Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-60/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Melita Babić odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović u Zagrebu, Radnička 47, protiv tuženika More d.o.o. Zagreb, OIB 68639535121, kojeg po punomoći zastupa Igor Svilar odvjetnik u Zagrebu, Gredička 23, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Pr-71/2020-151 od 20. veljače 2025., u sjednici održanoj dana 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Pr-71/2020-151 od 20. veljače 2025. pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Pr-71/2020-151 od 20. veljače 2025. pod točkom IV. i V. izreke u dijelu u kojem su odbijeni zahtjevi tužitelja preko dosuđenog iznosa neimovinske štete od 8.700,00 EUR do zahtijevanog iznosa od 29.597,19 EUR (za iznos od 20.897,19 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 20. rujna 2018. do isplate, iznad razlike dosuđenog iznosa imovinske štete od 757,72 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.433,41 EUR (za iznos od 675,69 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 20. rujna 2018. do isplate, zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete za razdoblje od 20. rujna 2018. do 31. srpnja 2020., te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 625,00 EUR od 20. rujna 2018. do 31. srpnja 2020.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Pr-71/2020-151 od 20. veljače 2025. pod točkom IV. i V. izreke u dijelu u kojem su odbijeni zahtjevi tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od 8.700,00 EUR i imovinske štete od 625,00 EUR od 1. kolovoza 2020. do 19. veljače 2025. i sudi: Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, tužitelju isplatiti zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od 8.700,00 EUR i od 625,00 EUR teče od 1. kolovoza 2020. do 19. veljače 2025. po stopi koja se do koja se do 31. prosinca 2022. određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od čega se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 10.266,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, od čega se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 8.700,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2025. (točka I. izreke), 757,72 EUR na ime naknade imovinske štete i to s naslova tuđe pomoći i njege zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2025., (točka II. izreke), 10.879,91 EUR na ime naknade štete-izgubljene zarade/novčane rente sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznos teče od dospijeća 16- og u mjesecu za razdoblje od ožujka 2020. do studenoga 2024. na način pobliže naznačen u izreci, a nadalje mjesečni iznos od 251,34 EUR unaprijed do svakog 15-og u mjesecu za tekući mjesec, s time da je dospjele mjesečne iznose rente dužan platiti odjednom u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom a buduće mjesečne iznose kako budu dospijevali (točka III. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za više zahtijevani do dosuđeni iznos od 29.597,19 EUR po osnovi naknade neimovinske štete sa zateznom kamatom od 20. rujna 2018., kao i u dijelu zahtjeva na ime zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od 8.700,00 eura od 20. rujna 2018. do 20. veljače 2025. (točka IV. izreke), zahtjev za više zahtijevanog od 1.433,41 EUR do dosuđenog po osnovi imovinske štete sa zateznom kamatom od 20. rujna 2018. do isplate kao i u dijelu za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 20. rujna 2018. do 20. veljače 2025. (točka V. izreke). Ujedno, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 10.294,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2025. do isplate (točka VI. izreke).

2. Navedenu presudu, u dosuđenom dijelu, žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stava 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti osporenu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno, predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 1.562,50 EUR i sudsku pristojbu žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu, pod točkom IV. i V. izreke žalbom pobija tužitelj zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti presudu u predmetnom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 1.562,00 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja djelomično osnovana.

U odnosu na točku I.izreke

5. Neosnovano tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima , presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, time žalba tuženika iz tog žalbenog razloga nije mogla biti prihvaćena.

6. Nije u pravu tuženik ni kada navedenu presudu osporava zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti proizišle iz štetnog događaja od 6. srpnja 2018.- ozljede na radu, te imovinske u vidu troškova tuđe pomoći i njege i liječenja, izgubljene zarade zbog gubitka plaće uslijed nesposobnosti za rad kao razlike između naknade plaće koju je primao tijekom bolovanja i plaće koju bi ostvario po osnovi rada, a nakon toga razlike između invalidske mirovine koju ostvaruje od 7. studenoga 2019. kada je umirovljen zbog potpunog gubitka radne sposobnosti uslijed predmetne ozljede i plaće koju bi primao da je nastavio raditi kod tuženika.

8. Prema razlozima prvostupanjske presude u postupku je nesporno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. lipnja 2016. na radnom mjestu pomoćnog radnika primarne prerade drva,

- da je 6. srpnja 2018. radeći redovite poslove slaganja dasaka duljine oko 5,5 m debljine 25 mm sa radnikom ĐD, u pogonu Pilane, pored prvog izlaznog stola linije za piljenje trupaca, na tužitelja, koji se tada nalazio unutar obilježenog transportnog puta za kretanje motornog viličara, naletio viličar kojim je upravljao radnik tuženika vozeći isti unatrag udarivši tužitelja stražnjim dijelom viličara oborivši ga na pod, uslijed čega je zadobio teške tjelesne ozljede u vidu natučenja mozgovnine čeono desno, traumatskog subarahnoidnog krvarenja i prijeloma zatiljne kosti,

- da je tužitelju radni odnos prestao odlaskom u invalidsku mirovinu 7. studenoga 2019. zbog potpunog gubitka radne sposobnosti uslijed predmetne ozljede, temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured Bjelovar od 22. siječnja 2020.,

- da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, a spornog dana bio je zadužen radnim odjelom, zaštitnim cipelama sa metalnom kapicom, zaštitnom kacigom, dok je neposredno prije ozljeđivanja na ušima imao antifon slušalice zbog zaštite od buke, jer je bio pokraj pilara koji proizvodi buku od 90 dB,

- da su odgovorna osoba tuženika i tuženik kao pravna osoba, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj K-508/2019-81 od 4. svibnja 2023. oglašeni krivim zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavak 3. u vezi sa člankom 215. stavak 3., 2. i 1. Kaznenog zakona (KZ/11.) i kaznenog djela iz članka 222. stavak 3. u vezi sa člankom 215. stavak 3., 2. i 1. KZ/11. u vezi sa člankom 3. stavak 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela , jer je odgovorna osoba iz nehaja, nepostupajući po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama izazvala opasnost po život i tijelo ljudi, čime je prouzročena teška tjelesna ozljeda, time što 6. srpnja 2018. u proizvodnom pogonu tuženikove izdvojene poslovne jedinice Pilane, kao šef proizvodnje i organizacije procesa rada, postupajući protivno članku 44. Zakona o zaštiti na radu, nije organizirao i osigurao provođenje radnih postupaka na način da se ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika, nije organizacijskim mjerama spriječio radnike da hodaju po prostoru djelovanja pokretne radne opreme niti poduzeo druge odgovarajuće mjere zaštite radnika od ozljeda od pokretne opreme, tako da radnicima koji u istoj proizvodnoj liniji rade na poslovima sortiranja i slaganja dasaka nije osiguran dovoljan prostor pa su s obzirom na duljinu dasaka morali u radu ulaziti unutar obilježenog transportnog puta namijenjenog za kretanje motornim viličarem, olako smatrajući da neće doći do štetnih posljedica, međutim, kada je radnik RD zajedno s radnikom ĐD obavljao poslove ručnog prenošenja hrastovih dasaka duljine oko 5,5 m debljine 25 mm s prvog izlaznog stola linije za piljenje trupaca i slaganje na podložne letve krećući se pritom unutar obilježenog transportnog puta za vožnju viličara, došlo do udara stražnjeg dijela navedenog motornog viličara kojim je upravljao radnik KD vozeći viličar unatrag u radnika RD, a kojom prilikom je uslijed navedenog propisanog postupanja, radnik RD zadobio teške tjelesne ozljede.

9. U ovom stadiju postupka imajući u vidu žalbene razloge tuženika, sporno je – je li do ozljeđivanja tužitelja došlo isključivo njegovom radnjom kada je prema tvrdnjama tuženika, rotirajući dasku za slaganje zajedno s radnim kolegom, zašao u područje obilježenog transportnog puta za kretanje motornog viličara, odnosno je li tužitelj predmetnom radnjom barem djelomično doprinio vlastitoj šteti.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene temeljem članka 8. ZPP - osobito iskaza svjedoka ĐD, KD i tužitelja, saslušanjem kao svjedoka inspektora zaštite na radu, te nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka sigurnosti i zaštite na radu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tuženik od Sigurnosti d.d. Osijek, ishodio Elaborat označavanja horizontalne signalizacije transportnih i pješačkih puteva za proizvodni pogon u kojem se dogodio štetni događaj te su sukladno tom Elaboratu obilježeni pješački i transportni putevi horizontalnim signalizacijama, te da je predmetno označavanje izvršeno dva mjeseca prije štetnog događaja,

- da je širina transportnog puta kretanja motornog viličara iznosila nedovoljnih 4,42 mm, jer je ista prema točki 1. članka 16. Pravilnika o zaštiti na radu na mjestu rada (Narodne novine broj: 29/13 – dalje: Pravilnik), morala biti za 0,8 m veća od širine transportirane hrastove daske duljine 5,5 m3, pa je širina umjesto navedene morala biti najmanje 6,3 m (iskaz inspektora zaštite na radu i nalaz i mišljenje vještaka), zbog čega način na koji je tuženik odvojio transportni put do mjesta slaganja nije u skladu sa širinom transportnog materijala kao niti s potrebnim prostorom za slaganje i sortiranje istog, zbog čega u danim okolnostima, skučenosti prostora u predmetnom pogonu, nedovoljne osvijetljenosti, nije bio osiguran siguran rad radnika, imajući u vidu da je u pogonu velika buka preko 90 dB, zbog čega je tužitelj te prilike imao zaštitno sredstvo u obliku antifona, jednako kao i vozač viličara, čime nisu u stanju čuti što se oko njih događa, pa kako su tom prilikom isti, skučeni, nedovoljno širok prostor za rad koristili i pomoćni radnici i vozač viličara, vještak je mišljenja da je radi osiguranja sigurnih uvjeta njihova rada, bilo ispravno osigurati njihov naizmjenični rad, u kojem slučaju vozač viličara ne bi mogao ulaziti u halu dok se pomoćni radnici ne odmaknu izvan dohvata natovarenog viličara, imajući u vidu i da su te prigode korištena zaštitna sredstva (antifoni) smanjili tužiteljevu svjesnost o približavanju viličara,

- da je vozač viličara te prigode propustio svoju obvezu gledanja u smjeru vožnje u ovom slučaju vožnjom unazad, a da je gledao vidio bi radnike kako okreću daske,

- da su tužitelj i drugi radnik te prigode navedenu dasku, što je uobičajeno, morali okretati kako bi utvrdili radi li se o prvoj ili drugoj klasi za potrebe slaganja i sortiranja na palete za dasku navedene klase, da su u trenutku kada su radili s trećom daskom započeli s rotacijom iste iznad složaja, da bi se mogla odložiti na paletu, uslijed čega je, zbog njezine duljine, bilo potrebno da se međusobno okreću (manevriraju), zbog čega je, prilikom takve rotacije tužitelj ušao u područje obilježenog transportnog puta kretanja motornog viličara, te kada se nalazio na sredini tog puta po širini, došlo je do sudara tužitelja i stražnjeg dijela motornog viličara, s tim što je tužitelj bio leđima okrenut u odnosu na motorni viličar, te nikako nije mogao vidjeti dolazak viličara kojeg je vozač vozio velikom brzinom, radeći na transportu složenih paleta s daskama navedene duljine i koji je u trenutku vožnje unatrag radi namještanja zahvata vilice u odnosu na složenu paletu, ne uočivši tužitelja, udario i oborio na pad, prije toga, (što je utvrđeno i pregledom snimke događaja) na viličaru su nedostajala jedna vrata, da je vozač prije toga odvezao jednu paletu, potom krenuo po drugu, te kada je došao do druge palete nije mu bio dobar kut za okomito uzimanje paleta, zbog čega je krenuo unazad da bi pod boljim kutem došao do palete udarivši tužitelja, da je prije toga viličar ušao velikom brzinom u halu, a isto tako i velikom brzinom vozio unazad ne gledajući u smjeru vožnje,

- da dasku, prema iskazu svjedoka ĐD i tužitelja, zbog njezine klase nisu mogli složiti na drugačiji način osim navedenog, budući drugi način skraćivanja iste pilanjem, zbog njezine klase, nisu smjeli samoinicijativno obaviti, zbog čega je navedene prigode bila nužna rotacija tužitelja, tj. da u konkretnom slučaju prijeđe preko te žute crte, jer se te daske nisu mogle drugačije odložiti, imajući u vidu naputak poslovođe da se daske veće duljine mogu piliti na vlastitu odgovornost, zbog čega se predmetna daska kritične prigode nije mogla staviti na legu bez da se ne pređe žuta crta, a on je i sam prelazio preko te žute crte ali kad nema viljuškara (iskaz ĐD), kako bi se odložile daske, neovisno od upozorenja nadređenih da se ne prelazi preko žute crte, no usprkos tim upozorenjima, mišljenja je da se posao nošenja i slaganja daski bez prelaženja žute linije nije mogao uvijek obaviti, kao u ovom slučaju, te da su to često radili svi radnici, pa i tužitelj kritične prigode,

- da je prema iskazu ĐD, isti upozorio tužitelja rekavši mu da s rotacijom sačekaju dok ne prođe viljuškar, što su i učinili, te je tužitelj, u tom trenutku bio okrenut licem prema njemu, a niti svjedoku nije bilo jasno od kud se odjednom stvorio viličar koji je prethodno bio prošao, pa kako je tužitelj bio leđima okrenut u odnosu na viljuškar nije ga mogao vidjeti,

- da su njihovi iskazi suglasni i s iskazom vozača viljuškara KD prema kojem te prigode nije mogao s vilicama viličara uhvatiti paletu, koje su bile na legama, jer lege ostaju na podu, dok se daske slažu na palete, zbog čega je morao izvršiti manevar s viljuškarom ispravljajući ga te je u tom ispravljanju udario tužitelja koji je prema njegovom iskazu bio u tom trenutku u polu sagnutom položaju, te ga u tom manevru nije vidio, kao i činjenicu da je međusobna rotacija bila nužna ukoliko je duljina daske duža od 4 m, jer se ista ne može odložiti na paletu bez da se izvrši rotacija i prijelaz preko žute trake ulaskom u transportni prostor za kretanje viljuškara, kao i da i prema njegovom iskazu nije bilo dopušteno skraćivanje daski i da su to radnici činili na vlastitu odgovornost i rizik kad ih netko od nadređenih nije vidio, jer se daska te klase nije smjela stavljati u škart,

- da je vještak sigurnosti i zaštite na radu prilikom usmenog saslušanja otklonio sve prigovore tuženika nalazu i mišljenju navodeći da je način sortiranja i odlaganje dasaka stvar ekonomičnosti po kojoj se maksimalno ispunjava paleta sa daskama iste kvalitete, ali je prema pravilima zaštite na radu potreban siguran i dovoljan prostor za njihovo slaganje, te je s obzirom na izgled trupca koji nema pravokutni izgled, pa su i daske tog trupca prilikom piljenja na jednoj strani uže a na drugoj šire , zbog čega je, a da bi se paleta s daskama iste klase mogla popuniti bilo potrebno svaku drugu dasku okrenuti za 180 stupnjeva ili ju odnijeti do druge palete gdje se odlažu daske druge kvalitete,

- da je nebitna okolnost što je u tuženikovoj Procjeni opasnosti naveden zakonski minimum od 2m2 radnog prostora, jer da procjenitelji nisu niti gledali radni prostor, jer se daske slažu na 6 paleta, a što zahtjeva veći prostor za nošenje i slaganje, a zakonski prostorni minimum se odnosi na poslove gdje radnici uglavnom sjede za računalom i telefoniraju u sjedećem položaju kako bi se mogli malo razgibati,

- da sporne prigode antifon nije polučilo potreban efekt, jer se ta osobna zaštitna sredstva upotrebljavaju samo kad ne postoji drugi način zaštite , pa kako je u hali izmjerena buka od 90 dB dolazi do oštećenja unutarnjeg uha, zbog čega je potrebno sniziti nivo buke tehničkim zahtjevima (tiši strojevi, ograđivanje strojeva bukobranima i asporberima buke), a da je najjednostavnije radnicima dati štitnike za uši, kao u ovom slučaju, na koji način se isključuje i smanjuje njihova orijentacija u prostoru,

- da je pregledom nadzorne kamere utvrdio da su tužitelj i drugi radnik ĐD čekali da viličar prođe kako bi na brzinu okrenuli dasku do njegova povratka, no kako se viličar vratio na to mjesto ranije, udario je tužitelja koji nije čuo niti je pokazivao da je osjetio približavanje viličara,

- da je transportni put ucrtan preko radnog prostora radnika na slaganju i sortiranju dasaka, pritom ne uzimajući u obzirom kako će radnici izvršiti svoj posao, a širina tog prostora nije dovoljna za iznošenje palete iz hale, jer prelazi "sigurnu crtu" , imajući u vidu i da kad viličar vozi paletu s daskama navedene dužine prelazi preko žute crte i prostora koji je ostavljen za sortiranja i slaganje, tako da se radnici osjećaju jednako nesigurno s obje strane crte, dok radni prostor mora biti siguran za rad i ne može se smanjivati zbog transportnog puta te ako nema mjesta za potrebnu širinu transportnog puta, onda po mišljenju vještaka nije trebalo niti lijepiti žutu traku po prostoru koji je služio i dalje služi za slaganje i sortiranje dasaka, zbog čega smatra neshvatljivom tvrdnju tuženika da je radnik sporne prigode trebao koristiti i vizualan pregled, jer kad netko drži sirovu dasku s obje ruke dužine 5,5 m u paru s drugim radnikom, ne može istovremeno gledati u krug od 360 stupnjeva,

- da su radnici tuženika koji su radili na poslovima ručnog prenošenja dasaka, odnosno u ovom slučaju slaganja istih sa prvog izlaznog stola linije za piljenje trupaca na podložne letve, morali u svakodnevnom poslu zbog nedostatka prostora ulaziti unutar obilježenog transportnog puta za vožnju viličara,

- da je na mjestu štetnog događaja smanjena vidljivost, jer je rasvjetno tijelo koje se nalazi iznad samog mjesta povrjeđivanja tužitelja bilo neispravno u trenutku nastanka štetnog događaja,

- da su nedovoljna širina transportnog puta i činjenica da vozač viličara nije gledao kuda vozi razlog nastanka štetnog događaja.

11. Kraj tako utvrđenog, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da uzrok nastanka ozljede na radu predstavlja nedovoljna širina transportnog puta koju je tuženik označio protivno Pravilniku, te činjenica kako vozač viličara kritične prigode nije gledao u smjeru vožnje unatrag, zbog čega je tuženik odgovoran za naknadu utužene štete prema općim propisima obveznog prava o objektivnoj – uzročnoj odgovornosti, odnosno samo na temelju objektivne činjenice prouzročene štete, sukladno odredbi članka 1064. u vezi članka 1063. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) u vezi s člankom 111 stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 – dalje: ZR) i 25. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18 – dalje: ZZR).

12. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno, a protivno navodima žalitelja, zaključio da štetni događaj nije nastao isključivom radnjom tužitelja ni treće osobe (isključivo ni djelomično), niti postoji tužiteljev doprinos nastanku štete, dok tuženik u smislu odredbe članka 1067. stavak 2. i 3. i članka 1092. stavak 1. ZOO nije dokazao oslobođenje od svoje odgovornosti za štetu, niti tužiteljev doprinos istoj, imajući u vidu da je šteta nastala zbog samog načina obavljanja radnog procesa koji je protivan pravilima zaštite na radu i sigurnosti radnika, te nepropisnog načina vožnje motornog viličara radnika tuženika koji se ne smatra trećom osobom, pa okolnost da je tužitelj sporne prigode rotirajući dasku za slaganje zašao u područje obilježenog transportnog puta za kretanje motornog viličara, sama po sebi, nema značaj radnje oštećenika kojom je nastala štete, niti ima karakter djelomičnog doprinosa nastanku vlastite štete. Pored toga, sve i da je šteta nastala djelomičnom radnjom treće osobe, tuženik se ne oslobađa svoje odgovornosti, već bi bio obvezan solidarno naknaditi istu s trećom osobom, što ovdje nije slučaj.

13. Neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u okviru tvrdnje da je transportni put viličara bio jasno i pravilno ocrtan, jer to ne predstavlja dokazanu činjenicu. Naime, protivno tom navodu, pravilno je po prvostupanjskom sudu utvrđeno da je navedeni transportni put bio jasno ocrtan ali nedovoljne širine, jer je postojeća od 4,42 m2 morala biti za 0,8 me veća od duljine daske (5,5 m3) zbog čega je umjesto navedene taj put morao biti širok najmanje 6,3 m2, a što nije, čime je postojeći put ucrtan preko radnog prostora radnika na slaganju i sortiranju dasaka, pritom ne uzimajući u obzirom kako će radnici na tim poslovima izvršiti svoje radne zadatke, a širina tog prostora nije dovoljna za iznošenje palete iz hale, jer prelazi "sigurnu crtu", imajući u vidu i da kad viličar vozi paletu s daskama navedene dužine prelazi preko žute crte i prostora koji je ostavljen za sortiranja i slaganje, tako da su radnici nesigurni s obje strane crte, što nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite i sigurnosti na radu, sukladno i zapisniku te iskazu inspektora zaštite na radu koji je nakon nesreće obavio očevid na mjestu štetnog događaj. Stoga, u danim okolnostima skučenosti prostora u predmetnom pogonu, nije bio osiguran rad radnika na sortiranju i slaganju dasaka na siguran način, polazeći i od mišljenja vještaka prema kojem u situaciji kao predmetnoj koja je prethodila ozljeđivanju, kada tužitelj s obje ruke drži sirovu dasku dužine 5,5 m u paru s drugim radnikom, ne može istovremeno gledati u krug od 360 stupnjeva.

14. Nije u pravu tuženik ni kada predmetni žalbeni razlog temelji na žalbenom navodu prema kojem daske predmetne prigode nije bilo potrebno okretati po dužini niti su radnici morali izlaziti izvan svog radnog prostora koji se nalazi izvan transportnog puta viličara, zbog čega tada nisu morali nositi daske preko tog puta već su ih trebali slagati na lege koje su se nalazile neposredno uz traku stroja za rezanje, te da je do nesreće došlo kada je tužitelj želio okrenuti dasku po dužini na čemu je inzistirao i nakon upozorenja drugog radnika (ĐD) da to ne čine, već da dasku skrate motornom pilom.

15. Ovo stoga što niti te navode tuženik, protivno svojoj obvezi, nije dokazao, jer je suprotno od toga prvostupanjski sud pravilno utvrdio iskazima tužitelja, svjedoka ĐD i KD, te nalazom i mišljenjem vještaka, da predmetnu dasku zbog njezine klase i duljine nisu mogli složiti na drugačiji način osim navedenog , da radnicima nije bilo dozvoljeno samoinicijativno skraćivanje daske te kvalitete, zbog čega je u okolnostima skučenosti prostora i duljine daske, a da bi istu složili, bila nužna rotacija tužitelja s drugim radnikom, tijekom koje je tužitelj morao preći u transportni put kretanja viljuškara, pa i nakon upozorenja ĐD da s rotacijom sačekaju dok prođe viljuškar, što su i učinili kako to svjedok navodi, međutim da se viljuškar ponovno iznenada pojavio, te je tužitelj u tom trenutku bio okrenut licem prema ĐD a leđima prema viljuškaru. Taj dio njihovih iskaza sukladan je i nalazu i mišljenju vještaka koji je pregledom nadzorne kamere utvrdio da su tužitelj i drugi radnik čekali da viličar prođe kako bi na brzinu okrenuli dasku do njegova povratka, no kako se vozač viličara vratio na to mjesto ranije velikom brzinom i bez gledanja u smjeru vožnje unatrag, udario je tužitelja koji mu je bio leđima okrenut, a da tužitelj nije čuo niti je pokazivao da je osjetio približavanje viličara, čemu je doprinijela i zaštita od buke u vidu štitnika za uši koja je u danim okolnostima (skučenosti i nedovoljne osvijetljenosti prostora) smanjila njegovu orijentaciju u prostoru. Ujedno, dio iskaza svjedoka koje tuženik navodi u žalbi predstavlja njegovo subjektivno mišljenje o uzrocima nastanka ozljede na rad, što ne predstavlja ulogu svjedoka u postupku, jer se svjedok saslušava na sporne činjenice koje su važne za odluku suda a pri tome ne daje svoje mišljenje o uzročnoj vezi između štete i ozljede na radu, jer je zadaća vještaka bila izraditi nalaz i mišljenje na temelju kojeg, zajedno s ostalim izvedenim dokazima, sud ocjenjuje što predstavlja uzrok štetnom događaju.

16. Nadalje, kada žalbom ukazuje da je tuženik poštivao sve mjere zaštite i sigurnosti radnika na radu, da su radnici bili osposobljeni za rad na siguran način, da je te prigode tužitelj imao svu potrebnu zaštitnu opremu, a da prvostupanjski sud i pored toga ne navodi niti obrazlaže što je to točno propust tuženika i koje su to organizacijske mjere koje je još trebao poduzeti da bi spriječio nastanak štetnog događaja, u situaciji kada su radnici upozoravani da ne smiju prelaziti žutu crtu, pored naprijed navedenog , ukazuje se da tuženik neosnovano zanemaruje činjenicu naprijed navedene pravomoćne presude kojom su njegova odgovorna osoba (šef proizvodnje i organizacije procesa rada) i sam tuženik kao pravna osoba, pravomoćno oglašeni krivim za počinjenje naprijed navedenog kaznenog djela u vezi štetnog događaja, postupajući u organizaciji rada i provođenju radnih postupaka protivno članku 44. ZZR, imajući u vidu da je sud u ovom postupku vezan navedenom pravomoćnom presudom u smislu članka 12. stavak 3. ZPP glede onih okolnosti iz izreke presude koje čine obilježje počinjenog kaznenog djela.

17. Pored toga, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, što tuženik žalbom niti ne osporava:

- da je tužitelj u štetnom događaju zadobio politraumu sa teškom kraniocerebralnom ozljedom prijeloma zatiljne kosti i baze lubanje, traumatski SAH, manji subduralni hematom i veće značajno natučenje moždanog tkiva čeono desno u akutnoj fazi veličine 50x45x25 mm sa perifokalnim edemom i pritiskom na okolne moždane strukture, natučenje mozga čeono desno sa edemom, manju rezno gnječnu ranu zatiljno, natučenje lijevog stopala, zbog čega je liječen 4 dana konzervativno u Jedinici intenzivne njege, a u nastavku u odjelu kirurgije mjesec dana stacionarnog bolničkog liječenja, dok sumnja na prijelom u području drugog i šestog vratnog kralješka nije potvrđena,

- da je ozljeda stopala prošla spontano mirovanje i bez trajnih posljedica u vidu smanjenja funkcije stopala, da je dominantna i jedina dokazana trajna posljedica kod tužitelja nakon predmetnog ozljeđivanja psihoorganski sindrom sa reaktivnom popratnom anksioznošću i depresijom, utvrđen provedenim psihologijskim testiranjima i kliničkim pregledom tužitelja, a što je očekivano nakon velike i značajne kontuzije moždanog tkiva u čeonom području, da trajna promjena ličnosti nije dokazana jer je izostao kontinuitet u psihijatrijskom liječenju, dok je i od ranije, prema medicinskoj dokumentaciji imao smanjenu funkciju i tegobe u području vratne i slabinske kralježnice a predmetna ozljeda nije dovela do pogoršanja,

- da je navedeni psihoorganski sindrom uzrokovao kod tužitelja potpuni gubitak radne sposobnosti,

- da je liječenje završeno u srpnju 2020.,

- da je u vezi predmetne ozljede trpio primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja u trenutku nezgode do trenutka gubitka svijesti, sekundarni jaki oscilirajući strah trpio je kroz 5 dana, umjereni 7 dana, a slabiji mjesec i pol, fizičke bolove jakog intenziteta trpio je prva 2 dana, bol srednjeg intenziteta 3 dana, a slabe dva mjeseca,

- da je kao posljedica ozljede došlo trajnog smanjenja životne aktivnosti od 25% po osnovi psihoorganskog sindroma koje se manifestira sa reaktivnom anksioznošću i depresijom, dok su tuđa njega i pomoć bili su potrebni ukupno 125 sati.

18. Na temelju tako utvrđenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u takvom intenzitetu i trajanju koji opravdavaju pravičnu novčanu naknadu, od 8.700,00 EUR od čega po kriteriju fizičkih boli 1.400,00 EUR, straha 1.500,00 EUR te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti 5.800,00 EUR, kao i da je nastala i imovinska šteta u ukupnom iznosu od 757,27 EUR u vidu troškova tuđe pomoći i njege od 625,00 EUR (125 sati od po 5,00 EUR/h) i liječenja od 132,27 EUR, zbog čega je pravilnom primjenom članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO i članka 1095. stavak 1. ZOO utvrdio tražbinu na ime naknade štete u navedenim iznosima, zajedno sa zateznom kamatom koja na ime troškova liječenja od 132,72 EUR teče od tog dana donošenja prvostupanjske presude u smislu članka 1089. stavak 2. ZOO, budući je taj iznos utvrđen prema cijenama u to vrijeme.

19. Nadalje, u odnosu na zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu izgubljene plaće, prvostupanjski sud, temeljem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, na temelju kojeg tužitelj potražuje utuženi iznos i u odnosu na koje stranke nisu imale prigovore ni primjedbe, utvrđuje da tužitelju pripada u razdoblju isplaćenog bolovanja pa do prava na invalidsku mirovinu s utuženim razdobljem od 20. veljače 2020. i izvršenim usklađenjima s 1. siječnja i 1. srpnja, razlika od 10.870,91 EUR neto, obračunata s dospjelim iznosima do 16. studenoga 2024., a nakon toga na ime rente kao razlike između visine invalidske mirovine i plaće koju bi ostvarivao po osnovi radnog odnosa da je ostao raditi, koja predstavlja mjesečni iznos od 251,34 EUR. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 1095. stavak 1., 1088. stavak 1. i 2. ZOO u vezi članka 111. stavak 1. ZR prihvatio tužbeni zahtjev dosudivši tužitelju utužene iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, jer isti dospijevaju mjesečno, od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO, a nakon toga u oblike mjesečne rente koju je obvezan plaćati unaprijed.

20. Slijedom naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu u predmetnom dijelu, te temeljen odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

U odnosu na žalbu tužitelja

21. Nije u pravu tužitelj kada prvostupanjsku presudu u odbijenom dijelu zahtjeva pobija zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kojeg smatra ostvarenim time što je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem po drugom vještaku medicinske struke na okolnosti osnove i visine zahtjeva na ime naknade neimovinske štete , odnosno obnovom vještačenja po drugo vještaku.

22. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojeg je odredio u ovom postupku, nakon što je vještak u cijelosti, jasno i argumentirano otklonio sve tužiteljeve prigovore u smislu članka 261. stavak 3. ZPP, zbog čega je prvostupanjski sud valjano odbio prijedlog tužitelja, očigledno time jer se novim vještačenjem ne bi utvrdilo ništa novoga i drugačijeg u odnosu na prihvaćeni nalaz i mišljenje, imajući u vidu da je za takvu ocjenu prvostupanjski sud dao valjane i dostatne razloge u točki 67., 68., 69. i 70. obrazloženja.

23. Pored toga, ističe se da podaci iz pismena osobe koju je tužitelj angažirao za potrebe sastavljanja tužbe (koje je tužitelj dostavio u spis nepotpisano), nema značaj nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku u smislu članka 251. stavak 1. i članka 261. ZPP, jer isto nije odredio sud na okolnosti utvrđivanja odlučnih, spornih činjenica. Stoga, tužitelj neosnovano smatra da je vještak svoj nalaz i mišljenje trebao uskladiti s podacima iz dokumenta temeljem kojeg je sastavljena tužba, jer sadržaj istog nije relevantan za predmet spora. Time su neodlučni i žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na okolnosti iz tog dokumenta ističući da je smanjenje životne aktivnosti po istom utvrđeno u omjeru od 50% kao i jačina i trajanje fizičkih bolova u znatno dužem trajanju i jačini od onih utvrđenih u ovom postupku, zbog čega neosnovano smatra da je zbog značajnih razlika glede tih okolnosti, trebalo zatražiti mišljenje drugog vještaka.

24. Kako je odluku o neosnovanosti zahtjeva u navedenom dijelu, prvostupanjski sud donio na temelju valjano izvedenih zaključaka, time je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjena neosnovanost zahtjeva na ime naknade neimovinske štete od 20.897,19 EUR, jer taj dio zahtjeva prema pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, očito ne predstavlja na strani tužitelja nastalu štetu u smislu članka 1046. u vezi članka 19. stavak 1. i 2. ZOO temeljem čega bi mu pripadala pravična novčana naknada u tom iznosu, pa suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjska presuda nije donesena uz pogrešnu primjenu odredbi materijalnog prava.

25. Jednako tako, u odnosu na odbijenu glavnicu imovinske štete od 675,69 EUR, tužitelj protivno svojoj obvezi iz članka 219. stavak 1. ZPP visinu tog dijela nije dokazao, pa primjena pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) opravdava ocjenu da šteta u tom iznosu nije dokazana.

26. Nastavno navedenom, kako u tom dijelu nisu ostvareni izneseni žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, u predmetnom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

27. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava glede tijeka zatezne kamate, imajući u vidu i žalbu tužitelja, ističe se da prvostupanjski sud pravilno u razlozima presude ocjenjuje da zatezna kamata za neimovinsku šteta teče od završetka liječenja (srpanj 2020.) odnosno od 1. kolovoza 2020., sukladno članku 1103. ZOO, jer je liječenje završeno (nastala šteta) nakon podnošenja tužbe koja je predana sudu 26. svibnja 2020. Međutim, protivno tome prvostupanjski sud neosnovano dosuđuje zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude, jednako kao i za imovinsku za troškove tuđe pomoći i njege koja u smislu odredbe članka 1086. ZOO dospijeva od trenutka nastanka štete. Kako je i ta šteta nastala nakon podnošenja tužbe, time je tuženik u zakašnjenju i s njezinim plaćanjem od dana završetka liječenja, zbog čega pored glavnice od tada duguje i zateznu kamatu po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

28. Kako je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio navedene odredbe materijalnog prava, temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP odlučeno je kao u točki III. izreke.

29. Ovom presudom preinačena je prvostupanjska odluka u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate, što predstavlja sporedni zahtjev koji se ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (članak 35. stavak 3. ZPP), a time podredno niti kod ocjene uspjeha stranaka u postupku. Stoga, ovaj sud polazi od po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenog uspjeha stranaka, prema kojem je tužitelj glede osnove i visine uspio s 74,26%, što nakon umanjenja uspjeha tuženika u preostalom dijelu od 25,74%, iznosi 48,52%, te pravilno utvrđenog iznosa troška tužitelja na ime zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, prema navedenom uspjehu od 9.279,45 EUR. Taj iznos je pravilno utvrđen kako po osnovi (članak 155. stavak 1. ZPP), tako i visini (članak 155. stavak 2. ZPP). Pored toga, tom iznosu je pridodan u cijelosti plaćeni trošak vještačenja u punom iznosu od 959,90 EUR, što predstavlja ukupno 10.239,35 EUR. Kada se istom pridoda plaćeni trošak pristupa svjedoka za ročište glavne rasprave od 55,62 EUR, što prema uspjehu tužitelja iznosi 27,00 EUR, ukupni parnični trošak tužitelju se odmjerava u iznosu od 10.266,35 EUR (članak 154. stavak 2. ZPP). Na taj iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja ove presude po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

30. Ujedno, tuženiku a niti tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, jer sa podnesenim žalbama glede glavnog zahtjeva nisu uspjeli (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku 16. lipnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić