Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-88/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović redsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Naftni Terminali Federacije d.o.o. Ploče, [adresa], OIB:75346152368, koji zastupa punomoćnik Zdenko Merdžan, odvjetnik u Metkoviću, Hrvatskih iseljenika 5/1, protiv tuženika OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, Trg bana Jelačića 11, radi poništenja sporazuma o isplati i poravnanju duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj: Pr- 10/2025-6 od 2. listopada 2025., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj: Pr- 10/2025 od 23. listopada 2025., u sjednici održanoj 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj: Pr-10/2025-6 od 2. listopada 2025., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj: Pr-10/2025 od 23. listopada 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen su tužbeni zahtjevi tužitelja kojim je tražio da se poništi Sporazum o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine, koji je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Tomislavu Žderiću iz [adresa] i koji je ovjeren pod brojem ovjere OV-1073/16 dana 30. ožujka 2016. godine kojim se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku na ime razlike plaća 35.651,69 eura u bruto iznosu, te na ime otpremnine 34.045,78 eura u bruto iznosu, kao i da se naloži tuženiku VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Naftni terminali federacije d.o.o. Ploče, [adresa], OIB:75346152368, vrati sve naplaćene novčane iznose koje je naplatio po Sporazumu o isplati i poravnanju duga, te isplati otpremnine, koji je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Tomislavu Žderiću iz [adresa] i koji je ovjeren pod brojem ovjere OV-1073/16 dana 30. ožujka 2016. godine, a sve u roku 15 dana (točka I.1. i I.2. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 16.562,50 eura u roku 15 dana (točka II. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem ispravljena je navedena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama poslovni broj 6 Pr-10/2025-6 od 2. listopada 2025. u izreci pod I. 2. redak treći odozgo, tako da umjesto riječi: „neplaćene“ treba pisati: „naplaćene“ (točka I. izreke). Istim je rješenjem ispravljena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama poslovni broj 6 Pr-10/2025-6 od 2. listopada 2025. i u uvodu, tako da u prvom retku umjesto: „Općinski sud u Dubrovniku“, treba pisati: „Općinski sud u Metkoviću“ (točka II. izreke).

3. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se prihvati tuženi zahtjev tužitelja, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj je zatražio trošak žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije i tuženiku dosude troškovi za sastavljanje odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 3. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na te bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju tužitelj u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni ne razumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

6.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi Sporazum o isplati i poravnanju duga, kojim se tužitelj obvezao platiti tuženiku na ime razlike plaće iznos od 268.617,66 kuna / 35.651,69 eura bruto i na ime otpremnine iznos od 256.518,60 kuna / 34.045,78 eura bruto, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju vrati sve naplaćene novčane iznose koje je naplatio po predmetnom Sporazumu.

7.1. Tužitelj u bitnom svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik kao diplomirani pravnik koji je u vrijeme sklapanja navedenog Sporazuma kod tužitelja obavljao poslove Rukovoditelja pravne službe, pa da je kao takav znao da taj Sporazum s tadašnjom Upravom tužitelja nije mogao sklopiti bez prethodne suglasnosti Nadzornog odbora jer se radi o iznosu koji prelazi 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti.

8. Prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: Pr-250/2019-10 od 9. srpnja 2020., kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a koju je ovaj Županijski sud potvrdio presudom poslovni broj: Gr R-1195/2020-2 od 29. lipnja 2029., odbivši žalbu tuženika kao neosnovanu.

9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. travnja 2025., pod poslovnim brojem Rev-364/2023-4, prihvaćena je revizija tuženika i ukinute su navedene presude drugostupanjskog i prvostupanjskog i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9.1. U pogledu predmeta spora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se da je tužitelj kao d.o.o. osnovan Izjavom od 9. lipnja 2010., dakle, na temelju jednostranog pravnog posla u smislu članka 387. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13. i 110/15. – u daljnjem tekstu: ZTD), pa da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom pravnom propisu, kako to tumače nižestupanjski sudovi, već o jednostranom pravnom poslu koji sadrži određene odredbe o načinu sklapanja određenih pravnih poslova od strane Uprave tužitelja uz prethodnu suglasnost Nadzornog odbora. Pri tome je revizijski sud naveo kako prema odredbe članka 427. stava 1. ZTD-a članovi uprave moraju poštivati ograničenja za zastupanje postavljena društvenim ugovorom, odlukom članova društva i obveznim uputama nadzornog odbora. Prema st. 2. istoga članka takva ograničenja bez pravnog su učinka prema trećima pri čemu ta odredba posebice precizira o kakvim se ograničenjima radi pa tako navodi i sklapanja poslova za koje je potrebna suglasnost nadzornog odbora, kao što je ovdje slučaj.

9.2. Nadalje, revizijski sud navodi: "U primjeni te odredbe, koju sudovi nižeg stupnja uopće ne primjenjuju, valja razlikovati unutarnji od vanjskog odnosa. Unutarnji odnos je odnos društva i njegove uprave, dok vanjski odnos čini odnos između društva kojeg zastupa uprava i trećih osoba. Dakle, ograničenja djeluju interno između društva i uprave, ali ne i prema trećim osobama pri čemu nije od značaja je li takvo ograničenje upisano u sudskom registru ili nije (tako i presuda ovoga suda broj Rev- 541/05-2 od 8. veljače 2006). Drugim riječima, takvo ograničenje je isključivo ograničeno na odnos uprave i društva, pa se, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, ne može prihvatiti da tuženik, bez obzira što je u radnom odnosu kod tužitelja, nije treća osoba. Pri tome bi dakako valjalo uzeti u obzir savjesnost treće osobe koja se odnosi na znanje o postojanju takve zabrane. Dakle, ako uprava sklopi ugovor sa suugovarateljem koji za spomenutu zabranu nije znao, ugovor će biti valjan i obvezivati društvo prema njegovom suugovaratelju te ga društvo neće moći pobijati zbog nevaljanog zastupanja. U takvom ograničenju odnosa društva i uprave, uprava može odgovarati društvu za prekoračenje svojih ovlasti. "

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi sljedeće:

- da je tuženik s tužiteljem 15. studenoga 2007. sklopio ugovor o radu rukovoditelja samostalne službe zajedničkih poslova i menadžerski ugovor na određeno vrijeme od pet godina,

- da je tuženik s tužiteljem 24. travnja 2015. sklopio aneks ugovora o radu od 15. studenoga 2015.,

- da je tuženik s tužitelji sklopio novi ugovor o radu 1. travnja 2016. na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta Voditelj samostalne službe zajedničkih poslova,

- da je tužitelj zastupan po predsjedniku Uprave društva NH, SH i ZH članovima Uprave društva sklopio 24. ožujka 2016. Sporazum o isplati i poravnanju duga te isplati otpremnine prema ugovoru o radu (u daljnjem tekstu: Sporazum),

- da je tužitelj vodio brojne sudske sporove s radnicima, pa tako i s tuženikom,

- da je člankom 4. Sporazuma ugovoreno da će tuženik, a nakon potpune isplate te ispunjenja obveza tužitelja kao poslodavca iz članka 6. Sporazuma povući tužbu u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem Pr-2/16,

- da iz članka 27. temeljnog akta tužitelja kao društva, tj. Izjave proizlazi da je za sve pravne poslove koji prelaze vrijednost od 50.000,00 eur-a u kunskoj protuvrijednosti upravi potrebna prethodna suglasnost Nadzornog odbora,

- da Uprava tužitelja prilikom sklapanja Sporazuma s tuženikom imala usmenu suglasnost Skupštine društva za potpisivanje tog Sporazuma,

- da nije postojala pisana suglasnost Nadzornog odbora za sklapanje Sporazuma, ali da je postojao naputak Nadzornog odbora da se radnicima svi sporovi bez iznimke rješavaju mirno, izvan suda, a što proizlazi iz iskaza svjedoka ZH i GH, kao i tuženika,

- da je tuženik vodio spor protiv tužitelja kojim je potraživao iznos oko 300.000,00 kuna,

- da je tuženik upozorio staru Upravu društva da za Sporazum moraju imati suglasnost Nadzornog odbora, a na što mu je odgovoreno da Nadzorni odbor od njih stalno inzistira na sporazumnom rješavanju svih sporova,

- da iz zapisnika sa XIII. izvanredne sjednice Nadzornog odbora tužitelja proizlazi da je u tom zapisniku navedeno da u rashodima iskaču stavke sudski troškovi i takse (pristojbe) koje su povećane u 2014., u odnosu na 2013. , cca 300% (3 puta),

- da je tadašnja tročlana Uprava tužitelja do 9. lipnja 2016. bila NH, u svojstvu Predsjednika uprave, te SH i ZH.

11. S obzirom na utvrđeno, stav je prvostupanjskog suda da je u pravu tuženik kada tvrdi kako predmetni Sporazum između tužitelja i tuženika treba ocjenjivati i proučiti uzimajući u obzir poštenje obiju ugovornih strana, a ne samo jedne strane, kako to pogrešno smatra tužitelj, pri čemu navodi kako je točno da su svjedoci ZH (član Uprave društva) i ŽH, kao i sam tuženik, suglasno iskazali da je tužiteljeva Uprava imala naputke Nadzornog odbora da sve sporove, bez iznimke, s radnicima rješava mirno, izvan suda, kao i da je postojala usmena suglasnost Skupštine društva za potpisivanje Sporazuma između tužitelja i tuženika.

11.1. Nadalje je prvostupanjski sud naveo, da je tuženik, a što između stranaka nije ni sporno, upozorio staru Upravu tužitelja da Sporazum mora imati suglasnost Nadzornog odbora, pritom smatrajući kako treba uzeti u obzir i činjenicu da je tužiteljeva Uprava po preporuci Nadzornog odbora inzistirala na sklapanju predmetnog Sporazuma, i to zbog brojnih tužbi i loše financijske situacije tužitelja, kao i da je ondašnja Uprava imala suglasnost Skupštine društva koja je glavni organ društva. Da su postojale broje tužbe proizlazi iz zapisnika s XIII. izvanredne sjednice Nadzornog odbora tužitelja, u kojem je zapisniku navedeno da u rashodima iskaču stavke sudski troškovi i takse (pristojbe) koje su povećane u 2014., u odnosu na 2013., cca 300% (3 puta), i da je do ovolikog rashoda došlo što prethodna, a niti nova Uprava tužitelja NTF-a nisu poštovale odluku Nadzornog odbora da se uposlenicima, gdje god je to moguće, ide u vansudsku nagodbu, društvo da bi se spasilo od plaćanja velikih kamata, odvjetničkih i sudskih troškova, a ta ista sredstava uložila u održavanje terminala i ulaganje u infrastrukturu… Uprava nastavlja i dalje sa stalnom praksom i ne poštuje odluku NO da pokuša ostale sporove riješiti vansudskom nagodbom, nego se i dalje neosnovano žali na sudovima i plaćaju troškove, a samim tim i povećavaju trošak društva.

11.2. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik povjerovao s razlogom Upravi tužitelja jer je povukao svoju tužbu u predmetu koji je vodio protiv tužitelja pod poslovnim broj Pr-2/2016 i odrekao se dijela novčanih potraživanja upravo iz razloga što mu je Uprava tužitelja ponudila sklapanje predmetnog Sporazuma, na čijem sklapanju je baš Uprava inzistirala po preporuci Nadzornog odbora, pa je shodno tome zaključio i da je tuženik postupao u dobroj vjeri, savjesno i pošteno, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim razlozima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

13. U ovoj pravnoj stvari potrebno je istaći da se uvažavaju bitna stajališta iznesena u odluci Vrhovnog suda Republika poslovni broj: Rev-364/2023-4 od 9. travnja 2025., i to da je Izjava tužitelja o osnivanju društva od 9. lipnja 2010. jednostrani pravni posao, a ne pravni propis kako to neosnovano tužitelj ponavlja u žalbi i da ograničenja u zastupanju Uprave članova društva djeluju interno između društva, odnosno Nadzornog odbora i Uprave, ali ne i prema trećim osobama, s time što je taj sud nedvojbeno naveo da je tuženik u ovom slučaju treća osoba, sve pozivajući se na citirane odredbe članka 427. ZTD-a, zbog čega da je potrebno utvrditi savjesnost sudionika pravnog posla, odnosno tužitelja i tuženika kod sklapanja spornog Sporazuma.

13.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja, zaključio da Sporazum tužitelja i tuženika treba ocjenjivati kroz prizmu svih činjenica i okolnosti koji su doveli do njegovog sklapanja kao i ponašanje sudionika tog pravnog posla, a samim time i poštenje, obiju ugovornih strana.

13.2. Budući da iz stanja spisa i iz pobijane odluke proizlazi da su svjedoci ZH (član Uprave društva) i ŽH kao i sam tuženik, suglasno iskazivali da je tužiteljeva Uprava imala naputke Nadzornog odbora da sve sporove, bez iznimke, s radnicima društva rješava mirno i izvan suda, a što proizlazi i iz zapisnika s XIII izvanredne sjednice Nadzornog odbora u kojem se pobliže opisuju visoki rashodi društva (tužitelja) do kojih je došlo iz razloga što nijedna uprava nije poštivala odluke Nadzornog odbora da se s radnicima društva ide u izvansudsko rješavanje da bi se na taj način društvo spasilo od enormnih troškova i kamata, kao što proizlazi i da je postojala usmena suglasnost Skupštine društva za potpisivanje Sporazuma između tužitelja i tuženika, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio savjesnost tuženika kada je zaključio da je tuženik upozorio prethodnu (raniju) upravu tužitelja da Sporazum mora imati suglasnost Nadzornog odbora, ali da je tužiteljeva Uprava po preporuci Nadzornog odbora inzistirala na sklapanju Sporazuma i to zbog brojnih tužbi i loše financijske situacije tužitelja kao i da je Uprava društva imala suglasnost Skupštine koja je glavni organ društva da s tuženikom sklopi Sporazum.

13.3. Upravo iz navedenih razloga tuženik je prema utvrđenju prvostupanjskog suda povukao svoju tužbu i odrekao se dijela svojih novčanih potraživanja jer mu je Uprava društva ponudila sklapanje predmetnog Sporazuma, a što je on i prihvatio, pa se takvo tuženikovo ponašanje, kako prije samog sklapanja Sporazuma, tako i za vrijeme sklapanja, može smatrati da je postupio u potpunosti s povjerenjem i pouzdanjem s izjavama volje Skupštine i Nadzornog odbora društva, bez obzira kakve je naobrazbe tuženik i koje je poslove obavljao kod tužitelja jer je tuženik kao radnik tužitelja i kao treća osoba u ovom slučaju kod sklapanja Sporazuma postupio u dobroj vjeri, savjesno i pošteno.

13.4. Točno je kako to tužitelj tvrdi u žalbi da tuženik kod sklapanja spornog Sporazuma s tužiteljem nije imao pisanu suglasnost Nadzornog odbora, ali je prema pravilnom zaključku prvostupanjskog suda imao usmenu suglasnost Skupštine društva, dok je tu suglasnost trebala imati Uprava društva, a imajući u vidu sadržaj članka 27. stavka 1. Izjave tužitelja od 9. lipnja 2010. koji glasi: "Za sve pravne poslove koji prelaze vrijednost 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti Upravi je potrebna prethodna suglasnost Nadzornog odbora,…".

13.5. Dakle, u konkretnom slučaju iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj kod sklapanja spornog Sporazuma postupio savjesno i pošteno u smislu odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Naime, tuženik je pristao na sklapanje ponuđenog Sporazuma od strane Uprave društva i na povlačenje tužbe koju je podnio protiv tužitelja, radi isplate neisplaćenih mu plaća i razlika plaća iz radnog odnosa kod tužitelja, a sve postupajući prema naputku Nadzornog odbora da se sudski sporovi riješe izvan suda, pa je tuženik kod sklapanja tog pravnog posla postupio pošteno i savjesno, suprotno žalbenim navodima tužitelja.

13.6. Tužitelj ni ostalim razlozima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a ti razlozi u bitnom predstavljaju prigovore koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog sud, koje ovaj sud prihvaća u cijelosti, što se ponovno ističe.

14. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, u vezi Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.), s time što ni tužitelj posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

14.1. Zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen su, i to tužitelj iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a tuženik iz razloga što njegova radnja sastavljanja odgovora na žalbu prema mišljenju ovoga suda u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, nije bila potrebna za parnicu.

15. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sonja Meštrović