REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-2/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J  E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice BL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba i umješača na strani tuženika EOS Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, zastupanog po generalnoj punomoćnici CL, nakon održane glavne i javne rasprave 5. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Lalića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 17. lipnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen 6. ožujka 2007. između tužiteljice BL iz [adresa] (ranije iz Slavonskog Broda, Sv. Lovre 53), kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb) te Aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030250-26000062510/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 25. veljače 2016. između istih ugovornih strana, ništetni te j e svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog Ugovora."

II. Utvrđuje se da su odredbe čl.2.čl.3 i čl. 4. Ugovora o kreditu Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , sklopljen 6. ožujka 2007. između tužiteljice BL iz [adresa] (ranije iz Slavonskog Broda, Sv. Lovre 53), kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb), ništetne.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici BL iz [adresa], novčani iznos od 9.985,84 eura (slovima: devet tisuća devetsto osamdeset pet eura i osamdeset četiri centa), zajedno sa zateznim kamatama koje teku za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi zateznih kamata koja je određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 91,37 eura od dana 01.10.2007. do isplate,

- na iznos od 91,24 eura od dana 01.11.2007. do isplate,

- na iznos od 92,10 eura od dana 01.12.2007. do isplate,

- na iznos od 92,19 eura od dana 01.01.2008. do isplate,

- na iznos od 93,74 eura od dana 01.02.2008. do isplate,

- na iznos od 95,17 eura od dana 01.03.2008. do isplate,

- na iznos od 96,46 eura od dana 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 93,66 eura od dana 01.05.2008. do isplate,

- na iznos od 92,72 eura od dana 01.06.2008. do isplate,

- na iznos od 93,99 eura od dana 01.07.2008. do isplate,

- na iznos od 91,96 eura od dana 01.08.2008. do isplate,

- na iznos od 92,26 eura od dana 01.09.2008. do isplate,

- na iznos od 93,63 eura od dana 01.10.2008. do isplate,

- na iznos od 101,69 eura od dana 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 95,77 eura od dana 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 164,39 eura od dana 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 165,82 eura od dana 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 166,83 eura od dana 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 164,83 eura od dana 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 164,58 eura od dana 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 239,76 eura od dana 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 236,26 eura od dana 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 237,48 eura od dana 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 240,08 eura od dana 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 182,06 eura od dana 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 180,96 eura od dana 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 183,48 eura od dana 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 185,88 eura od dana 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 188,40 eura od dana 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 187,74 eura od dana 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 191,98 eura od dana 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 190,89 eura od dana 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 193,02 eura od dana 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 205,04 eura od dana 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 202,31 eura od dana 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 212,57 eura od dana 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 207,16 eura od dana 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 203,08 eura od dana 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 215,47 eura od dana 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 192,92 eura od dana 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 188,13 eura od dana 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 188,83 eura od dana 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 185,38 eura od dana 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 186,45 eura od dana 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 198,17 eura od dana 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 199,81 eura od dana 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 212,78 eura od dana 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 208,07 eura od dana 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 200,74 eura od dana 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 140,29 eura od dana 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 139,73 eura od dana 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 141,59 eura od dana 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 143,64 eura od dana 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 143,70 eura od dana 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 142,41 eura od dana 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 142,94 eura od dana 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 143,70 eura od dana 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 142,88 eura od dana 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 142,95 eura od dana 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 142,18 eura od dana 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 140,77 eura od dana 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 142,49 eura od dana 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 143,12 eura od dana 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 142,87 eura od dana 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 140,35 eura od dana 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 142,10 eura od dana 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 142,50 eura od dana 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 141,71 eura od dana 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 139,39 eura od dana 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 137,95 eura od dana 01.07.2013. do isplate,

- na iznos od 139,22 eura od dana 01.08.2013. do isplate,

- na iznos od 140,11 eura od dana 01.09.2013. do isplate,

- na iznos od 142,35 eura od dana 01.10.2013. do isplate,

- na iznos od 141,12 eura od dana 01.11.2013. do isplate,

- na iznos od 141,67 eura od dana 01.12.2013. do isplate,

- na iznos od 142,12 eura od dana 01.01.2014. do isplate,

u roku od 15 dana;

- novčani iznos od 18.199,18 eura (slovima: osamnaest tisuća sto devedeset devet eura i osamnaest centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 2,48 eura od dana 01.03.2008. do isplate,

- na iznos od 13,21 eura od dana 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 56,66 eura od dana 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 7,45 eura od dana 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 62,09 eura od dana 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 69,50 eura od dana 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 74,71 eura od dana 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 64,36 eura od dana 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 63,08 eura od dana 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 49,16 eura od dana 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 36,93 eura od dana 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 41,20 eura od dana 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura od dana 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 45,10 eura od dana 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 40,06 eura od dana 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 51,64 eura od dana 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 62,61 eura od dana 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 74,16 eura od dana 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 71,13 eura od dana 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 90,58 eura od dana 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 85,57 eura od dana 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 95,35 eura od dana 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 150,43 eura od dana 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 137,90 eura od dana 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 184,93 eura od dana 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 160,12 eura od dana 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 141,46 eura od dana 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 198,20 eura od dana 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 233,28 eura od dana 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 207,85 eura od dana 01.02.2011. do isplate,

-na iznos od 211,58 eura od dana 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 193,31 eura od dana 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 198,95 eura od dana 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 261,06 eura od dana 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 269,79 eura od dana 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 338,53 eura od dana 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 313,57 eura od dana 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 274,69 eura od dana 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 273,67 eura od dana 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 269,42 eura od dana 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 283,54 eura od dana 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 299,08 eura od dana 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 299,55 eura od dana 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 289,78 eura od dana 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 293,75 eura od dana 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 299,58 eura od dana 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 293,29 eura od dana 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 293,83 eura od dana 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 288,04 eura od dana 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 277,31 eura od dana 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 290,39 eura od dana 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 295,14 eura od dana 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 293,24 eura od dana 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 274,15 eura od dana 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 287,38 eura od dana 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 290,41 eura od dana 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 284,46 eura od dana 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 266,87 eura od dana 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 255,94 eura od dana 01.07.2013. do isplate,

- na iznos od 265,63 eura od dana 01.08.2013. do isplate,

- na iznos od 272,30 eura od dana 01.09.2013. do isplate,

- na iznos od 289,34 eura od dana 01.10.2013. do isplate,

- na iznos od 279,96 eura od dana 01.11.2013. do isplate,

- na iznos od 284,16 eura od dana 01.12.2013. do isplate,

- na iznos od 287,59 eura od dana 01.01.2014. do isplate,

- na iznos od 294,15 eura od dana 01.02.2014. do isplate,

- na iznos od 301,01 eura od dana 01.03.2014. do isplate,

- na iznos od 297,49 eura od dana 01.04.2014. do isplate,

- na iznos od 290,63 eura od dana 01.05.2014. do isplate,

- na iznos od 287,54 eura od dana 01.06.2014. do isplate,

- na iznos od 288,90 eura od dana 01.07.2014. do isplate,

- na iznos od 297,52 eura od dana 01.08.2014. do isplate,

- na iznos od 306,33 eura od dana 01.09.2014. do isplate,

- na iznos od 305,55 eura od dana 01.10.2014. do isplate,

- na iznos od 309,98 eura od dana 01.11.2014. do isplate,

- na iznos od 316,33 eura od dana 01.12.2014. do isplate,

- na iznos od 313,74 eura od dana 01.01.2015. do isplate,

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.02.2015. do isplate,

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.03.2015. do isplate,

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.04.2015. do isplate,

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.05.2015. do isplate,

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.06.2015. do isplate,

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.07.2015. do isplate,

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.08.2015. do isplate i

- na iznos od 317,34 eura od dana 01.09.2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, tužiteljici BL iz [adresa], naknaditi troškove postupka u iznosu od 6.932,72 eura sa zateznom kamatom koja teče od 17. lipnja 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Dozvoljava se preinaka tužbe prema podnesku tužiteljice od 3.veljače 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 6. ožujka 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tu žiteljici stambeni kredit od 260.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po sred njem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan korištenja kredita s rokom vraćanja 30 godina. U članku 3. Ugovora je ugovoreno da se na predmetni kredit zaračunavaju kamate od 4,40% godišnje, dekurzivno. Člankom 4. istog Ugovora je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora. Ugovorom o kreditu ugovorena je valuta CHF za glavnicu po srednjem deviznom tečaju banke, za mjesečne anuitete, za izračun kamate, inte3rkalanre kamate kao i zatezne kamate s tim da se naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Stranke su 25. veljače 2016. sklopile Aneks ugovora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK/15) kojim je suglasno utvrđeno da na dan 30. rujna 2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u euro iznosi 141.827,83 eura, da preplata na isti dan iznosi 40.887,79 kuna te da će se taj iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta. U trgovačkom sporu između tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i osam tuženih banaka, između kojih i tuženika u ovoj pravnoj stvari, pravomoćnom je presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 20087. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu podnio reviziju koja je odbijena presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u istom trgovačkom sporu potvrđena je presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. S obzirom da su utvrđene nepoštenima i ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorenoj valuti švicarskog franka, uz koju je vezana glavnica, tužiteljica smatra da je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan pa predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti ili je djelomični ništetan sa nalogom tuženiku da izvrši isplatu tužiteljici. Tužiteljica je podnijela eventualnu kumulirani tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Addiko Bank dd Zagreb se protivi tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Smatra da je, budući da tužiteljica potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, potraživanje zastarijeva za tri godine. Nadalje, smatra da su tvrdnje tužiteljice u potpunosti promašene te prije svega osporava svako pozivanje tužiteljice na presudu Trgovačkog suda, presudu Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH. Naime, pozivanjem na navedene presude, tužiteljica očigledno smatra da se u navedenim predmetu treba primijeniti odredba čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – ZZP/07) odnosno odredba čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/04, 110/15- ZZP/14) odnosno da je sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i na primjenu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14). Međutim, tuženik ističe kako sud nije vezan za u tvrđenja iz navedenih presuda budući da nema mjesta primjeni čl. 138.a ZZP/07 odnosno čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a. Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenom s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te da je 25. veljače 20115. sklopila Aneks kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u eurima. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. S tim u vezi došlo je do promjene valute kredita iz CHF u euro i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužiteljica poziva. Drugim riječima tužiteljica više nije ovlaštena potraživati bilo kakve iznose koje je platila po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznos iskorišteni za namirenje euro kredita što je vidljivo i iz izračuna konverzije. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže sudu, odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom i obvezati ju na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Rješenjem ovog suda broj P-476/2018-8 od 9. siječnja 2020. je određen prekid ovog parničnog predmeta dok VSRH ne objavi rješenje o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava (str.121 spisa).

4. Rješenjem ovog suda broj P-476/2018-11 od 28. kolovoza 2023. je odlučeno o nastavku prekinutog postupka (str. 169 spisa).

5. Na ročištu održanom kod ovog suda 23.svibnja 2024. tuženik je predložio da se provede vještačenje na okolnosti dali je konverzija provedena po zakonu sud je odbio taj dokazni prijedlog jer je dan nakon zaključenja prethodnog postupka.

6. Podneskom od 2. siječnja 2025. Eos Martix d.o.o.je je izvijestio sud da su Addiko Bank d.d. Zagreb kao cedent i Eos Matrix d.o.o. Zagreb sklopili 13. prosinca 2024. Ugovor o cesiji solemniziran 13. prosinca 2024. U skladu s odredbom čl. 206. st. 3. ZPP-a novi vjerovnik daje izjavu o stupanju u parnicu na strani tuženika.

6.1. Pravomoćnim rješenjem ovog suda broj P-41/2024-23 od 11. veljače 2025. je prihvaćeno sudjelovanje Eos Matrixa d.o.o. Zagreb u postupku u svojstvu umješača na strani tuženika. Umješač je naveo da se u cijelosti pridružuje navodima tuženika.

7. Rješenjem ovog suda broj P-41/2024-35 od 13. listopada 2025. da je određen prekid postupka do konačne odluke VSRH o konverziji i odluka ovog suda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1998/2025.

8. Podneskom od 3. veljače 2025. tužiteljica je postavila alternativni tužbeni zahtjev pod toč. 2. i predložila je je da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 9.985,84 eura radi isplate pretplaćenih iznosa koji su plaćeni iznad redovne ugovorene kate i iznosa od 18.199,18 eura koji je plaćen po višem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj. Time je tužiteljica izvršila preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva. U skladu sa zaključkom druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 6.ožujka 2007. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužiteljice kao ko risnice kredita i Slavonske banke d.d. Osijek, prednika tuženika Addiko bank d.d. u iznosu od 260.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (str. 13 do 21 spisa). Uvidom u Aneks ugovora o kreditu od 25. veljače 2016. je vidljivo da je isti zaključen između Hypo Alpe- Adria Bank dd Zagreb kao kreditora i tužene kao korisnice kredita prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju i da je utvrđeno da je pretplata tužiteljice 40.887,79 kuna na dan 30. rujna 2015.koja se iskoristiti za namirenje budućih rata kredita (str. 23 do 24 spisa). Uvidom u otplatni plan je vidljivo da je cijelo vrijeme otplate kredita bila predviđena ista rata kredita (str. 33 do 40 spisa). Uvidom u pregled uplata je vidljivo da je kredit otplaćivala BL, ali i da je uplate vršila i "Ravnica" trgovina na malo, Stipa d.o.o., [obrt] BL i PL (str. 115 do 117 spisa). Uvidom u Ugovor o cesiji je vidljivo da su isti zaključili Addiko Bank dd zagreb kao cedent i Eos Matrix d.o.o. kao cesionar u svezi kupoprodaje tražbina prema dužniku BL (str. 232 do 235 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirna Tot Nužda.

9.1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je 2007. podigla kredit kod tuženika na iznos od 260.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 30 godina. U početku su kamate bile 4,46 % otprilike. Kada su sklopili ugovor rata je bila 5.600,00 kn da bi kasnije došli na iznos od nekih 11.300,00 kn. 2016. potpisala je Anex kako bi se "spasila" od visokih iznosa za kredit. Ugovorena je denominacija kredita u kredit u eurima, te je rata kredita bila manja. Kada je podizala taj kredit nitko ju nije upozoravao na situaciju koja bi mogla nastati iz tog kredita. Kada su došli u banku tražili su kredit za adaptaciju kuće. Ponuđen im je od službenice banke kredit u CHF budući da je prema njenim navodima takav kredit bio najsigurniji u tom trenutku. Kredit u eurima nije mogla dobiti. Pročitala je ugovor, međutim ništa joj nisu objasnili u svezi s pojedinim odredbama ugovora. Inače je poslovala sa tuženikom jer je imala obrt te su imali uvid u cjelokupno njeno financijsko stanje. Nije očekivala da će se situacija razviti u tom smjeru. Kada je kod javnog bilježnika solemnizirala ugovor javni bilježnik nije čitao ugovor. Nije se interesirala za kredit kod drugih banaka. S tuženikom je poslovala, poznavala je ljude koji rade u toj banci i imala je povjerenja. Pročitala je ugovor, međutim nije razumjela sve odredbe pogotovo onu o promjenjivoj kamati. Bila joj je bitna rata i otplatni plan koji je dobila. U vrijeme sklapanja ugovora nije joj se nudila fiksna kamatna stopa. Obraćala se banci da joj je bilo nemoguće plaćati rate ugovora, a banka je rekla da je situacija takva, da joj ne mogu ništa ponuditi.

9.2. Sud je rješenje o vještačenju izradio u skladu s prijedlozima samih stranaka. U nalazu i mišljenju, vještak Mirna Tot Nužda je navela da je nakon detaljno izvršenog uvida u spis broj, dodatno prikupljene dokumentacije te izvršenih kontrola i potrebnih izračuna utvrdila da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 6. ožujka 2007. na iznos od 260.000,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 4,40% godišnje. Iznos kredita prenesen u otplatu je 260.564,15 CHF. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope i to od 1.9.2007. do 1.12.2008. kamata je bila 5,40%, od 1.12.2008. do 1.05.2009. je bila 6,00%, od 1.5.2009. do 1.9.2009. je bila 6,75%, od 1.09.2009. do 1.12.2010. je bila 6,20%, od 1.12.2010. do 1.10.2011. je bila 5,95%, od 1.10.2011. do 1.1.2014. je bila 5,45% te od 1.1.2014. do 30.9.2015. kamatna stopa je bila 3,23%. U razdoblju obračuna za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se do 6. anuiteta na kredit obračunavala kamatna stopa 4,40% koja je i ugovorena. Od 6. do 82. anuiteta obračunavala se kamatne stopa viša od ugovorene. Od 82. do dana konverzije obračunavala se kamatna stopa niža od ugovorene. Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 9.985,84 EUR. Više je plaćeno zbog promjene kamatne stope 11.905,15 EUR, a manje je plaćeno zbog promjene kamatne stope iznosi 1.919,31 EUR. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 18.199,18 EUR. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 18.508,65 EUR, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 309,47 EUR. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 30.413,80 EUR (11.905,15 EUR + 18.508,65 EUR). Iznosi preplate (više plaćenog) umanjeni su za iznos preplate utvrđene konverzijom i smanjivani su po svakom pojedinom anuitetu od početka otplate, dok iznos preplate nije sveden na nulu. Prema Dodatku Ugovora o kreditu (konverzija) utvrđen je iznos preplate u iznosu od 40.887,79 kn. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF što iznosi 229.159,79 kuna umanjen je za iznos preplate utvrđene konverzijom od 40.887,79 kuna. 229.152,79 kn – 40.887,79 kn = 188.265,00 kn (24.987,05 EUR).

9.3. U očitovanju od 10. veljače 2026. vještak je navela da je provela vještačenje na okolnosti promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita, po zadatku vještačenja. Rješenjem suda je zadano da se vještačenjem utvrdi koji iznos je tužiteljica preplatila po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule. Prilikom izračuna utvrđene su i negativne razlike (razlike manje plaćenog) po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule. Rješenje suda je dalje zadano da se dobiveni iznos pretplate umanji za iznos koji je tužiteljici priznat u dodatku ugovora o kreditu. Stoga je u Nalazu vještačenja proveden izračun na način da je ukupan iznos preplate po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule umanjen za iznos preplate utvrđene konverzijom i smanjivano po svakom pojedinom anuitetu od početka otplate, dok iznos preplate nije sveden na nulu. Tužiteljica je podmirivala obveze po osnovi glavnice i kamate sa zakašnjenjem i to na način da je obveza po osnovi glavnice i kamate podmirena od dvije ili više uplata različitih datuma jer su iznosi uplata bili nedovoljni za podmirenje ukupnog anuiteta. Upravo zbog navedenog korišteni su datumi dospijeća obveze. Kao što je navela u Nalazu vještačenja, utvrđena je razlika više/manje plaćenog nastala zbog promjene redovne kamatne stope, na način da je izračunom utvrđena razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim redovnim kamatnim stopama u ukupnom iznosu od 145.988,34 CHF (stupac 10) i inicijalnih anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,40% u iznosu od 131.784,80 CHF (stupac 5). Tako izračunata razlika anuiteta zbog promjene redovne kamatne stope iznosi 14.203,54 CHF, što preračunato po srednjem tečaju HNB -a za CHF na dane plaćanja daje ukupnu razliku više plaćenog zbog povećanja redovne kamatne stope u iznosu od 75.238,33 kn (stupac 18). Izračunom je prikazano u stupcu 20, u kojem su izračunati iznosi više plaćenog po osnovi valutne klauzule ukupno 137.121,72 kn, na način da je utvrđena razlika između anuiteta po početnom otplatnom planu i tečaju na dan plaćanja kredita (stupac 19) i anuiteta po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita (stupac 15). Izračun: 737.733,37 kn – 600.611,65 kn = 137.121,72 kn. U ovoj razlici je u potpunosti isključen utjecaj promjene kamatne stope. Navedeno je dokazano i izračunom ukupne razlike anuiteta koja sadrži razlike po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi valutne klauzule. Izračun slijedi:

75.238,33 kn + 137.121,72 kn = 212.360,05 kn. U skladu sa zadatkom suda provela sam vještačenje na okolnosti promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita. Rješenjem suda je zadano da se vještačenjem utvrdi koji iznos je tužitelj preplatio po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule, te da se dobiveni iznos pretplate umanji za iznos koji je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu.

9.4. U nalazu koristila tečajeve na datume dospijeća anuiteta jer je korisnik kredita podmirivao obveze po kreditu sa zakašnjenjem, što je vidljivo i u samoj kartici prometa kredita gdje su već od listopada 2010. obračunate zatezne kamate, odnosno to znači da je anuitet koji se sastoji od glavnice i kamate djelomično podmiren na određeni datum, a ostatak anuiteta na neki drugi datum. Iz navedenog je korišten datum dospijeća plaćanja radi izračuna i usporedbe s otplatom inicijalnog anuiteta.

9.5. Izračun izvršen na način da su utvrđeni stvarno plaćeni anuiteti po primijenjenim kamatnim stopama i tečajevima na dan dospijeća odnosno plaćanja, te su utvrđeni početni anuiteti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju odnosno tečaju na dan isplate kredita. Ta ukupna razlika predstavlja razliku stvarno plaćenog anuiteta i početno ugovorenog anuiteta i ona sadrži razliku po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi valutne klauzule i iskazana je u tablici 1 u koloni 17.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

11. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu 6. ožujka 2007. u iznosu od 260.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- su Aneks ugovora o kreditu od 25. veljače 2016. zaključili Hypo Alpe -Adria Bank d.d. Zagreb kao kreditora i tužene kao korisnice kredita prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju i da je utvrđeno da je pretplata tužiteljice 40.887,79 kuna na dan 30.runa 2015.koja se iskoristiti za namirenje budućih rata kredita

- je iz nalaza i mišljenja utvrđen ukupan iznos više plaćenog po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF što iznosi 229.159,79 kuna umanjen je za iznos preplate utvrđene konverzijom od 40.887,79 kuna. 229.152,79 kn – 40.887,79 kn = 188.265,00 kn (24.987,05 EUR).

- je vještak navela da tužiteljica podmirivala obveze po osnovi glavnice i kamate sa zakašnjenjem i to na način da je obveza po osnovi glavnice i kamate podmirena od dvije ili više uplata različitih datuma jer su iznosi uplata bili nedovoljni za podmirenje ukupnog anuiteta. Upravo zbog navedenog korišteni su datumi dospijeća obveze. Taj način obračuna je prihvatio i ovaj sud, jer stranke nisu niti na koji način oštećene istim.

- tužiteljica nije podnijela tužbeni zahtjev umanjen za preplatu utvrđenu konverzijom

12. Tijekom postupka je bilo sporno to što je tužiteljica predložila da sud utvrdi da je su Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen 6. ožujka 2007. između tužiteljice BL iz [adresa] (ranije iz [adresa]), kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 (ranije Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. Zagreb) te Aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030250- 26000062510/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 25. veljače 2016. između istih ugovornih strana, ništetni te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog Ugovora.

13. Tuženik Addiko Bank d.d. je naveo da protivi tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

14. U tom dijelu je sud odbio tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, kao neosnovanim. Cijeli Ugovor o kreditu koji je 6. ožujka 2007. zaključila tužiteljica s prednikom tuženika nije ništetan. Nesporno je da prema praksi VSRH (Rev-820/2023- 2 od 23. travnja 2024., Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025.) valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nisu bitni sastojci ugovora i da su bitni sastojci ugovora iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Valuta i kamata jesu vezane uz uvjete vraćanja, ali svejedno ne uzrokuju ništetnost cijelog ugovora. Nije ništetan niti Anex Ugovora od 25.veljače 2016. koji je odnosi na konverziji jer tužiteljica nije dostavila sudu niti jedna dokaz na te okolnosti. Tužiteljica na kojoj je bio teret dokaza nije predložila da se provede financijsko vještačenja na okolnosti da li je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, predložio je tuženik i sud ga je odbio sa zahtjevom u tom dijelu jer teret dokaza nije na tuženiku nego na tužiteljici (prijedlog je i podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka). Tužiteljica nije predložila niti izvođenje dokaza na okolnosti koliko je ona primila od tuženika do podnošenje tužbe niti koliko je uplatila tuženiku pa niti u tom dijelu primjenom pravila o teretu dokaza tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

15. Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud RH je u svojim odlukama Rev-2868/18 i Rev-18/18 je utvrdio kako potrošači unatoč sklapanju Sporazuma o konverziji zadržavaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili njegovih pojedinih odredaba.

16. Na temelju čl. 188. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) U jednoj tužbi tužitelj može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženika kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženika samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka. St. .2 Tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

17. U svezi navedenog sud je prihvatio drugi postavljeni tuženi zahtjev i po ocjeni ovog suda ništetne su odredbe Ugovor o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) ko ji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Tužiteljica je nesporno aktivno legitimirana podnošenje tužbe, jer je ona zaključila Ugovor o kreditu i tužiteljica je nesporno potrošač jer je kredit iskoristila za adaptaciju obiteljske kuće. Okolnosti što tužiteljica nije sama platila sve rate kredita i nije bitna jer su to odnosi između tužiteljice i trećih osoba, koji nisu bitni za odluku postupku.

19. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

20. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nije zastarjela jer je tužba koja podnesena 15. studeni 2018. prije isteka zastarnih rokova.

21. Nesporno je da je prednik tuženika morao putem svog djelatnika sa tužiteljicom proći sve odredbe ugovora o kreditu i uvjeriti se da je sklapanje takvog ugovora prava volja tužiteljica kao i da je prava volja tužitelja i preuzimanje svih rizika tog kredita, a tuženik na kojem je teret dokaza, nesporno nije dokazao tijekom postupka da je to učinio.

22. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Tuženik je bio stranka kolektivnog spora pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu i naprijed navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese potrošača, korisnika kredita i to, pri zaključivanju ugovora o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Jednako tako, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače iz razloga što su u ugovorima korištene fo rmulacije iz kojih su potrošači znali samo za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Iz navedenog proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, a korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

23. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamatne jednostranom odlukom kreditora kao i odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljiv ih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom kreditora, niti zato što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na visinu stope kamate, zato što buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, a glede valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sud je utvrdio ništetnima odredbe ugovora i o kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli (točk. II. izreke presude).

24. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ali činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Tužena je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

25. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

26. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

27. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom u svezi čega je i odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

28. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

29. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija od 25.veljače 2016. (prema Zakonu koji je stupio na snagu 15. rujna 2015.) nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

30. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO -a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita.

31. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj ica se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je prista la na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije niti mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Zatim , tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem Dodatka odrekao, niti je on to mogao znati. U svezi navedenog tužitelj ica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

33. Izvršenom konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje - ZIDZOPK) radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Taj Zakon je bio donesen da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelj se konverzijom nije odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita. Konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. U svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. III. izreke presude i tuženik je u obvezi izvršiti isplatu tužiteljici.

34. U svezi utvrđenih tzv. negativnih razlika tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka i sud o istom nije niti odlučivao.

35. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelji naknaditi troškove postupka tužitelju u cijelosti, jer u dijelu kojem tužiteljica nije uspjela u postupku i nisu nastali posebni troškovi postupka.

35.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (tbr. 7.t.1 OT), trošak sastava podneska od 5. veljače 2019. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 8.t.1OT) trošak zastupanja na ročištu održanom 11. veljače 2019. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 29. travnja 2019. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1.OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 23. svibnja 2024. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 3. veljače 2025. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 8.t. 1OT), trošak sastava podneska od 5. veljače 2025. u iznosu od 500,00 eura (tbr.8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 19. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.5.OT), trošak sastava podneska od 3. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 eura (tbr.8.t.4 OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 6.lipnja 2025. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1OT). predujam za vještačenje je plaćen u iznosu od 400,00 eura. Priznat je i trošak sastava podneska od 18. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura (tbr. 109 t.1.OT),. Trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (tbr. 9.t.1 OT). Pripadajući porez iznosi 1.275,00 eura. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 6.932,72 eura.

36. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 17. lipnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

37. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu u kojem je tužitelj ica odbijena sa tužbenim zahtjevom u dosadašnjem tijeku postupka, presudom broj P -479/22, jer prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio djelomično sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

38. Kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva (isticanja podrednih tužbenih zahtjeva), kada tužitelj uspije u jednom od njih, u pogledu određivanja troška parničnog postupka smatrat će se da je u cijelosti uspio u sporu i u skladu s tim će mu se odrediti trošak postupka, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva i samo za one radnje koje su bile potrebne za donošenje od luke u pogledu tog dijela zahtjeva. Rev- Rev-1471/2024

Slavonski Brod, 17. lipnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.

3. umješač