Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-405/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Vesne Kuzmičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaji d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1423/2024-18 od 17. listopada 2025. i rješenja tog suda poslovni broj Pr-1423/2024-19 od 21. listopada 2025., u sjednici održanoj 17. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1423/2024-18 od 17. listopada 2025. i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1423/2024-19 od 21. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.258,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude, umanjenom za iznos zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, u roku od 15 dana (točka I. izreke), kao i da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana (točke II. izreke).
1.1. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi i daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinače shodno žalbenim navodima, podredno ukinu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik u odnosu na pobijanu presudu jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu razlike neisplaćene plaće od listopada 2019. do veljače 2024., i to između pripadajućeg koeficijenta složenosti poslova 2,20 i obračunatog koeficijenta složenosti poslova 2,00, od 1. listopada 2019. do 28. veljače 2023., te pripadajućeg koeficijenta složenosti poslova 2,20 i obračunatog koeficijenta složenosti poslova 2,10 od 1. ožujka 2023. do 28. veljače 2024.
6. Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio u bitnome sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da je tuženik od listopada 2019. do veljače 2023. obračunavao i isplaćivao plaću tužitelju na temelju koeficijenta složenosti poslova 2,00,
- da je tuženik od ožujka 2023. do veljače 2024. obračunavao i isplaćivao plaću tužitelju na temelju koeficijenta složenosti poslova 2,10,
- da je tužitelja u obavljanju njegovog posla mogao zamijeniti bilo koji kontrolor karata koji je u navedenom razdoblju primao plaću obračunatu na temelju koeficijenta složenosti poslova 2,20,
- da iz iskaza saslušanih svjedoka OI, NI, UI te djelomično iskaza EI proizlazi da su kontrolori karata I, kontrolori karata II i kontrolori karata III te kontrolori karata radili iste poslove kao i tužitelj,
- da prema obračunu tuženika visina potraživanja iznosi 4.258,26 eura.
7. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao, u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu kontrolora karata neovisno o samom nazivu radnog mjesta, pa da iako tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o radu za poslove „Kontrolor karata II“ ili "Kontrolor karata III", u situaciji kada je tužitelj faktično obavljao te poslove, da mu pripada pravo na plaću u visini predviđenoj za posao koji je stvarno obavljao, zbog čega je na temelju odredbi članka 7. stavka 1., članka 90. stavka 1. i članka 91. stavka 1., 2. i 3. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23 i 64/23., dalje: ZR) prihvatio tužbeni zahtjev.
8. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća ovaj žalbeni sud, a ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.
9. Tuženik u žalbi tvrdi kako je tužitelju isplaćena plaća upravo prema njegovom ugovoru o radu sukladno odredbi članka 90. ZR-a, a da nije jasno kako tužitelj ima saznanja o opsegu poslova drugih kontrolora.
10. Naime, i po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi članka 8. ZPP-a smatrao da radnici tuženika koji su kod tuženika bili zaposleni kao Kontrolori karata I, II i III su u utuženom razdoblju obavljali iste poslove kao i tužitelj pa da je tuženik kao poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću tužitelju kao radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti jer sustav klasifikacije radnih mjesta koji se koristi za određivanje jednake plaće muškaraca i žena mora biti ustrojen na način da isključuje svaku diskriminaciju temeljem spola, ali se jednako treba primjenjivati i na osobe istog spola.
10.1. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Kataloga radnih mjesta po grupama složenosti poslova kod tuženika radno mjesto kontrolor karata bilo razvrstano u tri kategorije (I, II i III) sa različitim koeficijentima složenosti poslova (2,00 za kontrolor karata I, 2,10 za kontrolor karata II i 2,20 za kontrolor karata III), ali iz navedenog Pravilnika i Kataloga nije vidljivo u čemu se sastoji razlika između navedenih kategorija radnog mjesta i posljedično tome iz kojeg razloga je za svaku kategoriju kontrolora karata propisan različit koeficijent za obračun plaća. Nadalje, opisi poslova za svako pojedino radno mjesto su identični, ista je odgovornost i uvjeti rada i niti za jedno radno mjesto nisu propisana dopunska znanja niti posebni uvjeti za obavljanje poslova. Jedina razlika, osim u koeficijentu složenosti poslova, je ta što je za radno mjesto Kontrolor karata I predviđena stručna sprema KV, a za Kontrolor karata II i III SSS, što u konkretnom slučaju po ocjeni ovog suda nije odlučno s obzirom na činjenicu da svi Kontrolori karata (I, II i III) obavljaju iste poslove, imaju istu odgovornost i rade u istim uvjetima rada. Kako navedenu razliku nije objasnio tuženik u odgovoru na tužbu niti u kasnijem tijeku postupka, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se navedena radna mjesta razlikuju isključivo po propisanom koeficijentu složenosti poslova.
11. Isto tako je prvostupanjski sud saslušanjem tužitelja i svjedoka koji su bili razvrstani u II i III kategoriju kontrola utvrdio da su poslovi koje su obavljali kontrolori za svako pojedino radno mjesto identični, da je ista odgovornost i uvjeti rada te da za niti jedno radno mjesto nisu propisana dopunska znanja niti posebni uvjeti za obavljanje poslova, a što tuženik tijekom postupka nije osporio.
12. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva postavio sukladno izračunu tuženika koju visinu tuženik nije osporio.
13. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 91. stavaka 1. i 2. ZR-a u situaciji kada je tužitelj u okviru radnog mjesta obavljao iste poslove i u istim uvjetima kao i radnici koji su imali ugovore o radu za druga radna mjesta, pa je i po ocjeni ovog suda tužiteljev rad na poslovima radnog mjesta bio jednak i jednake vrijednosti poslovima koje su obavljali drugi radnici, a tuženik nije dokazao da postoji razlika između poslova koje je obavio tužitelj i poslova drugih radnika, zbog čega se radi o radu jednake vrijednosti za koji je rad tuženik bio dužan isplaćivati jednaku plaću, odnosno bio je dužan tužitelju isplaćivati jednaku plaću koju je obračunavao kontrolorima na radnom mjestu Z III.
14. Žalbeni navodi tuženika svode se na osporavanje ocjene dokaza izvršene po prvostupanjskom sudu, pri čemu tuženik u žalbi iznosi vlastitu interpretaciju i ocjenu provedenih dokaza, iznoseći pojedine tvrdnje u odnosu na postojanje određenih činjenica koje ukazuju na drugačije činjenično stanje od onoga utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni prikaz sadržaja dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka.
15. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer se temelji na odredbi članka 154. stavku 1. ZPP-a i članku 151. stavku 1. ZPP-a.
15.1. Neosnovano tuženik smatra da tužitelju ne pripada trošak sastav podnesaka koje je zatražio, jer su ti podnesci i po shvaćanju ovog suda bili potrebni za vođenje parnice, u smislu članka 155. ZPP-a kao dva obrazložena podneska u skladu s važećom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa), pa tako i trošak sastava podneska od 16. prosinca 2024. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu po Tbr. 8.1. Tarife.
16. Slijedom navedenog, žalbu tuženika trebalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci, ove presude.
Split, 17. lipnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Marija Šimičić
