REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-3200/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Neri Kristini Tuđman, odvjetnici u Zagrebu, Vladimira Nazora 59, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 28.svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Lade Rađa, odvjetnice u Kaštel Kambelovcu, i punomoćnika tuženika Tonia Marinca, odvjetnika u OD Anić&Anić d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 17.lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 4.b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, br. 64487/04, od 23. ožujka 2004., sklopljenog između tužitelja EN, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i društva Splitska banka d.d., pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, kao kreditora, a koja glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita".

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, kao sljedniku društva Splitska banka d.d., da tužitelju EN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u iznosu od 800,00 EUR (slovima: osam stotina eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2004. godine do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 659,73 EUR (slovima: šest stotina pedeset devet eura sedamdeset tri centa), zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17.lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 26.kolovoza 2024. navodi se da je tužitelj sklopio 23. ožujka 2004. sa pravnim prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 64487/04, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 40.000,00 EUR. Tužitelj ističe kako je odredba članka 4.b) predmetnog ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, navedenom odredbom tužitelju je obračunata i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00 % iznosa kredita, odnosno iznos od 800,00 EUR, a koja naknada je plaćena 26. ožujka 2004. U konkretnom slučaju radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. S druge strane, tuženik ničim ne može opravdati osnovanost iznosa predmetne naknade, odnosno da su se plaćanjem iste u ugovorenom postotku od iznosa kredita podmirivali stvarni troškovi, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita. Također, takva naknada određuje se i naplaćuje isključivo jednostranom odlukom banke. Uzimajući u obzir okolnost da se radi o tipskom ugovoru, da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana, okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da tuženik nije tužitelju prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredaba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima, te članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj ne bi mogao dobiti kredit da nije prihvatio navedenu odredbu.

1.1. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će pod točkom I. utvrditi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 4.b) predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, pod točkom II. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 800,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2004. do isplate, a pod točkom III. naložiti tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima, te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik navodi da tužitelj na okolnost ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pružio niti jedan dokaz, niti je posebno obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade bilo ništetno. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelju morala biti poznata ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao za plaćanje iste, kao i za njezinu visinu. Tuženik smatra da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća spomenuta naknada i u kojem iznosu, kao i da je ta ugovorna odredba lako uočljiva. Iako mnoge ugovorne odredbe dovode do određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, ZZP/07 jasno propisuje da je nepoštena samo ona ugovorna odredba koja uzrokuje značajnu neravnotežu, dok tužitelj ničim ne obrazlaže u čemu se točno sastoji navodna značajna neravnoteža na njegovu štetu. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare jer je tužba podnesena nakon više od 20 godina od dana kad je tužitelj platio tzv. ulaznu naknadu (26.ožujka 2004.). Po mišljenju tuženika zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke i od tada druga stranka može tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 64487/2004 od 23. ožujka 2004. solemniziranog od strane javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba pod brojem OU-985/2004 dana 23.ožujka 2004., povijesnog izvatka iz Sudskog registra za društvo Splitska banka d.d. od 26. kolovoza 2024., dopisa tužitelja od 25.lipnja 2024. upućenog tuženiku, dopisa tuženika od 3.srpnja 2024. i Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor o kreditu broj 64487/2004.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Između parničnih stranaka nije sporno:

-da su prednik tuženika Splitska banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 23.ožujka 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 64487/2004., solemniziran od strane javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba pod brojem OU-985/2004 dana 23.ožujka 2004.,

-da je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u iznosu od 40.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, po deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja (isplate), na rok otplate od 180 mjeseci,

-da je navedenim ugovorom u čl.4.b). ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% iznosa odobrenog kredita (tzv.ulazna naknada),

-da je tužitelj platio predniku tuženika naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 800,00 EUR i to dana 26.ožujka 2004.,

-da je tuženik pravni slijednik Splitske banke d.d.

6. Međutim, sporno je da li je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da li je nepoštena, budući da je posljedica nepoštenosti odredbe njena ništetnost, pa je samim time sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i istaknutog prigovora zastare.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 23.ožujka 2004.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

8. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12. Utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije obuhvaćeno presudom donesenom u sporu po kolektivnoj tužbi koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/2012, pa se o tužbenom zahtjevu ima odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti i vraćanju onoga što je stečeno na temelju toga. Pritom se navedena odredba ugovora o kreditu ne može promatrati zasebno od ostalih odredbi ugovora koje su utvrđene ništetnim u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača.

13. Tuženik je tijekom postupka priznao odlučene činjenice, iz čega proizlazi da se o naknadi za obradu kredita kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista ugovorena u visini 2,00 % iznosa odobrenog kredita i naplaćena u iznosu od 800,00 EUR-a dana 26.ožujka 2004. Pored nesporne činjenice da se nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi ugovora, i da je sam tekst ugovora unaprijed sastavljen od strane tuženika, po ocjeni ovog suda odredba prema kojoj tužitelj snosi troškove obrade kredita uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

14. I Sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni. Iz odredbe čl.1021.ZOO-a proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti glavnicu u ugovorene kamate iz ugovora o kreditu, ali ne i spornu ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita.

15. Također se napominje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 5.studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se navedeno shvaćanje može analogno primijeniti i na naknade za obradu kredita.

16. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada od 2,00 % i zašto je određena baš u toj visini od ukupnog iznosa kredita, niti je tuženik priložio dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. S obzirom da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se u tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba ugovora o kreditu prema čl.81.st.1.ZZP/03 je nepoštena, a prema odredbi čl.87.st.1.ZZP/03 i ništetna.

17. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, te je odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

18. Između stranaka nije sporno da je tužitelj 26.ožujka 2004. platio predniku tuženika naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 800,00 EUR.

19. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20. Kako naknada za obradu kredita nije bila predmet parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u ovom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja prvostupanjske presude (17.lipnja 2026.), jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe čl.4.b) Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, pa zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

21. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od plaćanja naknade za obradu kredita dana 26.ožujka 2004. do isplate.

22. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa koje je tužitelj platio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 800,00 EUR, sa zateznom kamatom od 26.ožujka 2004. do isplate, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

23. Tuženik je imao mogućnost dokazivati da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi, jer bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao nikakve dokaze.

24. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je nenamjenski, a tuženik nije niti osporavao tužitelju svojstvo potrošača, niti postoje okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023,107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023., 50/2026), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora od 800,00 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 75 bodova, za zastupanje na dva ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari održanim 12.ožujka 2026. i 28.svibnja 2026. po 75 bodova za svako ročište (75x2), i za sastav obrazloženog podneska od 25.studenoga 2024. kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu-75 bodova, odnosno ukupno 300 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 600,00 EUR, s tim da punomoćnik tužitelja nije zatražio uvećanje za 25% PDV-a. Na taj iznos treba nadodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 19,91 EUR i za presudu u zatraženom iznosu od 39,82 EUR (iako bi prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi imao pravo na veći iznos pristojbe), tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 659,73 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2.prosinca 2025. u visini od 25 bodova budući navedeni podnesak nije bio nužan i potreban za vođenje ovog postupka. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

Split, 17.lipnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.