Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-64/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Marte Plančić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: ZO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Darko Graf, odvjetnik u OD Alija Hrastinski & Graf j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD ĆO & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9523/2019-43 od 17. lipnja 2025.g., u sjednici održanoj dana 16. lipnja 2026.g.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje t. I izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9523/2019-43 od 17. lipnja 2025.g.

II Djelomično se uvažava žalba tužene i ukidaju se t. II i III izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9523/2019-43 od 17. lipnja 2025.g. i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

III O troškovima povodom žalbe će se odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 2.2. i čl. 7.2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209756406/07 sklopljenog između tužiteljice i tužene dana 15. lipnja 2007.g. (t. I izreke); tužena obvezana na isplatu tužiteljici iznosa od 6.397,83 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose plaćene u razdoblju od 15. rujna 2009. do zaključno sa 15. veljače 2017.g. (t. II izreke); te je tužena obvezana na naknadu tužiteljici parničnih troškova u iznosu od 2486,31 EUR- a sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja navedene presude (t. III izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom citiranu presudu u cijelosti pobija tužena iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025, dalje: ZPP), ističe i povredu iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 109. i 201. ZPP-a, predlaže preinačiti ju odbijanjem tužbenog zahtjeva i obvezivanjem tužiteljice na naknadu joj parničnog troška, podredno njezino ukidanje uz vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zahtjeva i troškove povodom žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o stambenom kunskom kreditu zaključenog među strankama i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Budući je ova parnica pokrenuta prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/2019, dalje: ZID/19), ovaj sud je pobijanu presudu ispitao kako u okviru žalbenih navoda tako i u smislu povreda na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st.2. ZPP-a u svezi s čl. 117. st.2. ZID/19, te u odnosu na t. I izreke prvostupanjske presude žalbu nalazi neosnovanom, dok je ista osnovana u odnosu na t. II izreke.

7. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 15. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu 542.000,00 kn za kupnju stana, s rokom vraćanja od 25 godina uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene, time da je prve dvije godine ugovorena fiksna kamata od 4,99% godišnje, a nakon toga promjenjiva kamatna stoga u visini i u skladu i Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje nije sporno da iznos anuiteta prema čl. 7. Ugovora sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženike. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da je predmetni Ugovor o kreditu sastavio tuženik na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja;

- da je tužena jednostranom odlukom nakon proteka prve dvije godine otplate kredita mijenjala visinu kamatne stope;

- da je tužiteljica kredit podigla kao fizička osoba radi namjene kupnje stana, odnosno rješavanja vlastitog stambenog pitanja;

- da je u sporni stan (koji da je u vrijeme sklapanja Ugovora bio u izgradnji) uselila odmah po njegovoj izgradnji (tri godine nakon sklapanja Ugovora) i koristila ga za vlastito stanovanje, s tim što ga je u pojedinim razdobljima 2011.g. do otplate 2019. davala u najam trećim osobama kako bi mogla podmirivati anuitete predmetnog kredita, u kojim razdobljima da bi se vraćala u kuću svojih roditelja;

- da sporne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ne sadrže definirane kriterije;

- da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva i jasna, no da njome nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti promjene kamatne stope, već je to isključivo ovisilo o volji jedne ugovorne strane – kreditora, te da tuženik u postupku nije dokazao da se o toj spornoj odredbi ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo prije i tijekom sklapanja ugovora, niti je dokazao da je postojao valjan ugovorom predviđen razlog za promjenu kamatne stope, zbog čega da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbi čl. 81. st. 1., 87. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03.;dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja kredita;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa, s početno ugovorene koja je prve dvije godine otplate kredita iznosila 4,99 godišnje, povećavala;

- da općenita formulacija sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.) nije bila u skladu s općim načelima obveznog prava, jer je tužiteljica kao potrošač od samoga početka ugovornog odnosa bila dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika (banku) kao trgovca, jer joj je bila poznata samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, ali nije mogla znati zašto i temeljem čega će joj se kamatna stopa ubuduće kretati, jer je tuženik samostalno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu tijekom otplate kredita, te sporna odredba nije bila određena, niti odrediva, niti je sadržavala definirane i jasne parametre za primjenu kamatne stope koji bi bili razumljivi i jasni prosječnom potrošaču.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe čl. 2. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i da su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da su stoga ništave u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava u odnosu na zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Žalbenim navodima u pitanje nije dovedeno utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljica ima status potrošača. Iz sadržaja ugovornih odredbi ne proizlazi da je namjena kredita bila vezana uz neku djelatnost tužiteljice, a tužiteljica je i sama iskazala da je kredit iskoristila za kupnju stana za vlastito stanovanje. Te činjenice i okolnost da tuženik nije ponudio dokaze za suprotno, navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje pa je stoga žalba neosnovana i u ovom dijelu, odnosno žalbu ne čini osnovanim niti pozivanje na odluke Suda Europske unije broj C-497/13, C-630/17, C- 498/16.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima tužiteljici osporava status potrošača obzirom na periodično iznajmljivanje u vremenu od četiri godine nakon sklapanja Ugovora do njegove otplate, jer prema odredba čl.3. t.1 ZZP-a potrošača definira kao fizičku osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, na koji način je tužiteljica, kako proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda i spisa predmeta i nastupala u vrijeme sklapanja ugovora. Stoga, kada je utvrdio da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja u koju svrhu ga i iskoristila, da je ista u vrijeme sklapanja Ugovora bila zaposlenik, a devet godina nakon sklapanja Ugovora vlasnica trgovačkog društva koje se bavi projektiranjem, a ne i prometom nekretnina, periodično iznajmljivanje toga stana da je bilo u svrhu podmirivanja obveza po predmetnom kreditu, pravilno je zaključio, da tužiteljica ima status potrošača.

12.1. Pogrešno tužena drži da se status potrošača promatra ne samo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu već i tijekom njegovog trajanja i naknadno, jer upravo suprotno proizlazi iz citirane odredbe čl. 3. t.1. ZZP-a.

12.2. Na pozivanje tužene na odluku ECJ 498/16 valja reći da Sud Europske unije, kao i u toj odluci, tako i u odluci C-630/17 pod točkom 91. obrazloženja doslovno naveo: “Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom

- odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe - smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od **.**.2018., Š, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 32. i navedena sudska praksa).“

12.3. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazilo da je prvostupanjski sud sukladno navedenim odlukama ECJ zauzeo širi pristup i cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja (ne samo da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, već i da ga je sklopila u svrhu vlastitog stanovanja, periodično davala u najam preseljenjem kod roditelja, a u svrhu podmirivanja obveza po upravo predmetnom kreditu, da ne postoji veza između njezine profesionalne djelatnosti i Ugovora) i dao valjane razloge utvrđenja statusa tužiteljice kao potrošača.

13. Kraj nesporne činjenice da je Ugovorom koji datira od 15. lipnja 2007.g. tužena tužiteljici stavila na raspolaganje iznos od 542.000,00 kn, nejasni su žalbeni navodi tužene da nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju jer da se radi o kreditu u iznosu višem od 1.000.000,00 (milijun) kuna. Osim toga, Zakon o potrošačkom kreditiranju je (NN 75/09, dalje: ZPK/09) je stupio na snagu u srpnju 2009.g., odredbom čl. 29. st.1. i 2. kojeg je propisano da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegova stupanja na snagu, osim odredbi članaka 9., 11., 12., 13. i 17., druga rečenica članka 18. stavka 1. i članak 18. stavak 2., kojima se propisuju obveze obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, koje se primjenjuju i na otvorene ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

14. Nastavno na pravilno utvrđenje statusa tužiteljice kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, iako se tužiteljica poziva na učinke presude u postupku kolektivne zaštite Pž-7129/13, utvrđivao jesu li ispunjene pretpostavke iz čl. 81. ZZP/03, te je suprotno žalbenim navodima tužene pravilno utvrdio da su predmetne sporne odredbe Ugovora nepoštene, a time u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 ništetne.

15. Naime, revizijski sud je u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje prema kojem se utvrđenja iz odluke broj Revt-249/14-2 i broj Pž-3129/13 i Pž-7129/13 ne odnose na ugovore o kreditu u domaćoj valuti jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutom u kunama.

16. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03 koji u čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 81. st. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

17. Nepoštena ugovorna odredba je ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/07, dok je st. 2. istog članka određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez te odredbe.

18. Iako to izrijekom ne navodi, prvostupanjski je sud proveo test nepoštenosti u odnosu na konkretnu tužiteljicu, pa ne stoje žalbeni navodi da isti nije proveden.

18.1. Prilikom provođenja testa nepoštenosti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, je li lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), kao i narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03.

18.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u okolnostima konkretnog slučaja u kojima tužiteljici nisu objašnjeni parametri promijene kamatnih stopa, na čemu se oni temelje i koje su za nju ekonomske posljedice takvih odredbi, gramatička razumljivost i uočljivost ne čine sporne ugovorne odredbe transparentnima, pa kada je uzeo u obzir da se radi o stambenom kreditu, ugovoreni period povrata, utvrdio iste nepoštenima. Nastavno tome, pravilno je zaključio da je tužiteljica kao slabija ugovorna strana stavljena u neravnopravan položaj jer je tuženoj dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu kamatne stope dok tužiteljica nije imala stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju spornih odredbi niti su joj bili objašnjeni elementi/parametri promijene kamatne stope. Takvo ponašanje tužene je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Dakle, budući tužena u postupku nije dokazala da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni kamatne stope, niti je dokazala da joj je kao potrošaču na drugi način dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužiteljicu bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača promjenom kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

19.1. Pri tome, u okolnostima gdje se radi o tipiziranom ugovoru koji je unaprijed pripremila tužena, koja tužiteljici nije pojasnila učinke takve odredbe, niti tužena dokazala da se o spornim odredbama pregovaralo, su irelevantni žalbeni navodi da tužiteljica nije ni tražila izmjenu ugovora niti pojašnjenje, kao i navodi tužene da sud nije uzeo u obzir razdoblja u kojima je tužiteljica uživala nižu kamatnu stopu (iz stanja spisa proizlazi da je kamatna stopa u vremenu otplate kredita bila neznatno niža zadnjih 16 mjeseci prije otplate i to za 0,01-0,2 %), jer je obveza tužene bila upoznati tužiteljicu na razumljiv način sa posljedicama takvih ugovornih odredbi, a što tužena niti ne tvrdi da je učinila, pa je pravilno u odlomku 12.8. prvostupanjski sud okolnost promijene kamatne stope na niže obrazložio kao neodlučnu u ocijeni postojanja znatne neravnoteže.

20. U pogledu žalbenih navoda koji se tiču Općih uvjeta poslovanja iz 1999., 2011., te 2013. valja reći da Opći uvjeti poslovanja iz godina koji slijede sklapanju predmetnog Ugovora nisu relevantni, jer se nepoštenost ugovornih odredbi ocjenjuje prema vremenu zaključenja Ugovora, dok Opći uvjeti poslovanja iz 1999. (koji bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ne sadrže jasne parametre koji utječu na odluku tužene o promjeni kamatne stope.

20.1. Pravo klijenta predložiti okončanje poslovnog odnosa nakon što primi priopćenje o promjeni, nije od utjecaja na ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi, jer su one nepoštene već u trenutku sklapanja obzirom na to da tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o svemu što može i kako utjecati na visinu njezine ugovorne obveze.

21. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i čl. 201. ZPP, odnosno da nije otklonio procesnu smetnju za vođenje postupka, jer tužbom nisu obuhvaćeni založni dužnici koji, prema navodima tužene, kao ugovorna strana imaju položaj nužnih suparničara.

21.1. Suprotno žalbenim navodima da su tužbom radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu trebali biti obuhvaćeni ugovorne stranke i založni dužnik, oni nisu nužni suparničari s tužiteljem kao korisnikom kredita, jer je tužitelj osoba koja ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti te posljedično ostvariti i isplatu razlike preplaćene na ime pretplaćene kamate, pa je taj spor tužitelj valjano pokrenuo bez obuhvata ostalih stranaka ugovora o kreditu jer to nije nužno u smislu odredbe članka 201. ZPP budući sve stranke tog ugovora ne trebaju isticati ništetnost, već je dovoljno da ga istakne tužitelj koji je sklopio ugovor kao korisnik kredita i ima primarni interes za vođenje spora. Da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara, izneseno je pravno stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014., a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla o čemu se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x 985/2013-2 od 5. prosinca 2019.).

22. Radi navedenog, u donosu na t. I izreke prvostupanjske presude, a kako su neosnovani žalbeni navodi, te kako ovaj sud ne nalazi da je počinjena ijedna od bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st.2. ZPP-a u svezi s čl. 117. st.2. ZID/19), te kako je odlučujući o ovom dijelu zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio i materijalno pravo, to je temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a, odlučeno kao u t. I izreke ove odluke.

23. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud dopuštanjem preinake nakon provedenog vještačenja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 190. ZPP-a. To prvenstveno stoga što iz stanja spisa proizlazi da do preinake nije ni došlo jer je tužiteljica već u tužbi postavila zahtjev na isplatu iznos od tadašnjih 48.204,42 kn (sukladno fiksnom tečaju konverzije određenog Odlukom o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - Narodne novine br. 85/2022, predstavlja iznos od 6.397,83 EUR-a) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose plaćene u razdoblju od 15. rujna 2009. do 15. rujna 2019.g. (zbroj kojih je veći od u tužbi naznačenog iznosa od 48.205,42 kn), a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje pojedinačne mjesečne iznose u vremenu od 15. rujna 2009. do 15. veljače 2017.g., zbroj kojih je manji od sveukupno zatraženog iznosa).

23.1. Sve i da se radi o preinaci, ti žalbeni navodi bi bili neosnovani jer u okolnostima gdje se ne mijenja ni činjenični ni pravni osnov i gdje tužitelj za visinu svoga traženja može saznati tek nakon provedenog vještačenja, bi se radilo o situaciji propisanoj odredbom čl. 191. st.2. ZPP-a. Naime, prema odredbama čl. 190. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužiteljica je tužbeni zahtjev o kojem sud odlučio postavila podneskom od dostavljenim sudu e-komunikacijom s danom 13. siječnja 2023. nakon provedenog vještačenja, određenog prema zadatku od strane suda, pa je tužiteljica tek tada mogla znati visinu svog potraživanja, pa i da jeste povisila tužbeni zahtjev ili istaknula novi uz postojeći, radilo bi se o tzv. nepravoj preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove.

24. Ta parnična radnja faktičnog smanjenja tužbenog zahtjeva (ukupno traženi iznos jednak, ali zbroj pojedinačnih iznosa početnog i konačno postavljenog zahtjeva je manji), ima značaj povlačenja (kako to u dijelu žalbe na odluku o parničnom trošku i navodi sama tužena), a ne kako to pogrešno drži tužena da bi ista predstavljala preinaku, pa su bespredmetni žalbeni navodi upravljeni na postupanje prvostupanjskog suda po preinaci.

25. Međutim, odlučujući o kondemnatornom dijelu zahtjeva, iako ovaj sud drži da je pravilno odbio prigovor zastare i pravilno odredio tijek zateznih kamata, prvostupanjski je sud počinio bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u ovoj parnici pokrenutoj prije stupanja na snagu ZID/19 ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na koju ukazuje i tužena u žalbi. Ista se sastoji u tome što je izreka pobijane presude proturječna sama sebi. Naime, zbroj pojedinačnih iznosa je veći za 3,62 EUR-a od ukupno dosuđenog iznosa.

26. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ispraviti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, vodeći pri tome računa da zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa mora odgovarati ukupnom iznosu utvrđene preplate, sve kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

27. Radi navedenog, temeljem čl. 369. st.1. ZPP-a je odlučeno kao u t. II izreke ove odluke, posljedično čemu je, a kako uslijed djelomičnog ukidanja nije poznat uspjeh stranaka u parnici, ukinuta i odluka o troškovima postupka.

28. Odluka iz t. 3. se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. i 3. ZPP-a.

U Šibeniku, 16. lipnja 2026.g.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić