Poslovni broj: UsI-1366/2025-14

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Ani Jurišić, uz sudjelovanje Nene Čulić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice LC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Nenadu Strukanu, odvjetniku odvjetničkom društvu Strukan Delić Mandac, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacija Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276,uz sudjelovanje zainteresirane osoba Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB [osobni identifikacijski broj], radi određivanja naknade za ekspropriranu zgradu, nakon javne rasprave zaključene 21. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice te u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, dana 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja točke II. rješenja tuženika KLASA: UP/II-943-02/24-01/169, URBROJ: 514-04-03-01-01/07- 25-02 od 23. travnja 2025, kao i zahtjev za poništenjem točke 2. rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-05/22-01/04, URBROJ: 2117- 11/2-23-34 od 27. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenom točkom II. rješenjem tuženika KLASA: UP/II-943-02/24-01/169, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 23. travnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv točke 2. izreke rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-943-05/22-01/04, URBROJ: 2117-11/2-23-34 od 27. prosinca 2023. Točkom 2. prvostupanjskog rješenja odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu daljnje naknade za eksproprirane nekretnine u iznosu od 450.677,80 eura.

2. Tužiteljica u pravodobnoj tužbi ističe kako točku II. rješenja tuženika od 23. travnja 2025. osporava zbog nepravilne primjene materijalnog prava, nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi kako tuženik nije sagledao sveukupne okolnosti konkretnog slučaja te nije postupio po obvezujućoj odluci Ustavnog suda Republike hrvatske U-III-2673/2018 od 21. prosinca 2021. Tužiteljica navodi da Ustavni sud u svojoj odluci nedvojbeno potvrđuje da joj, osim iznosa utvrđene naknade za ekspropriranu nekretninu, pripada i dodatna pravična novčana naknada zbog činjenice što je Grad Dubrovnik gotovo četiri desetljeća kontinuirano koristio nekretninu bez ikakve protučinidbe. Tužiteljica posebno ističe točku 27. Odluke Ustavnog suda u kojoj se naglašava kako se pravičnost naknade ne može mjeriti isključivo tržišnim kriterijem u situaciji kada je stranka lišena mogućnosti korištenja svoje imovine. Tužiteljica dalje navodi da je visinu tog zahtjeva kvantificirala na način da je pribavila nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financijsku struku Maria Tkaleca od 12. travnja 2023. koji je za razdoblje od 6. travnja 1982. do 1. ožujka 2016 godine, primjenom kamatnih stopa po viđenju Zagrebačke banke d.d. došao do iznosa od 450.677,80 eura, odnosno 3.395.631,88 kuna koji predstavlja najniži, objektivno utvrdivi financijski ekvivalent neisplaćene naknade. Tužiteljica posebno ističe kako bi svaki drugi model izračuna, poput zateznih kamata ili kamata na oročenu štednju vodio da znatno višeg iznosa. Tužiteljica nadalje navodi kako tuženik u osporenom rješenju zauzima stajalište prema kojem određivanje naknade prema tržišnoj vrijednosti nekretnine u vrijeme donošenja rješenja, samo po sebi predstavlja čuvara vrijednosti izvlaštene nekretnine, što međutim ignorira specifičnost ovog slučaja u pogledu dugotrajnosti korištenja tuđe imovine bez naknade. Nadalje, u tužbi se navodi kako je uslijed odluke Ustavnog suda dovedena u apsurdnu situaciju u kojoj se nalazi u nepovoljnijem položaju negoli je bila prije donošenja te odluke i to iz razloga što je Grad Dubrovnik pokrenuo parnični postupak radi povrata ranije isplaćene akontacije od 1.715.187,96 kuna, a koji postupak je okončan pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku P-530/22 od 8. prosinca 2022. kojom je tužiteljica obvezana vratiti navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Povrh svega, navodi se dalje u tužbi, postupanjem upravnih tijela derogira se obvezatnost odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, Takvo postupanje, odstupa od duha i svrhe odluke Ustavnog suda kojom je tužiteljici priznato ustavno pravo na pravičnu naknadu, osobito uzimajući u obzir činjenicu da ona već gotovo četiri desetljeća ne ostvaruje uživanje svoje imovine, dok se istom koristi jedinica lokalne samouprave – bez da joj je za to isplaćena primjerena naknada. Tako tužiteljica, navodi se dalje u tužbi, osim što i dalje ostaje bez ranije oduzete nekretnine (bez koje je putem svojih prednika ostala desetljećima ranije, a što nije sporno), sada ostaje i bez onoga što u stvarnosti predstavlja minimalnu naknadu za nju, a kako bi se u okviru ponovnog upravnog postupka – ishodila ta ista minimalna (barem načelom zabrane reformatio in peius, zajamčena) naknada. Predlaže da sud poništi točku II. rješenja tuženika, te točku 2. izreke rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove Klasa: UP/I-943-05/22-01/04, urbroj: 2117-11/2-23-34 od 27. prosinca 2023.

3. U odgovoru na tužbe tužitelja tuženik se poziva na razloge iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbu kao neosnovane.

4. Sud je na temelju odredbe članka 20. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/2024), pozvao Grad Dubrovnik da kao zainteresirana osoba sudjeluje u sporu, te se očituje na navode tužitelja iz tužbe.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe kako tužiteljica potpuno pogrešno tumači odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III- 2673/2018 od 21. prosinca 2021. jer Ustavni sud Republike Hrvatske nije nigdje naveo da tužiteljici pored iznosa utvrđenog prvostupanjskim rješenjem pripada i pravo na kako je ona naziva „daljnju naknadu” za razdoblje od oduzimanja nekretnine do donošenja prvostupanjskog rješenja o naknadi za oduzetu nekretninu. Pravomoćnošću rješenja o eksproprijaciji sve nekretnine navedene u tom rješenju postale su društveno vlasništvo i prestale biti vlasništvo privatnih osoba po samom zakonu budući su pravomoćnošću rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnici izgubili pravo vlasništva, a korisnik eksproprijacije ga je stekao. Navedeno znači da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju vlasništva nekretnine temeljem odluke nadležnog tijela. Stoga su, ističe zainteresirana osoba, neosnovani su navodi tužiteljice kako Grad Dubrovnik skoro 40 godina koristi njezinu nekretninu i da joj za to nije plaćeno ništa. U konkretnom slučaju se radi o određivanju naknade za pravomoćno ekspropriranu nekretninu, sukladno čl. 46. st. 1. Zakona o izvlaštenju kojim je propisano u kojem obliku se daje naknada, dakle davanjem druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj općini ili gradu kojom se vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu, odnosno ukoliko vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje ne prihvati zamjensku nekretninu ili je korisnik izvlaštenja ne može osigurati, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju pri čemu je tržišna vrijednost, vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđenja. Pozivanje na neku drugu naknadu kako to tumači tužiteljica, povrh naknade koja se određuje u ovom postupku je neutemeljeno na zakonskim propisima, a niti Ustavni sud u svoj odluci U- 111/2673/2018 od 21. prosinca 2021. godine se nije pozvao na tu drugu naknadu kako to u tužbi tvrdi tužiteljica. Sukladno Zakonu o izvlaštenju tužiteljici kamate teku na utvrđeni iznos naknade prema tržišnoj vrijednosti nekretnine od donošenja prvostupanjskog rješenja kojim se utvrđuje visina iste. Nesporna je činjenica i da je takvim načinom utvrđivanja naknade, u vrijednosti oduzete nekretnine prema tržišnim cijenama u vrijeme određivanja naknade tužiteljica kompenzirana za dugo trajanje postupka kao i za vrijednost same oduzete nekretnine koja je po prirodi stvari vrjednija sada nego prije skoro 40 godina. U odnosu na obračun vještaka za financije kojega je angažirala tužiteljica, zainteresirana osoba navodi kako je upravo temeljem novog zakona ovlaštenica kompenzirana za dugotrajno trajanje postupka, budući joj je naknada za ekspropriranu nekretninu isplaćena po cijenama u vrijeme donošenja rješenja koje su u puno većem iznosu od cijena u vrijeme eksproprijacije. Tužiteljica pri tom zanemaruje činjenicu, navodi se dalje u odgovoru na tužbu, da joj je još ranije isplaćena akontacija od 2.000.000,00 dinara za koji je iznos sama navela da joj je bio potreban radi izgradnje kuće koju je i izgradila, kao što zanemaruje i činjenicu da je obveznik naknade tek nakon dugotrajnog postupka i to 2021 .g. ovrhom uspio ovlaštenicu iseliti iz stana koji je njezinim prednicima dan na korištenje u vrijeme eksproprijacije. Zainteresirana osoba navodi kako su neutemeljeni navodi tužiteljice o tome da bi Grad Dubrovnik bio kriv za dugotrajno vođenje postupka jer je nesporno u postupku utvrđeno kako su prednici tužiteljice bili u sporu s ostalim suvlasnicima u vezi utvrđivanja vlasništva nad nadogradnjom i aneksom, a koji je spor pokrenut 1981. godine i trajao je do 1997. godine. Nadalje, i sama tužiteljica je koristila sva pravno dopuštena sredstva u vidu žalbi, tužbi, ustavne tužbe stoga navodi kako je Grad Dubrovnik kriv za dugotrajno vođenje postupka su bespredmetni. Grad Dubrovnik je isplatio dana 27. lipnja 2018. godine tužiteljici iznos od 2.012.241 kn, koji iznos predstavlja glavnicu i kamate na dan plaćanja na ime naknade za eksproprirane nekretnine, a sve temeljem tada pravomoćnog Rješenje Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/l-944-07/OO-01/201 UREROJ: 2117-04/2-16-50 od 15. ožujka 2016. godine, a koje rješenje je upravo žaliteljica pobijala Ustavnom tužbom, kao i da je tužiteljica imala mogućnost pokrenuti postupke protiv Republike Hrvatske radi dugotrajnog trajanja postupka. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

6. U sporu je održana rasprava 21. svibnja 2026. čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka, na koju nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba, pa je rasprava pozivom na odredbu članka 91. stavak 3. u svezi s odredbom članka 89. stavak 4. ZUS-a, održana bez prisutnosti tuženika i zainteresirane osobe.

7. Tijekom dokaznog postupka, radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika, sud je pregledao i čitao dokumentaciju koja prileži sudskom spisu, te je pregledana i čitana dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

9. Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, odnosno točke II. rješenja tuženika kojom je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv točke 2. rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove Klasa: UP/I- 943-05/22-01/04, Urbroj: 2117-11/2-23-34 od 27. prosinca 2023. Točkom 2. prvostupanjskog rješenja odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu daljnje naknade za eksproprirane nekretnine u iznosu od 450.677,80 eura. Među strankama je sporno da li tužiteljici pripada navedeni iznos kao pravična novčana naknada zbog dugotrajnosti postupka određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, te s tim u vezi da li su u konkretnom slučaju upravna tijela postupila sukladno obvezujućoj odluci Ustavnog suda RH U-III-2673/2018 od 21. prosinca 2021.

10. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je u ovom predmetu postupak određivanja naknade nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji nije sporazumno okončan pred tadašnjim tijelom uprave, niti je do stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju (18. veljače 1994.) pravomoćno okončan u sudskom izvanparničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku, broj: P-462/81. Nakon stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju postupak se nastavio pred tijelom uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji nadležnim za imovinsko-pravne poslove u kojem je u periodu od 2006. do 2012. doneseno više rješenja o određivanju naknade koja su sva poništena u upravnim sporovima.

11. Rješenjem KLASA: UP/11-943-04/16-01/131, URBROJ: 514-04-02-01-01-17- 06 od 17. siječnja 2017., KLASA: UP/11-943-04/16-01/131, URBROJ: 514-04-02-01- 01-17-06 od 17. siječnja 2017. odbijene su žalbe LC i [adresa], izjavljene protiv rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/1-944-07/OO-Ol/20, URBROJ: 2117-0412-16-50 od 15. ožujka 2016. kojim je Grad Dubrovnik obvezan LC isplatiti naknadu u iznosu od 1.715.187,96 kn za ekspropriranu čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stari zapadni dio površine 178,70 m2, za 90/288 dijela, dogradnju sa istočne strane zgrade površine 70,17 m2, za 4/6 dijela i aneks dogradnje površine 22.03 m2 u cijelosti. u roku 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, sa zakonskom zateznom kamatom. tekućom od dana donošenja rješenja pa do isplate.

12. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Usl izv-2/17-32 od 20. rujna 2017. odbijeni su tužbeni zahtjevi za poništenje osporenog prvostupanjskog rješenja od 15. ožujka 2016. i drugostupanjskog rješenja od 17. siječnja 2017., a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-953/18-3 od 26. travnja 2018. žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane.

13. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-2673/2018 od 21. prosinca 2021. ukinute su presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Usl izv- 2/17-32 od 20. rujna 2017. i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-953/183 od 26. travnja 2018. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Ustavni sud je u svojoj odluci utvrdio, u postupovnom aspektu povredu prava vlasništva tužiteljice zajamčenog čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i to zbog nedostatka adekvatnog obrazloženja upravnih i sudskih odluka u pogledu pitanja revalorizacije isplaćene akontacije, početka tijeka zateznih kamata i neuzimanja u obzir nerazumno dugog trajanja postupka. Pritom, Ustavni sud, nije utvrdio postojanje materijalnog prava tužiteljice na dodatnu novčanu naknadu (uz iznos tržišne vrijednosti eksproprirane nekretnine uvećane za zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjskog rješenja), već je naložio donošenje dostatno obrazložene odluke koja će uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.

15. Po ocjeni ovog suda tuženik je u osporenom rješenju (preciznije u točki II. istoga te u obrazloženju koje se odnosi na tu točku, postupio sukladno obvezujućoj odluci Ustavnog suda te je iznio dostatne razloge za odbijanje zahtjeva tužiteljice za isplatu

daljnje naknade za eksproprirane nekretnine u iznosu od 450.677,80 eura.

16. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja, tuženik je uzeo u obzir dugotrajnost postupka, te je dao jasno obrazloženje zašto tužiteljici ne bi pripadalo pravo na dodatnu novčanu naknadu u okviru ovog upravnog postupka. Tuženik se pritom pozvao na odredbu čl. 33. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine 9/1994, 35/1994, 112/2000, 114/2001, 79/2006, 45/2011) prema kojem se naknada određuje u visini tržišne vrijednosti nekretnine u trenutku donošenja rješenja o naknadi. Time je po ocjeni ovog suda, tuženik pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo. Naime, zakonodavac je time što je trenutak donošenja prvostupanjskog rješenja odredio kao odlučujući za utvrđivanje tržišne vrijednosti nekretnine u sam normativni okvir ugradio mehanizam koji ovlaštenika prava na naknadu štiti od negativnih učinaka dugotrajnosti postupka. Pritom valja reći kako Zakon o izvlaštenju ne predviđa dodatnu naknadu zbog dugotrajnosti postupka niti naknadu eventualno izgubljene dobiti od novčanog iznosa koji nije bio isplaćen obzirom na dugotrajnost postupka. Zahtjev tužiteljice za dodatnom naknadom predstavljao bi po svojoj naravi odštetni zahtjev koji bi tužiteljica eventualno mogla ostvarivati pred redovnim sudom.

17. U odnosu na prigovor tužiteljice da je pobijano rješenje protivno načelu zabrane reformatio in peius, obzirom da je donošenjem odluke Ustavnog suda U-III-2673/2018 (iako je ista donesena upravo po njenoj tužbi) dovedena u lošiji položaj jer je Grad Dubrovnik u parničnom postupku tražio povrat isplaćene akontacije ( u kojem zahtjevu je pravomoćno i uspio) valja reći kako isti, po ocjeni ovog suda, nije osnovan. Naime, iako je načelo zabrane reformatio in peius jedno od temeljnih procesnih jamstava, čija je svrha zaštita podnositelja pravnog lijeka od pogoršanja položaja zbog podnošenja tog pravnog lijeka, to se načelo ne može primijeniti u konkretnom slučaju, pozivom na ishod parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku P-530/22, kako to čini tužiteljica, jer je riječ o zasebnom i samostalnom postupku pokrenutom pred redovnim sudom koji se vodio po sasvim drugoj pravnoj osnovi - zahtjevu za vraćanjem stečenog bez osnove.

18. Slijedom iznijetog, sud je rješenje tuženika u osporenom dijelu našao zakonitim i pravilnim. Također, nisu ostvareni ni razlozi ništavosti iz članka 128. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje ZUP), na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti.

19. Stoga je sud pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a presudio kao pod točkom I. i II. izreke presude.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom sporu, to je i njen zahtjev za naknadu troška spora valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 16. lipnja 2026.

S U T K I NJ A

Ana Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Opun. tužitelja,

2. Tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacija Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49,

3. Zainteresiranoj osobi Gradu Dubrovniku,

4. U spis.