Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-76/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihela Grahovac kao predsjednice vijeća te Koraljke Bumči i Lidije Vidjak kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog HE, zbog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavak 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Zlataru, broj: K-149/2024 od 13. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe optuženog HE kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zlataru, broj: K-149/2024 od 13. studenog 2025., optuženi HE proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv imovine – krađom - opisano i kažnjivo po članku 228. stavku 1. KZ/11. Na temelju članka 228. stavak 1. KZ/11, optuženi HE osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci.
1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeniku "Hrvatske šume" d.o.o., Uprava šuma Podružnica Zagreb, Šumarija Zlatar, dosuđen je imovinskopravni zahtjev te je optuženik dužan platiti oštećeniku iznos 279,84 eura, u roku 30 (trideset) dana, po pravomoćnosti presude.
1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP-a naloženo je optuženiku podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP-a, u paušalnoj svoti u iznosu 300,00 eura, u roku 15 dana, po pravomoćnosti presude.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik osobno i po branitelju Josipu Čičeku, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, te je predložio da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači ili ju ukine i predmet vrati na ponovni postupak a podredno da preinači odluku o kazni
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Žalbe optuženika nisu osnovane.
6. Nije u pravu optuženik kada ističe povredu zakona o kaznenom postupku koju vidi u činjenici da je prvostupanjski sud cijenio i iskaze svjedoka koje su oni dali u prethodnom postupku jer obrana nije dala suglasnost za njihovim čitanjem, navodeći da je na taj način povrijeđeno pravo obrane odnosno „jednakost oružja“.
6.1. Naime, uvidom u raspravne zapisnike od 28.kolovoza 2025. i 10.studenog 2025. razvidno je da su svjedoci LE i IE neposredno ispitani na raspravama. Dakle, potpuno je netočan žalbeni navod koji bi ukazivao na čitanje svjedočkih iskaza bez suglasnosti stranaka. Osim toga treba istaknuti da se odredba članka 431. ZKP-a koja određuje kada se zapisnici o iskazima svjedoka (kao i iskazi ostalih taksativno navedenih osoba) mogu pročitati. Članak 431. stavak 1. točka 8. određuje i da se može pročitati svjedočki iskaz ako je isti ispitan u prisutnosti stranaka na raspravi. Kako nije sporno da se radi o svjedocima koji su neposredno ispitani u ponovljenom postupku pred izmijenjenim predsjednikom vijeća (kao i što su ispitani u ranijem postupku neposredno na raspravi), nije povrijeđeno pravo obrane na koje se upire žalbom jer su u oba slučaja prisutni optuženik i njegov branitelj „mogli postavljati pitanja“.
6.2. Nadalje, vršeći uvid u sam sadržaj tih istih svjedočkih iskaza, razvidno je da je svjedok ME pitan i na neke različitosti u odnosu na iskaze koje je dao ranije, međutim niti u navedenom predočavanju različitosti u iskazima ne očituje se iskazana povreda zakona o kaznenom postupku. Predmetno stoga što odredba članka 426. ZKP-a izrijekom određuje da će se svjedoku, koji je na prijašnjem ispitivanju tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svojeg iskaza, predočit prijašnji iskaz, odnosno upozoriti će ga se na odstupanje i pitati ga se zašto iskazuje drugačije, a po potrebi će se taj njegov prijašnji iskaz ili dio tog iskaza i pročitati. Dakle, kada je prvostupanjski sud na navedenom raspravnom zapisniku svjedoku DE predočio razlike u njegovim prethodnim iskazima, isti također na opisani način nije povrijedio pravo obrane.
6.3. Naposljetku prigovara se i činjenici da je prvostupanjski sud, nakon što je ispitao neposredno oba svjedoka, pročitao i svjedočke iskaze koje su isti dali u prethodnom postupku, pred policijskim istražiteljima. Uvidom u navedene zapisnike razvidno je da su svjedoci LE i IE na temelju naloga državnog odvjetnika (list 25-26 spisa) ispitani uz propisna upozorenja od strane policijskih istražitelja. Osim što su svjedoku DE na samoj raspravi predočavane razlike u njegovim prethodnim iskazima, kao što je već prethodno i analizirano, potrebno je istaknuti i odredbu članka 431. stavak 2. ZKP-a. Naime, navedena odredba jasno ukazuje da se i ti zapisnici mogu pročitati ali se ne može na tim zapisnicima isključivo ili odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda. Međutim, kako nije sporno da je prvostupanjski sud analizirao sve izvedene dokaze, dovodeći u svezu svaki od izvedenih dokaza međusobno, iznoseći ne kraju svoje zaključke o tome zašto smatra da je određena činjenica dokazana, razvidno je da se presuda ne temelji niti isključivo niti u odlučujućoj mjeri na jednom od pojedinih svjedočkih iskaza. Dakle, samim čitanjem i tih zapisnika, posebice kada se uzme u obzir ono što je već i navedeno pod točkom 6.1. ove presude, nema govora da bi na taj način bilo povrijeđeno pravo obrane optuženika. Pri tome je i za naglasiti da se načelo kontradiktornosti a time i „jednakosti oružja“ odnose se na cjelokupni kazneni postupak u cilju ostvarenja prava na pravično suđenje koje se u punini ostvaruje pred nadležnim sudom. Stoga se i samo pitanje povrede prava na obranu u smislu povrede „jednakosti oružja“ ispituje i utvrđuje u odnosu na cjelokupni kazneni postupak.
7. Nadalje, nije u pravu optuženik i kada ističe (u obje podnesene žalbe) da prvostupanjski sud nije postupio po prethodnoj uputi prvostupanjskog suda, propustivši ispitati svjedoka DE na sve okolnosti na koje mu je ukazano prethodnom odlukom u čemu vidi povredu zakona o kaznenom postupku iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a. Naime, upravo razmatrajući raspravni zapisnik od 28.kolovoza 2025. vidljivo je da je svjedok ŠE ispitan na sve ono na što mu je ukazano u rješenju Županijskog suda u zagrebu od 9.travnja 2024., međutim kako se navedeni svjedok zbog proteka vremena nije više sjećao svih navedenih okolnosti, istom su i predočavani dijelovi njegovog prethodnog iskaza. Dakle, sama činjenica da se pri ponovnom ispitivanju po uputi višeg suda određeni svjedok ne sječa okolnosti na koje se ispituje – ne znači da nije postupljeno po uputi višeg suda niti je na taj način ostvarena proturječnost, koja se doduše kroz upiranje na propust prvostupanjskog suda - samo paušalno obrazlaže. Osim toga ovdje je nužnim istaknuti i da je sud postupajući po uputi višeg suda pribavio i podatak o vremenu koje je optuženik proveo u zatvoru na odsluženju kazne i o tome dao svoje valjano obrazloženje pod točkom 17. pisanog obrazloženja svoje presude.
8. Nije u pravu niti optuženik kada ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer je radnja kaznenog djela ostala u pokušaju jer srušena stabla nisu utovarena u vozilo, odnosno nisu napustila samo područje šume u vlasništvu „Hrvatskih šuma“. Međutim, kazneno djelo krađe dovršeno je samim činom prisvajanja stvari, odnosno trenutkom kada se otuđena stvar stavlja u detenciju osobe koja vrši određenu radnju kaznenoga djela. U konkretnom slučaju optuženik je predočio DE da se radi o njegovoj šumi i da iz te njegove šume može posjeći dva stabla bukve na ime prethodnog duga. Dakle, u trenutku kada je izvršena sječa navedenih stabala, navedena drva postaju pokretna stvar odvojena od samog zemljišta i njihovim prisvajanjem (detencijom) – kao što je to i konkretan slučaj – bez obzira što su dolaskom police spriječeni u samoj odvožnji navedenih stabala – radnja kaznenog djela krađe je dovršena, upravo kao što je to i ustvrdio prvostupanjski sud pod točkom 18.
9. Nije u pravu optuženik kada u svojoj žalbi ili onoj podnesenoj putem svoga branitelja osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno tom žalbenom navodu prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice, i tako istaknute činjenice, iscrpno je analizirao i pravilno ocijenio, dovodeći u svezu obranu optuženika sa ostalim izvedenim dokazima kako personalnim tako i onim materijalnim, te je na temelju tako temeljito provedenog postupka ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo iz izreke pobijane presude i da je kazneno odgovoran za to djelo.
9.1. Za posebnim je istaknuti da je irelevantan žalbeni navod (dio žalbe podnesene po optuženiku osobno) kojim se upire na činjenicu da je optuženik u vrijeme samog izvršenja kaznenog djela krađe (u vidu sječe navedenih stabala) bio na odsluženju kazne. Naime, obzirom na sam optuženi akt, o kojima je u jednom dijelu i sam prvostupanjski sud dao svoju ocjenu pod točkom 17. i 18. prvostupanjske presude, za naglasiti je da je optuženiku stavljeno na teret tzv posredno počiniteljstvo. Prema samoj optužnici optuženik je svojim usmenim navodima DE, sa kojim ima nepodmireno dugovanje, predočio da je šuma u njegovom vlasništvu pokazavši istom u njoj dva stabla bukve koju može posjeći iz „njegove šume“ na ime duga od 1.000,00 kuna. Na opisani način on je počinio kazneno djelo putem druge osobe (odluka VSRH Kž 660/12-6). Naime, posredno počiniteljstvo je poseban oblik pojedinačnog počiniteljstva, pri čemu druga osoba biva korištena kao puko sredstvo za ostvarenje cilja, a ta druga osoba, a to je u konkretnom slučaju IE, iako postupa protupravno („skrivljeno“) isti postupa bez krivnje. Činjenicu takvog postupanja optuženika (posredni počinitelj) okolnosno potvrđuje i iskaz svjedoka BE koji navodi da je sa optuženikom i TE bio „negdje u šumi u Kokotovu“, koji mu je rekao da ima rušiti stabla u toj šumi, da bi poslije u toj (istoj) šumi bio i sa DE koji mu je rekao da ima neke račune sa optuženikom pa da mu je optuženik pokazao dvije bukve „da si uzme“ nakon čega su i posjekli ta dva stabla. Uslijed navedenog utvrđenja, irelevantno je da li je sam optuženik i bio na odsluženju kazne u samo vrijeme sječe stabala kako to ističe žalbom, dok se njegovo osporavanje učina kaznenog djela u vidu „pokazivanja stabala“ i utvrđene komunikacije sa ŠE odnosno postojanja dugovanja koje je sam optuženik imao spram DE, može promatrati isključivo pokušajem otklanjanja vlastite odgovornosti kao što je to i ustvrdio prvostupanjski sud pod točkom 17. svoje presude, nakon što je prethodno dao svoje obrazloženje na temelju kojih je dokaza utvrdio odlučne činjenice.
9.2. Nužnim je i za istaknuti da se pogrešno u žalbi ističe da ŽE nikada nije rekao da je bio u društvu sa optuženikom i DE. Uvažavajući takvo obrazloženje činjeničnih utvrđenja koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski, nisu osnovani žalbeni navodi kojima se pokušava ukazati na proturječnost svjedočkih iskaza DE i CE. Naime, iako sam LE ne govori da je bio sa optuženikom i DE u šumi zajedno, isti upravo šumu iz koje su stabla posječena definira kao šumu za koju mu je sam optuženik rekao da je njegova, rekavši da u njoj mora rušiti stabla i kao šumu u kojoj mu je ME pokazao dva bukova stabla koja mu je optuženik rekao da ih može srušiti na ime dugovanja prema njemu. Uvažavajući upravo takve činjenice koje nespornim ukazuju na ono odlučnu činjenicu – o postupanju optuženika – irelevantno je da li su pri prvom dolasku sva trojca bili zajedno ili je pak optuženik sa svakim od navedenih svjedoka bio ponaosob u toj šumi (odvojeno). Slijedom navedenog, kao što je već prethodno i zaključeno činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno pa je i te žalbene navode valjalo je odbiti kao neosnovane.
10. Žalbom se osporava vrsta i visina izrečene kazne. Međutim, upravo kao što je to ustvrdio i prvostupanjski sud u svojoj presudi, optuženik je višestruko osuđivana osoba za istovrsna kaznena djela a zbog čega se upravo samo kroz kaznu zatvora može ostvariti svrha kažnjavanja koja je zakonom predviđena kako sa osnove specijalne tako i sa osnove generalne prevencije kao što to prvostupanjski sud iako ne detaljno, ali ipak dostatno i obrazlaže pod točkom 19. prvostupanjske presude. Posebice pri tome treba istaknuti da okolnost koja se ističe žalbenim navodom o dostatnosti primjene uvjetne osude, čija dostatnost primjene doduše nije obrazložena, treba istaknuti da čak niti relativno manja imovinska šteta koja je konkretnim kaznenim djelom ostvarena, kraj činjenice da se radi o osobi optuženika kod koje sve do sada izricane kazne zatvora, usprkos činjenici da je otac sada već punoljetne djece, nisu polučile svoj učinak i usmjerile ga da svoje ponašanje uskladi, sa onim koje je prihvatljivo za društvo u cjelini - ukazuje na nužnost izricanja upravo kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.
11. Nije u pravu optuženik i kada osporava dosuđeni imovinskopravni zahtjev pri čemu se poziva na vlasništvo Hrvatskih šuma. Naime, notorna je činjenica da Hrvatske šume predstavljaju javno poduzeće u 100 % državnom vlasništvu, stoga prijava šumske štete koja u vidu obrasca i pratećeg obračuna prileži listovima 11 i 12 spisa, a na temelju koje prijave je i ispitana osoba koja je samu štetu neposredno i prijavila, nije od utjecaja na odluku suda. Osim toga, iako Hrvatske Šume jesu u 100% vlasništvu države iste kao javno poduzeće imaju svoju osobnost a ta njihova pravna osobnost osim što se primjerice očituje i u mogućnosti sklapanja vlasatih ugovora, radi se o pravnim osobama koje mogu imati svoju imovinu i u pogledu te svoje imovine i postavljati odštetno pravne zahtjeve. Posljedično navedenom ispravno je i dosuđen imovinskopravni zahtjev Hrvatskim šumama u utvrđenom iznosu visine nastup jele štete.
12. U samom postupku nisu utvrđene niti bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi povodom žalbe po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, stoga je podnesenu žalbu na temelju članka 482. ZKP-a valjalo u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno riješiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 16. lipnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Gordana Mihela Grahovac
