REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3931/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mirela Hajdarević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice Mirele Hajdarević - odvjetnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 9011846590 od 30.08.2006. g. koji su sklopili tužitelj DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu čl. 9. kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan Banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 185,35 eur sa zateznim kamatama od 01.09.2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 9011846590 od 30.08.2006. g. koji su sklopili tužitelj DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu čl. 11.3. kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 142,25 eur sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2012. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 328,81 eur sa zateznim kamatama tekućim od 17. lipnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik kao kreditor s tužiteljicom kao korisnikom kredita dana 30. kolovoza 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011846590 za iznos od CHF 20.061,17 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je prema čl. 2. ugovora o kreditu namjena kredita kupnja vozila koje je tužiteljica koristila za osobne potrebe, da je prema čl. 6. ugovora o kreditu rok otplate kredita 84 mjeseca, da prema čl. 9. ugovora o kreditu korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ugovora, u cijelosti ili djelomično, u kojemu slučaju je dužan Banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, da se prema čl. 11.3. ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Tužiteljica navodi da je s tuženikom adhezijski sklopila tipski Ugovoru o kreditu, što znači pristupila je već po tuženiku sastavljenom Ugovoru o kreditu, te se o odredbama tog ugovora, a posebno o odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i tzv. ulaznu naknadu i izlaznu naknadu nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik tužiteljicu tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da tzv. izlazna naknada prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice-potrošača, da u ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranka nije naveden niti jedan parametar pomoću kojega bi se odredila naknada za prijevremenu otplatu kredita te je stoga ugovorna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke nije razumljiva, a sama činidba nije odrediva, da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja tzv. izlazne naknade već je samo općenito paušalno i neprecizno navedeno da tužitelj ica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, a tako formulirana činidba da nije niti određena niti odrediva te da je stoga ništava. Tužiteljica navodi da tzv. ulazna naknada u visini od čak 1,50 % iznosa kredita očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice- potrošača, da se o navedenoj odredi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već je ona, kao i sve ostale odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj. Tužiteljica navodi da joj je dana 31.08.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.396,51 kn te dana 27.01.2012. da joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.071,75 kn te da je uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tuženik stoga bez osnove stekao iznos od 1.396,51 kn (185,35 EUR po fiksnom tečaju konverzije), a uslijed ništetnosti odredbe o tzv. izlaznoj naknadi tuženik je bez osnove stekao iznos od 1.071,75 kn (142,25 EUR po fiksnom tečaju konverzije). Slijedom navedenog tužiteljica zahtjeva utvrditi da je ništetna odredba čl. 9. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan Banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, da je ništetna odredba čl. 11.3. u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 185,35 eur sa zateznim kamatama na taj iznos od 01.09.2006. do isplate te iznos od 142,25 eur sa zateznim kamatama na taj iznos od 28.01.2012. do isplate te naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, ističe prigovor zastare, navodi da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno, da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Tuženik navodi da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da su sporne odredbe ništetne, da suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe, da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao odnosno da je iznos naknade fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, da je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku odnosno da je ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima, koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu te da je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke . Tuženik ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, da je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi i da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za predmetnu odredbu. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Imajući u vidu da je tuženik osporio u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva) te isplate iznosa od ukupno 327,60 eur po osnovi plaćenih naknada (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). U konkretnom slučaju radi se samo o vrijednosti predmeta spora za zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 327,60 eur (185,35 eur + 142,25 eur) jer doista u ovoj situaciji, u smislu odredbe čl. 35. i 40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanost i zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Stoga ovaj sud smatra da je naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi od strane tužitelja u iznosu od 1.654,60 eur suviše visoko naznačena, kako to ispravno prigovara tuženik, pa je stoga odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 327,60 eur i odlučio kao u izreci rješenja od 24. ožujka 2026.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: knjigovodstvenu karticu (list 7-18 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011846590 od 30. kolovoza 2006. (list 20-23 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 33-41 spisa) te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 9. ugovora o kreditu broj 9011846590 od 30. kolovoza 2006. u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita te odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu broj 9011846590 od 30. kolovoza 2006. u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa naplaćen ih na temelju tih odredbi ugovora o kreditu.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9011846590 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 30. kolovoza 2006. u iznosu od 20.061,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja (čl.1.), s namjenom za kupnju vozila (čl.2.), da je odredbom čl. 9. ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, da je odredbom čl. 11.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

8. Tužiteljica je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren , životan i uvjerljiv, iskazala da joj je kredit trebao za kupnju auta za osobne potrebe, da su joj u banci ponudili taj kredit i nije imala drugog izbora, da joj u banci nisu ništa objašnjavali već su joj samo rekli da mora dati neki polog, a auto joj je trebao hitno, da je rata tada bila 1.250,00 kn i narasla je na 2.500,00 kn i s obzirom da je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu uz otpremninu da je pristala da bi otplatila ostatak duga te kada je dobila tu otpremninu otišla je u Kreditnu banku, koja je tada bila njezina banka, i rekla je djelatnici banke da želi prebiti kredit te je ista razgovarala s kolegicom u Privredna banka Zagreb d.d. i oni su joj tad skinuli određeni iznos, ne sjeća se točno koji, što joj je bilo puno, ali joj nitko ništa nije objašnjavao već je bila sretna da je to konačno riješila.

9. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene n jezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

10.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

10.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz sporne odredbe čl. 9. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate dok iz odredbe čl. 11.3. spornog ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% sukladno Odluci banke i kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koje odredbe su same po sebi lako uočljive i jasne.

11.1. No valja istaknuti da su ugovorene naknade u Ugovoru o kreditu naknade koje se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

11.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su odredbe čl. 9. i 11.3. predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade određene odnosno odredive, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o tim spornim odredbama.

Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

11.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz spornog dijela odredbe čl. 9. i odredbe čl.11.3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti.

11.4. Iz sadržaja spornih ugovornih odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknade, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kreditu nisu bile određene, a niti odredive, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takvih ugovornih odredbi nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

11.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva. Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mog la predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Valja istaknuti, a vezano za pozivanje tuženika na opće akte banke, da tužiteljica kao potrošač na temelju općih akata tuženika nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe u navedenom dijelu nisu određene niti odredive to su iste u tom dijelu ništetne u smislu odredbe čl. 270. ZOO- a. Nadalje, utvrđeno je da su sporne odredbe prouzročile i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelj ice kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništave i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

12.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 9. i čl. 11.3. Ugovora o kreditu valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I i III izreke presude.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da među strankama nije sporna visina plaćenih naknada i datum plaćanja istih.

14. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I i III izreke presude utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknade, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelj ici vratiti sve što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, dakle, bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

16. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa koji je tuženik stekao na temelju odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 185,35 eur sa zateznim kamatama od 1. rujna 2006. do isplate i iznos od 142,25 eur sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2012. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a, radi čega je odlučeno kao u točki II i IV izreke presude.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

17.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 30. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 eur (tbr. 8.tč.1.OT), za sastav podneska za dostavu dokumentacije u iznosu od 12,50 eur (tbr.8.tč.3. OT), za zastupanje na ročištima dana 24. ožujka 2026. i dana 12. svibnja 2026. u iznosu od po 50,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 265,63 eur.

Tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 eur.

Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 328,81 eur.

17.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V izreke presude.

U Zagrebu, 17. lipnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 30,00 eur

2. tuženik po pun.

3. spis