeni oblik, takav se ugovor smatra neformalnim dvostrano-obvezujućim ugovorom, stoga može biti sklopljen u bilo kojoj formi te se sukladno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO) smatra da je zaključen suglasnošću volje stranaka o bitnim sastojcima ugovora. U konkretnom slučaju nije sporno da su stranke postigle suglasnost volje o bitnim sastojcima ugovora, odnosno da su tužitelj i tuženik sk lopili ugovor o zajmu.

1.4. Iznos od 10.000,00 eura da je tužitelju bio potreban za otkup inventara ugostiteljskog objekta Kosi toranj koji je u vlasništvu firme Torre d.o.o., a u kojem bi ugostiteljskom objektu u konačnici, po sklopljenom ugovoru o kupoprodaji predmetnog inventara, tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost. U tom razdoblju je tužitelj u lokalu Kosi toranj bio zaposlen na radnom mjestu konobara. Budući da su u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zajmu tužitelj i tuženik bili u dobrim, štoviše prijateljskim odnosima, te imali zajedničke prijatelje, tužitelj nije imao razloga posumnjati da će tuženik iskoristiti njegovo stanje nužde i potrebe za dodatnim financijskim sredstvima. Dana 17. veljače 2023. tužitelj je tuženiku izdao bjanko zadužnicu na iznos od 10.000,00 eura, a koja je služila kao sredstvo osiguranja vraćanja pozajmljenog novčanog iznosa. Međutim, nedugo nakon sklopljenog ugovora o zajmu te izdavanja sredstva osiguranja, tužitelj kao kupac i firma Torre d.o.o. kao prodavatelj su odustali od pravnog posla kupoprodaje predmetnog inventara, iz kojeg je razloga tužitelj odmah odlučio izvršiti povrat novčanih sredstava tuženiku. Tako mu je krajem veljače 2023. vratio 5.000,00 eura i to posredstvom svog tadašnjeg kolege FM, dok je preostalih 5.000,00 eura osobno vratio tuženiku u mjesecu ožujku iste godine.

1.5. Unatoč činjenici da je tužitelj izvršio povrat pozajmljenog novčanog iznosa u cijelosti, tuženik nije tužitelju vratio bjanko zadužnicu. S obzirom da su bili u prijateljskim odnosima, tužitelju nije bilo neobično što je tuženik zaboravio donijeti predmetnu zadužnicu tužitelju prilikom primopredaje posljednje rate pozajmljenog iznosa. Tuženik je tužitelju u tom trenutku usmeno obećao da će mu vratiti bjanko zadužnicu u najkraćem mogućem roku, odnosno pri prvom njihovom idućem susretu. Kao dokaz ovim navodima tužitelj prilaže prijepis izmijenjenih poruka s tuženikom u ožujku i travnju 2023. na način da je predmet razgovora povrat pozajmljenog novca te potom povrat sredstva osiguranja. Iz predmetne korespondencije razvidno je i da, nakon što je tužitelj izvršio povrat zajma, tuženik izbjegava susret s tužiteljem radi povrata bjanko zadužnice. Opisano ponašanje jasno ukazuje na namjeru tuženika za zlouporabom predmetne zadužnice s ciljem stjecanja dodatne, a neosnovane financijske koristi. U periodu od mjeseca kolovoza 2023. pa nadalje tužitelj nije uopće mogao stupiti u kontakt s tuženikom iz razloga što je tuženik nekoliko mjeseci proveo u istražnom zatvoru radi sumnje u počinjenje kaznenog djela podmetanja požara u obalnom pojasu u Kostreni, a isti se tužitelju nije javljao niti kasnije, tijekom suđenja, iako je u nekom trenutku iz istražnog zatvora očigledno pušten da se brani sa slobode.

1.6. Da se doista radi o prijevarnom postupanju tuženika, odnosno njegovoj namjeri zlouporabe sredstva osiguranja nakon povrata zajma, govori i činjenica da je tužitelj 19. lipnja 2024. (nekoliko dana nakon obavijesti o blokadi njegovog računa) protiv tuženika podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci zbog kaznenog djela utaje iz članka 232. stavka 1. i 3. Kaznenog zakona.

1.7. S obzirom da je tužitelj tuženiku vratio iznos zajma, te da je tuženik bio dužan vratiti tužitelju izdanu zadužnicu, tužitelj ukazuje da je prijenos i pljenidba novčanih sredstava na tužiteljevim računima i novčanim sredstvima nedopuštena i nezakonita iz razloga navedenih u članku 50 stavku 1. točka 7. i točka 9. OZ-a, kojima su propisani i razlozi zbog kojih tužitelj može protiv rješenja o ovrsi izjaviti žalbu . Tužitelj nema prema tuženiku nikakvih otvorenih dugovanja, a čak kada bi i postojalo dugovanje s nekog drugog osnova (a ne s osnova Ugovora), tuženik ne bi prisilnu naplatu takve tražbine od tužitelja bio ovlašten tražiti niti ostvariti na temelju predmetne bjanko zadužnice, sve imajući u vidu da je ista izdana isključivo kao sredstvo osiguranja točno određene tražbine iz ugovora – povrata beskamatnog zajma, a koju je tužitelj uredno podmirio.

1.8. Smatra tužitelj da ne bi trebalo biti sporno da tuženik nije bio ovlašten tražiti ovrhu (izravnu naplatu) na temelju ovršne isprave – bjanko zadužnice od 17. veljače 2023., ovjerene kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem ovjere OV- 3435/2023., odnosno da nije bio ovlašten na temelju te isprave tražiti ovrhu (izravnu naplatu neke druge novčane tražbine) protiv tužitelja.

1.9. Zaključno predlaže donošenje presude kojom će se proglasiti nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Smatra tuženik da tužitelj nije dokazao da je vratio pozajmljeni novac tuženiku. Također da je irelevantno je li tužitelj imao namjeru otkupiti ugostiteljski inventar ili nije, je li došlo do realizacije navedenog te koja je uopće bila namjena navedenog iznosa zajma. Smatra da dostavljeni izvodi bankovnog računa ne dokazuju odlučnu činjenicu da bi tužitelj vratio tuženiku pozajmljeni iznos. Istima se eventualno dokazuje da je tužitelj podigao određeni iznos novca s računa (nejasno čijeg), ali ne i što je s tim sredstvima učinio.

2.2. Dostavljeni ispisi ekrana mobilnog uređaja, a na kojima je vidljiva navodna SMS komunikacija između određenih osoba, ne sadrža i jedan relevantan podatak kojim bi se moglo sa sigurnošću utvrditi predstavlja li predmetni ispis zaista komunikaciju između osoba navedenih u SMS porukama ili ne. Jednako je tako da je u cijelosti nejasno na koji su način ove poruke pribavljene te jesu li iste autentične. Također da nije jasno što se uopće navedenim ispisom komunikacije nastoji dokazati budući se iz istog niti ne može zaključiti između koga se navedena komunikacija odvijala i u svezi čega.

2.3. Tuženik da nije namiren i nastavit će sa svim postupcima s ciljem namirenja svog osnovanog potraživanja. Na tuženiku da nije teret dokaza da nije naplatio potraživanje, nego na tužitelju koji tvrdi da je tuženik namiren.

2.4. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem rješenja i zaključka Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja Ovr-867/2022-6 od 24. prosinca 2024. (list 7-13 spisa), zahtjeva za izravnu naplatu (list 14-15 spisa), potvrde o blokadi računa i novčanih sredstava ovršenika (list 16 spisa), očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate (list 17 spisa), bjanko zadužnice (list 18-19 spisa), ispisa isplata (list 20-23 spisa), ispisa poruka (list 24-28 spisa), potvrde (čist 32 spisa), sporazuma o međusobnim pravim i obvezama (list 49-52 spisa), saslušanjem svjedoka FM (list 56-57 spisa) te saslušanjem tužitelja (list 57-58 spisa) i tuženika (list 58- 59 spisa).

4. Cijeneći provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nisu sporne sljedeće činjenice:

- tužitelj je potpisao bjanko zadužnicu radi naplate tražbine od 10.000,00 eura s kamatom od 17. veljače 2023. koju je potvrdio javni bilježnik Velibor Panjković 17. veljače 2023. pod brojem Ov-3435/2023. kao dužnik, a kao vjerovnik je označen tuženik

- tuženik je tužitelju predao 10.000,00 eura kao ulaganje u posao i zadužnica se odnosi upravo na naplatu tog iznosa

- zajednički poslovni poduhvat stranaka nije se realizirao

- tuženik je 4. lipnja 2024. pokrenuo postupak izravne naplate temeljem bjanko zadužnice koju je potpisao tužitelj

- tužitelju su blokirani računi i novčana sredstva povodom zahtjeva za izravnu naplatu

- zaključkom poslovnog broja Ovr-867/2024-6 od 24. prosinca 2024. tužitelj je upućen da u roku od 15 dana pokrenu parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i 9. u svezi s člankom 210. stavkom 2. OZ-a.

6. Sporno je, međutim, je li tužitelj vratio tuženiku 10.000,00 eura radi plaćanje kojeg iznosa je i pokrenuta izravna naplata.

7. Tužitelj u ovom postupku traži zaštitu predviđenu sljedećim odredbama OZ-a.

7.1. Članak 210. stavak 1. i stavak 2. OZ-a koji propisuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. OZ-a, prema odredbi članka 209. stavka 5. OZ-a, ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ-a o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi.

7.2. Članak 52. stavci 1.-3. OZ-a predviđaju da ako je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. OZ-a, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana. Ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu. Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu.

8. U konkretnom slučaju tužitelj se u postupku izravne naplate obratio sudu sa zahtjevom da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim iz razloga predviđenih točkom 7. stavka 1. članka 50. OZ-a (ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika) i točkom 9. stavka 1. članka 50. OZ-a (ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave). Zaključkom suda je upućen na pokretanje ove parnice u roku od 15 dana, a što je i učinio čime je ispunjena pozitivna procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka i donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu.

9. U odnosu na tvrdnju tužitelja da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu protiv njega temeljem bjanko zadužnice od 17. veljače 2023. ističe se da je tuženik kao vjerovnik unesen u bjanko zadužnicu, čime je legitimiran tražiti naplatu potraživanja na koje se odnosi zadužnica, u konkretnom slučaju 10.000,00 eura zajedno s zateznim kamatama koje teku od 17. veljače 2023., a kako to proizlazi iz sadržaja bjanko mjenice. Stoga nije ostvaren razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a da bi pljenidba i prijenos bili nedopušteni.

10. Međutim, prema stavu ovog suda ostvaren je razlog predviđen člankom 50. stavkom 1. točkom 9. OZ-a, odnosno tražbina tuženika prema tužitelju je prestala ispunjenjem prije pokretanja postupka izravne naplate samim čime je nedopuštena pljenidba i prijenos koji su učinjeni temeljem zahtjeva za izravnu naplatu.

10.1. Tužitelj tvrdi da je 10.000,00 eura, koje mu je tuženik nesporno dao, vratio u dva navrata po 5.000,00 eura tijekom veljače i ožujka 2023. Tuženik pak tvrdi da mu dugovani iznos nije vraćen.

10.2. Analizirajući provedene dokaze u pravcu utvrđenja relevantnih činjenica sud zaključuje da je dugovanih 10.000,00 eura na koje se odnosi bjanko zadužnica tužitelj vratio tuženiku. Naime, tužiteljeve tvrdnje o vraćanju novca su potkrijepljene pisanom dokumentacijom i iskazom svjedoka FM. Tako tužitelj dostavlja podatke o podizanju gotovog novca iz kojeg proizlazi da je 23. veljače 2023. podigao 5.000,00 eura, a 14. ožujka 2023. 5.650,00 eura. Svjedok FM potvrđuje da je kovertu s novcem koju mu je predao tužitelj predao tuženiku, kao i da se radilo o 5.000,00 eura jer je novac brojao. Sjeća se da je to bilo tijekom 2023. Komunikacija putem poruka koju je tužitelj dostavio, a za koju sam tuženik u iskazu potvrđuje da se radi o komunikaciji tužitelja i njega, ukazuje kako se tužitelj pokušavao dogovoriti da se nađu u ožujku 2023., i to nakon što je podigao novčani iznos od 5.650,00 eura s banke. Dakle, sud zaključuje da je 10.000,00 eura, na koji iznos glasi bjanko zadužnica, tužitelj tuženiku vratio.

10.3. Potrebno je naglasiti da je tužitelj od tuženika tražio vraćanje zadužnice u travnju 2023., a kako to potvrđuje poruka koju je tužitelj uputio tuženiku. I takav njegov potez upućuje na zaključak da je svoj dug prema tuženiku ispunio nakon čega je opravdano očekivao i tražio od tuženika da mu zadužnicu vrati, što tuženik očito nije učinio.

10.4. Tuženik u potkrjepu svoje tvrdnje da mu dugovani iznos nije vraćen kao dokaz pruža samo svoj iskaz, ali bez ikakvog drugog dokaza. Tako primjerice navodi da tužitelja nije nikada pisano pozivao na vraćanje duga, da je s tužiteljem komunicirao u odnosu na posao kojim se tada bavio – preprodaja droge, iako mu je tužitelj i dalje dugovao novac. Ovakva obrazloženja tuženika su sudu neprihvatljiva i neuvjerljiva posebice kada se uzme u obzir činjenica da tužitelj dokazuje kako u dva navrata podiže po 5.000,00 eura, od kojih jedan dio tuženiku predaje druga osoba u ime tužitelja koja to pred sudom i potvrđuje.

10.5. Dakle, sud je utvrdio kako je potraživanje na koje se odnosi bjanko zadužnica tužitelj tuženiku ispunio pa stoga tuženik ne može prisilno tražiti ispunjenje obveze koja prestala dobrovoljnim ispunjenjem.

11. Slijedom iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo usvojiti i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

12. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega mu tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

12.1. Tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa).

12.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku, i to za sastav tužbe 200,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 5. studenog 2025. i 9. ožujka 2026. 200,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife), uz PDV 25% na navedene radnje (150,00 eura). Osim toga priznat mu je i trošak sudskih pristojbi 73,23 eura za tužbu i 110,00 eura za presudu. Dakle, tuženiku je priznat trošak u ukupnom iznosu od 932,23 eura.

12.3. Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka , a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja (članak 151. stavak 3. ZPP-a) po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

12.4. Odmjereni trošak tuženik je obvezan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana.

Rijeka, 17. lipnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćnici tužitelja Ajni Mujević, odvjetnici u Rijeci

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Barić i Miletić iz Rijeke