Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-526/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 , zastupanog po punomoćnici MT dipl. iur., zaposlenici tužitelja, protiv tuženika JT iz [adresa], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Svenu Skračiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5500/2024-14 od 26. siječnja 2026., na sjednici vijeća 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5500/2024-14 od 26. siječnja 2026. u toč. I. i II. izreke.

II. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.735,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom opisanom u zahtjevu, a pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 EUR u roku od 15 dana, dok je pod točkom III. odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 450,00 EUR.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj u točkama I. i II. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za povratom iznosa zaštitnog dodatka uz mirovinu u iznosu od 13.077,90 kn / 1.735,60 EUR, a koji dodatak je prednica tuženika FT (prvotna tuženica) primala u razdoblju od 1. siječnja 1989. do 29. veljače 2000. na temelju rješenja tužitelja, a prestanak prava na taj dodatak s danom 1. veljače 1986. utvrđen je rješenjem tužitelja broj 154287 od 21. veljače 2000.

6. Prvostupanjski sud svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja temelji na sljedećim utvrđenjima:

- da je rješenjem tužitelja broj 154487 od 21. veljače 2000. prestalo pravo FT na zaštitni dodatak uz mirovinu dana 1. veljače 1986, a zaštitni dodatak se obustavlja 1. ožujka 2000., time da je rješenje pravomoćno i ovršno od 24. ožujka 2000.,

- da je u odnosu na rješenje tužitelja 154487 dana 13. svibnja 2005. podnesen prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti i za obnovu postupka jer je FT tvrdila da joj to rješenje nije nikada dostavljeno i da potpis na dostavnici nije njezin,

- da je zaključkom tužitelja broj 154287 od 12. listopada 2015. odbačen prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti i za obnovu postupka FT,

- da iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Suzane Serda-Pavlović iz Zagreba broj O-7118/08 od 4. studenoga 2008. proizlazi da je FT umrla **.**.2008.,

- da je tuženik osporavao da je FT bila korisnica prava na zaštitni dodatak uz starosnu mirovinu te visinu tužbenog zahtjeva,

- da tužitelj nije dostavio dokaze o isplati zaštitnog dodatka FT, kao ni dokaze kojima bi se utvrdila visina isplaćenog zaštitnog dodatka,

iz čega zaključuje da tužitelj nije dokazao da je imovina tužitelja prešla u imovinu FT bez pravne osnove odnosno tužitelj nije dokazao svoju tražbinu te je na temelju čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 96/08 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – ispravak koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 52. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 2. tog članka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 84/08 i 123/08 - ispravak, članka 53. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 57/11, članka 102. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 1., 2. i 3. tog članka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 25/13, članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku

– „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka

- dalje: ZPP) i primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. U žalbi tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i na to pogrešno primijenio materijalno pravo. Tvrdi da je tuženik tek paušalno osporio visinu tužbenog zahtjeva i za to nije predložio nikakve dokaze u smislu čl. 219. ZPP-a, a smatra da teret dokaza o visini tražbine ne leži na tužitelju jer je dostavio valjane dokaze specifikacije preplate (list 3 spisa) i potvrdu o isplaćenim sredstvima (list 45 spisa) te smatra da nije bilo potrebno financijsko vještačenje jer se radi o stvarnim mjesečnim isplatama u određenom vremenskom razdoblju primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22). Ističe da je sud pogrešno zaključio da je visinu tužbenog zahtjeva tužitelj dokazivao isključivo specifikacijom preplate, navodeći da je uz tužbu priložen obračun isplaćenih iznosa mirovine i potvrdu o isplaćenim sredstvima iz banke podataka osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) za koje tvrdi da su potvrde o činjenicama o kojima HZMO na temelju javnog ovlaštenja vodi službenu evidenciju i imaju se smatrati valjanim i relevantnim dokazima o tome da je isplata utuženih mirovina izvršena i kada je izvršena, sve sukladno čl. 171. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 3/91.), čl. 140.a Zakona o mirovinskom osiguranju i čl. 230. ZPP-a. Iz toga zaključuje da je tužitelj javno pravno tijelo koje ima javnu ovlast za obračun i isplatu mirovinskih primanja što potvrđuju i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revx-456/14-2 od 23. rujna 2014. te Revx-386/2018-2 od 29. siječnja 2020.

8. Ispitujući pobijanu presudu iz zakonskih žalbenih razloga na koje upućuje tužitelj, ovaj sud ocjenjuje da isti nisu ostvareni. Naime, prvostupanjski sud je činjenično stanje utvrdio na temelju provedenih dokaza predloženih od stranaka, konkretno tužitel ja, a odnosi se na uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu.

8.1. Isprave koje je tužitelj podnio su rješenje tužitelja broj 154287 od 21. veljače 2000. kojim je na temelju čl. 105. i 110. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98) i Sporazuma o socijalnom osiguranju sa Saveznom Republikom Njemačkom po službenoj dužnosti određeno da FT prestaje pravo na zaštitni dodatak uz starosnu mirovinu od dana 1. veljače 1986. te se isti obustavlja od 1. ožujka 2000. (list 4-5 spisa), kao i dopis tuženika upućen Odjelu pravnih poslova istog od 10. ožujka 2000. s naznakom „specifikacija preplate“, a koji je obračun ukupne preplate u iznosu od 13.077,90 kn za razdoblje od 1. siječnja 1989. do 29. veljače 2000. odnosno godišnjih preplata (list 3 spisa).

8.2. Slijedom navedenoga, iako tuženik osporava da je prednica tuženika pok. FT primala zaštitni dodatak uz mirovinu, iz predmetnog rješenja kojim joj prestaje pravo na zaštitni dodatak uz starosnu mirovinu i javna je isprava u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a, valja zaključiti da je pok. FT primala taj zaštitni dodatak na mirovinu.

8.3. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja „specifikacija preplate“ od 10. ožujka 2000. ne predstavlja javnu ispravu već sveukupni obračun iz kojeg nisu vidljive isplate prednici tuženika u mjesečnim obrocima. Nadalje, tužitelj osim navedenih isprava nije u predmet dostavio nikakvu drugu dokumentaciju, te se u spisu ne nalazi niti potvrda o isplaćenim sredstvima, a za koju tužitelj tvrdi da se nalazi na listu 45 spisa. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tužitelja uz tužbu nije priložen obračun isplaćenih iznosa mirovine i potvrda o isplaćenim sredstvima iz banke podataka tužitelja, a koje bi predstavljale javne isprave o dokazu isplate u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a. Stoga ni stajališta zauzeta u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj poziva u žalbi nisu primjenjiva na konkretan slučaj jer u ovom predmetu tužitelj nije dostavio valjane javne isprave.

9. Tužitelj se u žalbi pogrešno poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.). Naime, obzirom da su predmet spora preplate zaštitnog dodatka za razdoblje od 1. siječnja 1989. do 29. veljače 2000., valjalo je u konkretnom slučaju primijeniti odredbe tada važećeg Zakona o mirovinskom i imovinskom osiguranju (Narodne novine broj 26/83., 48/83., 5/86., 42/87., 34/89., 57/89., 40/90, 9/91., 71/91., 26/93., 96/93., 29/94., 37/94., 44/94., 59/96., 20/97., 102/98. - dalje: ZMIO).

9.1. Prema čl. 92. st. 1. ZMIO-a korisniku starosne, invalidske i porodične mirovine osigurava se zaštitni dodatak uz mirovinu, ako mu mirovina iznosi manje od propisanog graničnog iznosa najnižeg mirovinskog primanja i ako ni korisnik mirovine ni članovi njegova domaćinstva nemaju drugih prihoda dovoljnih za uzdržavanje, a prema stava 2. istog člana izuzetno od odredaba stava 1. toga člana, korisnicima starosne i invalidske mirovine, ostvarene na osnovi mirovinskog staža od 35 ili više a manje od 40 godina (muškarac) odnosno 30 ili više a manje od 35 godina (žena), osigurava se zaštitni dodatak bez obzira na visinu prihoda domaćinstva korisnika mirovine.

9.2. Sukladno čl. 208. ZMIO-a osigurana osoba kojoj je na teret mirovinskog i invalidskog osiguranja izvršena isplata na koju nije imala pravo, dužna je vratiti primljeni iznos: 1) ako je na osnovi neistinitih ili netočnih podataka za koje je znala, ili morala znati da su neistiniti odnosno netočni, ili na drugi protupravan način ostvarila iz mirovinskog i invalidskog osiguranja neko primanje na koje nije imala pravo, ili ga je ostvarila u većem opsegu nego što joj pripada; 2) ako je ostvarila neko primanje zbog toga što nije prijavila promjene koje utječu na gubitak ili opseg nekog prava, a znala je, ili je morala znati za te promjene; 3) ako je nakon ostvarivanja prava na mirovinu ponovno stupila u radni odnos, ili obavljala djelatnost na osnovi koje je bila osigurana, a zbog toga joj za odnosno vrijeme nije pripadala mirovina, prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju; 4) ako je primala novčane iznose veće od iznosa koji joj pripadaju.

9.3. U konkretnom slučaju, tužitelj niti ne tvrdi da je FT pravo na isplatu zaštitnog dodatka stekla u povodu samostalnog zahtjeva ili da joj je taj dodatak dodijeljen na temelju podataka koje je dala tužitelju odnosno da je na neki način utjecala na isplatu tog prava u smislu čl. 208. toč. 1. do 3. ZMIO-a. Kada bi se predmetna tražbina tužitelja mogla podvesti pod čl. 208. toč. 4. ZMIO -a prema kojem tužitelj ima pravo tražiti povrat novčanih iznosa od osigurane osobe koja je primala veće novčane iznose nego joj pripadaju, a tužitelj u konkretnom slučaju smatra da je pok. FT nije uopće imala pravo na isplatu zaštitnog dodatka, tada je tužitelj bio dužan na temelju te odredbe dokazati svoju tražbinu, a imajući u vidu da je tuženik osnovu tražbine osporavao. Dakle, pogrešna je žalbena tvrdnja tužitelja da je teret dokaza u pogledu visine tražbine na tuženiku jer se negativne činjenice ne dokazuju, već je tužitelj dužan dokazati postojanje tražbine u određenoj visini sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a.

10. Obzirom da tužitelj nije uspio dokazati svoju tražbinu, odnosno njezinu visinu, a teret dokaza je bio na njemu, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 221.a ZPP odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, odnosno činjenicu da je tužitelj svoju tražbinu bazirao na svojoj odluci koja retrogradno zadire odnosno uskraćuje pok. FT pravo koje joj je ranije dodijelio, valja naglasiti da je u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. u odluci U-III-2466/2017 od 23. listopada 2019.), kao i praksi Europskog suda za ljudska prava (npr. predmet Čakarević protiv Hrvatske zahtjev broj 48921/13, Uzelac protiv Hrvatske zahtjev broj 6161/13, Đekić protiv Hrvatske zahtjev broj 57863/14) zauzeto shvaćanje da nema zapreke da država u skladu s načelom dobrog upravljanja ispravlja svoje greške, čak i one koje su posljedica vlastitog nemara, ali od države se onda zahtjeva da te greške ispravlja pravovremeno, na prikladan način i dosljedno, pogotovo u slučajevima u kojima je riječ o pitanjima koja utječu na temeljna ljudska prava, pa uzimajući u obzir i odredbu čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.) prema kojoj svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva pa nitko ne može biti lišen svog vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, to bi i u duhu europskog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

12. Ocjenjujući pobijanu presudu u pogledu žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, treba naglasiti da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO/05). Naime, prema čl. 1163. st. 1. ZOO/05 odredbe tog zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona (1. siječnja 2006.), a u konkretnom slučaju su obvezni odnosi nastali prije pa se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – dalje: ZOO/91). Stoga je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 210. st. 1. ZOO/91 koja je sadržajno identična čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

13. Budući da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, a nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

14. U nepobijanoj toč. III. izreke pobijane presude, odluka je ostala neizmijenjena.

U Varaždinu 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun