Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-86/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihela Grahovac kao predsjednice vijeća te Koraljke Bumči i Lidije Vidjak kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog DN, zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25

– u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću, broj: K-304/2024 od 5. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Gospiću, broj: K-304/2024 od 5. studenog 2025., na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP), optuženi DN oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, prijevarom, opisano u članku 236. stavku 1. i 2. KZ/11., a kažnjivo po članku 236. stavak 2. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP-a, te nužni izdaci optuženog DN te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložio da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po branitelju Silviju Petroviću, odvjetniku iz Gospića s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetnika i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

6. Nije u pravu državni odvjetnik kada osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ustvrđujući da mu nije jasno zbog čega prvostupanjski sud prihvaća svjedočke iskaze PN, IN, UN i ČN, osvrćući se posebno u tom svom žalbenom navodu na dijelove tih iskaza, dok s druge strane ne prihvaća iskaze KN koji je iskazao da maloljetnici nisu mogli biti vojnici, odnosno iskaz FN iz kojeg proizlazi da nije liječio optuženika. Nadalje, državni odvjetnik se žalbom osvrće i na materijalnu dokumentaciju, posebice na dopis Državnog arhiva koji ukazuje na vrijeme početka nastavne godine 1991/1992. uz navod da isto ne povlači sa somom automatski zaključak da je optuženik bio sudionik Domovinskog rata.

7. Suprotno žalbenom navodu kojim se zapravo osporava pravilna i valjana analiza izvedenih dokaza, treba istaknuti da je prvostupanjski sud nakon što je pod točkom 9. konkretizirao sve sporne činjenice, iscrpno pod točkama 11 - 36 prvostupanjske presude i citirao sve personalne i materijalne dokaze koji se i odnose na te sporne činjenice, da bi potom u nastavku svoje presude (točke 37-48) dao analizu tih istih dokaza, valjano dajući argumente za svoje zaključke koje u cijelosti uslijed takve argumentacije prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski.

7.1. Nastavno, uvažavajući konkretne žalbene navode državnog odvjetnika, treba istaknuti da je prvostupanjski sud svjedočke iskaze: PN, IN, UN i ČN doveo u svezu sa brojnim izvedenim materijalnim dokazima koje je i pojedinačno citirao i obrazložio. Naime, upravo analiza ukupne medicinske dokumentacije; pri čemu se ista ne sastoji od samo jednog nalaza specijaliste od 13.12.1991. - Prim,. Dr. ČN (list 29) koji nalaz između ostalog sadrži i „podcrtani“ navod da je DN, rođen 1977. dragovoljac i stradalnik domovinskog rata, već se sastoji i od nalaza specijaliste (list 731 spisa), kojem je očito prethodila uputnica specijalisti kirurgu - datirana također 13.12.1991. (list 733 spisa) - potvrđuje navode svjedoka PN, IN, UN i ČN, u dijelu u kojem isti opisuju sudjelovanje optuženika u domovinskom radu i posljedično način zadobivanja utvrđene ozljede. Kako je ta medicinska dokumentacija dovedena u svezu i sa ostalom materijalnom dokumentacijom taksativno pobrojanom pod točkom 37. pisanog obrazloženja prvostupanjske presude, suprotno istaknutim žalbenim razlozima sasvim su jasni i valjano obrazloženi razlozi prvostupanjskog suda zbog kojih su ti svjedočki iskazi prihvaćeni istinitima.

7.2. Osim toga, ispravno je analiziran i svjedočki navod ČN u dijelu iz kojeg proizlazi da je možda naknadno pisao konkretan nalaz za optuženog DN. Naime, iz samog svjedočkog navoda ĆN, kao što to ispravno i analizira prvostupanjski sud, ne proizlazi da bi to „naknadno“ značilo „više godina kasnije“, već nasuprot tome iz njegovog iskaza proizlazi izrijekom da se „ne sjeća da li je nalaz pisao točno tog dana u ambulanti“, ali istodobno taj svjedok potvrđuje da se radi o njegovom rukom pisanom nalazu, i iskazom ukazuje na notornu činjenicu - da se radi o ratnim godinama kada je bilo teško na kvalitetan način voditi protokol. Dakle, upravo kao što je to i obrazložio prvostupanjski sud pod točkom 38. svog pisanog obrazloženja, taj je navod bilo potrebno cijeniti u odnosu na ostale izvedene dokaze pri čemu se ispravno prvostupanjski sud osvrnuo i na činjenicu da je način ozljeđivanja koji je i naveden na tom nalazu specijaliste - u vrijeme njegova pisanja – dao optuženik kada je bio dijete u dobi od 14 i ½ godina, pa je malo vjerojatno da je imao već tada namjeru 20tak godina kasnije dovesti „sustav“ u zabludu.

7.3. U odnosu pak na dio žalbenih navoda kojima se ukazuje na svjedočki iskaz KN koji je naveo da maloljetnici nisu mogli biti pripadnici vojnih postrojbi, treba naglasiti, upravo suprotno tim žalbenim navodima – da se radi o svjedoku koji je iskazivao da je bilo maloljetnika koji su se priključivali vojsci iako sam optuženik po zakonu nije mogao bio vojnik. Činjenicu da su se maloljetnici priključivali vojsci, potvrđuje posebice svjedok UN u dijelu u kojem navodi da je optuženik zajedno sa još nekim maloljetnicima prihvaćen u njihovu 19. bojnu HOS-a pri čemu je konkretno za samog optuženika naveo da ga je SN uzeo kao svog kurira. Dakle, svjedok KN, suprotno žalbenim navodima, ne spori da je optuženika viđao u vojnoj uniformi u vojarni i izvan nje, kao i da je isti možda bio u poziciji kurira, a to ujedno znači i da ne spori činjenicu da je optuženik bio vojnik. Ujedno treba istaknuti da je ovaj svjedok iskazivao i o odluci prema kojoj od 15. siječnja 1992. maloljetnici više nisu smjeli sudjelovati u oružanim snagama ni na koji način, a što je upravo suglasno i sa početkom nastavne godine. Naime, iz dopisa Gimnazije Gospić od 18. rujna 2025. godine proizlazi da je školska godina 1991./1992. započela tek 17. veljače 1992. a što je podudarno sa zaprimljenim ovjerenim preslikama Zapisnika sa sjednice Nastavničkog vijeća od 13. veljače 1992. godine. Dakle, očito je da je upravo uslijed Domovinskog rata, posebice ratnih zbivanja na području Gospića, školska godina počela tek nakon što su se za to stekli uvjeti i to nakon što je donesena odluka prema kojoj maloljetnici više nisu smjeli sudjelovati u oružanim snagama, a što je svakako bilo nakon ozljeđivanja samog optuženika, kao što to okolnosno i utvrđuje prvostupanjski sud, prihvaćajući taj svjedočki iskaz u navedenim dijelovima kao istinit. Osim toga, već i činjenica da je bilo potrebno donjeti odluku na razini države da maloljetnici ne mogu sudjelovati u oružanim snagama (veljača 1992), potvrđuje samo po sebi činjenicu da je bilo maloljetnika koji su sudjelovali u oružanim snagama među kojima, kao što to uzgred i spominje prvostupanjski sud u svom obrazloženju – i aktualni ministar obrane. Uvažavajući navedeno, sasvim je sporedan navod državnog odvjetnika prema kojem taj svjedok iskazuje da „nije vidio da je optuženik ozljedu zadobio u ratnim operacijama“ jer isti zapravo ne spori mogućnost da je optuženik na određeni način u vojne operacije bio uključen, jednako kao što ispravno zaključuje prvostupanjski sud da upravo ta činjenica ukazuje i na stvarnu mogućnost da dijete, kakav je tada bio optuženik, bez obveze da redovito pohađa školu, bude uključen – dobrovoljno - u obranu svog rodnog grada ili mjesta.

7.4. Nadalje, žalbom se ukazuje i na od strane prvostupanjskog suda neprihvaćeni svjedočki iskaz FN. Iako se radi o paušalnom žalbenom navodu koji nije podrobnije obrazložen, pa se stoga u okviru odgovora na žalbene navode na isti nije moguće podrobnije osvrnuti, treba naglasiti da niti iz jednog spisu priležećeg nalaza ili drugog dokaza ne proizlazi da bi se radilo o liječniku koji je u inkriminirano vrijeme bio uključen u liječenje optuženika, stoga ispravno od strane prvostupanjskog suda taj svjedočki iskaz nije kao relevantan cijenjen.

7.5. U odnosu pak na iskaze svjedoka JN i RN koji se također u žalbi samo paušalno navode kao svjedoci koji iskazuju da nisu vidjeli optuženika da bi u prosincu 1991. godine zadobio ozljedu u ratnim operacijama treba istaknuti da je prvostupanjski sud svjedočke iskaze JN i RN detaljno analizirao pod točkama 44.1. - 44.3. pisanog obrazloženja svoje presude, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski. Posebice se pri tome sasvim razložno osvrnuo i na dio svjedočkog iskaza JN koji je sam rekao da je lažno unio u službenu ispravu da je optuženik obavljao osmatračko dojavljivačku službu, dodajući kako takav navod svjedoka ukazuje i na njegov odnos prema istini. Uvažavajući upravo taj razlog iznesen po svjedoku ispravno, i prema mišljenju ovoga suda, nije kao vjerodostojan cijenjen takav svjedočki iskaz.

8. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane optuženika, posebice u svezi sa analizom pisane dokumentacije, odnosno dovođenjem u svezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, te valjano i bez proturječnosti obrazložio zaključke prema kojima nije sa nespornom sigurnošću moguće utvrditi da je optuženik počinio radnju inkriminiranog kaznenog djela koja utvrđenja i ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a zbog čega je žalbene navode državnog odvjetnika kojima se argumentira pogrešno utvrđeno činjenično stanje – valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovane.

9. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, podnesenu je žalbu na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu odnosno, riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Gordana Mihela Grahovac