Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-259/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćniku Viktoru Zovku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. u Slavonskom Brodu protiv tuženice Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-44/2024-40 od 30. prosinca 2024., na sjednici vijeća 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-44/2024-40 od 30. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102138589 od 3. prosinca 2004. sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovoren način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika (članak 7. ugovora),

- potvrđuje pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,95 EUR od 9. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 7,60 EUR od 13. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 8,06 EUR od 12. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 0,61 EUR od 17. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 3,68 EUR od 12. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 7,16 EUR od 11. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 5,63 EUR od 11. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 11,73 EUR od 9. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 11,71 EUR od 6. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,52 EUR od 10. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 30,49 EUR od 9. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 28,46 EUR od 02. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,67 EUR od 10. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 34,18 EUR od 12. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,32 EUR od 10. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 45,17 EUR od 10. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,25 EUR od 10. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 45,53 EUR od 10. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,35 EUR od 10. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 42,51 EUR-a od 11. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 57,73 EUR od 10. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 66,66 EUR od 10. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,32 EUR od 11. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 122,41 EUR od 10. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,73 EUR od 9. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 66,34 EUR od 11. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 65,32 EUR od 10. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 65,35 EUR od 12. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,29 EUR od 10. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,90 EUR od 10. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 76,36 EUR od 9. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 73,78 EUR od 10. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,20 EUR od 10. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 77,16 EUR od 12. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 74,74 EUR od 10. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,77 EUR od 6. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,07 EUR od 10. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,15 EUR od 10. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,23 EUR od 9. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 73,76 EUR od 7. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,59 EUR od 9. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 70,71 EUR od 8. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 68,63 EUR od 11. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 74,17 EUR od 10. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 70,16 EUR od 10. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 67,03 EUR od 10. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 63,85 EUR od 10. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 67,24 EUR od 12. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 68,39 EUR od 12. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,59 EUR od 11. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,09 EUR od 11. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,36 EUR od 12. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 70,65 EUR od 8. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 65,69 EUR od 10. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 66,32 EUR od 10. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 65,90 EUR od 10. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 64,08 EUR od 12. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 64,02 EUR od 9. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 64,60 EUR od 02. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 66,55 EUR od 02. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 67,44 EUR od 11. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 68,57 EUR od 10. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 70,98 EUR od 11. studenog 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,53 EUR od 11. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,88 EUR od 12. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,06 EUR od 10. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,06 EUR od 11. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,06 EUR od 10. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,06 EUR od 11. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,06 EUR od 10. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,06 EUR od 9. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,06 EUR od 7. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 72,06 EUR-a od 9. rujna 2015. do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-44/2024-40 od 30. prosinca 2024. preinačuje pod točkom III. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 4.274,30 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate te zahtjev za isplatu iznosa od 2.408,40 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 9. rujna 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-44/2024-

40 od 30. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke,

- ukida pod točkom II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 2. ugovora o kreditu.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana te se preinačuje presuda i rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-44/2024-40 od 30. prosinca 2024. pod točkom IV. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Odbacuje se žalba tuženice u odnosu na točku III. izreke te odbijajući dio točke IV. izreke (odluke o trošku) kao nedopuštena.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke dopuštena je preinaka tužbe iz podneska od 9. listopada 2024. Pod točkom II. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102138589 od 3. prosinca 2004. sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovoren način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora). Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 6.682,70 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke odbijena je tužiteljica s dijelom zahtjeva radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj , kao i u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate iznad dosuđenog iznosa (konačnim zahtjevom zatražene zatezne kamate od svakog 2-og u mjesecu, a dosuđena je od dana izvršenog plaćanja u svakom mjesecu – opaska ovog suda). Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.206,81 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja 30. prosinca 2024. do isplate, dok je tužiteljica odbijena s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da ukine presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova čl. 2. i 7. ugovora o kreditu, te restitucijski zahtjev za isplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 8. siječnja 2016.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 3. prosinca 2004. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 72.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. ugovora o kreditu), s ugovorenom godišnjom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s važećim odlukama tuženice, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje (čl. 8. ugovora o kreditu) te rokom otplate kredita od 324 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 407,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke (čl. 7. ugovora o kreditu), a namjena kredita je bila za kupnju nekretnine

(čl. 3. ugovora o kreditu),

- da su nesporno tužiteljica i tuženica 8. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK), kojim je kredit konvertiran u valutu EUR-o, a kojim Dodatkom su utvrdile da na dan konverzije 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 37.292,52 EUR-a, te da je konverzijom utvrđeno da je tužiteljica na dan 30. rujna 2015. manje platila na ime otplate kredita iznos od 2.356,02 EUR-a,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, jer iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetnim kreditom kupila stan u kojem i danas živi, dok iz samog ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila kao fizička osoba te da se radi o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, a tuženica tijekom postupka nije dokazala suprotno,

- da su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, između ostalih i ovdje tuženica, nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz naprijed citiranih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, dalje: ZZP/14),

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su im u banci preporučili kredit u švicarskim francima rekavši im da je to za njih najbolja opcija, da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko nije spominjao rizike ugovaranja ugovora o kreditu u valuti CHF niti ju upozorio na mogućnost značajnog porasta rata,

- da je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izvršena temeljem odredbe čl. 19.b i čl. 19.c. ZID ZPK/15) i da je računski točna,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Sande Marinac proizlazi da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 4.274,30 EUR-a (32.204,75 kn); da postoji tzv. negativna tečajna razlika u iznosu 722,66 EUR-a kada je tužiteljica platila manje zbog toga što je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita; da u ovom konkretnom slučaju nije bilo preplate koja je priznata tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. već je konverzijom utvrđen manjak u iznosu 2.405,52 EUR-a (ispravno 2.408,40 EUR-a)/18.146,07 kn (ispravno 18.688,97 kn), te da je zaključno vještak utvrdio razliku između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije kredita i plaćenih rata kredita u iznosu od 6.682,70 EUR (4.274,30 EUR-a + 2.408,45 EUR-a) / 50.350,82 kn (32.204,75 kn + 18.146,07 kn),

- da tužiteljica samim sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, jer je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu ističe da niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka, radi čega je prigovor tuženice o nepostojanju pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe ocijenio neosnovanim,

- da je neosnovan prigovor zastare jer je zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (zastarni rok za restituciju zbog preplaćenog tečaja nastupa 14. lipnja 2023.), pa kako je tužba podnesena 22. svibnja 2023., to u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO),

utvrđuje ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 2. i 7. ugovora o kreditu) jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03), slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 2. i 7. ugovora o kreditu u dijelovima opisanim u točki II. izreke, dok je pod točkom III. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženice na dana puštanja kredita u tečaj (sadržajno čl. 2. ugovora o kreditu – opaska ovog suda).

6.1. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji jer konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 6.682,70 EUR-a, s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u točki II. izreke, koje kamate su na temelju čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosuđene od trenutka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je znala za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je odredbe sama unijela u ugovor o kreditu.

6.2. Prvostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja da je tuženica prigovor radi prijeboja istaknula u podnesku od 25. studenoga 2024., dakle po proteku roka od 5 godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu udruge potrošač, zaključio da je potraživanje tuženice koje je stavila u prijeboj zastarjelo.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima u žalbenoj fazi postupka osporava tužiteljici status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u točki 3. ugovora o kreditu navedeno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine, a u točki 4. ugovora o kreditu navedeno je da će se isti koristiti prijenosom na tekući ili štedni račun prodavatelja, dakle tuženica je imala mogućnost kontrole načina korištenja kredita, odnosno da li je isti korišten za kupnju stana, a kako je to navela tužiteljica u svom iskazu. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužiteljica nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ica ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. ZZP/03. Osim toga, proveden je i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji u čl. 19.a st. 1. uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača, pa su i iz tog razloga u potpunosti promašeni žalbeni navodi tuženice kojima tužiteljici u žalbenom postupku osporava status potrošača.

8. Daljnjim opširnim žalbenim navodima tuženica ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je ista isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu C-81/2019 i C-243/2020 od 21. prosinca 2021., obzirom je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tuženica obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, niti je utvrđivao je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Navodi da je prvostupanjski sud nerazumljivost spornih odredbi isključivo obrazložio pozivajući se na iskaz tužiteljice, dok se u obrazloženju niti jednom riječi nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je ona dostavila u svrhu dokazivanja razine informiranosti prilikom sklapanja ugovora o kreditu niti je ocijenio tu dokumentaciju, čime je, uz navedenu bitnu povredu, nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje te povrijedio načelo ocjene dokaza i načelo materijalne istine.

9. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetna te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužiteljici obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njezine novčane obveze te da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženi zahtjev za kredit i dokumentaciju priloženu u spis, kao i uvid u izjavu svjedoka ĐN (voditeljice, koja nije osobno sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu), te saslušanje tužiteljice (koji dokaz je sud i proveo).

10. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu (reklamni materijal koji je dostavila tuženica na okolnost informiranosti tužiteljice, a iz kojeg proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima iz ko jih su potrošači mogli eventualno vidjeti kretanje tečaja određene valute i u kojima je objašnjen opći pojam značenja valutne klauzule, dok isti ne sadrže nikakve pojedinosti vezano za sklapanje ugovora o kreditu vezanog za valutu u CHF, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala, da ju je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužiteljica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 2. ugovora o kreditu) ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

12. Vezano za žalbene navode tuženice da se ugovorena valutna klauzula ne može preispitivati s aspekta nepoštenosti, odnosno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti jer je odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, pri čemu se poziva na stav izražen u odluci Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20, valja tuženici reći da je točno da je sukladno odredbama ZOO -a odredba koja propisuje valutnu klauzulu dispozitivna norma, međutim, ocjenjujući stajalište iz navedene odluke broj C-81/19 i C-243/20 treba primijetiti da ugovaranje valutne klauzule u nekom konkretnom ugovoru ovisi o volji stranaka, ali se njeno ugovaranje ne pretpostavlja, iz čega tada proizlazi da se ne može isključiti preispitivanje nepoštenosti ugovaranja takve klauzule. Osim toga, nije odlučujuće samo ugovaranje valutne klauzule već ugovaranje te klauzule u CHF, a iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da od strane djelatnika tuženice nije informirana o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF.

13. Tuženica u žalbi ističe da je nejasno po kojoj je osnovi sud pod točkom II. izreke utvrdio ništetnim čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženice, kada ništetnost te odredbe nije utvrđena kolektivnom presudom, te je nesporno da je tuženica stvarno isplatio ugovoreni iznos kredita tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, pa je takvim postupanjem prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i ujedno počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer obrazloženje presude ne sadrži razloge zbog čega je tako odlučeno.

14. Odlučujući o ništetnosti ugovorne odredbe u čl. 2. ugovora o kreditu prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je u tom dijelu izreka presude proturječna sama sebi i obrazloženju. Naime, prvostupanjski sud je pod točkom II. izreke utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu čl. 2. i čl. 7., iako se opis ugovorne odredbe sadržajno odnosi isključivo na čl. 7. ugovora o kreditu, kako je to prvostupanjski sud i obrazložio u točki 47. obrazloženja, dok je pod točkom III. izreke odbio zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj, a što sadržajno odgovara čl. 2. ugovora o kreditu, kako je to i obrazloženo pod točkom 47.1. obrazloženja. Obzirom je prvostupanjski sud u izreci presude kontradiktorno odlučio o utvrđenju ništetnom odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, jer ju je pod točkom II. izreke utvrdio ništetnom, a pod točkom III. izreke pravilno je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, jer i prema stavu ovog suda iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak, a riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP/03), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača, kao imajući u vidu i činjenicu da je ovaj sud odbacio žalbu tuženice u odnosu na točku III. izreke čime je ona postala pravomoćna s protekom roka za žalbu pa je ostvarena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP -a, a na koju povredu ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je valjalo primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u točki II. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnom čl. 2. ugovora o kreditu.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 22. svibnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženica nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

17. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao kao odlučnu činjenicu uzeti u obzir da su tužiteljica i tuženica dana 8. siječnja 2016. sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR na temelju odredbi ZID ZPK/15, da su cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije, da je nesporno konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, pa kako je upravo tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženicom, smatra u cijelosti promašenim zaključak prvostupanjskog suda da sklapanjem Dodatka nisu u cijelosti riješeni odnosi među strankama. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020, a s kojom odlukom je u suglasju pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci iz oglednog postupka Gos-1/2019 i odluci Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022., odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije, pri čemu je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu, pa stoga nema stečenog bez osnove niti obveze banke na povrat stečenog bez osnove niti tužiteljica ima pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, pri čemu dodatno ističe da su ugovorne odredbe Dodatka ugovora o kreditu kao odraz prisilne zakonske odredbe ZID ZPK/15 isključene od ispitivanja nepoštenosti (tako i odluke Suda Europske unije u predmetu C-81/19 i C-243/20). Zaključno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka jer je u ovom konkretnom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, radi čega je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo, te počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a jer je obrazloženje manjkavo te u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima.

18. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer presuda vezano za konverziju sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa.

19. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

20. U žalbenom stadiju postupka, niti tijekom prvostupanjskog postupka, nije sporno da su stranke dana 8. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu, niti je osporavala da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužiteljice kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka ugovoru o kreditu, to u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno je odgovoriti na ta pitanja.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

22. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u točki 21. ovog obrazloženja, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju tužiteljicu obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

23. Stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, pri čemu je u ovom konkretnom slučaju konverzijom utvrđen manjak tužiteljice, što ne spori ni sama tužiteljica.

24. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica je restituirana s osnova nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu i to na način da ju ista ne obvezuje jer je zamijenjena valjanom odredbom o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljičinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ugovora o kreditu ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužiteljice kao potrošača konzumirano njezino restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a po osnovi razlike u tečaju CHF u iznosu od 4.274,30 EUR-a, a koji iznos prema nalazu vještaka Sandre Marinac predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala svoju obvezu prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita.

25. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici s osnove manjka utvrđenog u konverziji dosudio iznos od 2.480,45 EUR-a (za koji se navodi da je posljedica navodno ništetne valutne klauzule), jer je navedeni manjak utvrđen sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK-a, nastao je zbog neurednosti tužiteljice prilikom isplate kredita te predstavlja iznos koji je uračunat u ukupno potraživanje tuženice na dan sklapanja Dodatka, a koje predstavlja preostalu nedospjelu glavnicu u iznosu od 37.292,52 EUR-a, a kako je to jasno navedeno u odredbi čl. 7.2. Dodatka, kojim je utvrđeno da ukupno potraživanje s osnove obveza navedenih u čl. 5.2. (nedospjela glavnica kredita u iznosu od 37.292,52 EUR-a) i čl. 5.3. (manjak-manje uplaćeni iznosi u iznosu od 2.356,02 EUR- a) sklapanjem Dodatka predstavlja nedospjelu glavnicu.

26. Osnovano ukazuje tuženica da je prvostupanjski sud dosuđujući tužiteljici iznos od 2.408,40 EUR-a s osnove manjka pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, sudski vještak Sandra Marinac je u svom nalazu i mišljenju izračunala da je tužiteljica zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita više platila iznos od 4.274,30 EUR-a, te je, nakon toga, taj iznos uvećala za utvrđeni manjak do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 2.356,02 EUR-a (što po srednjem tečaju EUR-a koji je na dan sklapanja Dodatka 8. siječnja 2016. iznosio 7,702 u kunskoj protuvrijednosti iznosi 18.146,07 kn, međutim prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 EUR-a radi se o iznosu od 2.408,40 EUR-a, a kako je to navedeno u tablici 1. priloženoj uz nalaz vještaka), te konačno utvrdila razliku između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita u iznosu od 6.682,70 EUR-a.

26.1. Prema ocjeni ovog suda radi se o razlici glavnice, pa je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.408,40 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 9. rujna 2015., jer je sklapanjem Dodatka stvorena nova osnova za otplatu tog kredita, odnosno konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR određen je i novi otplatni plan kojim je u skladu s prisilnim propisima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. i 8. ZPK-a formirana nova glavnica na dan 30. rujna 2015. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. tog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. tog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.), odnosno riječ je o razlici neotplaćene glavnice za koju je citiranim prisilnim propisima precizno određeno na koji se način utvrđuje i koji je njezin značaj prilikom postizanja zakonom namjeravanih učinaka konverzije, pa stoga nema mjesta da se suprotno čl. 19.c. st. 1. toč. 7. i 8. ZPK-a razlika u konverziji utvrđene neotplaćene glavnice vraća tužiteljici.

27. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1115. ZOO-a kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO-a, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO-a temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.).

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev- 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO -a, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.''

29. Tuženica u žalbi navodi da se prvostupanjski sud o njezinom prigovoru radi prebijanja očitovao isključivo u obrazloženju presude, iako je sukladno čl. 338. st. 3. ZPP-a izrekom morao odlučiti o postojanju ili nepostojanju njezine tražbine istaknute radi prebijanja obzirom se radi o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja, pa kako prvostupanjski sud nije primijenio navedenu zakonsku odredbu, počinio je bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Ističe da je prvostupanjski sud, osim što o njezinom prigovoru radi prebijanja nije odlučio na pravilan način, neosnovano isti odbio u obrazloženju presude, jer je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, zbog čega joj pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredit, a u prilog svojih navoda poziva se na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. i Gž-973/2021 od 11. studenoga 2021., te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023- od 18. prosinca 2023., radi čega je trebalo potraživanja tužiteljice umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o zastari potraživanja koja je stavila u prijeboj.

30. Točni su navodi tuženice da je prvostupanjski sud o istaknutom prigovoru radi prebijanja trebao odlučiti u izreci presude, no, međutim, kako tuženica u roku od 15 dana od dana primitka prvostupanjske presude nije predložila donošenje dopunske presude kojom bi prvostupanjski sud odlučio o njezinom prigovoru radi prebijanja (čl. 339. st. 1. ZPP-a), to se u smislu odredbe čl. 339. st. 2. ZPP-a smatra da je povukla svoj prigovor radi prebijanja.

30.1. Ipak, vezano za njezine žalbene navode valja navesti da je točno da su p ravne posljedice ništetnosti propisane odredbom čl. 323. ZOO-a, pa stoga nepoštene odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju ugovorne stranke jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite. Kako među strankama nije sporno da je sve plaćeno na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteno za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, to je na temelju valjanog Dodatka ugovoru o kreditu prestala tražbina tužiteljice, dok je, s druge strane, tuženica zadržala sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, pa stoga i po ocjeni ovog suda ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosima koje je tuženica stavila u prijeboj, pa bi iz tog razloga, a ne razloga koji je naveo prvostupanjski sud, bio neosnovan njezin prigovor radi prijeboja.

31. Iako tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, što uključuje i točku I. izreke kojom je dopuštena preinaka tužbe, u žalbi ne iznosi nikakve razloge pobijanja te odluke, pa je ispitivanjem prvostupanjske presude na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe, a kako je to obrazložio u točkama 17. do 19. obrazloženja, što pravilnim prihvaća i ovaj sud.

32. Slijedom navedenog, ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženice, te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu i rješenje pod točkom I. i točkom II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. ugovora o kreditu opisana u toj točki, dok je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod točkom III. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne određene novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a ovaj sud je preinačio presudu pod točkom III. izreke na način da je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 4.274,30 EUR-a i isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 2.408,40 EUR- a s pripadajućim zateznim kamatama od 9. rujna 2015. do isplate.

33. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

34. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica djelomično uspjela sa deklaratornim zahtjevom za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu opisanom u točki I. izreke ove odluke i kondemnatornim zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnim čl. 2. ugovora o kreditu i kondemnatornim zahtjevom za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose (toč. II. izreke ove odluke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

35. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženice te preinačiti točku IV. izreke u dosuđujućem dijelu i na temelju čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

36. Iz istih razloga zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

37. Obzirom da je točkom III. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, a točkom IV. odbijena je tužiteljica sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, to tuženica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na navedene točke pobijane presude, jer je u tom dijelu uspjela u parnici, pa je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, valjalo rješenjem odbaciti žalbu tuženice kao nedopuštenu.

U Varaždinu, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun